USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 12. aprila 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 628/04, rješavajući apelaciju M. i S. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija M. i S. J., podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Tuzli broj Pž-VI-2118/03 od 20. maja 2004. godine i Rješenja Općinskog suda za prekršaje u Gradačcu broj PI-249/02-I od 29. oktobra 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.M. i S. J. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Donjeg Skugrića - Gradačac podnijeli su, 15. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-VI-2118/03 od 20. maja 2004. godine i Rješenja Općinskog suda za prekršaje u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PI-249/02-I od 29. oktobra 2003. godine. Kako apelacija nije ispunjavala uvjete iz člana 18. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 2/04), Ustavni sud je 23. novembra 2004. godine zatražio da apelanti, u skladu sa članom 19. stav 1. Poslovnika, apelaciju dopune/preciziraju. Apelanti su dopunili apelaciju 7. decembra 2004. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je, 3. februara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni i Općinski sud su, 10. februara 2005. godine, dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda odgovori učesnika u postupku su, 14. februara 2005. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Općinski sud je Rješenjem PI-249/02-I od 29. oktobra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-VI-2118/03 od 20. maja 2004. godine, proglasio krivim apelante i S. S. (u daljnjem tekstu: trećeokrivljeni) za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 3. Zakona o javnom redu i miru, pa im je izrekao novčanu kaznu od po 100 KM i obavezao ih da plate troškove prekršajnog postupka u iznosu od 40 KM. Istovremeno, Općinski sud je obustavio prekršajni postupak protiv trećeokrivljenog, budući da nije bilo dokaza da je počinio prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru. U prvostepenom postupku Općinski sud je saslušao apelante i trećeokrivljenog, te proveo i druge dokaze, pa je utvrdio da su svi okrivljeni počinili prekršaj naveden u izreci pobijanog rješenja. Međutim, iz provedenih dokaza prvostepeni sud nije zaključio da je trećeokrivljeni izvršio prekršaj fizičkim napadom na apelante iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru, pa je u odnosu na taj prekršaj protiv njega obustavio postupak.
- 7.Kantonalni sud je pobijanim rješenjem odbio žalbe apelanata protiv prvostepenog rješenja, obrazlažući da je suvišan žalbeni prijedlog apelanata da se sasluša još svjedoka. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da bi izvođenjem dokaza koje su apelanti predložili u žalbi došlo do odugovlačenja postupka, dok se u činjeničnom stanju ništa ne bi promijenilo.
IV - Relevantni propisi
- 8.U Zakonu o javnom redu i miru ("Službene novine Tuzlanskog kantona", broj 9/01) relevantne odredbe glase:
"Član 3.
Prekršaj javnog reda i mira čini:
Š...Ć 2. ko na javnom mjestu narušava javni red i mir učestvovanjem u tuči, zlostavljanjem ili fizičkim napadom na drugog ili ko izazove tuču, odnosno zlostavljanje ili fizički napad na drugog;
- 3.ko na javnom mjestu narušava javni red i mir naročito drskim ponašanjem, grubim vrijeđanjem drugog lica ili drugim bezobzirnim ponašanjem ugrožava sigurnost građana ili izaziva osjećanje fizičke ugroženosti, uznemirenosti ili negodovanje građana; Š...Ć
Član 7.
Učinilac će se kazniti: Š...Ć 2. za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačke od 2. do 7. Š...Ć ovog Zakona, novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM ili kaznom zatvora do 60 danaŠ...Ć".
- 9.U Zakonu o prekršajima ("Službene novine Tuzlanskog kantona", br. 4/98 i 7/99) relevantne odredbe glase:
"Član 61.
Sud koji vodi prekršajni postupak dužan je da istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su od važnosti za donošenje rješenja o prekršaju. On je dužan da sa jednakom brižljivošću ispita kako okolnosti koje terete okrivljenog tako i okolnosti koje mu idu u korist.
Š...Ć
Član 63.
Prekršajni postupak se vodi brzo i kratko, ali tako da se to ne odražava na pravilnost i zakonitost odluke koju treba donijeti.
Dokazivanje u prekršajnom postupku ograničit će se samo na činjenice koje su bitne za utvrđivanje materijalne istine.
Član 64.
U prekršajnom postupku sud koji vodi postupak ocjenjuje dokaz po slobodnom uvjerenju.
Kod ocjene dokaza sud je dužan da svaki dokaz cijeni posebno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelanti navode da navedena rješenja pobijaju "zbog rada suda". Iako eksplicitno ne navode, proizlazi da apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na pravičan postupak. Naime, apelanti smatraju da sudovi nisu "uzeli u obzir svjedoke" koje su oni predložili, te da prvostepeni sud nije izvršio suočenje sa radnicima policije koji su sačinili službenu zabilješku na licu mjesta, kao ni rekonstrukciju događaja. Također, apelanti smatraju da je prvostepeni sud pogrešno procijenio izjavu trećeokrivljenog, te da nije uzeo u obzir da je on za isti prekršaj već ranije proglašen krivim, pa je "revoltiran tom presudom" napao apelante ispred njihove kuće.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.Kantonalni sud u svom odgovoru pobija navode iz apelacije i navodi da je, nakon što su apelanti izjavili žalbu, Kantonalni sud, aktom broj Pž-VI-2118/03 od 18. februara 2003. godine, na osnovu člana 224. stav 4. Zakona o prekršajima, vratio predmet prvostepenom sudu radi suočavanja apelanata i trećeokrivljenog i razjašnjavanja svih okolnosti koje su se u njihovim iskazima razlikovale. Dalje, Kantonalni sud navodi da je, nakon što je prvostepeni sud postupio po ovom nalogu, razmotrio žalbu i pobijano prvostepeno rješenje i utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da su žalbeni prijedlozi za saslušanjem i drugih svjedoka neosnovani i suvišni. Budući da smatra da ustavna prava apelanata ni na koji način nisu povrijeđena, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
- 12.Općinski sud također osporava navode iz apelacije, te smatra da tokom postupka nije povrijeđen član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Stoga Općinski sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
VI - Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 15.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku.
- 16.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pž-VI-2118/03 od 20. maja 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelanti su apelaciju podnijeli 15. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 18.Apelanti pobijaju navedena rješenja tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 19.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 20.Prema odredbama Zakona o javnom redu i miru, narušavanje javnog reda i mira na javnom mjestu, "naročito drskim ponašanjem, grubim vrijeđanjem drugog ili drugim bezobzirnim ponašanjem", čime se "ugrožava sigurnost građana ili izaziva osjećanje fizičke ugroženosti, uznemirenosti ili negodovanja građana", kvalificirano je kao prekršaj, a ne krivično djelo. Međutim, ovo ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Ovim se želi osigurati da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim kvalificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 -VI, str. 2492. stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65). Da bi se odredilo je li suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj.
- 21.Gledano sa stanovišta sudske prakse u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Njezin jasan cilj je sprečavanje narušavanja javnog reda i mira postupcima određenim zakonom, kao i kažnjavanje onih koji učine takvo djelo, a sankcija koja se može izreći je novčana kazna ili kazna zatvora. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na odluci da su apelanti počinili prekršaj koji im je stavljen na teret, izmjenjujući sa trećeokrivljenim psovke i uvrede na javnom mjestu. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelanti imaju pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije.
- 22.Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 23.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 24.Ustavni sud zapaža da je osnovni prigovor apelanata da prvostepeni sud nije saslušao sve svjedoke koje su apelanti predložili, te da nije uvažio prijedlog apelanata za provođenje rekonstrukcije događaja. U vezi sa ovim prigovorom, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da strana u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/02, "Službeni glasnik BiH", broj 24/02). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu.
- 25.Apelanti također prigovaraju da je prvostepeni sud poklonio vjeru iskazu trećeokrivljenog, iako je on ranije osuđivan za isti prekršaj. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78.i). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza koju su donijeli redovni sudovi bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Činjenica da je odluka zasnovana na iskazu trećeokrivljenog koji je, prema navodima apelanata, ranije osuđivan za isti prekršaj, sama po sebi nije dovoljna da bi se izveo zaključak o kršenju prava na pravično suđenje. Osim toga, pobijano prvostepeno rješenje nije zasnovano isključivo na tom dokazu, već i na drugim izvedenim dokazima, koje je prvostepeni sud procijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanog rješenja, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
- 26.Također, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su i Kantonalni i Općinski sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. Osim toga, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelanti nisu osporili nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 27.Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 28.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je prekršajno rješenje zasnovano, između ostalog, i na iskazu suokrivljenog, koji je ranije osuđivan za isti prekršaj, ukoliko je za odluku suda dato logično i uvjerljivo obrazloženje, te ukoliko nema elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza koju su donijeli redovni sudovi bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak.
- 29.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 30.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.