Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 911/04, rješavajući apelaciju N. G. i R. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija N. G. i R. S., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-473/02 od 2. septembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-98/01 od 18. aprila 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    N. G. i R. S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju R. i F. K., advokati iz Sarajeva, podnijeli su, 21. oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-473/02 od 2. septembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-98/01 od 18. aprila 2002. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 21. oktobra 2003. godine od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. novembra 2004. godine, a Kantonalno tužilaštvo 24. novembra 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva su, 19. januara 2005. godine, dostavljeni apelantu.
  • 5.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 911/04 od 27. oktobra 2004. godine odbio kao neosnovan zahtjev za donošenje privremene mjere.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 7.
    Presudom Kantonalnog suda broj K-98/01 od 18. aprila 2002. godine apelanti su proglašeni krivim zbog toga što su u periodu od 29. juna do 7. jula 1999. godine, nakon prethodnog međusobnog dogovora da pribave sebi i drugome protupravnu imovinsku korist ozbiljnom prijetnjom drugom da im preda novac i robu u određenoj vrijednosti, to realizirali nad grčkim državljaninom K. A., čime su počinili krivično djelo iznude iz člana 285. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), pa su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 48. Krivičnog zakona, u izrečene kazne zatvora apelantima je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 7. jula 1999. godine do 16. jula 1999. godine, i obavezani su da naknade troškove krivičnog postupka. Istom presudom osuđeno je i treće lice koje nije apelant.
  • 8.
    Protiv navedene presude Kantonalno tužilaštvo i apelanti su izjavili žalbe Vrhovnom sudu. Presudom broj Kž-473/02 od 2. septembra 2004. godine Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu žalbu Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, a djelimično uvažio žalbe apelanata, te i po službenoj dužnosti prvostepenu presudu preinačio u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni, tako da je radnje apelanata, za koje su proglašeni krivim prvostepenom presudom, pravno kvalificirao kao krivično djelo iznude iz člana 285. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa čl. 20. i 23. Krivičnog zakona, pa su apelanti, uz primjenu člana 40. stav 1. tog zakona, osuđeni na kazne zatvora od po jedne godine, u koje im je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 7. jula 1999. godine do 16. jula 1999. godine. U ostalom dijelu, u odnosu na apelante prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02)

"Član 285. u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist silom ili ozbiljnom prijetnjom prinudi drugog da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina.
  • 2.
    Ako je pri počinjenju djela iz stava 1. ovog člana upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno oruđe, ili je djelom pribavljena znatna imovinska korist ili je djelo počinjeno u sastavu skupine ili zločinačke organizacije organizirane radi činjenja tog krivičnog djela, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.

Član 20. u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Ko s umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to djelo prema zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna.

Član 23. u relevantnom dijelu glasi:

Ako više osoba, sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo".

  • 10.
    Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Federacije BiH", br. 43/98, 23/99 i 27/02)

"Član 13. u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje odluke.
  • 2.
    Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist.

Član 360. stav 2. u relevantnom dijelu glasi:

  • 2.
    Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kada na to ukazuju nove činjenice i novi dokazi."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 11.
      Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da se sudovi nisu pridržavali Zakona o krivičnom postupku, da su povrijeđena njihova procesna prava u pogledu ravnopravnosti stranaka jer im nije omogućeno da na propisan način ispituju oštećenog, da su sudovi subjektivno pristupili ocjeni izvedenih dokaza i zanemarili odlučne činjenice koje idu njima u prilog. Dalje, da su imali punomoć svog prijatelja u čije ime i za čiji račun su preduzimali radnje naplate duga od oštećenog, međutim, Vrhovni sud je u žalbenom postupku ovaj novi dokaz samo paušalno ocijenio.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 12.
      U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje kod svoje osporene presude. Sud ističe da je navedena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Vrhovni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da je taj sud paušalno ocijenio spornu punomoć kao novi dokaz. Također smatra da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
    • 13.
      Kantonalno tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju ističe da su navodi iz apelacije neosnovani i da nisu povrijeđena ustavna prava apelanata, te predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

VI - Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda, broj Kž-473/02 od 2. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelanti su primili 6. oktobra 2004. godine, a apelacija je podnesena 21. oktobra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 18.
    Apelanti se žale da je u postupku pred sudovima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje, zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 19.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 20.
      Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć".

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

(...)

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe".

  • 21.
    Postupak pred redovnim sudovima, u konkretnom slučaju, odnosi se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Apelanti se žale da su im povrijeđena procesna prava u pogledu ravnopravnosti, jer im nije bilo omogućeno da na propisan način ispituju oštećenog u sudskom postupku pred Kantonalnim sudom, da su navedene presude zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje je prihvatio i Vrhovni sud, te da je Vrhovni sud paušalno ocijenio novi dokaz koji su prezentirali.
  • 23.
    Svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993. A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora se procijeniti tok postupka kako bi se odlučilo je li konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja, bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, npr. način na koji se prikuplja dokazna građa tokom preliminarnog saslušanja, mogu biti u sukobu sa principom pravičnog saslušanja, tako da se mišljenje o pravičnosti suđenja može dati bez obzira na daljnji tok postupka (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV (1981). Također, vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 17. decembra 1996. godine RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine). Ustavni sud mora ispitati postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili hoće li prihvatiti dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, kako bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan i zaštiti apelantova prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine).
  • 24.
    U vezi sa prigovorima apelanata koji se odnose na povredu procesnih prava da na propisan način ispitaju oštećenog, Ustavni sud zapaža da su apelanti od samog početka postupka imali izabrane branioce koji su prisustvovali svim radnjama u postupku, kao i saslušanju oštećenog grčkog državljanina K. A., koji je saslušan pred istražnim sudijom, a da je saslušanje obavljeno na engleskom jeziku uz prisustvo stalnog sudskog tumača za engleski jezik, te da u zapisniku nisu konstatirane bilo kakve primjedbe na stručnost osobe koja vrši prevođenje, niti primjedbe koje su se odnosile na sadržaj prijevoda. Oštećeni je svoj iskaz dao i na glavnom pretresu u prisustvu sudskog tumača za engleski jezik, a apelanti su u postupku imali mogućnost da oštećenom kao svjedoku postavljaju pitanja i razjasne eventualne nesaglasnosti između njegovog iskaza datog u istrazi i na glavnom pretresu.
  • 25.
    Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25, 240).
  • 26.
    Ustavni sud smatra da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na sudu je da ocijeni da li su izjave predloženih svjedoka relevantne za predmet i da li one mogu ponuditi korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitanjima. Osim toga, prvostepeni i drugostepeni sudovi su dužni da ocijene kvalitet dopuštenih dokaza, a ne Ustavni sud.
  • 27.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se radi o fazi postupka u kojoj stranke nisu različito tretirane, pa nije prekršen princip jednakosti pred sudom kao element prava na pravično suđenje.
  • 28.
    U pogledu navoda apelanata, koji se tiču pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a odnose se na ocjenu izvedenih dokaza, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01). Također, Ustavni sud napominje da nije nadležan da preispituje tumačenje ili način na koji su primijenili važeće zakone redovni sudovi (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 33/00 od 23. juna 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 2/02).
  • 29.
    Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Prvostepeni sud je proveo sve relevantne dokaze u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica, a apelanti su prisustvovali suđenju i dobili priliku komentirati i ispitati provedene dokaze. Ustavni sud zapaža, također, da apelanti dovode u pitanje kako su ocijenili provedene dokaze sudovi i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa, a Ustavni sud nije, kako je već rečeno, nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava. Na ovako utvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud je primijenio relevantne zakonske propise, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana, što je potvrđeno i pobijanom presudom Vrhovnog suda.
  • 30.
    Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava.
  • 31.
    Apelanti se žale i na propust Vrhovnog suda koji se ogleda u zanemarivanju ocjene sporne punomoći kao novog dokaza (beneficium novorum).
  • 32.
    U pogledu ovih žalbenih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, na sjednici vijeća od 2. septembra 2004. godine, razmatrao navode žalbe koji se odnose na spornu punomoć kao novi dokaz i konstatirao da su apelanti i na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom tvrdili da posjeduju spornu punomoć, ali da odbrana ovaj dokaz, koji je navodno posjedovala i koji ide u njihovu korist, nije priložila. Vrhovni sud je istakao da je odbrana imala mogućnost da tokom tri godine trajanja sudskog postupka predloži sudu da kao svjedoka sasluša navodnog davaoca punomoći, lice za koje je odbrana tokom cijelog postupka tvrdila da je dao nalog apelantima da u njegovo ime izvrše naplatu navodnog duga, ukoliko je smatrala da bi saslušanje ovog svjedoka izdjejstvovalo oslobađajuću presudu. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je apelant N. G. u svojoj odbrani tokom prvostepenog postupka izjavio da nije imao punomoć svog prijatelja u čije ime i za račun je navodno preduzimao radnje naplate duga od oštećenog. Podnesenu punomoć za apelanta N. G. da u ime vlastodavca naplati bilo koji njegov novčani dug od naznačene firme Vrhovni sud nije prihvatio kao novi dokaz, jer je utvrdio da je na spornoj punomoći kao vlastodavac označena osoba za koju apelant N. G., tokom prvostepenog postupka, nije tvrdio da je nalogodavac, zbog čega ju i nije uzeo u obzir kao novi dokaz, o čemu je dao razloge za svoju ocjenu.
  • 33.
    Ustavni sud ističe da je odredbom člana 378. stav 1. Zakona o krivičnom postupku propisano "da će drugostepeni sud uvažavajući žalbu ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako smatra da zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja treba narediti glavni pretres pred prvostepenim sudom, a da je odredbom člana 360. stav 2. tog zakona propisano da nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi." U vezi navedenog, Ustavni sud nalazi da je drugostepeni sud pri odlučivanju cijenio žalbene navode apelanata koji se odnose na spornu punomoć kao novi dokaz i dao razloge za svoju ocjenu o ovom pitanju. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud postupio u okviru svoje diskrecije zaključivši da se sporna punomoć u konkretnom slučaju ne može smatrati novim dokazom, a koji bi uticao na drugačije utvrđivanje činjeničnog stanja. S obzirom na navedeno Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud, odlučujući o ovim žalbenim navodima apelanata, povrijedio njihova ustavna prava.
  • 34.
    Na osnovu svega izloženog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i neprihvatanje od drugostepenog suda novog dokaza u žalbenom postupku što je stvar diskrecione ocjene suda, a u konkretnom slučaju, Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 36.
    U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.