Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 18. januara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 631/04, rješavajući apelaciju M. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija M. G., podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kvlz-5/01 od 1. juna 2004. godine i Kž-117/01 od 19. novembra 2001. godine, te presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj K-41/01 od 27. septembra 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I - Uvod

  • 1.
    M. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dragočaja, općina Banja Luka, podnio je, 15. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Kvlz-5/01 od 1. juna 2004. godine i broj Kž-117/01 od 19. novembra 2001. godine, te presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-41/01 od 27. septembra 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda zatraženo je, 14. septembra 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Apelacioni sud je, 29. septembra 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je, 16. decembra 2004. godine, dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda broj K-41/01 od 27. septembra 2001. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
  • 7.
    Presudom Apelacionog suda broj Kž-117/01 od 19. novembra 2001. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni, tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
  • 8.
    Apelacioni sud je presudom broj Kvlz-5/01 od 1. juna 2004. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti, izjavljen protiv navedene drugostepene presude.

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96)

"Član 400.

(1) Ko kršenjem propisa o bezbjednosti javnog saobraćaja izazove saobraćajnu nesreću u kojoj je neko lice teško tjelesno povrijeđeno ili je drugome prouzrokovana imovinska šteta preko 2.000 KM, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.

(3) Ako je usljed djela iz st. 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djelo iz stava 1. zatvorom od dvije do dvanaest godina, a za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina."

  • 10.
    U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01), koji je bio na snazi do 1. jula 2003. godine, relevantne odredbe glase:

"Član 15.

(1) Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u prilog.

Član 364.

(2) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji:

(...)

  • 8)
    ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnovati presuda, osim ako je, s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda.

(...)

(2) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa, ili pri donošenju presude, nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo odbrane, a to je uticalo ili je moglo uticati na zakonito i pravilno donošenje presude."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant tvrdi da su osporene presude povrijedile njegovo ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da povredu prava na pravičan postupak vidi u tome što su sudovi zanemarili odlučne činjenice koje idu njemu u prilog i pogrešno ocijenili izvedene dokaze, nalaz vještaka saobraćajne struke i iskaze svjedoka i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant ističe da je postupak po zahtjevu za zaštitu zakonitosti predugo trajao. Apelant predlaže da se pobijane presude ukinu kao neustavne i nezakonite i da Ustavni sud utvrdi kompenzaciju i to za izgubljenu dobit i boravak u zatvoru u iznosu od 9.000 KM, za nematerijalnu štetu iznos od 20.000 KM, a za troškove postupka iznos od 1.000 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravičan i zakonit postupak. Apelant je imao branioca kojeg je sam angažirao, nije mu uskraćeno pravo da predlaže svjedoke kao i da predlaže izvođenje drugih dokaza, a o izjavljenim pravnim lijekovima je odlučeno u skladu sa zakonom. Navode apelanta da su donošenjem pobijanih presuda povrijeđene odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije sud smatra neosnovanim.

VI - Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda broj Kvlz-5/01 od 1. juna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda je donesena 1. juna 2004. godine, a apelacija je podnesena 13. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 17.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 18.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 19.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 20.
    Apelant se u ovom predmetu žali na navedene povrede zakona koje su rezultat, navodno, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenoj i drugostepenoj presudi. U tom kontekstu tvrdi da su sudovi, u navedenim presudama, povrijedili odredbe člana 364. stav 1. tač. 8. i 11. i stav 2. Zakona o krivičnom postupku i da postoji znatna sumnja u istinitost odlučnih činjenica.
  • 21.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 22.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 23.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 24.
    Apelant tvrdi da su sudovi koji su odlučivali u ovom parničnom postupku počinili povredu Krivičnog zakonika Republike Srpske, jer iz činjeničnog opisa saobraćajne nezgode proizlazi da se u njegovim postupcima ne stiču elementi predmetnog krivičnog djela, te da je kažnjen za radnje koje ne predstavljaju krivično djelo propisano članom 400. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske.
  • 25.
    Iz dokaza u spisu proizlazi da je Osnovni sud u dokaznom postupku saslušao ključne svjedoke, uz saglasnost stranaka pročitao nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke od 29. januara 2001. godine i njegovu dopunu od 15. februara 2001. godine, izvršio uvid u foto-dokumentaciju policije i nalaz i mišljenje vještaka u pogledu prisustva alkohola u krvi, te saučesnika u saobraćajnoj nezgodi. Pored najznačajnijih činjeničnih zaključaka u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, ovaj sud je smatrao važnim rasvjetljenje postojanja ili nepostojanja doprinosa nastanku saobraćajne nezgode vozača saučesnika, koji je smrtno stradao u ovoj saobraćajnoj nezgodi. Radnje apelanta pripisane su njegovom nehatu kao obliku vinosti, za koji zakon predviđa krivičnu odgovornost.
  • 26.
    Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud utvrdili da su radnje apelanta u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom saobraćajne nezgode, a radnje saučesnika u ovoj saobraćajnoj nezgodi ocijenjene su kao doprinos nastanku predmetne saobraćajne nezgode. U tom pravcu je nalaz i mišljenje dao i vještak saobraćajne struke, prema kojem se sud jasno odredio prihvatajući ga objektivnim i tačnim, o čemu je dato iscrpno obrazloženje.
  • 27.
    Ustavni sud primjećuje da je apelant imao pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka i u dvije sudske instance. Ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Nadalje, apelantu je pružena mogućnost da učestvuje u raspravi pred svim sudovima kao "suštinski element" prava na pravično suđenje. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi.
  • 28.
    Ustavni sud napominje da ne stoje ni apelantovi navodi da je narušen princip "razumnosti roka" kao elementa prava na pravično suđenje, jer sudski postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom je trajao oko mjesec i pol dana, što se ne može smatrati nerazumnim rokom, s obzirom na složenost krivičnog postupka. U pogledu apelantovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti kao vanrednog pravnog lijeka, Ustavni sud podsjeća da se, u skladu sa pravnom praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, kod određivanja "razumnog roka" u krivičnim predmetima kao početak roka uzima u obzir trenutak kada je podignuta optužnica, imajući pri tome u vidu autonomno značenje "optužnice" kao suštinskog, a ne formalnog koncepta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scopelliti protiv Italije, presuda od 23. novembra 1993. godine, stav 18). Kao završetak roka se računa trenutak kada je sud okončao neizvjesnost u vezi sa pravnim položajem osobe koja je u pitanju. U obzir se uzimaju žalbeni i kasacioni postupci u skladu sa njihovom mogućnošću utjecaja na ishod postupka, ali se vanredni pravni lijekovi moraju isključiti iz razmatranja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Poiss protiv Austrije, presuda od 23. aprila 1987. godine, A.117-C, str. 103).
  • 29.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 30.
    U svjetlu zaključka o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII - Zaključak

  • 31.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.