USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 18. maja 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija L. R., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-193/03 od 14. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-651/02 od 30. januara 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.L. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši kojeg zastupaju G. i Z. B., advokati iz Banje Luke, podnio je, 10. januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-193/03 od 14. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-651/02 od 30. januara 2003. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Osnovnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovno tužilaštvo), zatraženo je, 26. januara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovore na apelaciju dostavili su Okružni sud 3. marta 2005. godine, Osnovni sud 4. marta 2005. godine, a Osnovno tužilaštvo nije dostavilo svoj odgovor.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 20. aprila 2005. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Osnovni sud je Presudom broj K-651/02 od 30. januara 2003. godine apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. st. 2. i 3. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te mu izrekao mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od šest mjeseci i obavezao ga platiti sudski paušal od 200 KM i troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.113 KM.
- 7.Okružni sud je, rješavajući o apelantovoj žalbi, Presudom broj Kž-193/03 od 14. septembra 2004. godine, djelimično uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o kazni tako što je apelanta, zbog krivičnog djela utvrđenog prvostepenom presudom, osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci i ukinuo mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije, a u preostalom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
IV - Relevantni propisi
- 8.Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01)
"Ugrožavanje javnog saobraćaja
Član 400.
Ko kršenjem propisa o sigurnosti javnog saobraćaja izazove saobraćajnu nesreću u kojoj je neko lice teško tjelesno povrijeđeno ili je drugome prouzrokovana imovinska šteta preko 2.000 KM, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno nehatno, učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.
Ako je usljed djela iz st. 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učnilac će se kazniti za djelo iz stava 1. zatvorom od dvije do dvanaest godina, a za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant navodi kako sudovi u dokaznom postupku nisu utvrdili odlučne činjenice i to je li došlo do prekida uzročne veze između apelantovih radnji i nastupanja smrti kod nastradalog (u daljnjem tekstu: oštećeni) jer oštećeni prilikom prijema u KBC Banja Luka nije bio u kritičnom stanju i ključna okolnost, koja je doprinijela smrti oštećenog, je činjenica da je skinut sa respiratora u Banjoj Luci i premješten u bolnicu u Loznicu četvrti dan liječenja. Apelant smatra da sudovi nisu izvan granica razumne sumnje rasvijetlili je li premještaj oštećenog doveo do prekida uzročne veze između apelantovih radnji i smrti oštećenog. Zbog svega navedenog, smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.Okružni sud u Banjoj Luci u odgovoru na apelaciju navodi kako je taj sud svestrano razmotrio apelantove žalbene navode i ocijenio sve žalbene razloge, o čemu je dao valjano obrazloženje, pa smatra da je postupak bio u svemu pravičan i da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje. Okružni sud ističe da su navodi apelacije neosnovani, da je Osnovni sud činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio, te da nije došlo do povrede apelantovog prava na fer suđenje i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 11.Osnovni sud u odgovoru na apelaciju navodi kako apelacija ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa je u suštini samo ponavljanje navoda iz apelantove žalbe, koje je razmatrao drugostepeni sud, te smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.
VI - Dopustivost
- 12.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 13.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 14.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-193/03 od 14. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 11. novembra 2004. godine, a apelaciju je podnio 10. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 15.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 16.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 17.Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 18.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 19.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 19.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 20.Ustavni sud konstatira da se postupak pred sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 21.Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 22.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 23.Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
- 24.Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, angažirani odgovarajući sudski vještaci, apelant je prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na izvještaj sudskih vještaka i izjave svjedoka. Sud je proveo sve relevantne dokaze u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica postojanja uzročne veze između apelantovih radnji kojima je prouzrokovao predmetni saobraćajni udes i povreda nanesenih oštećenom i između tih povreda i smrti oštećenog, koja je nastupila, kao i utvrđivanja uzroka udesa, a odbio je provesti samo one dokaze koji bi nepotrebno odugovlačili postupak i negativno uticali na njegovu efikasnost i ekonomičnost. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Što se tiče samih apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te Ustavni sud nije nadležan taj aspekt preispitivati, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.
- 25.Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 26.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u postupku koji je okončan pobijanom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelantovi navodi osnovani, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
- 27.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 28.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.