USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 950/05, rješavajući apelaciju mldb. Jove Stanojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jove Stanojevića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1390/02 od 9. februara 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Mldb. Jovo Stanojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa otac Gojko Stanojević kao zakonski zastupnik, a njega Desimir i Velimir Kevac, advokati iz Banje Luke, podnio je 5. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1390/02 od 9. februara 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i učesnika u postupku "Krajina Kopaonik" DD za osiguranje i reosiguranje Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 29. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. maja 2005. godine, a tuženi 12. maja 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 22. juna 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant se obratio tuženom 26. januara 2000. godine vansudskim zahtjevom za naknadu štete, a zatim je 3. marta 2000. godine podnio tužbu. Nakon što je apelant dostavio tuženom medicinsku dokumentaciju, tuženi mu je po osnovu vansudske nagodbe isplatio 13. juna 2000. godine određeni iznos na ime pretrpljene štete. Međutim, apelant nije nakon isplate štete povukao tužbu, koja je tuženom dostavljena tek 11. juna 2001. godine. Na ročištu koje je održano 26. jula 2001. godine apelant je izjavio da je zadovoljan isplaćenim iznosom, te da povlači tužbu u konkretnoj pravnoj stvari, ali je zahtijevao troškove parničnog postupka u iznosu od 2.014 KM. Tuženi se nije protivio povlačenju tužbe, ali je također istakao zahtjev za naknadu troškova postupka.
- 7.Osnovni sud je Rješenjem broj P-486/00 od 28. februara 2002. godine obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 915 KM, a odbio je višak apelantovog zahtjeva. U obrazloženju odluke Osnovni sud je naveo da je apelant tužbu povukao na ročištu od 26. jula 2001. godine, te da mu prema odredbi člana 154. Zakona o parničnom postupku pripada pravo na naknadu troškova.
- 8.Okružni sud je, međutim, uvažio žalbu tuženog i preinačio je prvostepeno rješenje u dosuđujućem dijelu tako što je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka, te ga je obavezao da plati tuženom troškove u iznosu od 435 KM sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od 26. jula 2001. godine. U obrazloženju svoje odluke Okružni sud je naveo da je tuženi svoju obavezu izmirio prije nego što je saznao za tužbu, tačnije godinu dana prije dostavljanja tužbe i održavanja ročišta. Apelant je tek na održanom ročištu povukao tužbu mada to ročište, prema mišljenju Okružnog suda, nije ni trebalo zakazivati budući da je tuženi svoju obavezu izmirio ranije. Stoga je Okružni sud zaključio da pravo na naknadu troškova, prema članu 158. Zakona o parničnom postupku, pripada tuženom a ne apelantu.
IV. Relevantni propisi
- 9.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ br. 4/77, 36/77, 38/80, 69/8258/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
"Član 154.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci i njenom umješaču naknadi troškove postupka.
Ako stranka djelimično uspije u parnici sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka strana snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj i umješaču dio troškova. Š...Ć
Član 158.
Tužilac koji povuče tužbu dužan je da protivnoj stranci naknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo odmah poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog. Š...Ć"
- 10.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase:
"Član 456.
Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, dalji postupak provest će se po dosadašnjim propisima. Š...Ć"
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant navodi da mu je pobijanim rješenjem prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ovu povredu apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da je pogrešno Okružni sud tumačio odredbu člana 158. Zakona o parničnom postupku, jer je "smisao ove odredbe da tuženi snosi sve troškove, a da nakon što tuženi ispuni obaveze više nema potrebe za parničnim postupkom, pa su svi kasnije nastali troškovi neosnovani, a tuženi ima pravo na troškove koji su nastali nakon ispunjenja obaveze". Apelant smatra da je tuženi troškove postupka prouzrokovao prije vansudskog ispunjenja obaveze, jer je tuženi isplatio štetu nakon zakonom propisanog roka, zbog čega je apelant podnio tužbu. Apelant smatra da je osporenim rješenjem njegova imovina neosnovano umanjena, te da je ometen u mirnom uživanju imovine.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Okružni sud pobija navode iz apelacije i ističe da je odredbom člana 158. Zakona o parničnom postupku propisano da je tužilac koji povuče tužbu dužan naknaditi protivnoj strani parnične troškove, osim ako je tužbu povukao odmah nakon što je tuženi ispunio obavezu. Međutim, u konkretnom slučaju tuženi je izmirio svoju obavezu "ne znajući za tužbu", pa prema stavu Okružnog suda troškovi postupka ne pripadaju apelantu kao tužiocu, već tuženom, budući da je apelant tužbu povukao godinu dana nakon što je tuženi ispunio obavezu i to "na ročištu koje i nije bilo potrebno zakazivati". Na osnovu izloženog, Okružni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
- 13.Tuženi također osporava navode iz apelacije i navodi da "apelant manipulira nespornim činjenicama". Naime, apelant je podnio tuženom vansudski zahtjev za naknadu štete 26. januara 2000. godine, kad liječenje apelanta nakon štetnog događaja još nije bilo završeno, pa se nisu mogle ni utvrditi stvarne štetne posljedice. Tuženi dalje navodi da je apelant dostavio medicinski nalaz tek 6. marta 2003. godine, nakon čega mu je, na osnovu vansudske nagodbe, tuženi isplatio naknadu štete, 13. juna 2000. godine. Međutim, apelant je 3. marta 2000. godine podnio tužbu, a tuženi je za tu tužbu saznao tek nakon godinu dana, kada mu je tužba dostavljena i kada je zakazano ročište za 26. juli 2001. godine. Tek na tom ročištu apelant je povukao tužbu, a tuženi smatra da je parnica očigledno bila nepotrebna i da tuženi ni na koji način nije odgovoran za prouzrokovane troškove, već da pravo na naknadu troškova pripada upravo tuženom. Stoga, tuženi predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
VI. Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Gž-1390/02 od 9. februara 2005. godine, protiv kojeg nema djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Iz prezenata na osporenom rješenju vidljivo je da je ovo rješenje dostavljeno Osnovnom sudu 22. februara 2005. godine radi uručenja apelantu, a apelacija je podnesena 5. aprila 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 18.Apelant pobija navedeno rješenje, tvrdeći da je njime povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 19.Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- k)Pravo na imovinu."
- 20.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 20.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 21.Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi ima li apelant "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 22.Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" koji se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama zaključio da pojam "imovina" ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako "da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da troškovi parničnog postupka predstavljaju, u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, zakonski zasnovano novčano potraživanje u vezi sa vođenjem parničnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da troškovi postupka predstavljaju "imovinu" apelanta u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 23.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lnnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- 24.Osporeno rješenje Okružnog suda nesumnjivo predstavlja "miješanje" u apelantovu imovinu i lišavanje apelanta prava na mirno uživanje imovine, budući da onemogućava apelantu da naplati troškove parničnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima pojedinac može biti lišen imovine. Zbog toga je neophodno ispitati je li miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti (vidi ranije citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 26/00).
- 25.Prvo pitanje na koje treba odgovoriti je da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu predviđeno zakonom. Zakon o parničnom postupku predviđa da stranka koja uspije u sporu ima pravo da joj suprotna strana naknadi troškove postupka. Međutim, Zakon o parničnom postupku također predviđa da tužitelj mora, ukoliko povuče tužbu, naknaditi suprotnoj strani troškove koje je prouzrokovao podnošenjem tužbe, osim ako je tužbu povukao odmah nakon što je tuženi izvršio obavezu. U konkretnom slučaju, Okružni sud je utvrdio da je tuženi svoju obavezu izmirio prije nego što mu je dostavljena tužba, a da je apelant tužbu povukao tek na ročištu održanom godinu dana kasnije. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, te da Okružni sud nije proizvoljno primijenio materijalno-pravne propise.
- 26.U vezi sa pitanjem ima li miješanje u apelantovo pravo na imovinu legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, Ustavni sud smatra da odredba člana 158. Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da tužitelj koji povuče tužbu mora suprotnoj strani naknaditi troškove postupka osim ako tužbu povuče odmah nakon što tuženi ispuni obavezu, ima za cilj sprječavanje neopravdanog vođenja sudskih postupaka i izazivanje velikih sudskih troškova, te zloupotrebu odredaba Zakona o parničnom postupku na štetu drugih, što svakako predstavlja legitiman cilj od općeg interesa.
- 27.Dalje, da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono ne samo da mora služiti ostvarivanju legitimnog cilja od javnog ili općeg interesa, nego mora postojati i razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 50). Stoga, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti je da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa principom proporcionalnosti, tj. da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva općeg interesa. Ova pravična ravnoteža se ne postiže ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret". Iako uspostavljanje pravične ravnoteže ovisi o cijelom nizu faktora, i apelantovo ponašanje, uključujući i stepen nehata ili brige koji je pokazao za svoju "imovinu", predstavlja važan element u sveukupnim okolnostima koje treba uzeti u obzir. U konkretnom slučaju, odbijanje apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka i njegovo obavezivanje da plati troškove postupka tuženom rezultat je toga što apelant nije tužbu povukao odmah nakon što je prihvatio vansudsku isplatu štete od tuženog, kako to propisuje Zakon o parničnom postupku, zbog čega je sam odgovoran za sudske troškove nastale nakon isplate tuženog. Ustavni sud smatra da odredba člana 158. Zakona o parničnom postupku ne stavlja na apelanta "poseban i pretjeran teret", te da je primjena ovakve mjere proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići ovim zakonom, kao i da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa.
- 28.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 29.Nema povrede prava imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je apelant, zbog propusta da tužbu povuče odmah nakon vansudske isplate štete tuženog, obavezan da tuženom plati sudske troškove nastale nakon isplate, budući da je miješanje u njegovo pravo na imovinu propisano zakonom, da ima legitiman cilj od općeg interesa, te da je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava i općeg interesa.
- 30.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 31.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 950/05
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.