Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 18. januara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 721/04, rješavajući apelaciju Č. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Č. B., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-2022/03 od 29. jula 2004. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima broj P-745/00 od 10. septembra 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Č. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića podnio je, 8. septembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2022/03 od 29. jula 2004. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-745/00 od 10. septembra 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je, 10. novembra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor dostavio 23. novembra 2004. godine, a Općinski sud 26. novembra 2004. godine.
  • 4.
    Ustavni sud je, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, navedene odgovore dostavio apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Općinski sud je presudom broj P-745/00 od 10. septembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-2022/03 od 29. jula 2004. godine, obavezao apelanta da tužitelju, na ime neophodnog ulaganja u stan na kojem je apelant nosilac stanarskog prava, isplati iznos od 5.169,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 22. septembra 2000. godine do isplate i troškove postupka u iznosu od 871,00 KM u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja.

IV - Relevantni propisi

  • 6.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", broj 53/03)

"Član 456.

(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.

(2) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog zakona umjesto odredbi čl. 344. do 346, čl. 351. do 355. i čl. 377. do 379. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", br. 42/98 i 3/99) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, čl. 227. do 229. i čl. 249. do 251. ovog zakona.

(3) Ako nakon stupanja na snagu ovog zakona bude ukinuta prvostepena odluka iz stava 1. ovog člana, daljnji postupak provest će se prema ovom zakonu."

Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", br. 42/98 i 3/99)

"Član 347.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom; a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, drugostepeni sud uzet će da se presuda pobija u dijelu u kojem stranka nije uspjela u sporu.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Član 350.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti."

Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 30/01 i 56/01)

"Član 18.a)

Lice čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78 i 39/86 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94). Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je prethodni nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed."

Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH", broj 29/03)

"Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti od koje potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 7.
    Apelant navodi da osporene presude krše njegovo pravo na pravično suđenje u građanskim stvarima i pravo na mirno uživanje imovine koja su svakom licu zagarantirana članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 8.
    Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da su navodi apelacije neosnovani i da ih kao takve treba odbiti, jer su pobijane odluke zakonite i pravilne, s obzirom da su donesene u skladu s relevantnim odredbama člana 18.a) stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je, stoga, zaključio da pobijane presude nisu mogle povrijediti apelantova ustavna prava na pravično suđenje i na mirno uživanje imovine.
  • 9.
    Općinski sud smatra da je predmetna apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbaciti. Po mišljenju Općinskog suda, apelacija se sadržajno ne odnosi na povrede apelantovih ustavnih prava, već na stvari koje mogu biti razlog za podnošenje žalbe ili eventualno nekog vanrednog pravnog lijeka, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja ovog predmeta ne proizlazi da su apelantu povrijeđena zagarantirana prava. Općinski sud je, stoga, ostao kod stanovišta datog u prvostepenoj presudi.

VI - Dopustivost

  • 10.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 11.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 12.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda Kantonalnog suda donesena je 29. jula 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena je 8. septembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 13.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 14.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 15.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 16.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 17.
    Apelant se žali da sudovi nisu pravilno primijenili relevantne materijalno-pravne propise i to Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Zakon o obligacionim odnosima, Zakon o parničnom postupku i druge relevantne zakone. Apelant tvrdi da prvostepeni sud nije naveo jasne i potpune razloge na osnovu kojih je ulaganja tužioca u njegov stan ocijenio nužnim. Apelant smatra da je prilikom ocjene nužnosti ulaganja u njegov stan zanemareno da je stan stalno korišten od njegovog odlaska, u maju 1992. godine, do useljenja tužioca u februaru 1997. godine, zatim, da zapisnik nadležnog organa Općine Zavidovići od 19. februara 1997. godine pokazuje da je stan u vrijeme apelantovog useljenja bio useljiv, te da nije sporno da su radovi, koji su navedeni u nalazu vještaka, stvarno i izvršeni u stanu, ali da je nejasno na osnovu kojih parametara je vještak utvrdio da su radovi bili nužni. Apelant također pobija i odluku o troškovima postupka tvrdeći da su troškovi uzrokovani radom suda.
  • 18.
    U pogledu apelantovih navoda da su Općinski i Kantonalni sud pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise relevantnih zakona u ovom sporu, Ustavni sud smatra da je apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine), u skladu sa ustaljenom praksom (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04, tačka 45), ograničena na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu". Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene nižerangiranog prava, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj kada redovni sudovi zanemaruju ustavna prava ili ih pogrešno primjenjuju, uključujući slučajeve kada je primjena prava očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili ako su povrijeđeni osnovni proceduralni principi (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).
  • 19.
    Ustavni sud, s jedne strane, primjećuje da apelant nije pobijao ni jednu procesnu radnju pri donošenju pobijanih presuda, niti su utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Sud je odluku donio primjenom odgovarajućih zakonskih odredaba, tj. člana 350. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", br. 43/98 i 3/39), a u vezi sa članom 456. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", broj 53/03). Prvostepeni sud je proveo dokazni postupak u toku kojeg je izvršio neophodno vještačenje i pozvao se na relevantne zakonske propise pri meritornom odlučivanju u ovom sporu, te prvostepenu presudu zasnovao na odredbama člana 18.a) stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kojima je propisano da lice čije je stanarsko pravo prestalo prema tom zakonu, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima. Prvostepeni sud je, na temelju vještačenja i drugih provedenih dokaza, nesumnjivo utvrdio odlučne činjenice, tj. da je tužilac kao raniji nosilac stanarskog prava uložio svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu apelanta kao bivšeg nosioca stanarskog prava i pravilno zaključio da on ima pravo na povrat uloženih sredstava. Kako je u ovom slučaju tužitelj, ulaganjem svojih ličnih sredstava na ime neophodnih troškova u stanu, pretrpio štetu, to mu, prema odredbi člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, pripada pravo na naknadu ove štete.
  • 20.
    Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud za donesenu odluku u obrazloženju presude naveo jasne i potpune razloge, koje je prihvatio i drugostepeni sud. Prema tome, nesumnjivo je utvrđeno da su radovi, navedeni u nalazu vještaka, stvarno i izvršeni u stanu i da su izvršeni radovi, prema stručnom nalazu i mišljenju vještaka, bili nužni, što je osnovni uvjet za zakonsku osnovanost donesene odluke, odnosno zaključak da apelantovi navodi u ovom dijelu apelacije nisu osnovani i da ih kao takve treba odbiti.
  • 21.
    Ustavni sud dalje zaključuje da je apelantu bila data mogućnost da zastupa svoje interese u postupku pred sudom i to na dvije instance, a iz potpunih i jasnih razloga pobijanih odluka, donesenih na osnovu važećih domaćih zakona, može se zaključiti da su pobijane sudske odredbe donesene u skladu sa odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

U svjetlu zaključka o kršenju apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII - Zaključak

  • 23.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 24.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.