Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 720/04, rješavajući apelaciju Siniše Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Siniše Jankovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Kž-108/03 od 21. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda Sokolac broj K-94/02 od 27. februara 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Siniša Janković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Veljko Ćivša, advokat iz Sokoca, podnio je 19. augusta 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-108/03 od 21. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda Sokolac (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-94/02 od 27. februara 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda broj K-94/02 od 27. februara 2003. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda 3. decembra 2004. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. aprila 2005. godine, Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda je 10. augusta 2005. godine dostavljen apelantu.

  • 3.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 720/04 od 26. augusta 2004. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Apelant je Presudom Osnovnog suda broj K-94/02 od 27. februara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Kž-108/03 od 21. maja 2004. godine, proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od jedne godine zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 222. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01). Na osnovu člana 108. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, imovinskopravni zahtjev oštećenog upućen je na parnicu.
  • 6.
    U obrazloženju presude Osnovnog suda navodi se da je na temelju navedenih dokaza sud nedvojbeno utvrdio da je apelant izvršio krivično djelo za koje se tereti, te da je apelant u izvršenju krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem, obio zatvoreni prostor, te oduzeo oduzeo i prisvojio tuđu pokretnu stvar s namjerom da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist.
  • 7.
    U žalbenom postupku Okružni sud je potvrdio prvostepenu presudu, navodeći da je prvostepena presuda zasnovana na zakonu i da je Osnovni sud dao relevantne razloge za svoju odluku. Sud je naveo da propust prvostepenog suda da obrazloži odluku o imovinskopravnom zahtjevu ne predstavlja povredu postupka koja bi mogla utjecati na zakonito i pravilno donošenje presude.

IV. Relevantni propisi

  • 8.
    Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 22/00, 33/00 i 37/01)

Teška krađa

Član 222. u relevantnom dijelu glasi:

" (1) Ako je krađa izvršena:

  • 1)
    obijanjem ili provaljivanjem ili drugim savlađivanjem većih prepreka da se dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, kasa, ormara, blagajni ili drugih zatvorenih prostora.

(2) Ako vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina."

Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01)

Član 3.

"Niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom presudom."

Član 364. stav 1. tačka 11. glasi:

"Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

Š...Ć

  • 11.
    ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi potpuno nejasni ili znatno proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika."

Član 347.

"(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant smatra da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje jer je sud pogrešno utvrdio da je apelant počinio krivično djelo teške krađe iz člana 222. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske. Apelant, također, smatra da je za obilježavanje ovog krivičnog djela bitan element "obijanje ili provaljivanje zatvorenih prostora", što nije urađeno u konkretnom slučaju, zbog čega učinjeno djelo nije krivično djelo. Na osnovu toga apelant smatra da su sudovi pogrešno tumačili i primijenili zakon, čime je prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, a naročito presumpcija nevinosti kao element ovog prava, budući da nije dokazana apelantova krivica. Apelant ističe da ni u izreci presude, niti u njenom obrazloženju nije navedena činjenična osnova iz koje bi proizlazilo šta predstavlja radnju obijanja, koje osnovno krivično djelo kvalificira, te da u obrazloženju presude nisu dati razlozi za upućivanje imovinskopravnog zahtjeva oštećenog na parnicu. Također, smatra da je drugostepeni sud po službenoj dužnosti morao ispitati da li je izrečena adekvatna krivična sankcija. Povreda člana 13. Evropske konvencije ogleda se u tome što pravni lijek nije imao nikakvog smisla kod drugostepenog suda.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da apelacija nije osnovana, jer se u apelaciji, uglavnom, ponavljaju sadržaj i razlozi žalbe koja je uložena protiv Presude ovog suda br. Kž-108/03 od 21. maja 2004. godine. U vezi s tim ovaj sud kao drugostepeni ocijenio je da nisu osnovani žalbeni razlozi koji upućuju na to da izreka presude ne sadrži sve potrebne činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, pa smatra da nisu osnovani navodi apelacije koji upućuju na moguću povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iako član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, on ne propisuje pravila o prihvatljivosti dokaza, što je regulirano domaćim zakonom. Okružni sud smatra da, zbog svih navedenih okolnosti, nije povrijeđeno pravo i na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije iako u apelaciji, osim njegovog citiranja, nije konkretizirano u čemu se ta povreda sastoji.

VI. Dopustivost

  • 11.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 12.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 13.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-108/03 od 21. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda apelant je primio 4. augusta 2004. godine a apelaciju Ustavnom sudu podnio 19. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
  • 14.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 15.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 2.
    Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Š...Ć"

Član 13. Evropske konvencije glasi:

"Svako čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti."

  • 16.
    Ustavni sud primjećuje da se apelant žali protiv odluke donesene u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 17.
    U ovom predmetu apelant se žali na navedene procesne i materijalne povrede zakona u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje su rezultat, navodno, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenoj i drugostepenoj presudi. U tom kontekstu tvrdi da su sudovi u navedenim presudama povrijedili odredbu člana 364. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku i da, navodno, postoji znatna sumnja u istinitost odlučnih činjenica.
  • 18.
    Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 25/02).
  • 19.
    Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u žalbenom postupku ispitao prvostepenu presudu koju apelant žalbom pobija. Apelantova žalba protiv prvostepene presude, prema mišljenju drugostepenog suda, u pogledu bitnih povreda krivičnog postupka je neutemeljena. Okružni sud u cijelosti je prihvatio osporenu prvostepenu presudu. Također, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, polazeći od nespornih činjenica apelantove odbrane, iskaza svjedoka, zapisnika o uviđaju, nalaza i mišljenja vještaka i ostalih provedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio da je apelant nesumnjivo izvršio krivično djelo za koje se tereti i dovoljno jasno opisao radnju obijanja, tako da se ne može utvrditi da je izreka presude nerazumljiva. Sud je zaključio da je donesena prvostepena presuda rezultat ocjene svakog od provedenih dokaza i svih dokaza u cjelini, kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku. Na nesporno utvrđeno činjenično stanje primijenjeni su materijalno-pravni propisi, tj. odgovarajuće odredbe Krivičnog zakonika Republike Srpske. Zaključci prvostepenog suda nisu ni na koji način dovedeni u sumnju, niti u pogledu činjeničnog stanja, a ni u pogledu primjene materijalnog prava. Činjenica da prvostepeni sud nije obrazložio odluku o imovinskopravnom zahtjevu ne predstavlja povredu postupka koja bi mogla utjecati na zakonito i pravilno donošenje presude.
  • 20.
    Ustavni sud utvrđuje da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu. Iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, izvršen uvid u objektivne dokaze, apelantov branilac je prisustvovao suđenju i imao priliku da se izjasni o iskazima svjedoka. Osnovni sud je proveo sve relevantne dokaze s ciljem utvrđivanja odlučnih činjenica, te primijenio relevantne zakonske odredbe u ovom predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka.
  • 21.
    Apelant, također, smatra da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti, kao elementa prava na pravično suđenje, koji je zaštićen članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se ovi apelantovi navodi tiču specijalnog aspekta općeg koncepta "pravičnog suđenja" u krivičnim predmetima. Stoga se ne provodi daljnje ispitivanje u vezi sa mogućim kršenjem ove odredbe kad je kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije već utvrđeno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, stav 56). Međutim, budući da Ustavni sud nije utvrdio kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispitat će navodno kršenje člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
  • 22.
    Najvažniji aspekt presumpcije nevinosti tiče se osnova presude, što je tijesno povezano sa zahtjevom da sud bude nepristran. U krivičnom postupku sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip presumpcije nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da se treba primijeniti princip in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud za ljudska prava, ranije citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Ustavni sud, također, podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava definirao da je princip presumpcije nevinosti prekršen i ako "optuženom nije prethodno bila dokazana krivica u skladu sa zakonom i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na odbranu, a sudska odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, stav 37).
  • 23.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji su ih ocijenili sudovi i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa, o čemu je Ustavni sud već raspravio u ovoj odluci. Osim toga, apelant ničim ne dovodi u pitanje nepristranost sudova u krivičnom postupku koji je vođen ili mogućnost korištenja prava na odbranu, kao ni primjenu nekog drugog elementa presumpcije nevinosti, a pobijane presude nisu kontradiktorne na način koji bi doveo u pitanje primjenu ovog principa. S obzirom na to da nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
  • 24.
    U pogledu odluke o visini kazne, Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi nisu zloupotrijebili zakonske odredbe na kojima se temelji odluka o kazni i ponovo podsjeća da, prema svojoj sudskoj praksi, nije nadležan ocjenjivati kako su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ili tumačili i primijenili zakon, odnosno kako je na osnovu toga odmjerena krivična sankcija, osim u slučajevima kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04).
  • 25.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 26.
    Apelant ističe da član 13. Evropske konvencije garantira pravo na djelotvoran pravni lijek, koji u konkretnom slučaju nije bio djelotvoran u postupku pred drugostepenim sudom.
  • 27.
    U okviru zaključka o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navodno kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 28.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i kršenja principa presumpcije nevinosti iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada se apelantovi navodi odnose isključivo na pitanje sudske ocjene dokaza u krivičnom postupku i primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan i da je tokom bilo koje faze krivičnog postupka apelant tretiran na način koji bi predstavljao kršenje principa presumpcije nevinosti.
  • 29.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 30.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.