USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 959/04, rješavajući apelaciju Nadežde Kočović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nadežde Kočović podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Už-27/04 od 13. jula 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Nadežda Kočović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog koju zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnijela je 2. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Už-27/04 od 13. jula 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Apelacionog suda i učesnika u postupku, Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 4. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. aprila 2005. godine, a tužena 25. aprila 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i tužene su 21. juna 2005. godine dostavljeni apelantici.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelantica je kao davalac izdržavanja sa svojom majkom Mirjanom Kočović, kao primaocem izdržavanja, zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 29. juna 1998. godine. Prema tom ugovoru apelanticina majka ostavlja u nasljeđe apelantici svoju cjelokupnu imovinu pod uvjetom da se apelantica o njoj brine, stara, njeguje i pazi, te nakon smrti sahrani po mjesnim običajima.
- 7.Nakon majčine smrti apelantica je 6. februara 2001. godine na osnovu navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju zaključila ugovor o korištenju stana koji se nalazi u Brčkom u Ulici Jovana Skerlića broj 12, na kojem je njena majka bila nosilac stanarskog prava. Ovaj ugovor je podlijegao reviziji, pa je Komisija za reviziju zakonitosti odluka i ugovora o korištenju stana u Brčko Distriktu (u daljnjem tekstu: Komisija za reviziju) Rješenjem broj 01-014-019745/03 od 5. augusta 2003. godine potvrdila da ovaj ugovor između apelantice i Odjeljenja za urbanizam, imovinsko-pravne i privredni razvoj Brčko Distrikta nije zaključen u skladu sa članom 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine Brčko Distrikta i da se, kao takav, ne može osnažiti.
- 8.Protiv Rješenja Komisije za reviziju broj 01-014-019745/03 od 5. augusta 2003. godine, apelantica je podnijela tužbu i pokrenula upravni spor, pa je Osnovni sud Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) Presudom broj U-88/03 od 19. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Už-27/04 od 13. jula 2004. godine, apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu. O razlozima za ovakvu odluku Osnovni sud, između ostalog, navodi da je tužena potpuno i pravilno utvrdila činjenice i da su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene odredbe materijalnih propisa, odnosno odredba člana 21. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o vraćanju napuštene imovine. Naime, Osnovni sud smatra da je tuženi pravilno utvrdio da apelantica nije imala prijavljeno prebivalište u Brčkom, jer je njeno stalno prebivalište bilo u Sarajevu gdje je ostvarila povrat i otkup svog stana. S obzirom na to, Osnovni sud navodi da je tužena pravilno zaključila da apelantica nije mogla steći stanarsko pravo na spornom stanu, iako je sa majkom zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju.
IV. Relevantni propisi
- 9.U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 13/89, 36/89) relevantne odredbe glase:
"Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona prenositi odnosno stjecati stanarsko pravo. Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
Član 12.
Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu. Š...Ć
Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava na više od jednog stana.
Š...Ć
- 10.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH", broj 10/02) relevantne odredbe glase:
"Član 21.
U članu 26. stav 2. mijenja se i glasi:
"Sve odluke o dodjeli stanarskog prava ili ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u periodu od 01.04.1992. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, stavljaju se van snage. Lica koja koriste stan na osnovu rješenja ili ugovora koji su ovim stavljeni van snage, imaju pravo privremenog korištenja."
Iza stava 2. istog člana dodaju se novi stavovi 3. i 4. koji glase:
(3) Zakonitost odluka ili ugovora iz stava 2. ovog člana će biti predmet revizije posebne komisije Vlade Distrikta.Š...Ć.
Privremeni korisnik će imati pravo na ugovor o korištenju stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, ukoliko je stanarsko pravo stekao po osnovu jednog od sljedećih načina:
1. prijenosom stanarskog prava na njega kao supružnika ili člana porodičnog domaćinstva nakon smrti prethodnog nosioca stanarskog prava u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, ili
- 2.prijenosom stanarskog prava nakon razvoda od prethodnog nosioca stanarskog prava, ili
- 3.bio je prvi nosilac stanarskog prava nakon što je stan izgrađen, ili
- 4.važećim ugovorom o zamjeni stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima i članom 1.a ovog zakona.
Š...Ć."
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelantica smatra da joj je pobijanom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi prije svega u tome što je presudama Osnovnog suda i Apelacionog suda pogrešno utvrđeno da je stekla stanarsko pravo na spornom stanu nasljeđem nakon smrti njene majke. Apelantica smatra da joj je trebalo priznati da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, jer je sa pokojnom majkom živjela u zajedničkom domaćinstvu i ekonomskoj zajednici sve do njene smrti. Pored toga, apelantica navodi da nije dvostruki nosilac stanarskog prava na stanovima u Sarajevu i Brčkom, jer je njen brak razveden.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Apelacioni sud osporava navode iz apelacije i ističe da je apelantica u žalbi izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda već iznosila prigovore koje je navela i u apelaciji. Apelacioni sud ističe, između ostalog, da je uvidom u pismenu dokumentaciju, koju su dostavile stranke, utvrđeno da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke u skladu sa odredbom člana 6. preuzetog Zakona o stambenim odnosima, jer nije imala prijavljeno prebivalište u Brčkom već u Sarajevu. Tužiteljica je stupanjem u brak, navodi dalje Apelacioni sud, i formiranjem svoga domaćinstva prestala biti članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, a svojstvo nosioca stanarskog prava zajedno sa suprugom stekla je na stanu u Sarajevu, kojeg je zajedno sa suprugom i otkupila, čime je iskoristila svoje pravo na otkup jednog stana na teritoriji Bosne i Hercegovine. U pogledu činjenice da je apelanticin brak navodno razveden i da to ima uticaj na ostvarenje osporenog prava, Apelacioni sud navodi da je nakon donošenja osporene odluke tog suda podnesen sporazumni prijedlog za razvod apelanticinog braka, što ionako ne bi moglo uticati na donošenje drugačije odluke. S obzirom na navedene činjenice i relevantne odredbe materijalnog prava, prije svega člana 21. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o vraćanju napuštene imovine, Apelacioni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povreda navedenih apelanticinih ustavnih prava.
- 13.Tuženi je u odgovoru na navode iz apelacije, putem svog Ureda za zastupanje, istakao, kao prvo, da se apelacija odbaci kao nedopuštena jer apelantica nije podnijela zahtjev za reviziju osporene presude Apelacionog suda. Potom, tuženi ističe da je Komisija za reviziju utvrdila sve sporne činjenice u toku postupka i pravilno primijenila odredbu člana 21. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o vraćanju napuštene imovine, jer je apelantica otkupila stan u Sarajevu. Apelantica je, prema navodima tužene, svoj cijeli radni vijek provela u Sarajevu, a od 1992. godine je boravila u Brčkom u stanu sa svojom majkom kao raseljeno lice, te da nema uvjerenja o prebivalištu u Brčkom na adresi spornog stana. Tužena dalje navodi da je apelantica ugovor o doživotnom izdržavanju sa majkom zaključila 29. juna 1998. godine, a da joj je majka umrla 25. februara 2000. godine, te da apelantica nije koristila stan pet godina nakon zaključenja ugovora, koji stoga nije mogao biti pravna osnova da se zaključeni ugovor o korištenju stana osnaži. Tužena smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava.
VI. Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U pogledu prigovora tužene da apelantica u konkretnom slučaju nije podnijela zahtjev za reviziju osporene drugostepene presude Apelacionog suda, te da apelaciju radi toga treba odbaciti zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud podsjeća da je predmet ovog ustavno-pravnog spora ocjena ustavnosti presuda, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, koje su donesene u upravnom sporu. Odredbom člana 32. Zakona o upravnim sporovima Brčko Distrikta ("Službeni list Brčko Distrikta BiH", br. 4/00 i 1/01), propisano je da "na postupak po pravnim lijekovima i ostala proceduralna pitanja koja nisu određena ovim zakonom shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, osim odredaba koje se odnose na reviziju." Iz ovoga proističe da navedenim zakonom nije predviđeno da se protiv pravosnažne drugostepene odluke Apelacionog suda donesene u upravnom sporu može izjaviti revizija. Stoga, Ustavni sud prigovor tužene da apelantica nije iscrpila sve pravne lijekove i da apelaciju zbog toga treba odbaciti smatra neosnovanim i kao takvog ga odbija.
- 17.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Už-27/04 od 13. jula 2004. godine, protiv koje, dakle, nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 3. septembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 2. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 20.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza Š...Ćsvako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć."
- 21.Ustavni sud u ovom predmetu mora, prije svega, razmotriti odnose li se apelantovi navodi na građanska prava u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 22.Suština utvrđivanja odnosi li se neki slučaj na građansko pravo ili obavezu zavisi od toga je li ishod postupka odlučujući za prava i obaveze. Kada se to pravo odnosi na pitanja sporova oko stana, Ustavni sud je ranije zauzeo stav da svi zahtjevi koji se odnose na navedene sporove potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99). U konkretnom slučaju apelantica se žali da joj je osporenim presudama redovnih sudova nezakonito potvrđeno rješenje Komisije za reviziju, kojim je odlučeno da se ne može osnažiti zaključeni ugovor o korištenju spornog stana. Prema tome, konkretno pravo za koje apelantica smatra da joj je povrijeđeno predstavlja građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 23.Ustavni sud primjećuje da se apelanticini navodi iz apelacije u cijelosti odnose na, navodno, nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u pobijanom sudskom postupku.
- 24.Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 25.U skladu sa svojom jurisprudencijom, iznesenom u prethodnom stavu, Ustavni sud se u predmetnom slučaju neće upuštati u preispitivanje valjanosti utvrđenog činjeničnog stanja i načina na koji su primijenili materijalno prava nižestepeni sudovi i Komisija za reviziju. Ustavni sud, i mimo toga, smatra kako je očigledno da su apelanticini prigovori u konkretnom slučaju neosnovani, te da su bili predmetom razmatranja pred Apelacionim sudom, koji je o tome dao razložno obrazloženje. Naime apelantica je, kao davalac izdržavanja, ugovor o doživotnom izdržavanju sa svojom majkom zaključila 29. juna 1998. godine, a njena majka je umrla prije nego što je istekao rok od pet godina za davanje izdržavanja i zajedničkog korištenja stana, a koji je neophodan da bi se po ovom osnovu moglo steći stanarsko pravo. Nakon toga, apelantica je 6. februara 2001. godine na osnovu zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju zaključila ugovor o korištenju spornog stana. Dakle, ugovor o korištenju stana koji je bio predmet preispitivanja zaključen je u periodu za koji je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine propisao da se svi takvi ugovori stavljaju van snage, da se lica koja koriste stan na osnovu takvog ugovora smatraju privremenim korisnicima, te da će zakonitost takvih ugovora u postupku revizije utvrditi posebna komisija Vlade Brčko Distrikta. U takvim slučajevima se, prema navedenom Zakonu, odlučuje u upravnom, a ne u parničnom postupku, što je Apelacioni sud i obrazložio u osporenoj odluci.
- 26.Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, u pogledu mogućnosti i uvjeta stjecanja stanarskog prava, kao i odredbe člana 21. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o vraćanju napuštene imovine, Ustavni sud smatra da apelantica u okolnostima predmetnog slučaja nije na zakonit način mogla steći stanarsko pravo na spornom stanu. Pored toga, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud prilikom donošenja osporene presude uzeo u obzir sve provedene dokaze i da osporena presuda nije rezultat proizvoljne primjene navedenih odredaba materijalnog prava i da ne krši apelanticina ustavna prava. Također, Ustavni sud smatra da ne postoje drugi elementi koji ukazuju da je upravni spor vođen na nepravičan način, niti apelant ukazuje na druge procesne povrede koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja, a takve povrede nisu očigledne. Ujedno, u osporenoj presudi su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Na osnovu izloženog, a uzimajući u obzir postupak kao cjelinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 27.Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
- 28.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 28.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 29.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lnnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
- 30.Ustavni sud mora prije svega utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o apelanticinoj "imovini" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica moglo bi se primijeniti na njen slučaj ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
- 31.Stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99).
- 32.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02). U tom smislu pitanje je li apelantica u vrijeme smrti svoje majke imala status člana porodičnog domaćinstva, nadležni upravni organ i Osnovni i Apelacioni sud su detaljno ispitali i obrazložili, te su utvrdili i dali valjane razloge da apelantica niti po jednom osnovu nije mogla steći stanarsko pravo na spornom stanu.
- 33.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije u vrijeme smrti svoje majke, nositeljice stanarskog prava, imala pravno priznatu poziciju člana njenog porodičnog domaćinstva, niti je koristila stan kao davalac izdržavanja svoje majke u zakonom određenom roku od pet godina, što bi eventualno moglo predstavljati osnovu za dalje korištenje stana. Iz navedenih razloga apelantici i ne pripada pravo da bude određena nosiocem stanarskog prava na spornom stanu, niti prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, niti prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine. Iz navedenog proizlazi da apelantica nije imala "imovinu" koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 34.Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 35.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelantica žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica nije imala konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je po zakonu mogla očekivati da će to pravo steći, uslijed čega nema "imovinu" koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ili članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 36.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 37.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 959/04
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.