USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 26. aprila 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1011/04, rješavajući apelaciju Hypo Alpe Adria bank d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Hypo Alpe Adria bank d.d. Mostar, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-172/04 od 23. jula 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-154/02 od 15. decembra 2003. godine i Presude Općinskog suda I u Mostaru broj Ps-9702 od 7. augusta 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Hypo Alpe Adria bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa J. M., advokat iz Mostara, podnijela je, 16. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-172/04 od 23. jula 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-154/02 od 15. decembra 2003. godine i Presude Općinskog suda I u Mostaru broj Ps-9/02 od 7. augusta 2002. godine. Apelant je također zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom će zabraniti provođenje bilo kakvih izvršnih radnji u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom broj Ip-1/04 i Ip-214/04 do donošenja odluke o apelaciji.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Croatia osiguranje d.d. Ljubuški, zatraženo je, 29. decembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Croatia osiguranje d.d. Ljubuški dostavila je odgovor na apelaciju 11. januara 2005. godine, koji je na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda dostavljen apelantu 7. marta 2005. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Ustavni sud je Odlukom broj AP 1011/04 od 30. novembra 2004. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Ugovorom o cesiji Glumina banka d.d. Mostar prenijela je na Croatia osiguranje d.d. Mostar svoje potraživanje u iznosu od 600.000 KM koje je imala prema dužniku - preduzeću Company-Mark d.o.o. Mostar. Članom 4. navedenog ugovora o cesiji predviđeno je da Croatia osiguranje d.d. Mostar i preduzeće Company-Mark svoj ugovorni odnos mogu detaljnije urediti posebnim ugovorom. Nakon toga, između Croatia osiguranja d.d. Mostar i Company-Mark zaključen je ugovor o kreditu, u svrhu čijeg osiguranja je Croatia osiguranju d.d. Mostar bivša Auro banka d.d. Mostar, čiji je pravni slijednik apelant, izdala neopozivu bankarsku garanciju broj 3050/00 od 22. augusta 2000. godine. Ovom garancijom se banka obavezala da korisniku garancije na njegov prvi pismeni poziv, uz prezentaciju dokumenata, plati svaki dugovani iznos do maksimalno 738.756 KM. Pismeni poziv za isplatu, na osnovu izdate garancije, Croatia osiguranje d.d. Mostar je, 7. novembra 2001. godine, uputila apelantu, navodeći da preduzeće Company-Mark nije izmirilo dug u svrhu čijeg osiguranja je apelant izdao garanciju. S obzirom da je apelant odbio da izvrši isplatu po izdanoj garanciji, Croatia osiguranje d.d. Mostar je podnijela tužbu Općinskom sudu tražeći da sud obaveže apelanta na isplatu garantiranog novčanog iznosa od 738.756 KM uz naknadu zakonskih zateznih kamata i troškova postupka.
- 7.Općinski sud je donio Presudu broj Ps-9/02 od 7. augusta 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-154/02 od 15. decembra 2003. godine, kojom je apelanta obavezao da Croatia osiguranju d.d. Mostar isplati iznos od 738.756 KM sa obračunatom zakonskom zateznom kamatom, te naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 59.700 KM.. Općinski sud je zauzeo stanovište da se, u konkretnom slučaju, radi o bezuvjetnoj bankarskoj garanciji iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima, koja je kao takva samostalna u odnosu na pravne poslove koji su joj prethodili, te da ona predstavlja osiguranje najvećeg stepena rizika od neizvršavanja ili neurednog izvršavanja obaveze iz osnovnog posla i da za njeno ostvarivanje nije potrebno ispitivati prigovore koji potiču iz osnovnog posla.
- 8.Vrhovni sud je Presudom broj Rev-172/04 od 23. jula 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju, izjavljenu protiv navedene drugostepene presude. Vrhovni sud je zauzeo stanovište da su neosnovani apelantovi prigovori da predmetna garancija sadrži dokumentarnu klauzulu, tj. da se realizacija garancije uvjetuje prezentiranjem dokumenata, jer u predmetnoj garanciji nisu navedeni bilo kakvi određeni dokumenti iz osnovnog posla koje treba prezentirati u cilju njenog izvršenja. Riječi napisane u garanciji, koje upućuju na prezentiranje dokumentacije, mogu se samo protumačiti tako da se odnose na dokumente iz garancije, a to je, u stvari, pismena izjava da dužnik nije ispunio svoju obavezu i poziv banci garantu da izvrši plaćanje, što je tužitelj i uradio u konkretnom slučaju.
IV - Relevantni propisi
- 9.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85, te "Službeni list Republike BiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94)
"Član 1083. stav 1.
Bankarskom garancijom obavezuje se banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treća osoba ne isplati obavezu o dospjelosti namiriti obavezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji.
Član 1087. stav 1.
Ako bankarska garancija sadrži klauzulu "bez prigovora", "na prvi poziv" ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po osiguranoj obavezi."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant navodi da su osporenim presudama redovnih sudova povrijeđena njegova ustavna prava, i to pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno protumačili predmetnu bankarsku garanciju, smatrajući da se radi o bezuvjetnoj bankarskoj garanciji iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima, dok apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o uvjetnoj bankarskoj garanciji iz člana 1083. navedenog zakona, naglašavajući da je u tekstu garancije napisano "na vaš prvi pismeni poziv i uz prezentaciju dokumenata platiti", iz čega se jasno vidi da je predmetnom garancijom propisan uvjet za njeno izvršenje. Osim toga, apelant ističe da nije dokazano da je preduzeću Company-Mark zaista i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 600.000 KM, u svrhu čijeg osiguranja je apelant i izdao navedenu bankarsku garanciju. Pogrešnim tumačenjem predmetne bankarske garancije apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.U odgovoru na apelaciju Croatia osiguranje d.d. Ljubuški ističe da je ona neosnovana, te predlaže da se odbije, naglašavajući da smatra da Ustavni sud nije nadležan da ispituje tumačenje općih zakona koje primjenjuju redovni sudovi.
VI - Dopustivost
- 12.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 13.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 14.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-172/04 od 23. jula 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 22. septembra 2004. godine, te s obzirom da je podnio apelaciju Ustavnom sudu 16. novembra 2004. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i ostale uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 15.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 16.Apelant osporava navedene presude redovnih sudova tvrdeći da je povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 17.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 18.Ustavni sud smatra da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, s obzirom da je osporena presuda donesena u postupku koji je bio bitan za ishod građanskog spora, a predmet parnice bio je utvrđivanje obaveze plaćanja većeg novčanog iznosa.
- 19.Ustavni sud je već ranije zauzeo stav prema kojem "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je ?na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu? i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
- 20.U skladu sa navedenim stanovištem, Ustavni sud će ispitati prigovore apelanta. Ustavni sud naglašava da bi jedan od primjera proizvoljnog (nelogičnog) tumačenja odlučnih činjenica i dokaza, od kojih zavisi ishod postupka, bio njihovo tumačenje dijametralno suprotno od njihovog jezičkog sadržaja, što bi kasnije moglo uticati na pravičnost suđenja. U konkretnom slučaju je nesporno da je pravna kvalifikacija predmetne bankarske garancije odlučujuća za ishod spora. Redovni sudovi smatrali su da sadržaj predmetne garancije upućuje da se radi o bezuvjetnoj bankarskoj garanciji iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima i u skladu sa tim zaključkom donijeli odluku. Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje apelanta da su redovni sudovi pogrešno protumačili sadržaj predmetne bankarske garancije, te na nju pogrešno primijenili materijalno pravo, što je uticalo na pravičnost suđenja.
- 21.Redovni sudovi su, u okviru svojih zakonom utvrđenih nadležnosti, na nesporno utvrđeno činjenično stanje primijenili materijalno pravo protumačivši konkretnu bankarsku garanciju kao bezuvjetnu bankarsku garanciju iz člana 1087. Zakona o obligacionim odnosima. Za to su dali logične i uvjerljive razloge naglašavajući da u tekstu garancije dominantne riječi "neopozivo" i "na vaš prvi pismeni poziv" jedino mogu biti tumačene tako da se radi o bezuvjetnoj bankarskoj garanciji, prilikom čije realizacije banka garant ne može isticati prigovore iz osnovnog posla. Prigovore apelanta da predmetna bankarska garancija sadrži dokumentarnu klauzulu redovni sudovi su odbili, uz obrazloženje da je u tekstu garancije zaista napisano "da će se plaćanje izvršiti na prvi pismeni poziv i uz prezentaciju dokumentacije", međutim, da nije naglašeno da se mora prezentirati dokumentacija iz osnovnog posla. Stoga se riječ "dokumentacija" može jedino tumačiti kao dokumentacija vezana za garanciju (ne za osnovni posao) što može predstavljati i pismeni poziv korisnika garancije da banka garant izvrši plaćanje, jer dužnik nije ispunio garantiranu obavezu, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Navedeni zaključci redovnih sudova u pogledu pravne prirode predmetne garancije nisu kontradiktorni sa tekstom garancije, pa stoga ne može biti govora o proizvoljnom ili nelogičnom tumačenju garancije niti o pogrešnoj primjeni zakona, jer je nakon utvrđivanja vrste garancije na nju primijenjena odredba 1087. Zakona o obligacionim odnosima u njenom doslovnom značenju, bez bilo kakvih odstupanja.
- 22.Osim toga, Ustavni sud naglašava da je Vrhovni sud u svojoj dosadašnjoj praksi vrlo striktno tumačio član 1087. Zakona o obligacionim odnosima, u prilog čemu se i navodi stav Vrhovnog suda koji glasi "ako iz sadržaja bankarske garancije proizlazi da se radi o samostalnoj i bezuvjetnoj garanciji, banka izdavalac garancije ne može prigovarati da je osnovni pravni posao nepunovažan, niti isticati druge prigovore iz osnovnog posla" (vidi Odluku Vrhovnog suda broj Pž-190/00 od 29. maja 2001. godine, Bilten Vrhovnog suda broj 1 za 2001. godinu).
- 23.Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, radi o različitom shvatanju teksta predmetne bankarske garancije, gdje apelant ima jedno stanovište, dok redovni sudovi imaju drugo stanovište. Apelant ne može tvrditi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje samo zato što je pravno shvatanje redovnih sudova u pogledu toga pod koju zakonsku odredbu treba podvesti sadržaj predmetne bankarske garancije drukčije od njegovog.
- 24.Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 25.U svjetlu zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 26.Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer primjena materijalnog prava nije bila arbitrarna.
- 27.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 28.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.