Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 696/04, rješavajući apelaciju Bogdana Subotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

David Feldman, sudija

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Usvaja se apelacija Bogdana Subotića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.b), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3, člana 5. st. 1, 2, 4. i 5. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Bosni i Hercegovini, u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Bogdanu Subotiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600 KM na ime materijalne štete zbog povrede prava iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i iznos od 2.400 KM na ime nematerijalne štete za ostale povrede ustavnih prava utvrđenih ovom odlukom.

Nalaže se Bosni i Hercegovini, u smislu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Bogdana Subotića podnesena protiv Bosne i Hercegovine zbog toga što ga je uhapsio i pritvorio SFOR, u pogledu kršenja člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Bogdan Subotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 9. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine zbog toga što ga je uhapsio i pritvorio SFOR. Apelant je dopunio apelaciju 16. septembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, 2. marta 2005. godine zatražen je odgovor na apelaciju od Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju dostavljen je Ustavnom sudu 18. marta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je 3. juna 2005. godine dostavljen apelantu.
  • 5.
    Na traženje Ustavnog suda, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centar sigurnosti Banja Luka i Okružno tužilaštvo Banja Luka su 14. i 18. marta 2005. godine dostavili Ustavnom sudu obavještenja o predmetu apelacije.
  • 6.
    Apelant je 15. septembra 2005. godine obavijestio Ustavni sud da je podnio zahtjev za naknadu štete Komisiji za naknade štete pri Ministarstvu pravde Republike Srpske.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Apelanta je 3. marta 2004. godine uhapsio u porodičnoj kući u Banjoj Luci i pritvorio SFOR. U pritvoru SFOR-a, na nepoznatoj lokaciji, proveo je šest dana, nakon čega je pušten iz pritvora.
  • 9.
    Prema Obavještenju koje je Ustavni sud dobio od Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centar sigurnosti Banja Luka, broj 10-02/4-1-230-399/04 od 8. marta 2005. godine, taj organ je 5. marta 2004. godine Osnovnom javnom tužilaštvu Banja Luka dostavio izvještaj o apelantovom hapšenju. U izvještaju je navedeno da su apelanta 3. marta 2004. godine, u vremenu između 20 i 20.30 sati, pripadnici SFOR-a uhapsili u Banjoj Luci, u Grmečkoj ulici broj 47b i nakon toga odvezli helikopterom u nepoznatom pravcu. Nakon hapšenja pripadnici SFOR-a su izvršili pretres svih prostorija apelantove porodične kuće iz koje su izuzeli određene predmete o čemu su sačinili potvrdu koju su predali članovima njegove porodice. Ekipa za uviđaje je 4. marta 2004. godine u apelantovoj kući izvršila uviđaj o čemu je sačinjena službena zabilješka. Okružnom tužilaštvu Banja luka 25. marta 2004. godine dostavljena je, kao dopuna prethodnog izvještaja, zabilješka o obavljenom informativnom razgovoru sa apelantom u vezi sa okolnostima njegovog hapšenja od SFOR-a.
  • 10.
    Prema Obavještenju koje je Ustavni sud dobio od Okružnog tužilaštva Banja Luka broj KTA-111/04, taj organ je po prijemu zabilješke od Centra javne sigurnosti Banja Luka od 25. marta 2004. godine predmet arhivirao, jer nije bilo zakonskog osnova za daljnje postupanje, budući da je ocijenjeno da nije moguće krivično goniti osoblje SFOR-a.
  • 11.
    Vlada Republike Srpske je aktom broj 0/01-1384/04 od 8. juna 2004. godine obavijestila apelanta da je upoznata sa oružanom akcijom SFOR-a od 3. marta 2004. godine, kada je izvršeno njegovo hapšenje. U aktu se navodi da se predsjednik Vlade Republike Srpske oglasio povodom ovog slučaja i iznio stvarnu poziciju organa vlasti. Naime, prema Aneksu IA Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, SFOR-u je dato ovlaštenje da bez miješanja ili odobrenja bilo koje strane potpisnice ovog sporazuma učini sve što smatra nužnim i ispravnim, uključujući i upotrebu vojne sile, a da bi obavljao svoju dužnost u skladu sa ovim sporazumom. S obzirom na takvo stanje stvari, pozicija Vlade Republike Srpske i drugih predstavnika vlasti u Republici Srpskoj u odnosu na mandat SFOR-a ne dopušta bilo kakve mjere ili intervencije. Na kraju, apelant je upućen na to da ima pravo da podnese zahtjev SFOR-u za naknadu eventualno nanesene nematerijalne štete.
  • 12.
    Aktom broj 488-293/04 od 19. maja 2004. godine ombudsman Republike Srpske je apelantu potvrdio prijem njegove žalbe od 6. maja 2004. godine, te ga obavijestio da je izvršio preliminarno ispitivanje žalbe i odlučio da otvori istragu. Dalje, apelant je upoznat da ombudsman Republike Srpske nema ovlaštenja poduzimati bilo kakve akcije protiv SFOR-a i/ili drugih međunarodnih organizacija i/ili pojedinaca. Nakon toga, ombudsman Republike Srpske je 10. juna 2004. godine obavijestio apelanta da je, poslije razmatranja odgovora Vlade Republike Srpske od 8. juna 2004. godine, zaključio da nema razloga za dalje ispitivanje njegove žalbe, te da je odlučio da obustavi istragu.
  • 13.
    Nema dokaza da je apelant, prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, zbog toga što ga je uhapsio i pritvorio SFOR, pokretao bilo kakav drugi postupak pred nadležnim organima u Bosni i Hercegovini.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelant navodi da je 3. marta 2004. godine oko 21 sat u njegovu porodičnu kuću u Banjoj Luci upalo troje naoružanih lica sa uperenim puškama, a da je duž stepeništa bilo još pet-šest naoružanih vojnika koji su bili maskirani sa kapama "fantomkama" na glavi. Jedan od njih na engleskom jeziku upitao ga je za ime i nakon što je potvrdio svoj identitet, to lice mu je vezalo ruke metalnim lisicama, a potom je izveden napolje, gdje je uočio da oko kuće ima mnogo naoružanih vojnika u zaklonima i položajima za otvaranje vatre. Preko očiju su mu stavili zatamnjene naočale kroz koje se ništa na vidi, te preko ušiju slušalice od kojih ništa nije čuo. Ubrzo nakon toga dvojica su ga ubacila u helikopter i odvezla na nepoznatu lokaciju. Apelant navodi da se njemu, niti bilo kojem prisutnom članu porodice niko od ovih lica nije predstavio, niko nije imao nikakva obilježja po kojima bi se mogao identificirati, niti je pokazao bilo kakav poziv, optužnicu, nalog ili bilo šta slično što bi ukazivalo na to o čemu se radi i šta se dešava. Nakon prizemljenja helikoptera uveden je u zatvoreni objekt, gdje su mu skinuli kapu, naočale i slušalice i jedan od sedam prisutnih američkih specijalaca je na apelantovom jeziku rekao da je uhapšen zbog narušavanja Dejtonskog sporazuma. Zatim ga je pregledao medicinski radnik, ponovo su mu stavljene naočale, slušalice i kapa i odveden je do zatvorske ćelije. Za vrijeme boravka u ćeliji redovno je izvođen do toaleta i kupatila, ali svaki put uz stavljanje spomenute opreme na glavu i uz vezanje ruku i nogu, a za sve vrijeme bio je lišen bilo kakvog prirodnog svjetla ili mogućnosti orijentacije u prostoru i vremenu. Pojedinačno su ga ispitivala dva američka oficira. Oni su mu se predstavili i bili su u službenim uniformama, a razgovori su tekli korektno i odnosili su se isključivo na bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, koji je optužen zbog ratnih zločina. Apelant navodi da je 8. marta 2004. godine u ćeliji doživio srčani udar nakon čega mu je ukazana ljekarska pomoć u vojnoj bolnici SFOR-a, gdje je ostao nekoliko sati, a onda ponovo vraćen u ćeliju uz primjenu istog već navedenog postupka. Neposredno prije puštanja na slobodu apelant navodi da je ubačen u neko terensko vozilo sa već spomenutom opremom na glavi i vezan, te je tako sklupčan na podu, bez dovoljno zraka, osjetio mučninu i tražio da mu oslobode glavu. Nakon toga skinuli su mu kapu sa glave i u tako nepovoljnom položaju i teškom stanju je dovezen do svoje porodične kuće.
  • 15.
    Apelant navodi da su ga naknadno članovi porodice obavijestili da je nakon njegovog odvođenja grupa ljudi, od kojih su neki bili u civilu, a neki u uniformama sa vidljivim oznakama SFOR-a i zemalja odakle dolaze, obavila pretres kuće i odnijela određene stvari iz nje. Tom prilikom članovima apelantove porodice nije bilo dopušteno da imaju uvid u stvari koje se odnose, a na kraju im je ponuđeno da potpišu zapisnik, što su članovi porodice odbili jer nisu imali uvid u cijeli postupak. Prilikom odlaska jedno od prisutnih lica u civilu je ostavilo svoju podsjetnicu radi kasnijeg kontaktiranja. Dalje, apelant navodi da su se narednog dana članovi porodice obratili Centru javne sigurnosti Banja Luka i prijavili navedeni događaj, kao i Uredu Međunarodnog crvenog krsta u Banjoj Luci. Nakon više bezuspješnih pokušaja, 6. marta 2004. godine apelantova kćerka je kontaktirala sa licem iz SFOR-a i dobila šture podatke o njegovom stanju. Nakon toga se iz SFOR-a javilo drugo lice koje se predstavilo i dogovoren je sastanak sa članovima porodice u apelantovoj porodičnoj kući, ali su sva pitanja apelantove porodice o njemu ostala bez odgovora.
  • 16.
    Prema apelantovim navodima, nakon puštanja na slobodu predstavnici SFOR-a su još nekoliko puta dolazili u njegovu kuću, konstantno izbjegavajući kontakt sa njegovim advokatom i državnim organima. Ništa od odnesenih stvari apelantu nije vraćeno.
  • 17.
    U prilogu apelacije apelant je dostavio medicinsku dokumentaciju dobivenu od SFOR-a za koju tvrdi da ju je SFOR prepravljao i falsificirao prije nego što je njemu dostavljena. Iz toga je jasno da je njegov tretman u bolnici SFOR-a bio nedovršen i prekinut, i to ne po doktorovom nalogu.
  • 18.
    Zbog svega navedenog, apelant smatra da su mu prekršeni pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. st. 1, 2, 3, 4. i 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo da ne bude podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana 3. Evropske konvencije i pravo na poštivanje privatnog života iz člana 8. Evropske konvencije.
  • 19.
    Za učinjene povrede navedenih prava apelant smatra da je odgovorna Bosna i Hercegovina, jer je kao ugovorna strana međunarodnih dokumenata preuzela obavezu da na svojoj teritoriji garantira najviši nivo zaštite ljudskih prava i sloboda, a samim tim da spriječi svako miješanje u fizičku sigurnost lica od vlasti i pojedinaca koji djeluju na njenoj teritoriji.
  • 20.
    Na kraju apelant navodi da u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine nije predviđena zakonska procedura za zaštitu navedenih prava, pa se obraća Ustavnom sudu, kao čuvaru Ustava Bosne i Hercegovine, da donese odluku kojom će utvrditi kršenje navedenih ljudskih prava, te obavezati Bosnu i Hercegovinu da mu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati iznos od 300.000 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 21.
    U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine je navelo da, prema relevantnim propisima koji reguliraju status SFOR-a, on ne podliježe jurisdikciji pravosudnih i drugih organa Bosne i Hercegovine, te apelant nije mogao protiv akata SFOR-a koristiti pravna sredstva. Apelacija nije dopustiva zato što Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje. Naime, kako se navodi u odgovoru, Ustavni sud je nadležan da razmatra pitanja o ustavnosti i zakonitosti vezana za Ustav Bosne i Hercegovine, te nema nadležnost da ocjenjuje odgovornost Bosne i Hercegovine i njezinih entiteta za provođenje međunarodnih sporazuma, pa ni Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Apelacija se odnosi na postupke SFOR-a koji nije pod jurisdikcijom Bosne i Hercegovine, pa njeni sudski organi povodom toga ne mogu odlučivati.
  • 22.
    Dalje, u odgovoru se navodi primjer iz prakse Evropskog suda za ljudska prava (Banković i dr. protiv Belgije i dr.), kada je pred tim sudom razmatrana odgovornost država članica NATO-a zbog vojnih akcija na teritoriji Jugoslavije, zbog kršenja ljudskih prava građana te države. Na osnovu navedenog slučaja zaključuje se da, zbog eventualnog kršenja apelantovih ljudskih prava i sloboda, u konkretnom slučaju odgovoran može biti samo SFOR.

V. Relevantni propisi

  • 23.
    Ustav Bosne i Hercegovine

Član II/1.

"Ljudska prava

Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Š...Ć"

Član II/2.

"Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Š...Ć"

  • 24.
    Aneks 1.A Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješenja)

Član I

"Opće obaveze

Š...Ć

  • 2.
    Svrha ovih obaveza je sljedeća:

Š...Ć

b. osigurati podršku i ovlaštenje IFOR-u, te posebno ovlastiti IFOR da poduzme potrebne korake, uključujući upotrebu potrebne sile, kako bi osigurao poštovanje ovog aneksa i vlastitu zaštitu. "

Član VI

"Š...Ć

  • 5.
    Stranke znaju i saglasne su da će zapovjednik IFOR-a imati ovlast, bez uplitanja ili dopuštenja ijedne strane, učiniti sve što smatra potrebno i ispravnim uključujući upotrebu vojne sile radi zaštite IFOR-a i izvršenja odgovornosti navedenih u paragrafima 2, 3, 4..."
  • 25.
    Aneks 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o ljudskim pravima)

Član I

"Strane potpisnice će osigurati svim licima koje spadaju pod njihovu jurisdikciju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući i prava i slobode navedene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te njenim protokolima, kao i u ostalim međunarodnim sporazumima navedenim u Dopuni ovog aneksa. Š...Ć"

  • 26.
    Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 1088 od 12. decembra 1996. godine

"Vijeće sigurnosti,

Š...Ć

  • 19.
    Ovlašćuje države članice koje djeluju u skladu sa stavom 18. gore da preduzmu sve neophodne mjere da provedu implementaciju i osiguraju poštivanje Aneksa 1.A Mirovnog sporazuma, te ističe da će se strane i dalje smatrati jednako odgovornim za poštivanje tog aneksa i jednako će podlijegati takvom izvršenju od SFOR-a kada to bude neophodno za osiguranje implementacije tog aneksa i zaštite SFOR-a, te napominje da su strane pristale na to da SFOR preduzima takve mjere;"
  • 27.
    Sporazum između Republike Bosne i Hercegovine i Sjevernoatlantskog saveza (NATO) u vezi sa statusom NATO-a i njegovog osoblja (zaključen 23. novembra 1995. godine u zračnoj bazi Wright-Peterson, Ohio)

"Š...Ć

  • 2.
    Odredbe Konvencije o privilegijama i imunitetu Ujedinjenih naroda od 13. februara 1946. godine koji se tiču eksperata misije će se primjenjivati mutatis mutandis na osoblje NATO-a koje je uključeno u operaciju osim ako je drugačije predviđeno sadašnjim sporazumom. Nadalje, NATO, njegova imovina i sredstva će uživati privilegije i imunitet kao što je specificirano u toj konvenciji i kao što je naznačeno u sadašnjem sporazumu.
  • 3.
    Sve osoblje koje uživa privilegije i imunitet u okviru ovog sporazuma će poštovati zakone Republike Bosne i Hercegovine dok su oni u skladu sa zadacima/mandatom i suzdržavat će se od aktivnosti koje nisu u skladu sa prirodom operacija."

VI. Dopustivost

  • 28.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 29.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 30.
    Prvo pitanje koje se nameće prilikom ispitivanja dopustivosti predmetne apelacije jeste pitanje iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu s obzirom na to da se apelant zahtjevom za zaštitu svojih prava obratio Vladi Republike Srpske, instituciji ombudsmana Republike Srpske i CJS Banja Luka.
  • 31.
    Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine navodi da Ustavni sud nije nadležan da odlučuje u ovom predmetu s obzirom na to da se pritužba iz apelacije odnosi na postupke SFOR-a koji nije pod jurisdikcijom Bosne i Hercegovine, pa njeni sudski organi povodom toga ne mogu odlučivati.
  • 32.
    Ustavni sud zapaža da su se i Bosna i Hercegovina i njeni entiteti obavezali da će svim licima na svojoj teritoriji osigurati najviši nivo garantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu sa članom II Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Aneksa 6. uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga su i Bosna i Hercegovina i njeni entiteti odgovorni za zaštitu ljudskih prava svih lica na njihovoj teritoriji i odgovorne strane da zaštite apelantova ustavna prava.
  • 33.
    Ustavni sud posebno primjećuje da apelacija u konkretnom predmetu nije upućena protiv SFOR-a, nego protiv Bosne i Hercegovine, te da se apelantova pritužba odnosi na to što nadležni organi Bosne i Hercegovine nisu preduzeli bilo kakve mjere da bi se zaštitila apelantova ustavna prava. Stoga se Ustavni sud i ne bavi pitanjem odgovornosti SFOR-a za povrede apelantovih prava, nego odgovornosti domaćih nadležnih organa. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ima nadležnost ratione personae da razmatra predmetnu apelaciju.
  • 34.
    Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da Ustavni sud ima apelacionu jurisdikciju nad pitanjima po ovom ustavu koja proistječu iz mišljenja bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Cilj navedenog člana je da se prvo omogući redovnim sudovima da ispitaju činjenice i pravna pitanja koja se odnose na predmet i da ga riješe uz poštivanje prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 35.
    Evropski sud za ljudska prava smatra da pravilo iscrpljivanja djelotvornih pravnih lijekova ne mora neophodno da zahtijeva sudsku presudu. U skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud je tumačio član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine tako da, naprimjer, prihvata prijave u predmetima gdje sud ne donese odluku u razumnom roku (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 10/01). Drugim riječima, zahtjev da postoji sudska presuda, kao što je utvrđen u članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mora se tumačiti na fleksibilan način. Slično praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelacija Ustavnom sudu se mora dopustiti ako apelant dokaže da je iscrpio sve druge pravne lijekove, ukoliko su takvi dostupni, ili ukoliko se dokaže da ne postoje drugi pravni lijekovi koji su djelotvorni i dostupni. Značajno je, dakle, da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova, također, zavisi od dostupnosti i djelotvornosti pravnog lijeka.
  • 36.
    Ustavni sud smatra da pravni lijekovi moraju biti dostupni i djelotvorni kako bi osigurali ispravku navodnih povreda. Postojanje predmetnih pravnih lijekova mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji već i u praksi, jer u suprotnom ne bi imali neophodnu pristupačnost i djelotvornost (vidi Evropski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. augusta 1996, Izvještaji 1996-IV, stav 66). Drugim riječima, pravilo iscrpljivanja svih pravnih lijekova nije apsolutno, niti se mora automatski primjenjivati. Prema "opće priznatim pravilima međunarodnog prava", mogu postojati posebne okolnosti prema kojima se cijeni iscrpljivanje pravnih lijekova, odnosno koje oslobađaju apelanta od obaveze da iscrpi domaće pravne lijekove (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1908. godine, serija A, br. 40, str. 18-19, paragraf 36-40).
  • 37.
    S tim u vezi, Ustavni sud napominje da, prema članu 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, postoji pozitivna obaveza države da osigura djelotvorni pravni lijek pred domaćim organima vlasti. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelant preduzeo razumne aktivnosti u pogledu zaštite svojih ustavnih prava, obraćajući se navedenim organima. S obzirom na to da je Vlada Republike Srpske obavijestila apelanta da ni ona, ni drugi organi nemaju osnova da preduzimaju bilo kakve mjere, te da ni ombudsman Republike Srpske i Osnovno tužilaštvo u Banjoj Luci nisu preduzeli nikakve mjere, niti uputili apelanta kako da zaštiti svoja prava, smatrajući da domaći organi nemaju nadležnost za postupanje u konkretnom predmetu, očigledno je da takav pristup ostavlja apelanta bez ikakvog djelotvornog pravnog lijeka, čime se dovodi u pitanje zaštita zagarantiranih prava. U takvoj situaciji ni upućivanje apelanta na redovne sudove, prema mišljenju Ustavnog suda, ne bi dalo nikakav rezultat. Ustavni sud posebne okolnosti vidi u činjenici da se radi o posljedicama postupanja pripadnika SFOR-a, koji je u Bosni i Hercegovini prisutan na osnovu Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, njegovih aneksa i drugih međunarodnih instrumenata, i koji uživaju imunitet i ne podliježu jurisdikciji domaćih organa, te opći pravni i politički kontekst u Bosni i Hercegovini. S druge strane, postoji neodgodiva potreba da se svim licima na teritoriji Bosne i Hercegovine osigura najviši nivo zaštite garantiranih ustavnih prava pri čemu činjenica da ljudska prava eventualno krše lica koja ne spadaju pod domaću jurisdikciju ne može biti značajna za obavezu države u pogledu zaštite tih prava. Dakle, Ustavni sud smatra da ima nadležnost da odlučuje u ovom predmetu zbog toga što apelant prethodno nije imao na raspolaganju djelotvorno i adekvatno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava.
  • 38.
    Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 39.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 40.
    Apelant smatra da su mu zbog načina na koji ga je uhapsio i pritvorio SFOR prekršeni pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. st. 1, 2, 3, 4. i 5. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana 3. Evropske konvencije i pravo na poštivanje privatnog života iz člana 8. Evropske konvencije.

a) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

  • 41.
    Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost."
    • 42.
      Član 5. stav 1. Evropske konvencije glasi:

"Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

  • a)
    zakonitog lišavanja slobode po presudi nadležnog suda;
  • b)
    zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili s ciljem osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;
  • c)
    zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
  • d)
    lišavanja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti;
  • e)
    zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranju mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica;
  • f)
    zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode lica s ciljem sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije."
    • 43.
      Apelant je naveo da se prilikom hapšenja SFOR-a njemu, niti bilo kojem prisutnom članu porodice niko od ovih lica nije predstavio, niko nije imao nikakva obilježja prema kojima bi se mogao identificirati, niti je pokazao bilo kakav poziv, optužnicu, nalog ili bilo šta slično što bi ukazivalo na to o čemu se radi i šta se dešava. Po dolasku na nepoznatu lokaciju samo mu je saopćeno da je uhapšen zbog narušavanja Dejtonskog sporazuma. U pritvoru je ispitivan isključivo o bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, koji je optužen za ratne zločine, i poslije šest dana je pušten. U vezi sa ovim hapšenjem i pritvaranjem protiv apelanta nijedan organ u Bosni i Hercegovini nije preduzimao nikakve mjere.
    • 44.
      Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine nije osporilo ove navode iz apelacije.
    • 45.
      Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelanta uhapsili i pritvorili pripadnici SFOR-a isključivo u svrhu informiranja o Radovanu Karadžiću.
    • 46.
      Namjena člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije je da zaštiti lica od nezakonitog hapšenja ili lišavanja slobode. Razlozi koji mogu opravdati hapšenje ili lišavanje slobode su pobrojani u članu 5. stav 1. Evropske konvencije. Među ovim razlozima se ne može naći uporište za apelantovo hapšenje i pritvaranje u konkretnom slučaju.
    • 47.
      To je dovoljno da Ustavni sud zaključi da je apelantovo hapšenje i pritvaranje bilo "nezakonito" u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Apelant zbog toga smatra odgovornom Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine smatra da odgovoran može biti samo SFOR, ali da, prema relevantnim propisima koji reguliraju status SFOR-a, on ne podliježe jurisdikciji pravosudnih i drugih organa Bosne i Hercegovine.
    • 48.
      Iz pisama Vlade Republike Srpske, Centra javne sigurnosti Banja Luka i Osnovnog tužilaštva u Banjoj Luci proizlazi da su nadležni organi odmah bili upoznati sa činjenicom da su pripadnici SFOR-a lišili apelanta slobode, ali da povodom toga nisu preduzeli ništa, osim uviđaja na licu mjesta koji su izvršili pripadnici Centra javne sigurnosti Banja Luka, pravdajući svoju neaktivnost time što su smatrali da nemaju nikakvu nadležnost nad pripadnicima SFOR-a.
    • 49.
      Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Sabahudin Fijuljanin protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine broj CH/02/12499 od 11. januara 2003. godine Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) donio naredbu o privremenoj mjeri kojom je tuženim stranama naredio da zvanično zatraže od SFOR-a da podnosioca prijave odmah stave pod nadležnost organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine. Tužene strane su ispoštovale naredbu o privremenoj mjeri, a SFOR je predao podnosioca prijave organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, te je podnosilac prijave istog dana oslobođen.
    • 50.
      Ustavni sud primjećuje da je Bosna i Hercegovina potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i njegovih aneksa, a radi njegove implementacije, prenijela jedan dio svoje nadležnosti, koje ima kao država, na međunarodnu zajednicu i njene organe i organizacije, između ostalih i IFOR, odnosno kasnije SFOR. Tačno je da, prema članu 6. Aneksa 1. uz ovaj sporazum, IFOR, odnosno SFOR ima pravo da preduzme svaku akciju koju smatra neophodnom s ciljem izvršenja svog mandata, te da je, prema članu 12. ovog aneksa, vojni zapovjednik IFOR-a (SFOR-a) konačni autoritet što se tiče tumačenja odredaba navedenog aneksa. Ustavni sud priznaje da je neophodno da Bosna i Hercegovina, kao subjekt međunarodnog prava, poštuje svoje obaveze preuzete međunarodnim sporazumima. Međutim, Ustavom Bosne i Hercegovine, koji je kao Aneks 4, također, sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i Aneksom 6. Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da garantira najviši nivo ljudskih prava svim licima na svojoj teritoriji, odnosno svim licima pod njenom jurisdikcijom.
    • 51.
      Ustavni sud primjećuje da nijedna odredba Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, niti pravilo međunarodnog prava ne nameću Bosni i Hercegovini obavezu da d" prednost primjeni odredaba Aneksa 1. u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine, koji sam, kako je već navedeno, predstavlja Aneks 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ili Aneks 6, a posebno ne dopušta da se naruši princip zaštite i ostvarivanja najvišeg nivoa garantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naprotiv, Bosna i Hercegovina je dužna da u svakom trenutku osigura licima na svojoj teritoriji ostvarivanje garantiranih ljudskih prava. I Evropski sud je u svojim odlukama usvojio stanovište da Evropska konvencija ne isključuje mogućnost prijenosa nadležnosti na međunarodne organizacije pod uvjetom da prava propisana Evropskom konvencijom i dalje budu osigurana. Zbog toga se odgovornost države ugovornice nastavlja i nakon takvog prijenosa nadležnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Matthews protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. februara 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-I). Ustavni sud smatra da se isto obrazloženje može primijeniti i na konkretan slučaj. Dalje, Evropski sud za ljudska prava smatra da država na čijoj teritoriji dođe do povrede prava zagarantiranog Evropskom konvencijom zadržava odgovornost da poduzme odgovarajuće korake da zaštiti žrtve iako je povreda rezultat radnji predstavnika nad kojima spomenuta država nema de facto kontrolu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ilascu protiv Moldavije i Rusije, presuda od 8. jula 2004. godine).
    • 52.
      Cilj Evropske konvencije je da garantira prava koja nisu teoretska ili iluzorna, nego praktična i efikasna (vidi Evropski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. augusta 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, stav 66). Zbog toga, činjenica da se radnje kojima se krše apelantova ustavna prava mogu pripisati SFOR-u ne oslobađa državu da preduzme odgovarajuće mjere da zaštiti ta prava. Pri tome Ustavni sud posebno ističe da se ne može prihvatiti argument Bosne i Hercegovine, koja se poziva na presudu u predmetu Banković i drugi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Banković i drugi protiv Belgije, Češke Republike i drugih, presuda od 12. decembra 2001. godine). Ustavni sud primjećuje da je situacija u ovom predmetu drugačija, jer se pritužba odnosi na nepostupanje organa Bosne i Hercegovine na čijoj je teritoriji došlo do povrede ustavnih prava apelanta koji je bio pod jurisdikcijom Bosne i Hercegovine, a prijava u navedenom predmetu pred Evropskim sudom za ljudska prava bila je upućena protiv država članica NATO-a koje su djelovale izvan svoje teritorije i koje su svojim djelovanjem prouzrokovale navodne povrede ljudskih prava. Dalje, Evropski sud za ljudska prava je, u principu, u slučaju Banković potvrdio da su, prema Evropskoj konvenciji, strane ugovornice odgovorne za aktivnosti koje njihovi predstavnici poduzimaju izvan njihovih teritorija, kao što su, npr., pripadnici NATO-a, pod uvjetom da imaju stvarnu kontrolu u području u kojem djeluju. Ustavni sud smatra da se ovo primjenjuje na države iz kojih dolazi SFOR, i to u periodu dok se one smatraju stranama ugovornicama Evropske konvencije. Dokazi u konkretnom slučaju sugeriraju da osoblje SFOR-a koje je uhapsilo apelanta pripada oružanim snagama SAD, koja nije jedna od strana ugovornica Evropske konvencije. Međutim, SAD je potpisnica Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je jedan od instrumenata sadržanih u Aneksu 1. Ustava Bosne i Hercegovine, koji nameće jednake obaveze onima koji potpadaju pod Evropski sud za ljudska prava.
    • 53.
      Prema odredbi člana 1. Evropske konvencije, države ugovornice svim licima pod svojom jurisdikcijom "jamče" prava i slobode utvrđene Konvencijom. Ova odredba ne obavezuje države ugovornice samo da se uzdrže od kršenja tih prava i sloboda nego i da zaštite ta prava i spriječe da treća strana (lica i organizacije za koje država nije odgovorna) krši prava pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, X i Y protiv Holandije, presuda iz 1985. godine, serija A, br. 91, Platform "Arzte fur das Leben" protiv Austrije, presuda iz 1988. godine, serija A, broj 139, te McCann i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. septembra 1995. godine, serija A, broj 324). Prema tome, Evropska konvencija nameće državi ugovornici pozitivnu obavezu da temeljno istraži navode o namjernom lišavanju slobode čak i u predmetima u kojima se ne može utvrditi da se lišavanje slobode može pripisati organima vlasti (vidi odluku Doma broj CH/02/9851 i ostali, M.Ć. i drugi protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. decembra 2003. godine, tačka 60, i već citirana presuda Evropskog suda za ljudska prava Ilascu protiv Moldavije i Rusije).
    • 54.
      Ustavni sud prihvata da se odgovorne domaće vlasti mogu suočiti sa teškim zadatkom ukoliko je potrebno da preduzmu odgovarajuće mjere prema pripadnicima SFOR-a, kao međunarodne organizacije koja uživa imunitet, a pored toga raspolaže mnogo jačim sredstvima i mjerama prinude nego sama država. One su, međutim, obavezne preduzeti korake primjerene takvoj situaciji. Obaveza da se zaštiti, npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, kao i pravo da se ne bude podvrgnut torturi i neljudskom postupku je u vezi sa općim obavezama države iz člana 1. Evropske konvencije da se osiguraju svakome pod njenom jurisdikcijom prava i slobode definirane u Evropskoj konvenciji. Zbog toga su nadležni domaći organi bili dužni da provedu istragu o povredi apelantovih prava. Pri tome takva istraga ne mora u svakom slučaju dati pozitivne rezultate. Evropska konvencija ne nameće obavezu državi da dođe do određenog rezultata, nego da provede odgovarajući postupak. Pošto je obaveza postupanje, a ne rezultat, moguće je da organi ispune svoje pozitivne obaveze prema Evropskoj konvenciji čak i ako ne dođe do konkretnog utvrđivanja činjenica i okolnosti u kojima je došlo do povrede prava (vidi Odluku Doma broj CH/98/668, Ćebić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 2. juna 2003. godine, tač. 80. i 85).
    • 55.
      Međutim, domaći organi, i pored toga što su apelant i njegova porodica tražili zaštitu svojih ustavnih prava od organa koje su smatrali nadležnim prema domaćem zakonu, ne samo da nisu preduzeli odgovarajuće korake s ciljem zaštite tih prava, niti su proveli odgovarajuću istragu u pogledu toga, nego nisu preduzeli ni najmanji korak u tom pravcu, čak se nisu ni obratili SFOR-u sa ciljem da utvrde istinu o predmetnom događaju. Sama ta činjenica mora se smatrati najozbiljnijim propustom pošto lišava apelanta elementarnih garancija o ljudskim pravima. Time što nije provedena nikakva istraga nakon saznanja o tome šta se desilo sa apelantom, vlasti se ne mogu osloboditi odgovornosti za kršenje apelantovih ustavnih prava. Osim toga, činjenično stanje ne pokazuje da lokalne vlasti nisu mogle garantirati da će SFOR osloboditi i isplatiti štetu apelantu i da one nisu obavezne da naknade štetu apelantu izazvanu povredom njegovih ustavnih prava ako SFOR odbije da to učini. U jednom prijašnjem slučaju (vidi Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj U 28/00 od 28. novembra 2003. godine) Ustavni sud je smatrao da imunitet međunarodnih snaga (UNPROFOR) prema međunarodnim propisima ne izuzima državne vlasti od odgovornosti ukoliko međunarodne snage djeluju kao predstavnici države u održavanju mira i sigurnosti ili, kao u ovom slučaju, u implementaciji jednog međunarodnog sporazuma (Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini), čiji je potpisnik i Bosna i Hercegovina (kako se danas naziva tadašnja Republika Bosna i Hercegovina).
    • 56.
      Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovih prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

Član 5. stav 2. Evropske konvencije

  • 57.
    Član 5. stav 2. Evropske konvencije glasi:

"Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega."

  • 58.
    Apelant je naveo da mu je tek nakon što je odveden helikopterom i dolaska na nepoznatu lokaciju saopćeno da ga je uhapsio SFOR zbog "narušavanja Dejtonskog sporazuma".
  • 59.
    Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine nije osporilo ove navode iz apelacije.
  • 60.
    Prema članu 5. stav 2. Evropske konvencije, uhapšenom licu moraju biti rečeni, jednostavnim jezikom, bez stručnih izraza, tako da može razumjeti, bitni pravni i činjenični razlozi za njegovo hapšenje. Ovakvo obavještenje mora biti hitno, ali ga ne mora dati službeno lice koje vrši hapšenje u samom momentu hapšenja. Da li su sadržaj i hitnost datog obavještenja zadovoljavajući treba odrediti za svaki konkretni slučaj, u skladu s njegovim posebnim obilježjima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fox, Campbell i Hartley, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, br. 182).
  • 61.
    U konkretnom slučaju apelant nije bio obaviješten o "zakonskim" razlozima za njegovo hapšenje, niti o činjeničnim razlozima iz kojih bi proizlazila sumnja da je izvršio neko konkretno krivično djelo, niti je bio u mogućnosti da pokrene pitanje "zakonitosti" hapšenja i pritvaranja. Prema tome, Ustavni sud smatra da sadržaj obavještenja datog apelantu o razlozima njegovog hapšenja i pritvaranja ne zadovoljava minimum standarda iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije.
  • 62.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovih prava iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije.

Član 5. stav 3. Evropske konvencije

  • 63.
    Član 5. stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja.Š...Ć"

  • 64.
    Apelant smatra da je član 5. stav 3. Evropske konvencije prekršen, jer nije izveden pred sudiju ili službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast.
  • 65.
    Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine nije osporilo ove navode iz apelacije.
  • 66.
    Međutim, član 5. stav 3. Evropske konvencije je primjenjiv samo u slučajevima kada su lica uhapšena ili lišena slobode na osnovu člana 5. stav 1.(c) Evropske konvencije. Ustavni sud je već zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o "zakonitom" hapšenju u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, pa slijedi da neme povrede člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

Član 5. stav 4. Evropske konvencije

  • 67.
    Član 5. stav 4. Evropske konvencije glasi:

"Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje."

  • 68.
    Apelant smatra da je član 5. stav 4. Evropske konvencije prekršen, jer nije bio u mogućnosti da pokrene postupak kojim bi sud u kratkom vremenu odlučio o zakonitosti njegovog hapšenja i pritvaranja.
  • 69.
    Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine nije osporilo ove navode iz apelacije.
  • 70.
    Ustavni sud podsjeća da, prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije, pojam "zakonitost" ima isto značenje kao i u članu 5. stav 1. Evropske konvencije. U smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, lice koje je uhapšeno ili pritvoreno ima pravo na preispitivanje u vezi sa okolnostima postupka i stvarnim uvjetima koji su bitni za "zakonitost" hapšenja ili pritvora. To znači da je apelantu morao biti dostupan djelotvoran pravni lijek za preispitivanje "zakonitosti" hapšenja i pritvaranja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Brogan i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. novembra 1988. godine, serija A, br. 145 B).
  • 71.
    U konkretnom slučaju apelantu na raspolaganju nije bio nikakav pravni lijek za utvrđivanje "zakonitosti" hapšenja i pritvaranja, pa Ustavni sud zaključuje da je prekršen član 5. stav 4. Evropske konvencije.

Član 5. stav 5. Evropske konvencije

  • 72.
    Član 5. stav 5. Evropske konvencije glasi:

"Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje."

  • 73.
    Apelant smatra da je član 5. stav 5. Evropske konvencije prekršen, jer u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine nije predviđena zakonska procedura za zaštitu navedenih prava, pa se obraća Ustavnom sudu, kao čuvaru Ustava Bosne i Hercegovine, da donese odluku kojom će utvrditi kršenje navedenih ljudskih prava, te obavezati Bosnu i Hercegovinu da mu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati iznos od 300.000 KM.
  • 74.
    Kako je već navedeno, Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine navodi da Ustavni sud nije nadležan da odlučuje u ovom predmetu s obzirom na to da se pritužba iz apelacije odnosi na postupke SFOR-a koji nije pod jurisdikcijom Bosne i Hercegovine, pa njeni sudski organi povodom toga ne mogu odlučivati.
  • 75.
    Ustavni sud podsjeća da je u članu 436. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine propisano koja lica imaju pravo na naknadu štete i da to pravo u smislu stava 2. ovog člana pripada i "licu koje je lišeno slobode bez zakonskog osnova". Prema članu 433. istog zakona, lice koje je oštećeno može da traži naknadu od nadležnog ministarstva Bosne i Hercegovine, a zatim da se obrati i nadležnom sudu, prema članu 434. istog zakona. Također, Ustavni sud u ovoj odluci već je naglasio da postojanje pravnih lijekova mora da bude dovoljno sigurno ne samo u teoriji nego i u praksi, jer u suprotnom ne bi bili djelotvorni, niti postoji obaveza da se oni koriste.
  • 76.
    U konkretnom slučaju apelantu su i institucije vlasti i ombudsman Republike Srpske ukazali na nemogućnost bilo kakvog daljnjeg postupanja u njegovom slučaju, jer je hapšenje i pritvaranje izvršio SFOR. Dalje, Ustavnom sudu nije poznat nijedan slučaj u kojem su se nadležni organi vlasti ili sudovi pridržavali postupka za naknadu štete iz Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine u slučaju lica koje je u istom položaju kao i apelant. Ustavni sud smatra da formalno propisivanje prava na naknadu u konkretnom slučaju ne zadovoljava kriterij iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije (vidi Odluku Doma broj CH/97/45, Hermas protiv Federacije BiH, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 18. februara 1998. godine, tač. 73-77).
  • 77.
    Ustavni sud zaključuje da je prekršen član 5. stav 5. Evropske konvencije.
  • 78.
    Prema svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovih prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2, 4. i 5. Evropske konvencije.

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni

  • 79.
    Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • b)
    Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni;"
    • 80.
      Član 3. Evropske konvencije glasi:

"Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju."

  • 81.
    Apelant navodi da je prilikom hapšenja vezan lisicama, preko očiju su mu stavili zatamnjene naočale kroz koje se ništa na vidi, te preko ušiju slušalice od kojih ništa nije čuo. Za vrijeme boravka u ćeliji je redovno izvođen do toaleta i kupatila, ali svaki put uz stavljanje spomenute opreme na glavu i vezanje ruku i nogu, a sve vrijeme bio je lišen bilo kakvog prirodnog svjetla ili mogućnosti orijentacije u prostoru i vremenu, te da je u ćeliji doživio srčani udar, nakon čega mu je ukazana ljekarska pomoć u vojnoj bolnici SFOR-a, gdje je ostao nekoliko sati, a onda ponovo vraćen u ćeliju uz primjenu istog već navedenog postupka. Neposredno prije puštanja na slobodu apelant navodi da je ubačen u neko terensko vozilo sa već spomenutom opremom na glavi i vezan, te je tako sklupčan na podu, bez dovoljno zraka, osjetio mučninu i tražio da mu oslobode glavu. Nakon toga skinuli su mu kapu sa glave i u tako nepovoljnom položaju i teškom stanju je dovezen do svoje porodične kuće.
  • 82.
    Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine nije osporilo ove navode iz apelacije.
  • 83.
    Ustavni sud podsjeća da je članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije zajamčena jedna od osnovnih vrijednosti demokratskog društva. Čak i pod najtežim okolnostima, kao što su borba protiv terorizma i zločina, bezuvjetno je zabranjeno mučenje, neljudsko ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Nikakvo odstupanje nije moguće, niti u situacijama kada opća opasnost prijeti naciji (vidi Evropski sud za ljudska prava, Aksoy protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-VI, paragraf 62). U pogledu lica koja su lišena slobode, svaka primjena nasilja ili mjera koje nisu neophodne zbog ponašanja uhapšenog lica umanjuje ljudsko dostojanstvo i, u principu, predstavlja povredu člana 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ribitsch protiv Austrije, presuda od 4. decembra 1995. godine, serija A, br. 336, paragraf 38).
  • 84.
    Prema jurisprudenciji organa Evropske konvencije, pojam neljudskog postupka obuhvata najmanje takav postupak kao što je namjerno izazivanje teških mentalnih i fizičkih patnji, koje su u datoj situaciji neopravdane, uz uvjet da su dostigle minimalni nivo ozbiljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava ustanovio kršenje prava lica da ne bude podvrgnuto neljudskom i ponižavajućem postupku iz člana 3. Evropske konvencije u slučaju kada je lice prilikom ispitivanja bilo prisiljeno da dugo stoji na nožnim prstima, glava mu je prekrivana crnim kukuljicama, podvrgnuto je intenzivnoj buci uz uskraćivanje sna i dovoljno hrane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A.25, str. 66-67).
  • 85.
    U situaciji kada vlasti Bosne i Hercegovine nisu preduzele mjere da ispitaju uvjete za apelantovo hapšenje i pritvor i kada u odgovoru na apelaciju nisu osporeni navodi iz apelacije, Ustavni sud ne smatra potrebnim da dalje ispituje uvjete za apelantov pritvor uprkos mogućim sumnjama.
  • 86.
    Ustavni sud zaključuje da postupak prema apelantu za vrijeme hapšenja i pritvora, te držanje u stanju produžene neizvjesnosti u pogledu njegove sudbine predstavljaju neljudski postupak i kršenje člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

c) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske

  • 87.
    Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • f)
    pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."
    • 88.
      Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 89.
    Apelant smatra da je prekršeno njegovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije i navodi, između ostalog, da je u njegovu porodičnu kuću upalo troje naoružanih lica sa uperenim puškama, da je nakon njegovog odvođenja grupa ljudi, od kojih su neki bili u civilu, a neki u uniformama sa vidljivim oznakama SFOR-a i zemalja odakle dolaze, obavila pretres kuće i odnijela određene stvari iz nje. Apelantu nije vraćeno ništa od odnesenih stvari. Također, ni apelantu ni članovima njegovog domaćinstva nije dat nalog za navedeno postupanje, a članovima domaćinstva je ponuđeno da potpišu zapisnik o oduzetim predmetima.
  • 90.
    Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine nije osporilo ove navode iz apelacije.
  • 91.
    Ustavni sud smatra da apelantova pritužba nesporno ulazi u opseg prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Isto tako je nesporno da država ima pozitivnu obavezu da osigura poštivanje ovog prava pojedinca. Praksa Evropske konvencije potvrđuje da se pretresanjem stana ili kuće vrši miješanje u pravo na privatnost, a da kršenje prava na poštivanje nečijeg "doma" uvijek uključuje i miješanje u nečiji "privatni život" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemitz, 1992. godina, serija A, br. 251B, str. 33). Postupanje SFOR-a u konkretnom slučaju predstavlja miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje navedenog prava, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora utvrditi da li je to miješanje: a) bilo u skladu sa zakonom, b) da li u svrhu legitimnog cilja i c) da li je to neophodno u demokratskom društvu, odnosno da li je prekršen princip proporcionalnosti.
  • 92.
    Ustavni sud ponovo podsjeća da svi aneksi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini imaju jednaku važnost, a posebno ne dopuštaju da se naruši princip zaštite i ostvarivanja najvišeg nivoa garantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Također, podsjeća na član 3. Sporazuma između Republike Bosne i Hercegovine i Sjevernoatlantskog saveza (NATO) u vezi sa statusom NATO-a i njegovog osoblja, prema kojem "sve osoblje koje uživa privilegije i imunitet u okviru ovog sporazuma će poštovati zakone Republike Bosne i Hercegovine dok su oni u skladu sa zadacima/mandatom i suzdržavat će se od aktivnosti koje nisu u skladu sa prirodom operacija". Ustavni sud podsjeća i da su u Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine predviđena posebna procesna jamstva za pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari, kao i lica, polazeći od međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima.
  • 93.
    U jednom drugom slučaju koji je Ustavni sud prije razmatrao (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 642/03 od tač. 41. i 42.) apelantov dom je pretresen uz njegovu saglasnost datu SFOR-u i u prisustvu policajaca Policijske uprave, kao garancije za zakonito postupanje prilikom pretresa. Pripadnici SFOR-a bez apelantove saglasnosti i dok nije osigurano prisustvo domaće policije nisu pristupili pretresu. Ustavni sud je smatrao da je miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje doma u konkretnom slučaju, osim što je predviđeno zakonom, predstavljalo istovremeno i neophodnu mjeru koju nalažu interesi javne sigurnosti i interesi zaštite prava i sloboda drugih, te da je proporcionalno cilju koji se želi postići.
  • 94.
    Međutim, u konkretnom slučaju čak i kad bi se pojam "zakon" tumačio šire, zbog specifične situacije sa djelovanjem SFOR-a u Bosni i Hercegovini, i kad bi se Aneks 1.A Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i drugi dokumenti koji reguliraju status i daju okvir za postupanje SFOR-a mogli smatrati "zakonom" u smislu osnove za miješanje u apelantovo pravo, Ustavni sud smatra da miješanje nije bilo u skladu sa "zakonom" zbog toga što je postupanje pripadnika SFOR-a u konkretnom slučaju bilo izvan okvira predviđenog i domaćim zakonom i normama međunarodnih dokumenata. S druge strane, bona fides na strani pripadnika SFOR-a pri predmetnom postupanju ne može samo po sebi predstavljati pretpostavku za valjanost preduzetih prisilnih mjera.
  • 95.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

d) Zahtjev za kompenzaciju

  • 96.
    Zbog kršenja navedenih ljudskih prava, apelant traži na ime naknade materijalne i nematerijalne štete iznos od 300.000 KM.
  • 97.
    Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine se nije posebno izjasnilo o ovom zahtjevu s obzirom na to da smatra da Ustavni sud nije nadležan za postupanje u ovom slučaju.
  • 98.
    U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu za materijalnu štetu određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 99.
    Ustavni sud je već u ovoj odluci naglasio kako smatra da nijedan drugi postupak za naknadu štete nije djelotvoran lijek. Također, Ustavni sud u ovoj odluci utvrdio je kršenje apelantovih prava iz člana II/3. b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. st. 1, 2, 4. i 5. Evropske konvencije. Ustavni sud je razmotrio dosadašnju praksu u pogledu određivanja naknade licima koja su bila u sličnoj situaciji kao i apelant. U Odluci broj CH/97/41, u kojoj je aplikant tražio 10.000 DM za svaki mjesec nezakonitog pritvora, a s obzirom na to da je u pritvoru proveo deset mjeseci, njegov zahtjev je iznosio 100.000 DM plus 50.000 DM za materijalnu i nematerijalnu štetu koju je pretrpjela njegova porodica, Dom je odlučio da dosudi naknadu u ukupnom iznosu od 30.000 DM. Također, u odlukama broj CH/98/1027 i CH/99/1842 Dom je dosudio aplikantu iznos od 25.000 KM za materijalnu i nematerijalnu štetu, jer je bio u nezakonitom pritvoru manje od dva mjeseca i pri tom zadobio prostrelne rane. U predmetu broj CH/97/45 Dom je dosudio aplikantu 18.000 KM za materijalnu i nematerijalnu štetu zbog kršenja prava iz čl. 3, 4. i 5. Evropske konvencije i zbog toga što je bio diskriminiran u uživanju tih prava. Aplikant je proveo u nezakonitom pritvoru oko šest mjeseci.
  • 100.
    Na osnovu navedene prakse Doma i svih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je odlučio da apelantu na ime naknade materijalne štete zbog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 5. Evropske konvencije pripada iznos od 600 KM, a zbog kršenja prava iz člana II/3. b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije iznos od po 2.400 KM, što ukupno iznosi 3.000 KM.

VIII. Zaključak

  • 101.
    Postoji neodgodiva potreba da se svim licima na teritoriji Bosne i Hercegovine osigura najviši nivo zaštite garantiranih ustavnih prava pri čemu činjenica da ljudska prava eventualno krše lica koja ne spadaju pod domaću jurisdikciju ne može biti značajna za obavezu države u pogledu zaštite tih prava. Obaveza da se zaštiti, npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, kao i pravo da se ne bude podvrgnut torturi i neljudskom postupku je u vezi sa općim obavezama države iz člana 1. Evropske konvencije da se osiguraju svakome pod njenom jurisdikcijom prava i slobode definirane u Evropskoj konvenciji. Zbog toga su nadležni domaći organi bili dužni da provedu istragu o povredi apelantovih prava. Ustavni sud smatra da ima nadležnost da odlučuje u ovom predmetu zbog toga što apelant prethodno nije imao na raspolaganju djelotvorno i adekvatno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava.
  • 102.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 103.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.