Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 18. januara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 601/04, rješavajući apelaciju Z. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. T., podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2616/02 od 10. maja 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Z. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova podnio je, 6. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2616/02 od 10. maja 2004. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je, 6. decembra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju dostavili su Okružni sud 23. decembra 2004. godine, a Osnovni sud 22. decembra 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnice u postupku M. R. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je, 6. decembra 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Tužena je, 20. decembra 2004. godine, dostavila odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene su, 4. januara 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 8.
    Osnovni sud je presudom broj P-70/02 od 20. maja 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-2616/02 od 10. maja 2004. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev da se poništi Ugovor o korištenju stana broj 07-37-373-329 od 10. septembra 1999. godine, koji je zaključila tužena sa Općinskom upravom Šipovo i da tužena iseli iz stana u Ulici vojvode Putnika broj 2 (ranije Đure Pucara br. 6) u Šipovu (u daljnjem tekstu: sporni stan). Apelant je u tužbi naveo da mu je Rješenjem preduzeća "Šipad" Sarajevo, OOUR "Gorica" Šipovo, broj 1054/85 od 18. aprila 1985. godine, dodijeljen sporni stan na korištenje, ali da je prednik tužene iste godine bespravno uselio u sporni stan. Rješenjem Komisije za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i geodetske poslove Općine Šipovo, broj 08/7-372-26-2/85 od 29. aprila 1985. godine, predniku tužene je naloženo da iseli iz spornog stana, ali to rješenje nije nikada izvršeno.
  • 9.
    U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da je tužena nositeljica stanarskog prava na spornom stanu na temelju ugovora o korištenju stana od 10. septembra 1999. godine, koji je zaključila na temelju pravosnažnog rješenja Osnovnog suda broj R-190/98 od 5. maja 1998. godine. Tim rješenjem tužena je određena za nositeljicu stanarskog prava na spornom stanu nakon smrti svog oca, ranijeg nosioca stanarskog prava. U presudi je, također, navedeno da je utvrđeno da je apelant od 1977. godine nosilac stanarskog prava na drugom jednosobnom stanu, također u Šipovu, u kojem ponovo stanuje od 24. aprila 2002. godine, nakon što je izvršio povrat tog stana. Nadalje, u presudi je navedeno da apelant svoj tužbeni zahtjev očigledno zasniva na rješenju kojim je njemu dodijeljen sporni stan na korištenje, 18. aprila 1985. godine, te rješenjima nadležnog organa Općine Šipovo o iseljenju prednika tužene iz spornog stana kao bespravnog korisnika. Prema ocjeni Osnovnog suda, izvršenje tih rješenja je mogao tražiti samo vlasnik stana u roku od 10 godina u kojem zastarijevaju sva potraživanja, uključujući i potraživanja utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom, kako je to predviđeno članom 379. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89). Apelant nije tražio izvršenje tih rješenja, niti je imao na osnovu čega tražiti iseljenje prednika tužene iz spornog stana.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84 i 12/87, te "Službene novine Federacije BiH", broj 36/98)

"Član 11. st. 1. i 2.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažnu osnovu za useljenje u stan."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant je u svojoj apelaciji naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog odluka postupajućih organa kojima je omogućeno da tužena, na nezakonitom osnovu, stekne stanarsko pravo na spornom stanu, usprkos tome što je on posjedovao i priložio dokumente iz kojih je vidljivo da je on jedini imao valjanu osnovu za stjecanje stanarskog prava na spornom stanu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Okružni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da taj sud nije povrijedio ustavna prava koje apelant navodi. Taj je sud rješavao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva u kojem je traženo poništenje ugovora tužene i Općinske uprave Šipovo. Kako apelant nije bio ugovorna strana, u smislu člana 112. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, on nije bio aktivno legitimiran da traži poništenje tog ugovora pozivajući se na rušljivost.
  • 13.
    Osnovni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu nije prekršio njegovo pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 14.
    Tužena je, u odgovoru na apelaciju, navela da apelant nikada nije uselio u sporni stan, koji mu je navodno bio dodijeljen 1985. godine, te da, u smislu Zakona o stambenim odnosima, on nema konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću, a ne i buduću imovinu, tako da odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva ne predstavlja lišavanje njegovog prava na imovinu.

VI - Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda, broj Gž-2616/02 od 10. maja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda je donesena 10. maja 2004. godine, a apelant je podnio apelaciju 6. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 20.
    Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).
  • 21.
    Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
  • 22.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 24/99).
  • 23.
    Apelantu je Rješenjem preduzeća "Šipad" Sarajevo broj 1054/85 od 18. aprila 1985. godine dodijeljen sporni stan na korištenje. Apelant, međutim, nije na temelju tog rješenja zaključio ugovor o korištenju stana, niti je ikada uselio u sporni stan. Dakle, nisu se bile ni stvorile pretpostavke za stjecanje stanarskog prava u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Pored toga, apelant je u postupku pred Osnovnim sudom izjavio da je on od 1977. godine nosilac stanarskog prava na drugom jednosobnom stanu u Šipovu, u kojem je živio i čiji je povrat izvršio 24. aprila 2002. godine, te da nije ni tražio iseljenje prednika tužene iz spornog stana u periodu od 1985. do 1993. godine. S obzirom na navedeno, sporni stan se ne može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije, pa se Ustavni sud neće upustiti u razmatranje ostalih aspekata člana 8. Evropske konvencije.
  • 24.
    Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 25.
    Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 26.
    Pojam "imovina" ne bi trebao biti tumačen na restriktivan način. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). U skladu sa svojom dosadašnjom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50).
  • 27.
    Apelant nema stanarsko pravo na spornom stanu, niti je stekao vlasništvo na spornom stanu, tako da se sporni stan ne može smatrati njegovom imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 28.
    Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 29.
    S obzirom na zaključke u vezi sa povredom prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale apelantove navode.

VIII - Zaključak

  • 30.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 31.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.