Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 656/04, rješavajući apelaciju Miroslava Vujanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Vujanovića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. Kž-146/03 od 25. marta 2004. godine i Kž-14/03 od 26. augusta 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Miroslav Vujanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 26. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. Kž-146/03 od 25. marta 2004. godine i Kž-14/03 od 26. augusta 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 13. maja 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je 29. juna 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 22. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od glavnog tužioca Republike Srpske zatraženo je 13. juna 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Glavni tužilac Republike Srpske nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je 19. jula 2005. godine dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Presudom broj K-3/02 od 21. oktobra 2002. godine proglasio je apelanta krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 6. Krivičnog zakona Republike Srpske - Posebni dio i osudio na kaznu zatvora od 15 godina. Protiv te presude žalbu su izjavili apelant, njegova sestra i okružni javni tužilac u Banjoj Luci. Apelant je proglašen krivim i osuđen zato što je "kritičnog dana, u mjestu Šurkovac, općina Prijedor, u dvorištu kuće H.V. iz automatske puške 'kalašnjikov' ispalio dva rafala, ukupno 20 metaka u pravcu oštećenih T. M., B. G. i L. J. i nanio im povrede od kojih je trenutno nastupila smrt oštećenih".
  • 9.
    Vrhovni sud je Presudom broj Kž-14/03 od 26. augusta 2003. godine, koja je potvrđena Presudom tog suda broj Kž-146/03 od 25. marta 2004. godine, uvažio tužiočevu žalbu i presudu Okružnog suda preinačio u odluci o kazni, tako što je apelanta osudio na kaznu zatvora od 20 godina, a odbio je apelantovu žalbu i žalbu njegove sestre. Vrhovni sud nije osigurao da apelant prisustvuje sjednici drugostepenog vijeća pri donošenju presude od 26. augusta 2003. godine, a sjednici je bio prisutan nadležni tužilac. Apelant i njegov branilac prisustvovali su sjednici trećestepenog vijeća Vrhovnog suda, kada je donesena presuda od 25. marta 2004. godine. U svojoj presudi od 25. marta 2004. godine Vrhovni sud je dao obrazloženje navoda iz apelantove žalbe u vezi sa visinom izrečene kazne zatvora od dvadeset godina. Vrhovni sud u vezi s tim naveo je: "direktnom primjenom Protokola broj 6 stav 1. i Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) isključena je mogućnost izricanja smrtne kazne za navedeno krivično djelo bez obzira na to što je ta kazna propisana u domaćem zakonu (Krivični zakon Republike Srpske - Posebni dio) i kao alternativno određena kazna ostala propisana za to djelo sve do donošenja Krivičnog zakonika Republike Srpske koji je stupio na snagu 1. oktobra 2000. godine. Međutim, pravilnim tumačenjem odredbe člana 38. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske - Opći dio, u vezi sa članom 36. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske - Posebni dio, moguće je izvesti jedini zaključak, da je za ovo krivično djelo alternativno propisana kazna zatvora najmanje deset godina, zatvor od dvadeset godina i smrtna kazna, pa pošto je primjenom Evropske konvencije mogućnost izricanja smrtne kazne isključena, to su kao alternativne kazne za djelo u pitanju ostale kazne zatvora od deset do petnaest godina (s obzirom na posebni minimum i opći maksimum kazne zatvora) i zatvor od dvadeset godina. Dakle, kazna zatvora od dvadeset godina predstavlja, u smislu citiranih odredaba, alternativu za smrtnu kaznu, a ne kao zamjena za nju, kako je to pogrešno predstavljeno u žalbi sestre optuženog, pa s obzirom na to da je isključena mogućnost izricanja smrtne kazne, to je nepravilno tumačenje da je samim tim isključena i mogućnost izricanja kazne zatvora od dvadeset godina."

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer nije prisustvovao sjednici drugostepenog Žalbenog vijeća, što je sud bio obavezan da uradi prema članu 310. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske. Apelant je naveo da se time što je pozvan da prisustvuje sjednici trećestepenog vijeća nije mogla otkloniti navedena povreda drugostepenog suda. Apelant je, dalje, naveo da je u postupku određivanja kazne za krivično djelo za koje je osuđen pogrešno primijenjen materijalni propis, kada je prvostepena presuda u dijelu odluke o kazni preinačena na način da ga je sud osudio na kaznu zatvora od 20 godina. S obzirom na to da je smrtna kazna ukinuta, kako je apelant naveo, Vrhovni sud nije mogao apelantu izreći kaznu zatvora od 20 godina, jer je u članu 38. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (Opći dio) koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela predviđeno da se za djela za koja je propisana smrtna kazna može izreći kazna zatvora od 20 godina. Pošto je smrtna kazna u međuvremenu ukinuta, a što je evidentno i iz Krivičnog zakona Republike Srpske koji je sada na snazi, prema apelantovom mišljenju, sud mu nije mogao izreći kao alternativnu kaznu zatvora od 20 godina. Apelant je naveo, s obzirom na to da je za krivično djelo za koje je osuđen bio predviđen posebni minimum kazne zatvora od deset godina, da mu je sud mogao izreći samo kaznu zatvora od deset do 15 godina, koliko je opći maksimum prema Krivičnom zakonu Republike Srpske koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela. S tim u vezi, apelant smatra da je Vrhovni sud u pogledu krivične sankcije prekoračio ovlaštenje koje ima prema zakonu. Apelant je na kraju naveo da su osporenim odlukama Vrhovnog suda povrijeđeni protokoli br. 6 i 13 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je smrtna kazna ukinuta, a njemu je praktično izrečena kazna koja ne postoji u zakonu jer je kazna zatvora od 20 godina izvedena iz smrtne kazne.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, jer, navodno, sud nije osigurao da apelant prisustvuje sjednici drugostepenog Žalbenog vijeća 26. augusta 2003. godine. Naime, kako se navodi u odgovoru, taj sud je u cijelosti izvršio svoju obavezu tako što je apelanta i njegovog branioca pozvao na tu sjednicu Vijeća. Osim toga, kako se dalje navodi u odgovoru, apelant je prisustvovao sjednici Vijeća na kojoj je donesena presuda od 25. marta 2004. godine, pa je imao priliku i da neposredno iznese sve relevantne okolnosti koje je propustio da iznese na sjednici Vijeća 26. augusta 2003. godine. Vrhovni sud je naveo da smatra da je nejasan i kontradiktoran apelantov navod da počinjena povreda prava na pravično suđenje ne može biti konvalidirana, jer je upravo smisao žalbe kao redovnog pravnog lijeka da se eventualno učinjeni propusti uoče i otklone. U vezi sa navodima u apelaciji da apelantu nije bilo moguće izreći kaznu od 20 godina, Vrhovni sud je naveo da je već elaborirao to pitanje u svojoj presudi i dodao da je kazna zatvora od 20 godina bila propisana kao posebna kazna, a ne supstitut za smrtnu kaznu.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) - zakon koji je primijenjen u konkretnom slučaju:

"Član 370. st. 1. i 2.

Kad spisi o žalbi stignu drugostepenom sudu, predsjednik Žalbenog vijeća određuje sudiju izvjestioca. Ako je riječ o krivičnom djelu za koje se goni po zahtjevu javnog tužioca, sudija izvjestilac će spise dostaviti nadležnom javnom tužiocu koji je dužan da ih razmotri i bez odgađanja vrati sudu.

Javni tužilac može, vraćajući spise, staviti svoj prijedlog, ili izjaviti da će prijedlog staviti na sjednicu Vijeća.

Član 371. st. 1. i 2.

O sjednici Vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici, ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl. 373. do 375). Predsjednik Vijeća ili Vijeće može odlučiti da se o sjednici Vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale, ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja nije to zahtijevala, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razrješenje stvari.

Ako je optuženi u pritvoru ili na izdržavanju kazne, a ima branioca, osigurat će se prisustvo optuženog samo ako predsjednik Vijeća ili Vijeće smatra da je to svrsishodno.

Član 391. stav 2.

O žalbi protiv drugostepene presude rješava sud trećeg stepena na sjednici Vijeća u skladu sa odredbama koje važe za postupak u drugom stepenu. Pred ovim sudom ne može se održati pretres."

  • 13.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 26/93):

"Član 5.

Neće se primjenjivati rečenica prva u stavu 1., člana 371."

  • 14.
    Krivični zakon Republike Srpske - Posebni dio ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96) - zakon koji je primijenjen u konkretnom slučaju:

"Član 36. stav 2. tačka 6.

Zatvorom od najmanje deset godina ili smrtnom kaznom kaznit će se:

  • 6)
    ko učini sa predumišljajem dva ili više ubistava."
    • 15.
      Krivični zakon Republike Srpske (Opći dio) ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90 i 38/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br.12/93, 19/93, 26/93, 14/94 i 3/96) - zakon koji je primijenjen u konkretnom slučaju:

"Član 4.

Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

Ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon, jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.

Član 6. stav 2.

Opća svrha propisivanja i izricanja krivičnih sankcija je suzbijanje društveno opasnih djelatnosti kojima se povređuju ili ugrožavaju društvene vrijednosti zaštićene krivičnim zakonodavstvom.

Član 38. st.1. i 2.

Zatvorska kazna ne može biti kraća od petnaest dana niti duža od petnaest godina.

Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina."

  • 16.
    Čl. 1. i 2. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju:

"Član 1.

Smrtna kazna se ukida. Niko se ne može osuditi na takvu kaznu ili pogubiti.

Član 2.

Država može u svom zakonu predvidjeti smrtnu kaznu za djela izvršena u vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti, takva kazna primijenit će se samo u slučajevima predviđenim zakonom i u skladu sa njegovim odredbama. Država će obavijestiti generalnog sekretara Vijeća Evrope o relevantnim odredbama tog zakona."

Čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju:

"Član 1.

Smrtna kazna se ukida. Niko se ne može osuditi na takvu kaznu ili pogubiti.

Član 2.

Od odredaba ovog protokola ne može se odstupati na osnovu člana 15. Evropske konvencije."

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-146/03 od 25. marta 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. juna 2004. godine a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 26. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i Protokoli br. 6 i 13 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom Š...Ć."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć."

  • 22.
    Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je krivični postupak protiv apelanta bio pravičan, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 23.
    Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68., i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).
  • 24.
    Postupak mora biti u skladu sa principom kontradiktornosti, tako što optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio javni tužilac, kao i da ima mogućnosti da odgovori na iznesene navode i dostavi druge dokaze u prilog svojoj odbrani. Načelo kontradiktornosti u biti znači priliku za stranke u krivičnom ili građanskom postupku da budu upoznate sa svim predočenim dokazima ili mišljenjima, pa čak i onim koje je iznio nezavisni član državne službe pravne pomoći, u smislu utjecaja na sudsku odluku (vidi, između ostalih izvora, i mutatis mutandis, sljedeće presude: Me Michael protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. februara 1995. godine, serija A, br. 307-B, str. 53-54, str. 80. i Kerajärni protiv Finske od 19. jula 1995. godine, serija A, br. 322, str. 16., stav 42).
  • 25.
    Prema praksi Ustavnog suda, apelant mora imati mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvo optuženog nije značajno (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 557/04 od 30. novembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 19/05).
  • 26.
    Apelant je naveo da nije bio pozvan na sjednicu drugostepenog vijeća, a sjednici je bio prisutan nadležni tužilac, čime je taj sud postupio protivno članu 310. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. Apelant se pozvao na odredbu Zakona o krivičnom postupku, koji se u Republici Srpskoj primjenjuje od 1. jula 2003. godine, prema kojem se o sjednici Vijeća obavještavaju tužilac, optuženi i njegov branilac. Međutim, krivični postupak protiv apelanta vođen je u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku koji se primjenjivao u Republici Srpskoj prije stupanja na snagu novog Zakona o krivičnom postupku 1. jula 2003. godine, u smislu člana 442. stav 3. novog Zakona o krivičnom postupku. S obzirom na to da je u to vrijeme apelant bio u pritvoru, u skladu sa članom 371. stav 2. Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju, Vrhovni sud, u slučaju da je smatrao svrsishodnim, osigurao bi da apelant prisustvuje sjednici drugostepenog vijeća tog suda. Sud nije osigurao da apelant prisustvuje sjednici, što samo po sebi nije bilo u suprotnosti sa zakonom u smislu prethodne odredbe, ali na sjednici je bio prisutan nadležni tužilac. To je bio propust koji je u toj fazi postupka doveo u pitanje princip kontradiktornosti i jednakosti strana u postupku. Ustavni sud je utvrdio da je apelant prisustvovao sjednici trećestepenog vijeća Vrhovnog suda. U žalbi trećestepenom vijeću apelant je, u suštini, ponovio svoje navode iz žalbe drugostepenom vijeću. Trećestepeno vijeće je raspravilo o svim apelantovim navodima koji su se odnosili na primjenu zakona, a nisu se ticali činjenica utvrđenih u postupku. U skladu sa članom 391. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, trećestepeni sud rješava žalbu prema odredbama koje važe za postupak pred drugostepenim sudom. Dakle, u konkretnom slučaju postupak pred trećestepenim vijećem je prema svojoj suštini bio isti kao i postupak pred drugostepenim vijećem. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da je propust koji je nastao u fazi drugostepenog postupka ispravljen apelantovim prisustvovanjem sjednici trećestepenog vijeća. S obzirom na sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip jednakosti i kontradiktornosti postupka, jer apelant nije bio prisutan sjednici drugostepenog vijeća.
  • 27.
    Apelant je, također, naveo da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog pogrešne primjene član 38. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (Opći dio) u postupku odlučivanja o žalbi na prvostepenu presudu Okružnog suda. Naime, drugostepenom presudom Vrhovnog suda prvostepena presuda Okružnog suda preinačena je u dijelu odluke o kazni tako da je apelantu izrečena kazna zatvora od 20 godina, umjesto ranije izrečene kazne zatvora od 15 godina. Apelant smatra da mu nije mogla biti izrečena kazna zatvora od 20 godina, jer je to bila zamjenska kazna za smrtnu kaznu koja je ukinuta u Bosni i Hercegovini.
  • 28.
    Vrhovni sud je zaključio da je kazna zatvora od 20 godina bila propisana kao posebna kazna, te da nije predstavljala supstitut za smrtnu kaznu, kako je to apelant naveo. Za to tumačenje Vrhovni sud je dao detaljno obrazloženje koje je već navedeno u ovoj odluci.
  • 29.
    U apelantovom slučaju Vrhovni sud je primijenio Krivični zakon Republike Srpske - Posebni dio, kao blaži zakon, imajući u vidu da je tim zakonom za djelo za koje je apelant osuđen bio predviđen posebni minimum kazne zatvora od deset godina i smrtna kazna. S obzirom na to da je smrtna kazna ukinuta protokolima br. 6 i 13 uz Evropsku konvenciju, koja se u Bosni i Hercegovini direktno primjenjuje u smislu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a kasnije je to implementirano i putem izmjene krivičnih zakona, Vrhovni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora od 20 godina prema članu 38. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (Opći dio). Taj zakon je blaži prema apelantu imajući u vidu da su dva kasnije donesena krivična zakona u Republici Srpskoj, Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00 i 37/01) i novi Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 49/03), za krivično djelo za koje je apelant osuđen predvidjela mogućnost izricanja kazne doživotnog zatvora, odnosno dugotrajnog zatvora (kazna zatvora od 25 do 45 godina).
  • 30.
    Sporno je, međutim, da li je Vrhovni sud pravilno primijenio član 38. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (Opći dio) kada je apelantu izrekao kaznu zatvora od 20 godina s obzirom na nemogućnost izricanja smrtne kazne.
  • 31.
    Ustavni sud smatra da je ukidanjem smrtne kazne, a do donošenja Krivičnog zakonika Republike Srpske iz 2000. godine, nastala pravna praznina, što je vidljivo u konkretnom slučaju, u vezi sa mogućnošću izricanja teže kazne od kazne zatvora od 15 godina, što je bio opći maksimum kazne zatvora prema članu 38. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (Opći dio) koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Ukoliko bi se prihvatilo tumačenje koje zagovara apelant da je u takvoj pravnoj situaciji jedino moguće bilo izreći kaznu zatvora od 15 godina za teška krivična djela kao što je slučaj u konkretnom predmetu, postavlja se pitanje da li bi se takvom primjenom zakona mogla postići opća svrha kažnjavanja iz člana 6. Krivičnog zakona Republike Srpske (Opći dio).
  • 32.
    Dalje, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u predmetu u kojem se aplikant žalio na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa krivičnim postupkom protiv njega i člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, jer mu je bila izrečena smrtna kazna, donio je odluku da sa liste odlučivanja briše dio prijave koji se odnosio na navode o povredi člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju. Dom je takvu odluku donio jer je nadležni sud preinačio smrtnu kaznu na koju je aplikant osuđen u kaznu zatvora od 20 godina. Dom je smatrao da je to pitanje bilo riješeno s obzirom na to da je smrtna kazna preinačena u kaznu zatvora, zaključivši da je odluka o brisanju u skladu sa poštivanjem ljudskih prava (vidi odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma, Dragan Matović protiv Republike Srpske, broj CH/98/724 od 6. aprila 2000. godine).
  • 33.
    U konkretnom slučaju, kako je to navedeno u ovoj odluci, Vrhovni sud, nemajući jasnu zakonsku odredbu, primijenio je relevantni zakon i u svojim presudama za to dao ekstenzivno obrazloženje. Također, Vrhovni sud je detaljno obrazložio i ostale apelantove žalbene navode, koje je apelant ponovio i u apelaciji. U nadležnosti Ustavnog suda nije da provjerava način na koji su redovni sudovi tumačili zakone osim ako je tumačenje zakona bilo očigledno proizvoljno, odnosno ako je takvim tumačenjem povrijeđeno neko od apelantovih ustavnih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
  • 34.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio član 38. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (Opći dio), pa ni u ovom dijelu apelacije nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
  • 35.
    Ustavni sud je zaključio da nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

  • 36.
    Ustavni sud smatra, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode.

VIII. Zaključak

  • 37.
    Ustavni sud je zaključio da nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije povrijeđen princip jednakosti i kontradiktornosti postupka, pošto nije bilo proizvoljne primjene zakona pri izricanju kazne.
  • 38.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 39.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.