Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 27. maja 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 633/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, prof. dr., sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija D. V., podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Republike Srpske o potvrđivanju prijedloga Drugostepene disciplinske komisije (bez broja) od 17. maja 2004. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Republike Srpske broj HJAC-01-0034-170504 od 17. maja 2004. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Republike Srpske broj RDPF (za sudije) 4/03 od 23. februara 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    D. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je, 19. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VSTS), bez broja, od 17. maja 2004. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije VSTS (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj HJAC-01-0034-170504 od 17. maja 2004. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije VSTS (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj RDPF (za sudije) 4/03 od 23. februara 2004. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od VSTS je zatraženo, 28. jula 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju dostavljen je 5. augusta 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor VSTS je, 25. augusta 2004. godine, dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Odlukom Prvostepene disciplinske komisije broj RDPF (za sudije) 4/03 od 23. februara 2004. godine, koja je potvrđena Odlukom Drugostepene disciplinske komisije broj HJAC-01-0034-170504 od 17. maja 2004. godine i Odlukom VSTS bez broja od 17. maja 2004. godine, apelant je proglašen odgovornim za disciplinski prekršaj iz člana 49. tačka 17. Zakona o VSTS Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 31/02 i 55/02 - u daljnjem tekstu: Zakon o VSTS) za davanje lažne, obmanjujuće ili nedovoljne informacije u vezi s prijavama za radno mjesto, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi prilikom popunjavanja formulara o poštivanju imovinskih zakona i prekršaj iz člana 49. tačka 20. istog zakona, ponašanje koje šteti ugledu sudijske funkcije, te mu je izrečena disciplinska sankcija razrješenje od dužnosti sudije Vrhovnog suda Republike Srpske sa danom pravosnažnosti ove odluke.
  • 7.
    U obrazloženju osporene odluke Prvostepene disciplinske komisije je, između ostalog, navedeno da je apelant u formularu sa ličnim podacima koji je popunio i predao VSTS 30. jula 2002. godine, u dijelu koji se odnosi na pitanje je li iselio u roku koji mu je odlukom dat za napuštanje imovine, propustio da zaokruži ponuđeni odgovor, napisavši između redova "napustio prije nego što je istekao rok, jer je napravio svoj objekt - prizemlje u kojem je stanovao sa porodicom". U to vrijeme apelant je bio sudija Vrhovnog suda Republike Srpske. Apelant je ispunio i predao formular o ličnim podacima VSTS 20. septembra 2002. godine i ponovo, popunjavajući formular o poštivanju imovinskih zakona, u dijelu koji se odnosi na pitanje je li u zakonskom roku iselio iz objekta koji je privremeno koristio, propustio da odgovori sa da ili ne, nego je na kraju formulara napisao da nije čekao da ga prinudno iseljavaju organi vlasti i da je tuđu imovinu napustio čim je dobio svoj dom. Također nije postupio po uputama iz formulara i priložio rješenje da bi se moglo utvrditi je li naveo istinite podatke.
  • 8.
    Odluka Prvostepene disciplinske komisije je donesena u sastavu: Susanne Moller, predsjedavajuća, Danka Vučina i Marica Vučetić-Zelenbabić, članovi. Odluka Drugostepene disciplinske komisije je donesena u sastavu: Jan Erik Oja, predsjednik, Mishael O Malley i Katarina Tomić, članovi.

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 31/02 i 55/02)

Član 49. u relevantnom dijelu glasi:

"Disciplinski prekršaji sudija uključuju:

(...)

  • 17.
    davanje lažne, obmanjujuće ili nedovoljne informacije u vezi s prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim stvarima koje su u nadležnosti Vijeća;
  • 20.
    ponašanje koje šteti ugledu sudijske funkcije."

Član 52.

"Disciplinski organi

Disciplinski organi Vijeća su:

  • 1.
    disciplinski tužilac;
  • 2.
    prvostepena disciplinska komisija, i
  • 3.
    drugostepena disciplinska komisija.

Vijeće usvaja pravila kojima se uređuju osnivanje, članstvo i funkcioniranje disciplinskih organa, te provođenje disciplinskih postupaka u skladu s odredbama ovog zakona.

U svim slučajevima, disciplinski organi koji su ovlašteni da rješavaju stvari iz oblasti disciplinske odgovornosti sudija imaju u svom sastavu većinu sudija koji su trenutno na funkciji.

U svim slučajevima, disciplinski organi ovlašteni da rješavaju stvari iz oblasti disciplinske odgovornosti javnih tužilaca imaju u svom sastavu većinu javnih tužilaca koji su trenutno na funkciji."

Član 53.

"Sastav i nadležnosti disciplinskih komisija

Prvostepena disciplinska komisija koja se sastoji od tri (3) člana utvrđuje u prvom stepenu disciplinsku odgovornost i izriče sankcije.

Članovi Prvostepene disciplinske komisije ne moraju biti članovi Vijeća.

Drugostepena disciplinska komisija koja je sastavljena od tri (3) člana odlučuje o žalbama na odluke Prvostepene disciplinske komisije. Drugostepena disciplinska komisija može izreći strožu ili blažu disciplinsku sankciju ako prihvati utvrđenje disciplinske odgovornosti.

Nijedan član komisije koji je sudjelovao u rješavanju nekog predmeta u Prvostepenoj komisiji ne smije postupati po istoj stvari u Drugostepenoj disciplinskoj komisiji.

Članovi Drugostepene disciplinske komisije moraju biti članovi Vijeća.

Prvostepena i Drugostepena disciplinska komisija su nezavisne i imaju isključivu nadležnost rješavanja disciplinskih stvari. Odluke Drugostepene disciplinske komisije su konačne i obavezujuće i neće biti predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljeg sudskog postupka, osim ako nije drukčije predviđeno ovim zakonom.

U slučajevima kada Drugostepena disciplinska komisija predloži disciplinsku sankciju razrješenja takva preporuka mora se uputiti Vijeću kao cjelini, koje mora potvrditi odluku većinom glasova u skladu s primjenjivim odredbama o kvorumu. Ako Vijeće ne potvrdi primjenu sankcije razrješenja, Vijeće može izreći drugu sankciju predviđenu ovim zakonom."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 10.
      Apelant osporava navedene odluke zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede pravila postupka, povrede odredaba materijalnog prava i neosnovano izrečene sankcije. Apelant smatra da je izreka prvostepene odluke uopćena, nejasna i bez konkretnog činjeničnog opisa djela. Zatim, da se Drugostepena disciplinska komisija i VSTS nisu upuštali u razloge koji su navedeni u žalbi protiv prvostepene odluke. Na kraju, apelant navodi da je u donošenju odluke Drugostepene disciplinske komisije sudjelovao i dr. Malkom Simon, iako je on vodio istragu u istom predmetu.
    • 11.
      Apelant navodi povredu čl. II/2, II/4. i II/6, člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1, čl. 8, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, člana 1. stav 3.a) Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, člana 1. stav 1 tač. 6. i 14. Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, člana 6. stav 1, čl. 7. i 11. st. 1. i 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, čl. 2. i 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, čl. 1, 2, 5. i 6. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, te povredu materijalnog prava.
    • 12.
      U suštini, apelant se žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 13.
      U odgovoru na apelaciju, koji je Ustavnom sudu dostavio VSTS, navodi se "da je odluka Drugostepene disciplinske komisije konačna i obvezujuća i nije predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljnjeg sudskog postupka i prema tome, Ustavni sud Bosne i Hercegovine nema nadležnost u ovoj stvari, te stoga VSTS nije u poziciji da Ustavnom sudu dostavi traženu dokumentaciju".

VI - Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud mora, kao prvo, ispitati da li se osporene odluke mogu smatrati "presudama, odnosno odlukama" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 17.
    Da bi došao do odgovora na prethodno pitanje, Ustavni sud će prvo razmotriti status donosioca osporenih odluka, tj. VSTS.
  • 18.
    U praksi Evropskog suda za ljudska prava nailazi se na presude u kojima se navodi da tribunal iz člana 6. Evropske konvencije ne mora biti sud klasične vrste, integriran unutar standardnog ustroja državnih sudova (vidi Evropski sud za ljudska prava, Campbell i Fell, serija A. 80(1980), t.29). Tako se kao "tribunal" mogu kvalificirati ne samo redovni sudovi, već sva pravosudna i parapravosudna nezavisna i nepristrana tijela, koja sude o individualnim pravima uz primjenu odgovarajućih jamstava poštenog postupka, nepristranosti, nezavisnosti, ustanovljeni zakonom. Pored navedenih jamstava, pojam suda u smislu člana 6. Evropske konvencije traži i obavljanje sudske funkcije, dakle autoritativnu djelatnost meritornog odlučivanja i donošenja obavezujuće odluke u konkretnim slučajevima u unaprijed propisanom postupku u kojem dominira načelo saslušanja stranaka i u kojem se primjenjuju unaprijed donesena apstraktna pravna pravila.
  • 19.
    U smislu člana 121a. Ustava Republike Srpske, "VSTS osigurava samostalnost, nezavisnost, nepristranost, stručnost i efikasnost sudstva i tužilačke funkcije u Republici Srpskoj. Nadležnosti VSTS, između ostalog, uključuju imenovanje, provođenje disciplinskog postupka i razrješenje sudija, osim sudija Ustavnog suda Republike Srpske i obuhvataju i javne tužioce i zamjenike javnih tužilaca u Republici Srpskoj". U smislu člana 4. Zakona o VSTS, to je samostalni ustavni organ sudske vlasti. U smislu člana 5. istog zakona, VSTS čine sudija Vrhovnog suda Republike Srpske, kojeg biraju sve sudije tog suda; javni tužilac Republičkog javnog tužilaštva, kojeg biraju Republički javni tužilac i njegovi zamjenici, jedan sudija okružnog ili osnovnog suda, kojeg bira Udruženje sudija i tužilaca Republike Srpske; jedan javni tužilac ili zamjenik javnog tužioca iz okružnog ili osnovnog javnog tužilaštva, kojeg bira Udruženje sudija i tužilaca Republike Srpske; sudija suda za prekršaje, kojeg bira Udruženje sudija za prekršaje Republike Srpske; advokat, kojeg bira Advokatska komora Republike Srpske; osoba visokih moralnih vrijednosti i integriteta, koju imenuje predsjednik Republike Srpske; članovi Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Federacije BiH. Prema članu 76. ovog zakona, tokom prelaznog perioda Visoki predstavnik će imenovati članove VSTS, u mjeri u kojoj to bude moguće, njihov mandat je četiri godine, te će imenovati do osam međunarodnih članova, od kojih će imenovati i predsjednika i potpredsjednika VSTS.
  • 20.
    U pogledu disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca, koji vodi VSTS, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koje VSTS odaje u pogledu nezavisnosti, Ustavni sud smatra da VSTS, iako nije sud klasične vrste, predstavlja tijelo koje se može smatrati "nezavisnim i nepristranim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona" u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi i zaključak da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati "presudama, odnosno odlukama" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati.
  • 21.
    Ustavni sud smatra da se odredba člana 44. stav 6. Zakona o VSTS, kojom je propisano da su odluke Drugostepene komisije obavezujuće i da ne mogu biti predmet bilo kakvog upravnog postupka ili daljeg sudskog postupka, ne može se tumačiti tako da se njome uskraćuje navedena nadležnost Ustavnog suda, kako je to pogrešno protumačio VSTS u svom odgovoru na apelaciju.
  • 22.
    Ustavni sud još mora ispitati je li u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. Evropske konvencije.
  • 23.
    Ustavni sud podsjeća da je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije spor koji pokrenu javni službenici čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi i ako su ti službenici odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti (pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr.). Prema tome, spor između organa javne vlasti i zaposlenih koji rade na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava, ne povlači za sobom primjenu člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67. i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka o dopustivosti broj CH/02/10476 od 1. aprila 2003. godine, tač. 19. i 20).
  • 24.
    Međutim, s druge strane član 6. Evropske konvencije može biti primjenjiv ukoliko se radi o prestanku dužnosti javnog službenika kao posljedica "krivične optužbe" u smislu ovog člana. Zbog toga, Ustavni sud mora utvrditi je li se u konkretnom slučaju radilo o "krivičnoj optužbi" protiv apelanta.
  • 25.
    Apelantu je izrečena disciplinska sankcija smjenjivanja sa funkcije sudije Vrhovnog suda, zbog prekršaja iz člana 49. tač. 17. i 20. Zakona o VSTS, nakon disciplinskog postupka koji je proveden prema odredbama navedenog zakona.
  • 26.
    Evropski sud za ljudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept, tj. neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao disciplinski prekršaj može ipak pokrenuti pitanje "krivične optužbe" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislative po svojoj prirodi prije krivičan nego građanski - da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim klasificiranjem nekog djela disciplinskim prekršajem u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 -VI, str. 2492, stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, Izvještaji 2002-VII, stav 65). Da bi se odredilo je li suštinski karakter legislative krivičan, mora se razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: (a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti. Općenito se disciplinski postupak ne može okarakterizirati kao "krivični", ipak su u specifičnim okolnostima mogući izuzeci (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr., presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22, str. 33-36, tač. 80-85).
  • 27.
    Prema članu 56. Zakona o VSTS "ako disciplinski tužilac ustanovi da pritužba očigledno daje dovoljno dokaza da je sudija, odnosno javni tužilac, učinio prekršaj, predmet mora proslijediti na rješavanje Prvostepenoj disciplinskoj komisiji". Prema članu 57. istog zakona "sudija ili javni tužilac protiv kojeg se vodi postupak ima slijedeća prava Š...Ć da bude propisno obaviješten o navodima o prekršaju Š...Ć da odgovori pismeno ili da usmenu izjavu Š...Ć na pravično i javno raspravljanje u razumnom roku pred nezavisnom i nepristranom, zakonom ustanovljenom komisijom Š...Ć da ne daje odgovor na pitanja koja bi mu mogla otežati položaj Š...Ć da prisustvuje na svakoj raspravi, te da se brani od optužbi uz pomoć branioca po svom izboru Š...Ć da odluke budu javno objavljene i pravo da na svaku po njega negativnu odluku Š...Ć izjavi žalbu. Svi disciplinski postupci moraju biti pravični i transparentni, dok se kod izricanja mjera mora rukovoditi principom proporcionalnosti". Dalje, u smislu člana 58. istog zakona, prije izricanja sankcija za disciplinske prekršaje, disciplinske komisije uzimaju u obzir slijedeće činjenice: težinu učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice; stepen odgovornosti; okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen; dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja; sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku. Vrste disciplinskih sankcija, koje se mogu izreći u smislu člana 51. Zakona o VSTS su: pismena opomena; javna opomena; novčana kazna kojom se umanjuje plaća učinioca disciplinskog prekršaja za iznos do 30% na period do šest mjeseci i razrješenje od dužnosti.
  • 28.
    S druge strane, krivični postupci se u Bosni i Hercegovini temelje na slijedećim općepriznatim procesnim načelima: pravičnog i zakonitog vođenja krivičnog postupka; pretpostavke nevinosti; zaštite lične slobode; prava na odbranu; zakonitosti dokaza; prava na suđenje bez odlaganja; jednakosti u postupku; slobodne ocjene dokaza; akuzatornosti; usmenosti; javnosti; kontradiktornosti; višestepenosti; srazmjernosti (vidi Komentari zakona o krivičnom postupku, Vijeće Evrope - Evropska komisija, 2005. godina, str. 39. i 40).
  • 29.
    Prema navedenom, za Ustavni sud nema sumnje da se konkretni disciplinski postupak može okarakterizirati "kao krivični", pa slijedi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
  • 30.
    Osporenu odluku VSTS bez broja od 17. maja 2004. godine, koja u konkretnom slučaju predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, apelant je primio 18. maja 2004. godine, a apelacija je podnesena 19. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 31.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 32.
    Apelant osporava navedenu odluku, smatrajući da mu je njom prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 33.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 34.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 35.
    Povredu svojih prava apelant vidi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede pravila postupka, povrede odredaba materijalnog prava i neosnovano izrečene sankcije. Apelant smatra da je izreka prvostepene odluke uopćena, nejasna i bez konkretnog činjeničnog opisa djela. Zatim, da se Drugostepena disciplinska komisija i VSTS nisu upuštali u razloge koji su navedeni u žalbi protiv prvostepene odluke. Na kraju, apelant navodi da je u donošenju odluke Drugostepene disciplinske komisije sudjelovao i član koji je vodio istragu u istom predmetu.
  • 36.
    Ustavni sud napominje da u principu nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 37.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 38.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 39.
    Ustavni sud smatra da se svi navedeni principi odnose i na konkretan slučaj, bez obzira što osporenu odluku nije donio sud, već VSTS, kao tijelo, čiji je status Ustavni sud objasnio u ovoj odluci.
  • 40.
    U konkretnom slučaju data je razumna mogućnost apelantu za iznošenje svojih stavova i odbrane u toku disciplinskog postupka u kojem je lično sudjelovao. Apelant je imao mogućnost izjavljivanja žalbe protiv odluke Prvostepene disciplinske komisije i o njegovoj žalbi je odlučivala Drugostepena disciplinska komisija u drukčijem sastavu, a u konačnici VSTS, kao kolektivno tijelo u punom sastavu, je potvrdilo donesenu odluku. U postupku su primijenjene određene zakonske odredbe, a osporene odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Očigledno ne stoje ni navodi apelanta u pogledu sumnje u pristranost Drugostepene disciplinske komisije, zbog navodnog učešća u odlučivanja člana koji je vodio istragu u istom predmetu. Naime, iz sastava Prvostepene disciplinske komisije, kao i Drugostepene disciplinske komisije, vidljivo je da lice koje apelant navodi u apelaciji nije bilo član ovih komisija. Ustavni sud smatra da nisu zloupotrijebljene pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantirana prava.
  • 41.
    Prema navedenom, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 42.
    S obzirom na zaključak u pogledu kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII - Zaključak

  • 43.
    Ustavni sud je, u okviru nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležan da razmatra odluke VSTS, donesene u disciplinskom postupku, kao tijela koje se može smatrati "nezavisnim i nepristranim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona" u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se takve odluke ovog tijela moraju smatrati "presudama, odnosno odlukama" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 44.
    Polazeći od navedenog, u skladu sa članom 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 45.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.