Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 983/04, rješavajući apelaciju Društvo za osiguranje Sarajevo - Osiguranje d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednik David Feldman, prof. sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, prof. dr., sudija na sjednici, održanoj 27. maja 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I - Uvod

  • 1.
    Društvo za osiguranje Sarajevo - Osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnijelo je 11. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev-9/04 od 13. oktobra 2004. godine

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Apelacionog suda zatraženo je, 24. decembra 2004. godine, dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Apelacioni sud je Ustavnom sudu dostavio odgovor na apelaciju 12. januara 2005. godine, a Osnovni sud 14. januara 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, tužitelja-protutuženog u postupku pred redovnim sudovima (u daljnjem tekstu: tužitelj-protutuženi) i SOD "Jahorina", Filijala Brčko, drugotuženog u postupku pred redovnim sudovima (u daljnjem tekstu: drugotuženi), 24. decembra 2004. godine i 24. marta 2005. godine, također je zatraženo dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 5.
    Tužitelj-protivtuženi dostavio je odgovor na apelaciju 12. januara 2005. godine. Drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. aprila 2005. godine.

III - Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 8.
    Tužitelj-protutuženi je 30. decembra 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta i drugotuženog, radi zabrane prava raspolaganja. U toku postupka sud je utvrdio da se pred istim sudom vodi postupak po tužbi apelanta protiv drugotuženog, radi brisanja zemljišno-knjižnog upisa, te donio odluku o spajanju predmeta kao i da se ubuduće vodi jedinstveni postupak.
  • 9.
    Presudom Osnovnog suda broj P-693/02-I od 23. oktobra 2003. godine utvrđeno je da je ništav upis prava raspolaganja na ime drugotuženog na nekretninama označenim kao k.č. br. 15/139 upravna zgrada - zgrada i dvorište površine 314 m, upisanim u zk. ul. br. 567 k.o. Brčko, a nekretnine su imovina tužitelja-protutuženog, te su apelant (kao prvotuženi i protutužitelj) i drugotuženi dužni trpjeti da se u zemljišno-knjižnom uredu Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH izvrši brisanje tog upisa i upiše tužitelj-protutuženi sa pravom raspolaganja u dijelu 1/1 u "C" listu zk.ul.br. 567 k.o. Brčko. Navedenom presudom odbijen je u cijelosti kao neosnovan protutužbeni zahtjev apelanta, a koji se sastojao iz sljedećeg: utvrditi ništavost upisa prava raspolaganja u korist drugotuženog, brisati upis izvršen u korist drugotuženog, upisati prava raspolaganja u dijelu 1/1 u korist apelanta, te tako uspostaviti prijašnje stanje na navedenim nekretninama, isprazniti poslovni prostora i predati ga u posjed i slobodno raspolaganje apelantu.
  • 10.
    U obrazloženju navedene presude se između ostalog navodi da je uvidom u z.k. uložak broj 567 k.o. Brčko utvrđeno da se na nekretnini (zemljištu) označenoj kao k.č. br. 15/139, upisanoj u "A" listu tog uloška nalazi upravna zgrada-zgrada i dvorište, u površini od 314 m, a u "C" listu tog uloška, da je na osnovu Dn br. 1618/58 od 7. juna 1958. godine upisano pravo besplatnog korištenja na zemljištu iz "A" lista u korist Državnog osiguravajućeg zavoda Direkcije u Sarajevu (u daljnjem tekstu: DOZ), te da je rješenjem Osnovnog suda u Brčkom Dn. Br. 43/97 od 14.04.1997. godine izvršen upis prava raspolaganja u korist drugotuženog, sa dijelom 1/1 a brisan upis DOZ-a. Međutim, iako se radi o ništavom upisu, promjena upisa u zemljišno-knjižnim evidencijama, tako što bi se upisao apelant sa pravom raspolaganja u dijelu 1/1 na navedenim nekretninama nije moguća jer se radi o nekretninama koje predstavljaju imovinu tužitelja-protutuženog te, bez obzira po kojoj pravnoj osnovi se postavi zahtjev za prijenos prava vlasništva i u kojem postupku, prijenos se ne može izvršiti bez pismenog odobrenja Supervizora za Brčko. Stoga nikakva promjena upisa prava raspolaganja u zemljišnim knjigama na nekretninama označenim kao k.č. br. 15/139 i upisanim u z.k. ul. br. 567 k.o. Brčko, a koje predstavljaju imovinu Brčko Distrikta BiH i koja nosiocu tog prava daje mogućnost otuđenja nekretnina za sada nije moguća. Sud je dalje naveo da na nekretninama označenim kao k.č. br. 15/139 i upisanim u z.k. ul. br. 567 k.o. Brčko, apelant nikada nije ni bio upisan kao nosilac prava raspolaganja, nego je bio upisan DOZ. Apelant je nastao poslije nekoliko transformacija nosioca prava raspolaganja na spornim nekretninama i nikada u zemljišnoj knjizi nije izvršen prijenos prava raspolaganja sa DOZ-a na novog nosioca prava raspolaganja, pa ni na apelanta, sve do spornog upisa izvršenog u toku 1997. godine na ime drugotuženog. Stoga je nemoguće izvršiti uspostavu prijašnjeg stanja na navedenim nekretninama i upis tog prava sa dijelom 1/1 na ime apelanta kada je, prema prijašnjem stanju, nosilac prava raspolaganja bio DOZ.
  • 11.
    Protiv navedene presude žalbe su izjavili apelant i drugotuženi.
  • 12.
    Apelacioni sud je Presudom broj Gž-374/03 od 17. decembra 2003. godine odbio žalbu drugotuženog, a apelantovu žalbu djelimično uvažio i Presudu Osnovnog suda broj P-693/02-I od 23. oktobra 2003. godine preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o protutužbenom zahtjevu apelanta, tako što se odbija samo dio apelantovog protutužbenog zahtjeva koji se odnosio na brisanje upisa izvršenog u korist drugotuženog, upis prava raspolaganja u dijelu 1/1 u korist apelanta tako da se uspostavi prijašnje stanje na navedenim nekretninama, drugotuženi isprazni poslovni prostor i predaj ga u posjed i slobodno raspolaganje apelantu. U preostalom dijelu presuda Osnovnog suda je potvrđena.
  • 13.
    U obrazloženju navedene presude se navodi da iz z.k. ul. br. 567 k.o. Brčko slijedi da u "C" listu navedenog uloška niko nije bio upisan kao nosilac prava raspolaganja na predmetnoj imovini, te je to pravo pripadalo vlasniku, Općini Brčko, jer je prema Odluci Arbitražnog tribunala za Brčko javna, državna, društvena (općenarodna) imovina u Brčko Distriktu u vlasništvu Brčko Distrikta, koji je titular svih vlasničko-pravnih ovlaštenja, prava raspolaganja, korištenja, posjeda i njom se ne može raspolagati bez odobrenja Supervizora za Brčko. Stoga je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je nakon utvrđivanja ništavosti navedenog upisa naložio da se izvrši upis prava raspolaganja na ime tužitelja-protutuženog kao vlasnika predmetne nekretnine. U "C" listu zk. ul. br. 567 k.o. Brčko nosilac prava korištenja 1. aprila 1992. godine bio je DOZ koji više ne postoji i, nakon više pretrpljenih transformacija, nosilac prava korištenja do 1. aprila 1992. godine nije promijenjen niti je apelant bio upisan kao korisnik sporne imovine. Stoga su bez osnova apelantovi žalbeni prigovori da mu se kao vlasniku sporne nekretnine onemogućava pravo korištenja imovine jer on nije nikada ni bio vlasnik navedene imovine niti je bio upisan kao njezin korisnik. Sud dalje navodi da je osnovan samo apelantovi žalbeni prigovor da je njegov protutužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u cijelosti iako je bio identičan u dijelu kojim se zahtijeva poništavanje upisa prava raspolaganja na ime drugotuženog sa tužbenim zahtjevom tužitelja koji je prvostepeni sud u cijelosti usvojio.
  • 14.
    Protiv navedene presude aplenat je izjavio reviziju koju je Apelacioni sud odbio Presudom broj Rev-9/04 od 13. oktobra 2004. godine.
  • 15.
    U obrazloženju navedene presude sud je naveo da, bez obzira na činjenicu je li apelant pravni slijednik bivšeg DOZ-a ili ne, imovina koja je predmet spora, kao društvena imovina na području Distrikta, pripada Brčko Distriktu, a ne onima koji su je do tada koristili, a upravljanje tom imovinom je povjereno vlastima Brčko Distrikta. Vlasti Brčko Distrikta su te koje odlučuju o tome kome će i pod kojim uvjetima dati na korištenje imovinu za koju apelant traži da se upiše na njega i da se njemu preda u posjed. S obzirom na to apelant je imao mogućnost da od tih vlasti traži da se sporna imovina umjesto drugotuženom da njemu na korištenje.

Odbija se kao neosnovana apelacija Društva za osiguranje Sarajevo - Osiguranje d.d. Sarajevo, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Rev-9/04 od 13. oktobra 2004. godine.

IV - Relevantni propisi

  • 16.
    Aneks Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice oblasti Brčko od 18. augusta 1999. godine, relevantni dio propisuje:

"Tačka 12.

Društvena/javna imovina

Vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta i imaju ovlaštenje, uz odobrenje Supervizora, da vrše privatizaciju društvene/javne imovine u skladu sa primjenjivim zakonima BiH. Društvenom / javnom imovinom u Distriktu se ne smije raspolagati osim ako je to u skladu sa zakonima BiH i uz odobrenje Supervizora".

  • 17.
    Objedinjujući Nalog Supervizora o privatizaciji od 14. augusta 2001. godine, relevantni dio, propisuje:

"Š...ĆDok se ne usvoji Zakon o privatizaciji Brčko Distrikta, javna, državna ili društvena preduzeća kao i ostala takva imovina koja se nalazi u Brčko Distriktu će ostati imovina Brčko Distrikta, a prijenos vlasništva nad tom imovinom se uopće ne može izvršiti dok ja za to ne dam izričito pismeno odobrenjeŠ...Ć".

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 18.
      Apelant samatra da se obrazloženjem presude Apelacionog suda kojom je odbijena apelantova revizija u kojoj je navedeno da, bez obzira na činjenicu je li apelant pravni slijednik bivšeg DOZ-a ili ne, imovina koja je predmet spora, kao društvena imovina na području Distrikta, pripada Brčko Distriktu, a ne onima koji su je do tada koristili, negira pravo vlasništva, te prepušta vlastima Distrikta da upravljaju poslovnom zgradom koju je izgradio apelant. Apelant dalje navodi da je od vlasti Brčko Distrikta apelant tražio spornu imovinu na korištenje, ali bezuspješno. Smatra da je odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva za vraćanje prava korištenja njegove imovine, pogrešnom primjenom zakonskih odredbi o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te lišavanjem imovine ili novčanog ekvivalenta njegove imovine povrijeđeno njegovo pravo na imovinu koje je zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 19.
      Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju navodi da su prvenstveno razlozi zbog kojih nije usvojen zahtjev za upis prava raspolaganja u korist apelanta i zahtjev da mu se preda u posjed i slobodno raspolaganje prostor to što apelant u zemljišnim knjigama nije bio upisan sa bilo kakvim pravom, zatim odredbe Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentiteske granice u oblasti Brčkog i Aneksa Konačne odluke od 18. augusta 1999. godine, odredba objedinjavajućeg naloga Supervizora za Brčko od 14. augusta 2001. godine. Dalje se navodi da Apelacioni sud nikada nije isključio mogućnost da je apelant pravni slijednik DOZ-a, kako apelant tvrdi u apelaciji, ali da apelant to tokom postupka nije dokazao, iako je na njemu bio teret dokazivanja te činjenice. Sama apelantova tvrdnja da je to tako nije mogla biti dovoljna za sud, pogotovo stoga što ni prethodni organizacioni oblik ZOIL Sarajevo nije bio upisan, te što se s obzirom na protek vremena, od upisa DOZ-a i brojne transformacije osiguravajućih društava, ne može bez čvrstih i konkretnih dokaza isključiti mogućnost da je i neko treći, a ne samo apelant, pravni slijednik bivšeg DOZ-a bar u nekom dijelu. Apelacioni sud dalje navodi da je apelant protutužbenim zahtjevom tražio upis prava kakvo nije imao ni onaj za koga apelant tvrdi da je njegov pravni prednik. Apelant je tražio utvrđenje prava raspolaganja u njegovu korist sa dijelom 1/1 dok je DOZ bio nosilac prava korištenja a ne prava raspolaganja. Također sud navodi da se u konkretnom slučaju radilo o društvenoj imovini a ne o apelantovom privatnom vlasništvu kako se to želi predstaviti, te da je upravljanje takvom imovinom dato u nadležnost jedino vlastima Brčko Distrikta od kojih apelant može tražiti da mu se sporne nekretnine daju na korištenje. Iz navedenih razloga po ocjeni suda ne može se prihvatiti apelantova tvrdnja da je sud odlukom o reviziji negirao apelantovo vlasništvo i povrijedio njegova prava jer se radilo o društvenoj imovini, a ne pravu vlasništva. Apelacioni sud navodi da apelant ni sada ne pruža nikakav suprotan dokaz, pa čak ni dokaz da je on bio nosilac prava korištenja sporne imovine niti da je on jedini i isključivi pravni slijednik bivšeg DOZ-a NR BiH. Stoga sud predlaže da se apelacija odbije.
    • 20.
      Osnovni sud u odgovoru na apelaciju između ostalog navodi da nikakva promjena upisa prava raspolaganja u zemljišnim knjigama, na nekretninama označenim kao k.č. br, 15/139 i upisanim u z.k. ul. br. 567 k.o. Brčko, a koje predstavljaju imovinu Distrikta i koja nosiocu tog prava daje mogućnost otuđenja nekretnina, za sada nije moguća. Dalje sud navodi da na spornim nekretninama apelant nije bio nikada upisan kao nosilac prava raspolaganja nego je bio upisan DOZ, te da je apelant nastao poslije nekoliko transformacija nosioca prava raspolaganja na spornim nekretninama i da nikada u zemljišnoj knjizi nije izvršen prijenos prava raspolaganja sa DOZ-a na novog nosioca prava raspolaganja, pa ni na apelanta sve do spornog upisa u toku 1997. godine na ime drugotuženog. Sud dalje navodi da se apelantovom zahtjevu da se uspostavi prijašnje zemljišno-knjižno stanje i da mu se u posjed i slobodno raspolaganje predaju sporne nekretnine, za koje je utvrđeno da su imovina Distrikta, nije moglo udovoljiti s obzirom na Objedinjavajući nalog Supervizora za Brčko od 14. augusta 2001. godine kojim se zabranjuje vršenje prijenosa nekretnina do postupka privatizacije i želi se zaštititi pravo na imovinu i spriječiti svaka zloupotreba tih prava u skladu sa članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Sud navodi da zbog navedenih razloga ne može prihvatiti apelantove tvrdnje da je presudom Osnovnog suda negirano apelantovo vlasništvo i da su povrijeđena prava koja iz toga proističu zbog toga što se u konkretnom slučaju radi o društvenoj imovini a ne o pravu vlasništva, te zbog toga Osnovni sud predlaže da se apelacija odbije.
    • 21.
      Tužitelj-protutuženi u odgovoru na apelaciju smatra da predmetna apelacija nije osnovana. Prema odredbama člana 3. stav 2. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine ima isključivu nadležnost da privatizira državnu (javnu) imovinu koja se nalazi na teritoriji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, te kako on ima isključivu nadležnost da upravlja ovom imovinom do njene privatizacije, pobijanu presudu Apelacionog suda smatra nesporno pravilnom i zakonitom. Tužitelj-protutuženi dalje navodi da nadležnost vlasti Brčko Distrikta BiH da upravljaju državnom (javnom) imovinom koja se nalazi na teritoriji Brčko Distrikta BiH proističe iz sljedećih propisa: član 12. Aneksa Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčko, čl. 2. i 3. Objedinjavajućeg naloga Supervizora o privatizaciji, član 6. Sporazuma o provođenju obaveza entiteta iz Konačne arbitražne odluke za Brčko potpisan 24. oktobra 2000. godine. Tužitelj-protutuženi navodi da, u smislu navedenih propisa, pobijanom presudom apelantu nije moglo biti povrijeđeno ustavno pravo na imovinu jer se u pogledu nepokretnosti, čiju predaju u posjed zahtijeva, nesporno radi o imovini Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, a da je apelant nesporno, na dan stupanja na snagu Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, bio preduzeće u državnom vlasništvu.

VI - Dopustivost

  • 22.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Rev-9/04 od 13. oktobra 2004. godine, protiv koje nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporena presuda je donesena 13. oktobra 2004. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2004. godine, pa Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 26.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem korespondira član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 27.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu".
    • 28.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

  • 2.
    Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
  • 29.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 30.
    Evropski sud je naveo u više navrata da "koncept 'imovine' u članu 1. Protokola br. 1 ima autonomno značenje koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao 'imovinska prava', i na taj način kao 'imovina' u smislu ove odredbe" (Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999.-II, strana 96, tačka 54).
  • 31.
    U konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da apelant nikada nije bio upisan u zemljišne knjige kao korisnik sporne imovine. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant u toku postupka pred nižestepenim sudovima nije dokazao da je on pravni slijednik DOZ-a, a što navodi i Apelacioni sud u svom odgovoru na apelaciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom predmetu ne radi o imovini na kojoj apelant ima konstituirano relevantno imovinsko pravo, te da sporna imovina nije apelantova imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 32.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se ne radi o imovini na kojoj apelant ima konstituirano relevantno imovinsko pravo.
  • 34.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 35.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.