Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 26. aprila 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 220/04, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija S. S., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1559/03 od 10. decembra 2003. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj P-118/98 od 5. juna 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Radinovića, općina Visoko, podnio je, 23. februara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1559/03 od 10. decembra 2003. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-118/98 od 5. juna 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 10. februara 2005. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda 22. februara 2005. godine zatražio od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku, Preduzeća za proizvodnju i promet - industrija građevinskog materijala "IGM" d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi), da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor dostavio 21. marta, Općinski sud 28. februara, a tuženi 10. marta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 24. marta 2005. godine.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Apelant je protiv tuženog podnio tužbu 20. februara 1998. godine, sa tužbenim zahtjevom za isplatu razlike plaće za vremenski period od 1987. godine do zaključno 31. jula 1996. godine, u ukupnom iznosu od 20.000 KM, sa zakonskom kamatom od dospijeća razlike za svaku godinu. U preciziranom tužbenom zahtjevu predložio je da se tuženi obaveže da mu na ime razlike plaće isplati iznos od 460,59 KM sa zakonskim kamatama od dospijeća do isplate, uz naknadu troškova postupka.
  • 7.
    Osnovni sud je Presudom broj P-118/98 od 5. juna 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1559/03 od 10. decembra 2003. godine, obavezao tuženog da isplati apelantu na ime razlike ličnog dohotka iznos od 460,59 KM sa zakonskim zateznim kamatama, i to: na iznos od 34,96 KM od 1. marta 1996. godine do isplate, a na iznos od 425,62 KM od 1. marta 1997. godine do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 35,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. U obrazloženju prvostepene presude je, između ostalog, navedeno da je apelant oštećen za isplatu razlike plaće za 1995. godinu u iznosu od 34,96 KM, a za 1996. godinu u iznosu od 425, 62 KM. Kako apelant nije uspio dokazati ranija potraživanja, taj dio tužbenog zahtjeva ocijenjen je zastarjelim jer je protekao opći zastarni rok od pet godina. Dalje, dosuđene su kamate od 1. marta 1996. godine i od 1. marta 1997. godine, s obzirom da se novčana naknada obračunava po završnom računu. O troškovima postupka sud je odlučio u skladu sa zakonskim odredbama, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev i uspjeh u parnici od 5%.
  • 8.
    Federalno tužilaštvo je, povodom apelantove inicijative za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv pobijanih presuda, dopisom broj GT-49/04 od 9. februara 2004. godine, obavijestilo apelanta da nije nađena zakonska osnova za podizanje ovog vanrednog pravnog lijeka.

IV - Relevantni propisi

Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH", broj 38/90)

"Član 78. stav 2.

Naknada ličnog dohotka zbog manjeg ličnog dohotka na drugom odgovarajućem radnom mjestu Š...Ć određuje se u mjesečnom iznosu i dospijeva za isplatu zajedno sa ličnim dohotkom, a isplaćuje ih organizacija, odnosno poslodavac na teret Fonda."

  • 9.
    Zakon o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ", br. 23/82, 77/82, 75/85, 8/87, 87/89, 44/90, 84/90 i 11/91, te "Službeni list BiH", br. 2/92 i 13/94)

"Član 7. stav 2.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti, osim dospjelih i neisplaćenih iznosa Š...Ć i drugih novčanih davanja u slučajevima utvrđenim zakonom."

Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03)

"Član 277. stav 1.

(1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare."

Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99)

"Član 144. st. 1. i 2.

Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zaštićeni članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je kao predratni invalid rada, zbog profesionalnog oboljenja, još kod Osnovnog suda u Sarajevu pokrenuo postupak radi isplate novčane naknade zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu. Tvrdi da je iz spisa Općinskog suda uklonjen važan dokazni materijal, zbog čega Općinski sud nije mogao donijeti presudu u skladu sa zakonom. Apelant osporava presude u dijelu koji se odnosi na obračun zatezne kamate i troškova postupka, smatrajući da zatezne kamate trebaju biti obračunate od 1. marta 1988. godine, a da troškovi postupka iznose 1.700 KM, a ne 35 KM, koliko je dosuđeno. Apelant smatra da nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, niti je pravilno primijenjen materijalni zakon, istovremeno ukazujući da su njegova konkretna prava nezastariva, a pored toga podizanjem tužbe, prema članu 388. Zakona o obligacionim odnosima, prestaje da teče zastara.

b) Odgovori na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant ne slaže sa stavom vijeća tog suda koje je navedeno u osporenoj presudi. Međutim, Kantonalni sud smatra da se različita pravna shvatanja ne mogu dovoditi u vezu sa povredama prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kantonalni sud navodi da je odbijen preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za kamate na iznose razlike plaće za period 1988-1993. godina, jer je tužbu podnio 20. februara 1998. godine, nakon proteka roka zastare propisane članom 371. Zakona o obligacionim odnosima.
  • 12.
    Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da je njegova odluka pravilna i na zakonu zasnovana iz razloga koji su navedeni u odluci. U prvostepenom postupku apelant nije bilo lišen ustavnih prava, pa prema tome apelacija nije osnovana.
  • 13.
    Tuženi smatra da je apelacija neutemeljena jer pobijanim presudama Kantonalnog i Općinskog suda nije povrijeđeno ni jedno pravo navedeno u apelaciji.

VI - Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njom pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1559/03 od 10. decembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 29. decembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 23. februara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 18.
    Apelant pobija presude Kantonalnog i Općinskog suda, smatrajući da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 19.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 20.
    Ustavni sud ne sumnja da je predmetni slučaj građansko-pravne prirode. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Velike Britanije od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 21.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje niti pravilno primijenjen materijalni propis, vezano za neisplaćivanje razlike plaće, obračun kamata i utvrđivanje visine troškova postupka.
  • 22.
    Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 23.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 24.
    Iako se Ustavni sud neće upustiti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili ocjenu načina na koji tumače zakone redovni sudovi, ipak će ispitati krši li primjena relevantnih zakonskih odredbi apelantovo pravo na pravičan postupak, garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U tom smislu, Ustavni sud se poziva na svoj ranije zauzet stav, prema kojem u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04 i bivša Evropska komisija za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno uticati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
  • 25.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u ovom slučaju, s obzirom da je Zakonom o obligacionim odnosima propisano vremensko ograničenje ostvarivanja prava na novčana potraživanja. Ustavni sud smatra da su i Kantonalni i Općinski sud vrlo detaljno ispitali pitanje blagovremenosti apelantovog zahtjeva za isplatu manje obračunate i manje isplaćene razlike plaće, te da je u tom cilju prvostepeni sud proveo i sva vještačenja koja je predlagao apelant.
  • 26.
    Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju tokom cjelokupnog postupka apelantu bilo omogućeno da iznosi sve dokaze u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje sudskih odluka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Nadalje, Kantonalni i Općinski sud uzeli su u obzir sve navode i tvrdnje i ispitali apelantove zahtjeve na osnovu primjenjivih zakonskih odredbi i dovoljno jasno obrazložili svoje odluke. Ustavni sud smatra da ne postoje indikacije da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
  • 27.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

U svjetlu zaključka o postojanju kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 28.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje elementi koji bi ukazivali da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni ili da je postupak na drugi način bio nepravičan.
  • 29.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 30.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.