Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 18. januara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 658/04, rješavajući apelaciju S. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija S. D., podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kvl-z-43/03 od 20. maja 2004. godine i broj Kž-386/02 od 8. januara 2003. godine, te presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-77/01 od 4. juna 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    S. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa E. Ć., advokat iz Sarajeva, podnio je, 27. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kvlz-43/03 od 20. maja 2004. godine i Kž-386/02 od 8. januara 2003. godine, te presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-77/01 od 4. juna 2002. godine. Apelant je dopunio apelaciju 28. septembra i 18. oktobra 2004. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 24. novembra 2004. godine, od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Od Kantonalnog suda je, 9. decembra 2004. godine, zatražena dostava krivičnog spisa broj K-77/01, koji je dostavljen 22. decembra 2004. godine.
  • 4.
    Vrhovni sud i Kantonalno tužilaštvo su, 8. decembra 2004. godine, dostavili odgovore na apelaciju.
  • 5.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog suda su, 13. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 7.
    Presudom Kantonalnog suda broj K-77/01 od 4. juna 2002. godine apelant je proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela obljube nad maloljetnom osobom iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), za koja su mu utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po pet godina i jedan mjesec, pa je uz primjenu člana 46. ranijeg KZ FBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 12. decembra 2002. godine pa nadalje.
  • 8.
    Vrhovni sud je presudom broj Kž-386/02 od 8. januara 2003. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu Kantonalnog suda u odluci o kazni, tako da su apelantu za krivična djela obljube nad maloljetnom osobom iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBIH, za koja je tom presudom proglašen krivim, utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po četiri godine i dva mjeseca, pa je uz primjenu člana 46. ranijeg KZ FBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 12. decembra 2000. godine pa nadalje.
  • 9.
    Presudom Vrhovnog suda broj Kvl-z-43/03 od 20. maja 2004. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti, izjavljen protiv presude Kantonalnog suda broj K-77/01 od 4. juna 2002. godine i presude Vrhovnog suda broj Kž-386/02 od 8. januara 2003. godine.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    Krivični zakon ("Službene novine FBiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02)

"Obljuba nad maloljetnom osobom

Član 224.

(1) Ko izvrši obljubu nad maloljetnom osobom koja nije navršila četrnaest godina, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ko djelo iz stava 1. ovog člana izvrši nad nemoćnom maloljetnom osobom koja nije navršila četrnaest godina ili upotrebom sile ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo, kaznit će se zatvorom najmanje tri godine.

(...)"

Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99)

"Javnost glavnog pretresa

Član 240.

(1) Prije početka vještačenja pozvat će se vještak da predmet vještačenja brižljivo razmotri, da tačno navede sve što zapazi i nađe i da svoje mišljenje iznese nepristrano i sukladno s pravilima nauke i vještine. On će se posebno upozoriti da davanje lažnog nalaza i mišljenja predstavlja krivično djelo.

(...)

(3) Organ pred kojim se vodi postupak rukovodi vještačenjem, pokazuje vještaku predmete koje će razmotriti, postavlja mu pitanja i po potrebi traži objašnjenja u pogledu datog nalaza i mišljenja.

(4) Vještaku se mogu davati razjašnjenja, a može mu se dopustiti i da razmatra spise. Vještak može predložiti da se izvedu dokazi ili pribave predmeti i podaci koji su od važnosti za davanje nalaza i mišljenja. Ako prisustvuje uviđaju, rekonstrukciji ili drugoj istražnoj radnji, vještak može predložiti da se razjasne pojedine okolnosti ili da se osobi koja se saslušava postave pojedina pitanja.

Član 282.

(1) Glavni pretres je javan.

(2) Glavnom pretresu mogu biti prisutne punoljetne osobe.

(...).

Član 358. u relevantnom dijelu glasi:

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(...)

  • 11)
    ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

(...).

Član 359. u relevantnom dijelu glasi:

Povreda krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju:

(...)

(2) ima li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost;

(...)

  • 6)
    jesu li povrijeđene odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant apelacijom pobija navedene presude, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelacijom se, između ostalog, ukazuje na znatne proturječnosti između onog što se navodi u izreci i razlozima prvostepene presude, ukazuje na propuste u nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine, koji su prouzrokovali povredu koja je uticala na zakonitost pobijanih presuda, te osporavaju činjenice utvrđene pobijenim presudama. Apelant se žali i na postupanje sudova koji su omogućili medijima da prate suđenje i obavještavaju javnost.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantovi žalbeni navodi, kojima se između ostalog osporava nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine dat na okolnosti izvršenja krivičnog djela apelanta, istovjetni prigovoru koji je apelantova odbrana iznosila tokom prvostepenog postupka u svojim završnim riječima u žalbi protiv prvostepene presude kao i u zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud smatra da je krivični postupak protiv apelanta proveden u skladu sa važećim procesnim i materijalnim propisima i da su presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda dale jasne i određene odgovore i obrazloženja, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 13.
    Kantonalno tužilaštvo je, u odgovoru na apelaciju, navelo da su u potpunosti rasvijetljene okolnosti i činjenice pod kojima je apelant počinio teško krivično djelo i da ničeg spornog nema u njegovim postupcima, a u pravcu djelovanja na izvršenju krivičnog djela za koje se tereti.

VI - Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Kvl-z-43/03 od 20. maja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 7. juna 2004. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije..
  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 21.
      Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 22.
    Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
  • 23.
    Svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993. A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora se procijeniti tok postupka kako bi se odlučilo je li konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja, bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, npr. način na koji se prikuplja dokazna građa tokom preliminarnog saslušanja, mogu biti u sukobu sa principom pravičnog saslušanja tako da se mišljenje o pravičnosti suđenja može dati bez obzira na daljnji tok postupka (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV (1981). Također, vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. decembra 1996. godine RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine). Sud mora ispitati postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili hoće li prihvatiti dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, kako bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan i zaštiti apelantova prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine).
  • 24.
    Član 6. Evropske konvencije zahtijeva "pravično suđenje", pravo da se bude saslušan u razumnom roku, pravo da saslušanje bude javno, pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj član sadrži spisak minimalnih prava koje ima svako ko je optužen za krivično djelo. Među ova prava spada i pravo optuženog da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odvija pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova odredba tijesno je povezana sa principom "jednakosti oružja", odnosno "jednake dostupnosti pravnih sredstava" kao elementa pravičnog suđenja.
  • 25.
    Apelant se u ovom predmetu žali na navedene procesne i materijalne povrede zakona u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje su rezultat, navodno, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenoj i drugostepenoj presudi. U tom kontekstu tvrdi da su sudovi, u navedenim presudama, povrijedili odredbu člana 358. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku i da postoji znatna sumnja u istinitost odlučnih činjenica.
  • 26.
    Što se tiče apelantovih navoda da su sudovi svoje odluke zasnovali na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i da su zanemarili odlučne činjenice koje idu njemu u prilog, Ustavni sud podsjeća da se nadležnost Ustavnog suda, u vezi sa apelacijama iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosi na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu, te Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da vrši provjere utvrđivanja činjenica, kao ni da ponovo tumači odluke redovnih sudova, osim ako odluka redovnog suda krši ustavna prava. To se događa u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima). U konkretnom slučaju u pogledu apelantovih navoda Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt ispituje.
  • 27.
    Apelant ukazuje na propuste vještaka sudske medicine prilikom davanja stručnog mišljenja, za koje smatra da su prouzrokovali povredu od utjecaja na zakonitost postupka.
  • 28.
    U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud je izvršio uvid u krivični spis Kantonalnog suda i utvrdio da je Kantonalno tužilaštvo protiv apelanta podnijelo optužnicu 14. maja 2001. godine, koja je 24. maja 2002. godine djelimično izmijenjena u pogledu činjeničnog opisa. Kantonalni sud je više puta odlagao glavni pretres u cilju prikupljanja dokazne građe. Na nastavku glavnog pretresa, koji je održan 8. aprila 2002. godine, pristupio je vještak sudske medicine koji je lično izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju, a vještaku su prezentirani i iskazi oštećenih, nakon čega se određeno izjasnio o odlučnim činjenicama. Tom prilikom apelantov branilac je dao primjedbu na iskaz vještaka, smatrajući da je vještak trebao pročitati cijeli spis i pripremiti se za iskaz. Vještak je tvrdio da mu nije bila potrebna nikakva priprema da bi odgovorio na pitanje predsjednika vijeća, s obzirom da je iz svog stručnog znanja mogao bez odlaganja dati stručno mišljenje.
  • 29.
    Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud cijenio mišljenje vještaka sudske medicine u okviru svog diskrecionog prava na ocjenu dokaza.
  • 30.
    U dokaznom postupku su saslušani brojni svjedoci kao i vještak neuropsihijatar, te pročitani nalazi o timskom neuropsihijatrijskom vještačenju apelanta i oštećenih. Ustavni sud nalazi da su nižestepeni sudovi procijenili apelantovu odbranu, nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine, kao i da su procijenili i analizirali sve ostale izvedene dokaze i o svakom zaključku do kojeg su došli iznijeli iscrpne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama.
  • 31.
    Što se tiče apelantovih navoda da su svjedoci - oštećeni mijenjali iskaz dat pred sudom u odnosu na iskaz dat u istrazi, Ustavni sud ističe da je i ranije zauzeo stav da je na sudu da ocijeni jesu li izjave svjedoka relevantne za predmet i mogu li one ponuditi korisne informacije nužne za ocjenu predmeta.
  • 32.
    Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25, 240).
  • 33.
    U pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud nalazi da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, izvršen uvid u objektivne dokaze, a apelant je prisustvovao suđenju i dobio priliku da iznese svoju odbranu i da komentar na izjave svjedoka. Sud je proveo sve relevantne dokaze u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica te primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana.
  • 34.
    Apelant se žali na postupanje sudova kada su medijima dopustili praćenje suđenja i o tome obavještavali javnost, a kao dokaz priložio je pet članaka objavljenih u novinama. Kad je u pitanju krivični postupak objavljivanje u medijima pokreće pitanje prema članu 6. Evropske konvencije, u vezi sa zaštitom pretpostavke nevinosti ili pravom na pravično suđenje.
  • 35.
    Ustavni sud podsjeća da je rasprava pred sudom u pravilu javna. Javnost omogućuje društvenu kontrolu suđenja, služi općem interesu, prvenstveno djeluje u pravcu suzbijanja kriminaliteta, razvijanju morala i društvene discipline građana. Ustavni sud nalazi da su sudovi u ovom postupku, primjenjujući načelo javnosti, u svemu postupili prema relevantnim zakonskim odredbama i smatra da u okolnostima ovog slučaja ne postoje relevantni i dovoljni razlozi koji bi opravdali ove apelantove žalbene navode, pa se ovi žalbeni navodi odbijaju kao neosnovani.
  • 36.
    Ustavni sud konstatira da apelantovi navodi da je on u cijelom slučaju bio žrtva ucjene više osoba, nisu bili predmet optužnice Kantonalnog tužilaštva i suđenja u ovom krivičnom postupku, pa ne mogu biti ni predmet razmatranja pred Ustavnim sudom. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ti događaji nemaju nikakvog uticaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na krivično djelo za koje je odgovarao apelant.
  • 37.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 38.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 39.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.