USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 12. aprila 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 554/04, rješavajući apelaciju AD "Boksit" Milići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija AD "Boksit" Milići, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-560/02 od 20. aprila 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.AD "Boksit" Milići (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je, 30. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-560/02 od 24. juna 2004. godine. Apelant je podnio dopunu apelacije 17. novembra 2004. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i učesnika u postupku V. P. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je, 19. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Svoje odgovore su dostavili Vrhovni sud i tužilac 3. decembra 2004. godine, Okružni sud 2. decembra 2004. godine, a Osnovni sud 13. decembra 2004. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 1. aprila 2005. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda broj Rs-66/02 od 16. maja 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-344/02 od 30. septembra 2002. godine, poništeno je Rješenje apelantovog direktora broj I-A-MK-1827/00 od 6. oktobra 2000. godine, kojim je tužiocu utvrđen prestanak radnog odnosa, i Rješenje apelantovog direktora broj I-A-MK-1827/00 od 5. oktobra 2000. godine, kojim je tužiocu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Apelant je obavezan da tužiocu uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 5. oktobra 2000. godine, da tužioca rasporedi na radno mjesto poslovođe benzinske pumpe u sektoru "Marketing" i da mu naknadi troškove spora.
- 7.Vrhovni sud je Presudom broj Rev-560/02 od 20. aprila 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv navedene drugostepene presude.
IV - Relevantni propisi
- 8.U Zakonu o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/93, 4/94, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98) relevantne odredbe glase:
"Član 39.
(3) Disciplinski organi u preduzeću su disciplinska komisija i direktor.
(4) Disciplinska komisija izriče disciplinsku kaznu prestanka radnog odnosa, a direktor novčanu kaznu.
Član 44. st. 1.
O odgovornosti radnika i izrečenoj kazni disciplinski organ donosi rješenje.
Član 45.
U preduzeću u privatnoj svojini, odnosno preduzeću sa većinskim privatnim kapitalom i kod drugih privatnih poslodavaca, o odgovornosti radnika konačno rješenje donosi direktor, odnosno poslodavac, ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno."
U Kolektivnom ugovoru metalske struke i rudara ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 28/97) relevantne odredbe glase:
"Član 32.
Poslodavac odlučuje o disciplinskoj odgovornosti radnika u skladu sa postupkom koji se primjenjuje pred disciplinskim organom i poslodavcem u skladu sa zakonom".
U Zakonu o društvenom kapitalu ("Službeni list SFRJ", broj 84/89 i 46/90) relevantne odredbe glase:
"Član 1.g stav 2.
Imaoci internih dionica stječu pravo na učešće u upravljanju preduzećem razmjerno nominalnoj vrijednosti tih dionica."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant navodi da su sudovi u postupku koji je okončan osporenom odlukom pogrešno utvrdili činjenice, te pogrešno tumačili i primijenili odredbe materijalnih propisa, te tako prekršili njegovo pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant ističe da je u vrijeme donošenja spornih rješenja bio registriran kao dioničarsko društvo sa većinskim privatnim kapitalom, te su prema upisanom kapitalu u preduzeću konstituirani organi upravljanja, a Skupština dioničara je donijela Statut preduzeća i odredila, između ostalog, nadležnost direktora. Apelant smatra da su rješenja direktora zakonita, jer su donesena u skladu sa općim aktima apelanta, Zakonom o radnim odnosima i članom 1.g Zakona o društvenom kapitalu. Apelant smatra da je pogrešan stav sudova da apelant u vrijeme donošenja spornih rješenja nije bio konstituiran kao dioničarsko društvo sa većinskim privatnim kapitalom i da zato direktor nije mogao biti disciplinski organ nadležan za donošenje spornih rješenja, odnosno izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporene presude i da ostavi na snazi rješenja apelantovog direktora kojim je tužiocu izrečena mjera prestanka radnog odnosa.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da osporava sve činjenične i pravne zaključke sadržane u apelaciji i ostaje u svemu kod iznijetog pravnog stava sadržanog u pobijanoj presudi, te predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
- 11.Okružni sud ističe da je utvrđeno da je apelant u vrijeme izricanja disciplinske mjere bio dioničarsko društvo u mješovitom vlasništvu, od čega je državni kapital iznosio 87,95%, a privatni kapital 12,05%, što proizlazi iz apelantovog programa privatizacije, koji je potvrdila Direkcija za privatizaciju 5. jula 2000. godine. Dakle, kako apelant u vrijeme kada je direktor izrekao disciplinsku mjeru tužiocu nije bio preduzeće sa većinskim privatnim kapitalom, kako nominalno upisanim, tako i faktički plaćenim, to onda, prema odredbi člana 45. Zakona o radnim odnosima, koji je u to vrijeme bio na snazi, apelantov direktor nije bio disciplinski organ koji donosi konačno rješenje o odgovornosti radnika, pa je iz tih razloga apelantovo rješenje nezakonito. Odluku o odgovornosti tužitelja je mogla donijeti disciplinska komisija, što u konkretnom slučaju nije urađeno. Iz navedenih razloga Okružni sud predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
- 12.Osnovni sud ističe da u provođenju postupka nije došlo do bilo kakvih povreda zakona u vezi sa narušavanjem apelantovih prava na imovinu. Sud je proveo postupak poštujući norme procesnog prava, te je na pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne norme materijalnog prava. Zbog svega navedenog, predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
- 13.Tužilac u svom odgovoru ističe da je apelant sam, svojim nezakonitim postupanjem i daljnjim vođenjem postupka, doprinio nastanku obaveza koje je prema presudama sudova dužan da plati. Tužilac predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI - Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-560/02 od 20. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 24. juna 2004. godine, a apelacija je podnesena 30. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 18.Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
- 19.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 19.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 20.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Sporrong i Lönnroth protiv Švedske od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- 21.Ustavni sud uočava da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugim riječima, apelant nije naveo je li osporena presuda predstavlja "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice stava 1. ovoga člana, "nadziranje korištenja imovine" u smislu stava 2. ovoga člana ili miješanja sa pravom na mirno uživanje imovine u smislu prve rečenice stava 1. ovoga člana. Apelant smatra da mu je pravo na imovinu prekršio sud pogrešnim tumačenjem i pogrešnom primjenom materijalnih propisa.
- 22.Ustavni sud, uopćeno govoreći, nije nadležan da vrši provjeru utvrđivanja činjenica niti da tumači pravilnost odluke redovnih sudova, osim ukoliko odluka tih sudova krši ustavna prava. To je u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 23.U konkretnom slučaju, apelant nije uspio da dokaže pred tri sudske instance osnovanost svojih navoda da su osporena rješenja apelantovog direktora o izricanju disciplinske mjere prestanka radnog odnosa tužiocu zakonita. Sudovi su u postupku, koji je okončan osporenom presudom, utvrdili da je u vrijeme kada je direktor izrekao disciplinske mjere, apelant bio dioničarsko društvo u mješovitom vlasništvu, od čega je državni kapital iznosio 87,95%, a privatni kapital 12,05%. Dakle, kako apelant u vrijeme kada je direktor izrekao disciplinske mjere tužiocu nije bio preduzeće sa većinskim privatnim kapitalom, kako nominalno upisanim, tako i faktički plaćenim, to onda, prema odredbi člana 39. stav 2. Zakona o radnim odnosima, koji je u to vrijeme bio na snazi, apelantov direktor nije bio disciplinski organ koji donosi konačno rješenje o izricanju disciplinske mjere prestanka radnog odnosa, nego je to trebala biti disciplinska komisija, pa je iz tih razloga apelantovo rješenje nezakonito. Dakle, sudovi su tumačili i primijenili relevantne pozitivno-pravne odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Ustavni sud smatra da u postupku koji je okončan osporenom presudom sudovi nisu zloupotrijebili odredbe pozitivno-pravnih propisa na kojima se zasnivaju odluke, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju propisa i dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.
- 24.U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije povrijedila apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 25.Ustavni sud zaključuje da sudovi nisu zloupotrijebili odredbe pozitivno-pravnih propisa na kojima se zasniva osporena presuda, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju propisa i dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.
- 26.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 27.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.