USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 12. aprila 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 762/04, rješavajući apelaciju A. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija A. P., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1506/03 od 2. juna 2004. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 01-372-387/02 od 5. oktobra 2003. godine i Rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Doboj broj 07/372-20/02 od 9. jula 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.A. P. (u daljnjem tekstu: apelantica), nastanjena u Njemačkoj, koju zastupa Z. M., advokat iz Doboja, podnijela je 28. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1506/03 od 2. juna 2004. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01-372-387/02 od 5. oktobra 2003. godine i Rješenja Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Doboj (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove) broj 07/372-20/02 od 9. jula 2003. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Ministarstva i Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove zatraženo je, 15. februara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. marta 2005. godine, a Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove 21. marta 2005. godine. Ministarstvo nije dostavilo odgovor.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 24. marta 2005. godine, dostavljeni apelantici.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove je Rješenjem broj 07/372-20/02 od 9. jula 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 01-372-387/02 od 5. oktobra 2003. godine, odbilo apelanticin zahtjev kojim je tražila da taj organ donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana - prijenos stanarskog prava na stanu na kojem je nosilac stanarskog prava bio njezin pokojni otac. U obrazloženju ove odluke je navedeno da je prvostepeni organ, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je apelanticin otac u spornom stanu živio sam, a da apelantica živi u Njemačkoj od 1990. godine, te da je oca povremeno posjećivala i novčano pomagala. Na osnovu toga, prvostepeni organ je zaključio da apelantica nije sa ocem ostvarila trajnu ekonomsku zajednicu, te da nije ispunila uvjete iz čl. 6, 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima da bi njezinom zahtjevu bilo udovoljeno.
- 7.Ministarstvo je odbilo apelanticinu žalbu protiv prvostepenog rješenja, navodeći da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje izvođenjem brojnih dokaza, kao i da je pravilno primijenio materijalno pravo.
- 8.Vrhovni sud je, osporenim Rješenjem broj U-1506/03 od 2. juna 2004. godine, odbio apelanticinu tužbu. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud navodi da je nesporno utvrđeno da je apelantica nakon razvoda roditelja dodijeljena na odgoj, čuvanje i vaspitanje majci, sa kojom je nastavila živjeti u stanu koji je, sporazumom razvedenih supružnika, pripao apelanticinoj majci. Apelanticin otac je kasnije dobio na korištenje sporni stan, u kojem je uvijek živio sam, što je vidljivo iz dokaza provedenih u upravnom postupku. Vrhovni sud navodi da je također nesporno da apelantica od 1990. godine živi i radi u Njemačkoj, te da je povremeno dolazila i posjećivala oca i novčano ga pomagala, ali da se to ne može smatrati trajnim zajedničkim življenjem sa njim, niti neprekidnim korištenjem predmetnog stana. Stoga, kako utvrđuje Vrhovni sud, apelantica ne može biti smatrana članom porodičnog domaćinstva u momentu smrti njezinog oca, niti ispunjava uvjete da nastavi koristiti sporni stan.
IV - Relevantni propisi
- 9.U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 14/84, 13/89, 36/89 i 2/93, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/93 i 31/99) relevantne odredbe glase:
"Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Š...Ć
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona
Član 22.
Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave sa korištenjem stana, ukoliko nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje. Š...Ć"
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelantica navodi da joj je pobijanim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu. Ove povrede apelantica vidi u tome što smatra da su i Vrhovni sud i upravni organi pogrešno utvrdili da ona nije bila članica porodičnog domaćinstva svog oca. Apelantica tvrdi da je ona, bez obzira na to što je nakon razvoda roditelja bila dodijeljena majci, ipak živjela sa ocem. Također, apelantica smatra da je irelevantno to što ona od 1990. godine živi u Njemačkog, jer je dolazila i posjećivala oca, izdržavala ga i "bila s njim u času smrti". Prema tome, apelantica smatra da su i upravni organi i Vrhovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbe Zakona o stambenim odnosima.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.Vrhovni sud pobija navode iz apelacije i ističe da je i u upravnom postupku i u upravnom sporu utvrđeno da sporni stan nikada nije bio apelanticin dom niti apelanticina imovina, a da činjenica da apelantica nije uspjela sa svojim zahtjevom ne znači da je prekršeno pravo na pravično suđenje. Također, Vrhovni sud smatra da apelantica nije iskoristila sva pravna sredstva prije podnošenja apelacije, budući da protiv osporene presude nije podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude.
- 12.Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove smatra da prava na koja se apelantica poziva nisu ni na koji način prekršena, budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a zatim su pravilno primijenjeni i materijalni propisi, što je potvrđeno i odlukom drugostepenog organa o apelanticinoj žalbi, a zatim i osporenom presudom Vrhovnog suda. Na osnovu toga, Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
VI - Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 15.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-1506 od 2. juna 2004. godine, protiv koje nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 29. juna 2004. godine, a apelaciju je podnijela 26. augusta 2004. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 16.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 17.Apelantica pobija navedene odluke, tvrdeći da je njima povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 18.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 19.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 19.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 20.Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na pitanje priznanja stanarskog prava, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 21.Apelanticina žalba se u cijelosti odnosi na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u upravnom postupku i upravnom sporu.
- 22.Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 23.Ustavni sud smatra da je tokom cjelokupnog postupka, i pred upravnim organima i pred sudom, apelantici bilo omogućeno da iznosi sve dokaze u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje osporenih odluka. Nadalje, upravni organi i Vrhovni sud su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje i ispitali apelanticine zahtjeve na osnovu primjenjivih zakonskih odredbi i dovoljno jasno obrazložili svoje odluke. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje elementi koji ukazuju da je upravni postupak ili upravni spor vođen na nepravičan način, a apelantica ne ukazuje na procesne povrede koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja, niti su takve povrede očigledne. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
- 24.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
- 25.Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 25.
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 26.Bitna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).
- 27.Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavljaju li odluke koje apelantica osporava "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
- 28.Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 24/99).
- 29.Što se tiče pitanja može li se sporni stan smatrati apelanticinim "domom", nesporno je utvrđeno da je apelanticin otac sam živio u spornom stanu, te da ga je apelantica povremeno posjećivala i pomagala, ali da nikada tu nije živjela. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja uvjet je za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva (vidi Ustavni sud, odluke broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj U 8/04 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 i broj U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04).
- 30.Apelantica nije nikada živjela sa ocem u spornom stanu, odnosno obavljala uobičajene aktivnosti i zanimanje, niti je tokom svog života u Njemačkoj, gdje se i sada nalazi, ostvarila dovoljno jaku vezu sa stanom svoga oca, kako bi se taj stan mogao smatrati njezinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 563/04 od 30. novembra 2004. godine). Stoga, i pored toga što apelantica navodi da je oca posjećivala i da ga je novčano pomagala, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, ovaj stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na ovo, ostali aspekti člana 8. Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud nije razmatrao. Ustavni sud također ukazuje da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, u konkretnom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 31.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 32.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
- 33.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 33.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 34.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- 35.Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica bi se moglo primijeniti na njezin slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
- 36.Stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99), te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima.
- 37.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02). U konkretnom slučaju, apelantica nije imala konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je, kako je već rečeno, u vrijeme smrti svoga oca, nosioca stanarskog prava, imala pravno priznatu poziciju člana njegovog porodičnog domaćinstva, koja bi eventualno mogla predstavljati dio prava na korištenje stana. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o "imovini" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.
- 38.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 39.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelantica žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u upravnom postupku i upravnom sporu, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, budući da se sporni stan ne može smatrati apelanticinim "domom" u smislu tog člana. Osim toga, nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica nije imala konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je po zakonu mogla očekivati da će to pravo steći.
- 40.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 41.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.