Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 569/04, rješavajući apelaciju N. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N. B., podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-13/04 od 27. aprila 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

OBRAZLOŽENJE

I - Uvod

  • 1.
    N. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa A. G., advokatica iz Sarajeva, podnio je 5. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-13/04 od 27. aprila 2004. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je, 9. februara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 21. februara 2005. godine, a Tužilaštvo BiH 2. marta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 23. maja 2005. godine dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Presudom Suda BiH broj Kž-13/04 od 27. novembra 2003. godine, u krivičnom predmetu protiv apelanta i drugih, apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Apelant je uz primjenu čl. 42, 48. i 50. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 19. juna 2003. godine pa do 27. novembra 2003. godine.
  • 7.
    Sud BiH je u toku postupka proveo dokaze koje su predložili i optužba i odbrana, uključujući između ostalog i saslušanje svjedoka uz sadržajno prezentiranje potvrde o oduzetim predmetima. U smislu člana 223. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), sud nije u cijelosti prihvatio pravnu kvalifikaciju optužbe, a s tim u vezi djelimično je izmijenio i činjenični supstrat optužnice. Sud BiH nije stekao čvrsto uvjerenje da je postojala organizirana grupa, odnosno da povezivanje optuženih, pa i apelanta, sadrži i najmanji organizacijski oblik grupe koja bi u smislu odredbi člana 249. stav 1. KZ BiH imala za cilj vršenje krivičnih djela određene vrste. Sud BiH nije našao dokazanim da su se optuženi, između kojih i apelant, bavili prebacivanjem oštećenih preko državne granice, niti su im to omogućavali, jer su prema iskazima oštećenih, a i prema svojim iskazima u svojstvu svjedoka, oštećene ostavili u šumi, nakon što su im oduzeli novac, ne preduzimajući bilo kakvu radnju da im omoguće prelazak preko državne granice. Sud BiH je utvrdio da se očigledno radilo o jednom cilju da se oštećeni koji su imali namjeru nelegalno preći državnu granicu opljačkaju, odnosno da im se oduzme njihov novac, što je konačno i učinjeno. Na okolnost je li novac oduzet uz prijetnju, silom i uz upotrebu oružja Sud BiH je zaključio da je apelant bio naoružan, a što se tiče dinamike događaja, vezanog za navedenu okolnost, u cijelosti je povjerovano iskazima oštećenih. Na osnovu svih provedenih dokaza, Sud BiH je zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je i proglašen krivim.
  • 8.
    Sud BiH je Presudom broj Kž-13/04 od 27. aprila 2004. godine, rješavajući apelantovu žalbu protiv Presude Suda BiH broj K-16/03 od 27. novembra 2003. godine, žalbu djelimično uvažio i presudu preinačio u odluci o krivičnoj sankciji, tako što je apelantu za djelo za koje je proglašen krivim izrekao kaznu zatvora od tri godine u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 19. juna 2003. do 27. novembra 2003. godine.
  • 9.
    U obrazloženju Sud BiH je istakao da nesumnjivo proizlazi da je za tužioca BiH optužba riješena i da prihvata razloge presude koja se žalbom pobija, a u kojima se obrazlaže zašto se ne prihvata pravna kvalifikacija optužbe i s tim u vezi se i mijenja činjenični supstrat optužnice u korist apelanta i drugih optuženih, faktički ih u obrazloženju presude oslobađa krivičnog djela iz člana 249. stav 2. u vezi sa stavom 1. i člana 189. KZ BiH, propuštajući da to navede u izreci presude.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 36/03) relevantne odredbe glase:

"Član 7.

Pravo na odbranu

(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postavit će mu se branilac kad je to određeno ovim zakonom.Š...Ć

Član 14.

Jednakost u postupanju

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim pravilima.

Član 281. stav 1.

Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 284. tačka c.

Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe

  • c)
    ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje.

Član 290. stav 7.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, Š...Ć kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 11.
      Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, da Sud BiH u prvostepenom i u drugostepenom postupku nije izveo valjan zaključak koji se odnosi na to da je on imao i koristio oružje prilikom izvršenja krivičnog djela, odnosno da zaključak nema uporište u materijalnim dokazima. Također, apelant smatra da je pitanje oslobađajućeg dijela presude nerazumljivo jer se, po apelantovom mišljenju, ostavlja mogućnost tužiocu da podnese novu optužnicu protiv njega za krivično djelo za koje je bio optužen. Osim toga, apelant smatra da nisu dati valjani razlozi o činjeničnim i pravnim pitanjima, a da je visoka kazna zatvora rezultat pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Također, ističe da mu je povrijeđeno pravo na lični i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije. Navedenu povredu apelant vidi u tome što će on i njegova porodica biti odvojeni tri godine, za koje vrijeme njegova supruga i četvoro djece neće imati sredstava za život, što je sve posljedica neopravdano visoko izrečene kazne.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 12.
      Sud BiH pobija navode iz apelacije i ističe da se nije radilo o proizvoljnoj ili diskriminacijskoj primjeni zakona, nego na osnovu zakonito provedenih dokaza koji su cijenjeni pojedinačno i zajedno, s obzirom da se radilo o saizvršiocima i grupnom djelovanju. Sud BiH posebno navodi da je u prvostepenoj presudi jasno obrazloženo saizvršilaštvo konkretnih lica što je drugostepenom presudom prihvaćeno, pri čemu se u okviru izreke prvostepene presude ne izdvajaju radnje apelanta, na što neosnovano ukazuje apelacija.
    • 13.
      Tužilaštvo BiH pobija navode apelacije i smatra da apelant potpuno neosnovano tvrdi da nije dokazana činjenica da je imao i upotrebljavao oružje koje se i sada nalazi u dokaznom materijalu. U toku postupka pred Sudom BiH, Tužilaštvo BiH navodi da je u potpunosti dokazano da je razbojništvo nad stranim državljanima izvršeno na način iznesen u činjeničnom opisu optužnice. Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH prilikom utvrđivanja i izricanja krivične sankcije pravilno ocijenio stepen apelantove krivične odgovornosti, a da je apelacija neosnovana.

VI - Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Kž-13/04 od 27. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 27. maja 2004. godine, a apelaciju je podnio 5. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i pravo na lični i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Apelant se žali protiv presude donesene u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Ustavni sud nije općenito nadležan provjeravati utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 23.
    Iz apelacije proizlazi da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što nije izveden valjan zaključak u vezi sa upotrebom oružja prilikom izvršenja krivičnog djela, što je došlo do pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, što nedostaju valjani razlozi za činjenična i pravna pitanja, te što je pobijana presuda nerazumljiva jer ostavlja na dispoziciju tužiocu da podnese novu optužnicu protiv apelanta za krivična djela za koja je bio optužen, iako je donesena oslobađajuća presuda. Ove navode apelant obrazlaže time da iz provedenih dokaza u prvostepenom postupku ne proizlazi zaključak suda da je apelant upotrebljavao silu, a pogotovo koristio oružje. Dakle, osnovni apelantov prigovor je da je Sud BiH pogrešno utvrdio činjenice u konkretnom predmetu, te da je osporena odluka nerazumljiva i da ne sadrži valjane razloge. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. S druge strane, zadatak Ustavnog suda je da ocijeni zadovoljava li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi i optužbe i odbrane, zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. U krivičnim predmetima poštovanje prava na odbranu zahtijeva da svi dokazi, u principu, moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog, na javnoj raspravi gdje ih optuženi može osporiti i dovesti u pitanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, već citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, st. 68. i 78).
  • 24.
    Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, te da je imao i koristio mogućnost da predlaže i izvodi dokaze. Osim toga, svi dokazi na kojima se temelji pobijana presuda izvedeni su na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i preko branioca. Ustavni sud smatra da pravo apelanta na odbranu ni na koji način nije bilo uskraćeno ili limitirano.
  • 25.
    U vezi sa apelantovim prigovorom da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da pobijana presuda ne sadrži valjan zaključak, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Stoga su i apelantovi prigovori o tome da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje te donijeli pogrešne zaključke neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi u konkretnom slučaju procijenili dokaze proizvoljno, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmet apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Apelaciono vijeće Suda BiH ove prigovore ocijenilo neosnovanim, a za takav zaključak su dati jasni razlozi i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku.
  • 26.
    U vezi sa apelantovim navodima o tome da presuda ne sadrži valjane razloge, Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluke Ustavnog suda, br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane presude, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
  • 27.
    U odnosu na navode apelacije da je pobijana presuda nerazumljiva jer ostavlja mogućnost tužiocu da podnese novu optužnicu protiv apelanta za krivična djela za koja je bio optužen, iako je donesena oslobađajuća presuda, Ustavni sud uočava da je pobijanom presudom apelant oslobođen od optužbe za krivična djela iz člana 249. stav 2. u vezi sa stavom 1. i člana 189. KZ BiH. Sud BiH je prilikom donošenja navedene odluke, između ostalih dokaza, posebno imao u vidu stav tužioca BiH koji je dat u odgovoru na apelantovu žalbu, a koji glasi: "Na osnovu izloženih činjenica nedvojbeno proizlazi da su optuženi počinili krivično djelo iz člana 289. stav 2. a u vezi sa stavom 1. KZ FBiH" i dalje: "U tom smislu tužilaštvo nije ulagalo žalbu već je prihvatilo ispravnim zaključak suda da su optuženi u suštini imali namjeru da od oštećenih oduzmu novac, a ne da ih prebace preko državne granice." Kod ovakvog činjeničnog stanja Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi, jer se protiv njega u smislu člana 4. ZKP BiH ne može podići nova optužnica, budući da je povodom optužbe za navedena krivična djela donesena pravomoćna oslobađajuća sudska presuda.
  • 28.
    Ustavni sud smatra da pobijana presuda, u odnosu na istaknute navode iz apelacije, ne ostavlja neriješena pitanja niti se doima nerazumljivom.
  • 29.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 30.
    Apelant tvrdi da je pobijanom presudom Suda BiH povrijeđeno njegovo pravo na lični i porodični život zaštićen članom 8. Evropske konvencije. Navedenu povredu vidi u neopravdano visokoj izrečenoj kazni od tri godine, kada će on i njegova porodica, supruga i četvoro djece, biti odvojeni i bez sredstava za život.
  • 31.
    S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana 8. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 32.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u krivičnom postupku te na nerazumljivost pobijane presude, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, da je zakon proizvoljno primijenjen ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak, niti da je pobijana presuda nerazumljiva.
  • 33.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.