USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1044/04, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
na sjednici, održanoj 26. aprila 2005. godine, donio je
Odbija se kao neosnovana apelacija M. M., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-297/03 od 15. septembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-11/03 od 24. marta 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića podnio je, 29. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-297/03 od 15. septembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-11/03 od 24. marta 2003. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva za privredu Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je, 31. januara 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 3. februara 2005. godine, a Ministarstvo 10. februara 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Ministarstva su dostavljeni apelantu 2. marta 2005. godine.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Odlukom o izboru najpovoljnije ponude, koju je u ponovnom postupku vrednovanja ponuda donijela Komisija za vrednovanje ponuda Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona, broj 20-03-2253/02 od 22. novembra 2002. godine, koja je potvrđena Rješenjem Ministarstva broj 04-19-1429-2/02 od 24. decembra 2002. godine, utvrđena je kao najpovoljnija ponuda ponuđača I. S. iz Zavidovića u postupku prodaje predmeta pod nazivom "poslovni prostor u Zavidovićima, Lamela 3-tender broj 11". Apelant je bio jedan od ponuđača.
- 7.Protiv navedenog drugostepenog rješenja, kao konačnog u upravnom postupku, apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu. Taj sud donio je Presudu broj U-11/03 od 24. marta 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Už-297/03 od 15. septembra 2004. godine, kojom je apelantova tužba odbijena.
IV - Relevantni propisi
- 8.Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/00)
"Član 30.
"O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici.
Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljnjem tekstu: rasprava).
Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava".
Član 41.
"Protiv odluke najvišeg suda kantona donesene u upravnom sporu, može se izjaviti žalba Vrhovnom sudu Federacije. Ta žalba može se izjaviti, ako je odluka suda zasnovana na federalnom zakonu ili drugom federalnom propisu ili ako su povrijeđena pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje stvari."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant smatra da su pobijanim presudama sudovi povrijedili odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Da bi potkrijepio ovu svoju tvrdnju apelant se žali da je upravni spor proveden pred sudom prvog i drugog stepena, a da apelantu nije data mogućnost da neposredno i na javnoj raspravi iznese i obrazloži svoje stavove o činjeničnim i pravnim pitanjima, koje smatra relevantnim za donošenje pravilne i zakonite odluke. Apelant, dalje, smatra da mu je povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, jer pred istim sudovima druga lica su ostvarila pravo da se u privatizacijskom procesu različite ponude po kriteriju "početna cijena" i "zapošljavanje radnika" različito vrednuju. Apelant se žali na način na koji su vrednovane ponude na tenderu i pri tome misli da njegova ponuda u pogledu broja radnika koje će zaposliti, kao i veća kupoprodajna cijena koju je ponudio, bolja od ponude najbolje rangiranog ponuđača. Također smatra da je u njegovom slučaju nepravedno dat odlučujući značaj kriteriju "poslovni ugled i kredibilitet" koji nije moguće objektivizirati. Apelant smatra da je ovim povrijeđen član 19. Zakona o privatizaciji preduzeća, koji se odnosi na osiguranje konkurentnosti u postupku privatizacije preduzeća, jer su u konkretnom slučaju dvije različite ponude u pogledu kriterija "početna cijena" i "zapošljavanje radnika" bodovane istim brojem bodova.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da u konkretnom predmetu nema kršenja odredbi člana 6. Evropske konvencije, jer navodno apelantu nije data mogućnost neposredne i javne rasprave, kao i zbog navoda o kršenju prava na jednakost pred sudom. Vrhovni sud ističe da su tačni apelantovi navodi da je sjednica vijeća tog suda bila nejavna, a što je regulirano odredbom člana 30. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, apelant nije tražio zakazivanje javne rasprave a sud nije smatrao da se radi o predmetu iz istog člana stav 2. Vrhovni sud također ističe da je apelant imao mogućnost raspravljanja kod upravnih organa i da je tu mogućnost koristio. Zbog toga Vrhovni sud predlaže da se apelacija apelanta odbije kao neosnovana.
- 11.U svom odgovoru na apelaciju Ministarstvo ističe da se pridržavalo odredbi Pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća, Zakona o privatizaciji preduzeća, Zakona o Agenciji za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona i Zakona o upravnom postupku. Dalje je navedeno da se Ministarstvo u svom radu pridržavalo i instituta "obaveznost presude" prema članu 64. Zakona o upravnim sporovima, prema kojem je "nadležni organ vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka". Pošto je u ovoj pravnoj stvari ranije donesena Presuda Kantonalnog suda broj U-213/00 od 16. augusta 2001. godine, koja je postala pravosnažna, a kojom su poništena prethodna rješenja kojima je kao najpovljnija ponuda bila izabrana ponuda apelanta, Ministarstvo je u ponovljenom postupku ispoštovalo navedenu presudu kojom je, između ostalog, bilo naloženo da prvostepeni organ izvrši ponovno vrednovanje sukladno kriterijima iz javnog poziva, tako što će oba ponuđača za kriterij "cijena" i "zapošljavanje" vrednovati sa maksimalnim brojem bodova, jer su ponudili više od početne cijene i broja radnika, a u javnom pozivu nije naznačeno da će više biti vrednovani oni koji ponude veću cijenu ili broj radnika. Navedenom presudom je također bilo naloženo da, s obzirom da u postupku učestvuju dvije stranke sa suprotnim interesima, prvostepeni organ je dužan u skladu sa članom 147. Zakona o upravnom postupku održati usmenu raspravu i omogućiti strankama da se izjasne o svim okolnostima i činjenicama. U skladu s posljednjim nalogom prvostepeni organ je, 17. jula 2002. godine i 21. augusta 2002. godine, održao usmenu raspravu na kojoj je strankama omogućeno da učestvuju u postupku i da se izjasne o svim okolnostima i činjenicama na kojima će se zasnivati odluka prvostepenog organa.
VI - Dopustivost
- 12.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 13.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 14.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-297/03 od 15. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 6. oktobra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 15.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 16.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 17.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 18.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 18.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 19.Apelant se žali što mu tokom postupka pred sudovima nije data mogućnost da neposredno i u javnoj raspravi iznese svoje stavove o činjeničnim i pravnim pitanjima. Vrhovni i Kantonalni sud su svoje presude donijeli na nejavnoj sjednici vijeća, u skladu s članom 30. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.
- 20.U tužbi kojom je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom i u žalbi kojom je pobijao Presudu Kantonalnog suda broj U-11/03 od 24. marta 2003. godine, apelant se žalio zbog povrede pravila postupka koje su imale utjecaja na donošenje zakonite odluke kao i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
- 21.Apelant nije koristio pravo da, prema članu 30. stav 3. Zakona o upravnim sporovima, predloži sudovima da održe usmenu raspravu zbog "složenosti sporne stvari" ili "radi boljeg razjašnjenja stvari". Evropski sud za ljudska prava, odlučujući u nekim građanskim predmetima, zauzeo je stav da ako jedna od strana propusti da traži usmeno saslušanje, a praksa domaćeg suda je da se postupak vodi bez usmenog saslušanja, osim ako jedna od strana ne zatraži takvo saslušanje, propust se mora tumačiti kao neopozivo odustajanje od prava prisustvovanja na suđenju, tim prije što spor nije pokretao pitanja od javnog interesa radi kojih bi usmeno saslušanje bilo neophodno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zumtobel protiv Austrije, presuda od 21. septembra 1993. godine, serija A broj 268, stav 34).
- 22.Zakonom o upravnim sporovima nije propisana obaveza da sudovi u upravnom sporu održe javnu raspravu. Zakonom je propisano kao iznimka da sud može odlučiti da se održi usmena rasprava u određenim slučajevima. U konkretnom predmetu redovni sud nije našao da postoji potreba da se u predmetnom sporu održi usmena rasprava i odlučio je da ovaj spor riješi u nejavnoj sjednici prema odredbama člana 30. stav 1. Zakona o upravnim sporovima.
- 23.Ustavni sud napominje da se pravičnost postupka cijeni na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 38/03).
- 24.Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj jurisprudenciji utvrdio da nema povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije samo zbog toga što je sud u upravnom sporu odlučivao u nejavnoj sjednici na osnovu stanja u spisu (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 217/03 od 29. septembra 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 54/04).
- 25.Iz navoda u apelaciji dalje proizlazi da se apelant, također, žali na način na koji je sud utvrdio činjenice i na način na koji je primijenio materijalno pravo, čime je prekršeno njegovo pravo na jednakost pred zakonom. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03), a što u ovom predmetu nije slučaj.
- 26.Na osnovu navedenog, a cijeneći pravičnost postupka kao cjeline, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 27.Ne postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi odlučili o upravnom sporu bez usmene rasprave, a apelant nije posebno zahtijevao usmenu raspravu.
- 28.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 29.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.