Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 17. februara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 558/04, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Valerija Galić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija M. K., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-703/02 od 19. maja 2004. godine i Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša broj UPII/05-364-123/96 od 4. januara 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice podnio je, 2. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-703/02 od 19. maja 2004. godine i Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UPII/05-364-123/96 od 4. januara 2002. godine

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Federalnog ministarstva, zatraženo je, 15. jula 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 28. jula 2004. godine, a Federalno ministarstvo 18. augusta 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 12. novembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Općine Fojnica - Službe za urbanizam obnovu i građenje, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog ministarstva broj UPII/05-364-123/96 od 4. januara 2002. godine, odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za legalizaciju bespravno izgrađenog objekta, ćevabdžinice, izgrađenog uz postojeći objekt privremenog karaktera za prodaju štampe.
  • 7.
    Vrhovni sud je presudom broj U-703/02 od 19. maja 2004. godine odbio apelantovu tužbu protiv navedenog drugostepenog rješenja organa uprave. U obrazloženju presude je navedeno da se, prema odredbama člana 123. Zakona o prostornom uređenju ("Službeni list SRBiH", br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90, 15/90, 14/91 i 7/92), urbanistička saglasnost izdaje na osnovu regulacionog plana, urbanističkog projekta ili urbanističkog reda. Nadalje, u tužbi nisu navedene činjenice koje bi ukazivale da apelantov objekt ispunjava uvjete predviđene zakonom, jer je apelant tražio da zadrži objekt barem kao privremeni, kako bi mogao prehraniti djecu i ublažiti svoje loše imovinsko i zdravstveno stanje. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da takvi navodi nemaju utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, pa je rješenje tuženog Federalnog ministarstva pravilno i zakonito.

IV - Relevantni propisi

  • 8.
    Zakon o prostornom uređenju ("Službeni list SRBiH", br. 9/87, 23/88, 24/89, 14/90, 10/90, 14/90, 15/90, 14/91 i 7/92)

"Urbanistička saglasnost izdaje se na osnovu regulacionog plana, urbanističkog projekta (član 6. tačka 2) ili urbanističkog reda (član 6. tačka 3)..."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravičan postupak, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju iz čl. II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Predložio je da Ustavni sud osporene odluke poništi i predmet vrati nadležnim organima na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje osporene presude.
  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Federalno ministarstvo ističe da je prvostepeni organ postupio po Zakonu o prostornom uređenju i regulacionom planu, te pravilno odbio apelantov zahtjev za legalizaciju bespravno izgrađenog objekta.

VI - Dopustivost

  • 12.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 14.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj U-703/02 od 19. maja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda je donesena 19. maja 2004. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 16.
    Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koje garantiraju član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
    • a)
      Pravo na pravično suđenje
  • 17.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 18.
    Ustavni sud ističe da se postupak pred sudom u konkretnom slučaju odnosi na apelantova građanska prava, te se član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 19.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije, garantira svakome pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno pravo da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 20.
    Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ odbio apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti, zbog toga što za legalizaciju izgrađenog objekta nisu ispunjeni uvjeti predviđeni regulacionim planom, što je potvrdio i drugostepeni organ ocijenivši da su pravilno primijenjene odredbe Zakona o prostornom uređenju i da apelant nije ponudio dokaze u svojoj žalbi tom organu da za legalizaciju privremenog objekta ispunjava zakonom predviđene uvjete.
  • 21.
    Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud odluku donio u nejavnoj sjednici gdje je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, razmatrao samo procesna i pravna pitanja. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Apelant nije naveo niti jednu procesnu radnju donošenja osporene presude, za koju smatra da mu je njome povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Što se tiče samih apelantovih navoda o povredi materijalnog prava, Ustavni sud smatra da sud nije proizvoljno primijenio pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi.
  • 22.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud ocjenjuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povreda apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

  • 23.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 24.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 25.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava diskriminacija postoji ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6. strana 86, stav 4. tačka 42). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantiranih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine.
  • 26.
    Ustavni sud podsjeća da se pitanje diskriminacije pojavljuje samo kada su osobe, koje se nalaze u istoj situaciji, tretirane na različit način. U konkretnom slučaju, apelant osim paušalnih navoda ne daje nikakav valjan dokaz na osnovu kojeg se može zaključiti da je bio tretiran drukčije od ostalih osoba u istoj situaciji.
  • 27.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije povrijedila apelantova prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 28.
    U svjetlu zaključaka u pogledu povreda apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode iz apelacije o navodnoj povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 29.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, ne može se zaključiti da se radi o povredi prava na nediskriminaciju, kada apelant ne daje nikakav valjan dokaz na osnovu kojeg se može zaključiti da je bio tretiran drukčije od ostalih osoba u istoj situaciji.
  • 30.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 31.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine

Mato Tadić