USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 342/04, rješavajući apelaciju R. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, prof. dr., sutkinja na sjednici, održanoj 27. maja 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.R. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa L. V., advokat iz Zenice, podnio je, 1. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-66/02 od 16. oktobra 2003. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-91/01 od 8. oktobra 2001. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštite okoliša Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 14-23-1514/00 od 28. marta 2001. godine i Rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općina Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-372-94/99 od 25. aprila 2000. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe zatraženo je, 14. januara 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju. Ministarstvo je odgovor na apelaciju dostavilo 1. februara 2005. godine, a Služba 23. februara 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku, Željezare "Zenica", vlasnika i davaoca stana na korištenje (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), je zatraženo 15. februara 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
- 5.Vlasnik stana je, 24. februara 2005. godine, dostavio odgovor na apelaciju.
- 6.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. marta 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 8.Apelant je, kao član porodičnog domaćinstva, živio sa svojim ocem i majkom u stanu koji se nalazi u Zenici u ulici Obalni bulevar broj 30 (u daljnjem tekstu: sporni stan) od 1976. godine. U sporni stan se nakon vjenčanja uselila i apelantova supruga, a kasnije je rođena i njihova kćerka 1988. godine. U spornom stanu apelant je živio do 1993. godine kada je, zajedno sa suprugom i kćerkom, izbjegao iz Zenice zbog ratnih dejstava. U spornom stanu je ostao da živi apelantov otac, koji je bio nosilac stanarskog prava. Apelantov otac je umro 5. decembra 1998. godine.
- 9.Apelant se, 20. januara 1999. godine, obratio zahtjevom vlasniku stana da se u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima izvrši prijenos stanarskog prava sa umrlog oca na njega kao člana porodičnog domaćinstva. Vlasnik stana je, 21. januara 1999. godine, obavijestio apelanta da se njegov zahtjev za prijenos stanarskog prava odbija jer je prekinuta zajednica stanovanja sa nosiocem stanarskog prava, te nisu ispunjeni uvjeti iz člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO).
- 10.Nakon toga apelant je, 25. januara 1999. godine, Službi podnio zahtjev za prijenos stanarskog prava na spornom stanu sa umrlog oca na njega kao člana porodičnog domaćinstva. Služba je Rješenjem broj 03-372-94/99 od 25. aprila 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 14-23-1514/00 od 28. marta 2001. godine, odbila kao neosnovan apelantov zahtjev i utvrdila da apelantu ne pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana. U rješenju se navodi da je apelant, zajedno sa svojom porodicom, napustio sporni stan 1993. godine, dakle prije očeve smrti, kao i da se nakon očeve smrti nije vratio u sporni stan, koji je u međuvremenu, 1999. godine, zaposjelo treće lice. Služba je, pozivajući se na član 22. stav 3. ZOSO, zaključila da apelant nema pravo korištenja predmetnog stana jer nije postojala trajna i neprekidna zajednica života i stanovanja sa ocem te se, prema članu 6. stav 2. ZOSO, ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva.
- 11.Kantonalni sud je Presudom broj U-91/01 od 8. oktobra 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Už-66/02 od 16. oktobra 2003. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu protiv navedenog konačnog upravnog akta. U obrazloženju presude se navodi da je Kantonalni sud, na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku, zaključio da je apelant sa svojom porodicom napustio sporni stan 1993. godine i da do 7. decembra 1998. godine, tj. do datuma očeve smrti, nije živio u spornom stanu. Obrazlažući svoju presudu Vrhovni sud navodi da je na osnovu dokaza iz upravnog spisa i spisa Kantonalnog suda zaključio da apelant svoje potrebe stanovanja nije zadovoljavao u spornom stanu u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava, te da se ne može smatrati licem iz člana 6. ZOSO, te mu prema tome ne pripada pravo da koristi sporni stan poslije smrti oca - nosioca stanarskog prava.
IV - Relevantni propisi
- 12.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93 te "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98 i 19/99)
"Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona."
Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/00)
"Član 35. stav 1.
Sud rješava spor po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku."
Odbija se kao neosnovana apelacija R. V., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-66/02 od 16. oktobra 2003. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-91/01 od 8. oktobra 2001. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 14-23-1514/00 od 28. marta 2001. godine i Rješenja Općine Zenica-Služba za opću upravu i stambene poslove broj 03-372-94/99 od 25. aprila 2000. godine.
V - Apelacija
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant navodi da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Prema apelantovom mišljenju, sporni stan predstavlja njegov dom jer je u njemu stanovao sve dok nije bio prisiljen, 1993. godine, da ga napusti zbog ratnih okolnosti u Bosni i Hercegovini. Smatra da je odlazak zbog ratnih dejstava u izbjeglištvo opravdan prekid zajednice življenja sa ocem - nosiocem stanarskog prava. Apelant navodi da je po prestanku ratnih dejstava najčešće boravio u Zenici kod bolesnog oca, a da povratak cijele porodice nije mogao biti ostvaren, jer su on i supruga bili nezaposleni, a u Trebinju su imali status izbjeglice, pa su na taj način mogli preživljavati. Nakon očeve smrti nastavio je koristiti sporni stan, a prilikom posjete porodici u Trebinju, u julu mjesecu 1999. godine, sporni stan je provaljen i zaposjelo ga je treće lice.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Ministarstvo je u svom odgovoru na apelaciju navelo da ne postoje zakonski uvjeti za prijenos stanarskog prava zbog nepostojanja trajne zajednice življenja još od 1993. godine, kada je apelant sporni stan napustio zajedno sa članovima svoje porodice, te smatraju da povremeni obilazak bolesnog oca ne predstavlja trajnu zajednicu življenja.
- 15.Služba u svom odgovoru na apelaciju ponavlja činjenice predmeta i ostaje kod navoda pobijanog rješenja.
- 16.Vlasnik stana u odgovoru na apelaciju ponavlja činjenice predmeta i ističe kako je neosnovana apelantova tvrdnja da je povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije, jer on nije imao namjeru trajnog življenja u spornom stanu do očeve smrti, a ni poslije, iako je imao mogućnost da se sa porodicom vrati u stan, te se ne može smatrati licem iz člana 6. ZOSO i ne pripada mu pravo da koristi predmetni stan poslije očeve smrti. Nadalje, ističe da samo zakonit posjed može da dobije svojstvo doma koje bi uživalo sudsku zaštitu u smislu člana 8. Evropske konvencije.
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju, odluku o posljednjem pravnom lijeku, koja je predmet osporavanja ovom apelacijom, predstavlja Presuda Vrhovnog suda broj Už-88/02 od 16. oktobra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 4. februara 2004. godine, a apelacija je podnesena 1. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na poštivanje doma
- 22.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
- 23.Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 23.
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 24.Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
- 25.Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelant poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
- 26.U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako nije "neophodno" postići jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 251).
- 27.Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99).
- 28.U postupcima u kojima su donesene osporene odluke, utvrđeno je da apelant nije imao svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoga oca u trenutku njegove smrti. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja uvjet je za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva (vidi odluke Ustavnog suda broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04, broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 i broj U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04). Za razliku od navedenog stava, apelant tvrdi da je do 1993. godine živio u zajedničkom domaćinstvu sa ocem u spornom stanu i da je zbog ratnih dejstava napustio sporni stan. Nadalje, navodi da je nakon rata često boravio kod bolesnog oca ali da nije mogao ostvariti povratak jer je bio nezaposlen kao i njegova supruga, a da je u Trebinju imao status izbjeglice, pa je tako mogao preživljavati. Smatra da je odlazak u izbjeglištvo opravdan prekid zajednice stanovanja sa ocem.
- 29.Iz navedenog proizlazi da apelant, tokom cijelog svog boravka van Zenice, nije ostvario dovoljno jaku vezu sa očevim stanom, kako bi se taj stan mogao smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. I pored toga što apelant navodi da je sve vrijeme bio prijavljen na adresi spornog stana i da je nakon rata najčešće boravio kod bolesnog oca, ne prekidajući na taj način ekonomsku zajednicu života, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, ovaj stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da, u konkretnom slučaju, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 30.U svjetlu zaključka u pogledu postojanja kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
- 31.Nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer nije utvrđeno da sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja iz navedenih odredbi.
- 32.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 33.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.