USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 979/04, rješavajući apelaciju Branke Belobrk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, sutkinja na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU
Usvaja se apelacija Branke Belobrk.
Utvrđuje se povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- -Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-169/04 od 3. juna 2004. godine,
- -Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj U-471/03 od 24. februara 2004. godine,
- -Rješenje Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona broj Up-II-13-25-232/01 od 8. septembra 2003. godine,
- -Rješenje Službe uprave za urbanizam, građenje i imovinsko- pravne poslove Grada Mostara broj 3-372-6632/98 od 23. juna 2003. godine.
Nalaže se Gradskoj upravi Grada Mostara Odjel za urbanizam i građenje da po hitnom postupku odluči o zahtjevu Branke Belobrk, u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Gradskoj upravi Grada Mostara Odjel za urbanizam i građenje nalaže se da u roku od 60 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Branke Belobrk podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-169/04 od 3. juna 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U-471/03 od 24. februara 2004. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona broj Up-II-13-25-232/01 od 8. septembra 2003. godine i Rješenja Službe uprave za urbanizam, građenje i imovinsko-pravne poslove Grada Mostara broj 3-372-6632/98 od 23. juna 2003. godine u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Branka Belobrk (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara podnijela je 11. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-169/04 od 3. juna 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-471/03 od 24. februara 2004. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj Up-II-13-25-232/01 od 8. septembra 2003. godine i Rješenja Službe uprave za urbanizam, građenje i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 3-372-6632/98 od 23. juna 2003. godine. Apelantica je, također, zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti svako raspolaganje, prodaju i opterećenje stana koji se nalazi u Mostaru, u Ul. BNR broj 59, do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, drugostepenog organa uprave, te Nedžada i Edite Avdić, kao učesnika u postupku, zatraženo je 14. decembra 2004. godine, odnosno 3. februara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud, kao i Nedžad i Edita Avdić (u daljnjem tekstu: učesnici u postupku) su 24. decembra 2004. i 18. februara 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju, a ostali pozvani nisu dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je dostavljen apelantici 3. februara 2005. godine, a odgovor učesnika u postupku apelantici je dostavljen 5. augusta 2005. godine.
- 5.Ustavni sud je 17. februara 2005. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 979/04 kojom je usvojio predmetnu apelaciju, te utvrdio povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
- 6.Učesnici u postupku podnijeli su 10. maja 2005. godine zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 979/04 od 17. februara 2005. godine. Ustavni sud je donio Rješenje broj AP 979/04 od 22. jula 2005. godine kojim je usvojen zahtjev učesnika u postupku za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 979/04 od 17. februara 2005. godine, te odlučio da se na narednoj sjednici ponovo razmotri predmetna apelacija, uzimajući u obzir odgovor učesnika u postupku.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 8.Apelantica je 30. aprila 1991. godine bila nositeljica stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Mostaru, u Ul. Moše Pijade broj 58. Na drugom stanu, koji se, također, nalazi u Mostaru, u Ul. BNR broj 59, nosilac stanarskog prava bio je apelanticin zet Andrija Marković. Tokom ratnih djelovanja u Mostaru Andrija Marković je, zajedno sa apelanticinom sestrom, poginuo 8. juna 1992. godine. Društveno-pravna lica u čijem su vlasništvu bili navedeni stanovi međusobno su izvršila prijenos prava raspolaganja tim stanom, te je stan na kojem je bio nosilac stanarskog prava apelanticin zet dodijeljen na korištenje apelantici, a stan na kojem je apelantica bila nositeljica stanarskog prava dodijeljen je na korištenje trećem licu. Nakon dodjele stana na korištenje, apelantica je sa nadležnim stambenim organom zaključila ugovor o korištenju stana broj 203804 od 10. januara 1993. godine, te tako postala nositeljica stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Mostaru, u Ul. BNR broj 59. U navedenom stanu apelantica je boravila do 11. maja 1993. godine, kad je zbog ratnih djelovanja u Mostaru bila prinuđena da napusti stan. Zgrada u kojoj se nalazio predmetni stan bila je devastirana uslijed ratnih djelovanja, a obnovljena je 1996. godine, kada je navedeni stan dodijeljen na korištenje Nedžadu Avdiću.
- 9.Apelantica je 17. septembra 1998. godine prvostepenom organu uprave podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana i potvrđivanje stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Mostaru, u Ul. BNR broj 59. Osim toga, apelantica je istim zahtjevom tražila i obnavljanje ugovora o korištenju predmetnog stana. Prvostepeni organ uprave je Rješenjem broj 3-372-6632/98 od 23. juna 2003. godine odbio apelanticin zahtjev za povrat u predmetni stan uz obrazloženje da, u smislu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01), apelantica nije bila nositeljica stanarskog prava na navedenom stanu 30. aprila 1991. godine. Prvostepeni organ uprave je citiranim rješenjem odbio i apelanticin zahtjev za obnavljanje ugovora o korištenju predmetnog stana uz obrazloženje da apelantica nije sadašnji korisnik navedenog stana, što je za takvu vrstu zahtjeva obavezan uvjet, u smislu relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Rješenje prvostepenog organa uprave potvrdio je drugostepeni organ uprave Rješenjem broj Up-II-13-25-232/01 od 8. septembra 2003. godine. Drugostepeni organ uprave dao je dodatno obrazloženje u pogledu odbijanja apelanticinog zahtjeva za obnavljanje ugovora o korištenju predmetnog stana, naglasivši da je članom 18.c) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da takav zahtjev mogu podnijeti jedino lica koja trenutno koriste takve stanove, te koja ispunjavaju druge uvjete koje propisuje navedeni član u pogledu načina stjecanja stanarskog prava.
- 10.Protiv rješenja drugostepenog organa uprave apelantica je pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj U-471/03 od 24. februara 2004. godine odbio apelanticinu tužbu. U postupku pred Kantonalnim sudom, kao zainteresirana strana, učestvovali su učesnici u postupku, tada korisnici predmetnog stana. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, prema odredbama člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, prestaju da važe. Nesporno je utvrđeno da je apelantica zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana 10. januara 1993. godine iz čega proizlazi da je, prema citiranim zakonskim odredbama, takav ugovor ništav, te da na temelju njega apelantica nije mogla steći stanarsko pravo. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85 i "Službeni list Republike BiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94), ništav i ugovor o prijenosu prava raspolaganja između društveno-pravnih lica na temelju kojeg je apelantici predmetni stan dodijeljen na korištenje. Također, navedeno je da apelantica ne ispunjava ni uvjete za obnavljanje ugovora o korištenju stana koji su propisani članom 18.c) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Na kraju, Kantonalni sud je naveo da je neosnovano apelanticino pozivanje na povredu prava na dom, kao i pozivanje na pravo na povratak izbjeglica s obzirom na to da je smisao navedenih odredaba povrat doma koji je stečen na zakonit način. U konkretnom slučaju apelantica je došla u posjed predmetnog stana na osnovu ništavog ugovora, a apelanticin dom, do početka ratnih djelovanja, nalazio se u Mostaru, u Ul. Moše Pijade, koji je apelantica samovoljno napustila.
- 11.Vrhovni sud je Presudom broj Už-169/04 od 3. juna 2004. godine odbio apelanticinu žalbu i potvrdio presudu Kantonalnog suda. Vrhovni sud je naglasio da, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, apelantica nema pravo na povrat u predmetni stan, niti ima pravo na obnovu ugovora o korištenju navedenog stana. Osim toga, navedeno je da presudom Kantonalnog suda nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava na dom i imovinu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelantica smatra da su osporenim odlukama organa uprave i redovnih sudova povrijeđena njezina sljedeća ustavna prava: pravo da ne bude podvrgnuta torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 13.Apelantica predlaže da Ustavni sud ukine osporene odluke organa uprave i redovnih sudova, te da joj omogući povrat u njen stan, tako što će nadležnom stambenom organu Grada Mostara naložiti da joj preda u posjed predmetni stan koji se nalazi u Mostaru, u Ul. BNR broj 59. Osim toga, apelantica je tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti svako raspolaganje, prodaju i opterećenje spornog stana.
- 14.Povredu navedenih ustavnih prava apelantica vidi prvenstveno u tome što se osporene odluke organa uprave i redovnih sudova zasnivaju na pogrešnoj primjeni odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Apelantica naglašava da je citiranom zakonskom odredbom, s ciljem zaštite prava na dom nosilaca stanarskih prava, zabranjeno stjecanje stanarskih prava na napuštenim stanovima. Predmetni stan nije bio napušten kada je apelantica na njemu zakonito stekla stanarsko pravo, te se zato na njezin slučaj ne može primijeniti navedeni član Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. U navedenom apelantica vidi povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što je, na opisani način, proizvoljno primijenjeno i tumačeno materijalno pravo.
- 15.Apelantica naglašava da činjenica da je predmetni stan počela koristiti nakon 30. aprila 1991. godine, odnosno nakon datuma koji Ustavni sud uzima kao polaznu tačku za razmatranje svih sporova s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima, ne utječe na njezino pravo da predmetni stan smatra svojim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije, te da se na njezin slučaj primijene relevantne odredbe Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
- 16.Povredu prava na dom apelantica vidi u tome što predmetni stan predstavlja njezin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da se u njega uselila na osnovu zakonitog rješenja, te u njemu živjela sve dok nije bila primorana da stan napusti zbog ratnih djelovanja. Apelantica smatra da osporene odluke predstavljaju miješanje u njezino pravo na mirno uživanje doma, koje nije izvršeno s ciljem javnog interesa i nije u skladu sa principom proporcionalnosti, zbog toga što je apelantica tretirana drukčije od ostalih lica koja su se prema istoj osnovi useljavala u stanove prije 1. aprila 1992. godine.
- 17.Povredu prava na imovinu apelantica vidi u tome što je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu koje joj je kasnije oduzeto osporenim odlukama. Oduzimanjem stanarskog prava apelantica je lišena imovine pri čemu nije vođeno računa o principu proporcionalnosti.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.Vrhovni sud naglašava da je odredbom člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, na osnovu koje je odlučeno o apelanticinom zahtjevu za povrat stana, propisano da su ništavi svi ugovori o korištenju stana zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine pri čemu se, saglasno odredbama navedenog zakona, ne pravi razlika da li je stan napušten ili ne. Osim toga, Vrhovni sud ističe da se predmetni stan ne može smatrati domom s obzirom na to da apelantica nije bila nositeljica stanarskog prava na njemu prije 30. aprila 1991. godine, odnosno 1. aprila 1992. godine, kada je apelantica bila nositeljica stanarskog prava na drugom stanu. Na kraju, Vrhovni sud smatra da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se poziva apelantica, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 19.U odgovoru na apelaciju učesnici u postupku podržavaju odluke organa uprave i redovnih sudova kojima je odbijen apelanticin zahtjev za povrat u predmetni stan, naglašavajući da je apelantica stanarsko pravo stekla u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine koje prestaje prema odredbama člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Učesnici u postupku navode da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan renovirana 1996. godine, kada su svi nosioci stanarskog prava pozvani da se usele u svoje stanove. Apelantica je, navode oni, također bila pozvana da se useli u predmetni stan, ali to nije uradila jer je tada bila privremeni korisnik drugog stana. Zahtjev za povrat predmetnog stana apelantica je podnijela 17. septembra 1998. godine, kada joj je bilo jasno da neće moći zadržati stan na kome je imala status privremenog korisnika. Učesnici u postupku osporavaju i pravnu valjanost ugovora o prijenosu prava raspolaganja zaključenog između društveno-pravnih lica koja su imala pravo raspolaganja na predmetnom stanu, kao i na stanu na kome je apelantica prethodno bila nositeljica stanarskog prava, ne osnovu čega je apelantici i dodijeljen predmetni stan na korištenje. Osim toga, učesnici u postupku navode da su u međuvremenu otkupili predmetni stan i uknjižili se kao njegovi suvlasnici.
V. Relevantni propisi
- 20.Zakon o napuštenim stanovima ("Službene novine Republike BiH", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94 i 9/95)
Član 3.
"Ne smatra se napuštenim stanom onaj stan koji je nosilac stanarskog prava sa članovima njegovog porodičnog domaćinstva napustio pod prisilom agresora s ciljem etničkog iseljavanja stanovništva sa određenog područja ili u ostvarivanju agresorskih ciljeva.
Ne smatra se napuštenim stanom stan koji je srušen, zapaljen ili je bio neposredno ugrožen ratnim djelovanjima (prijetnja likvidacije života, fizičko maltretiranje, protjerivanje od agresora i drugi slični razlozi).
Neće se smatrati napuštenim stanom i stan kojeg su nosilac stanarskog prava i članovi njegovog domaćinstva koji zajedno trajno žive i stanuju ponovo otpočeli koristiti po stupanju na snagu ovog zakona, u roku od sedam dana nosioci stanarskog prava koji se nalaze na teritoriji RBiH, a u roku od 15 dana nosioci stanarskog prava koji se nalaze van teritorije RBiH."
- 21.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Republike BiH", broj 33/95)
Član 1.
"U Zakonu o napuštenim stanovima ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94 i 9/95) u članu 3. poslije stava 3. dodaju se novi st. 4. i 5. koji glase:
Ne smatra se napuštenim stanom stan kojeg je nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva napustio zbog službenog ili privatnog odlaska u drugo mjesto u zemlji ili inozemstvu u svojstvu predstavnika državnog organa, odnosno preduzeća, ustanova i drugih organizacija i zajednica po nalogu ili u saglasnosti nadležnog organa države, ako ga je uputila na liječenje zdravstvena ustanova, a u roku utvrđenom u aktu o odobravanju boravka u inozemstvu, odnosno u drugom mjestu u zemlji, ili ako se nalazi u oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine.
Ne smatra se napuštenim stanom stan koji se ne koristi uslijed smrti nosioca stanarskog prava ili člana porodičnog domaćinstva koji je ostao u stanu nakon 30. aprila 1991. godine."
- 22.Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01)
Član 1.
" Š...ĆPrimjena Zakona o napuštenim stanovima ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95) Š...Ćprestaje danom stupanja na snagu ovog zakonaŠ...Ć.
Š...ĆOd dana stupanja na snagu ovog zakona organi vlasti Federacije i drugi organi u Federaciji prestaju da preduzimaju nove radnje kojima se stanovi proglašavaju napuštenimŠ...Ć.
Š...ĆNadležni organ iz stava 2. ovog člana rješava o pravima nosilaca stanarskog prava da stupe u posjed svojih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenimŠ...Ć."
Član 2. st. 3, 4. i 5.
"Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe. U smislu ovog zakona lice koje živi u stanu na temelju stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrat će se privremenim korisnikom.
Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju "ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom" ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 5. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana.
Nosilac stanarskog prava na stanu 1. aprila 1992. godine koji se složio sa prestankom svog stanarskog prava i koji je naknadno primio stanarsko pravo koje prestaje prema ovom članu ima pravo podnijeti zahtjev za povrat svog bivšeg stana u skladu sa ovim zakonom."
Član 3. st. 1. i 2.
"Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašenim napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini."
Član 18.b) stav 1.
"Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine."
Član 18.c) st. 1. i 2. tač. 1, 2, 3. i 4.
"Ukoliko privremeni korisnik ima pravo na novi ugovor o korištenju stana u skladu sa članom 2. stav 4. ovog zakona, organ uprave nadležan za stambene poslove ovlašten je da zaključi ugovor o korištenju stana u skladu sa ZOSO-om.
Privremeni korisnik će imati pravo na novi ugovor o korištenju stana u skladu sa članom 2. stav 4. ovog zakona ukoliko je stanarsko pravo stekao po osnovu jednog od sljedećih načina:
- 5.prijenosom stanarskog prava na njega kao supružnika ili člana porodičnog domaćinstva nakon smrti prethodnog nosioca stanarskog prava, u skladu sa ZOSO-om, ili
- 6.prijenosom stanarskog prava nakon razvoda od prethodnog nosioca stanarskog prava, ili
- 7.bio je prvi nosilac stanarskog prava nakon što je stan izgrađen, ili
- 8.putem važećeg ugovora o zamjeni stana u skladu sa ZOSO-om i članom 2.a) ovog zakona."
- 23.Zakon o stambenim odnosima (Službeni list Republike BiH", br. 14/84, 12/87, 36/89, 2/93 i "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98 i 19/99)
Član 6. stav 1.
" Š...ĆKorisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanujuŠ...Ć."
Član 11. st. 1. i 2.
"Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan."
VI. Dopustivost
- 24.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 25.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 26.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-169/04 od 3. juna 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. septembra 2004. godine a apelacija je podnesena 11. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 27.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 28.Apelantica pobija navedene odluke organa uprave i redovnih sudova tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njezina sljedeća ustavna prava: pravo da ne bude podvrgnuta torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
- 29.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. "
- 30.Povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelantica vidi u proizvoljnom i pogrešnom tumačenju i primjeni člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Proizvoljnu primjenu i tumačenje materijalnog prava apelantica vidi u tome što predmetni stan nije bio napušten kada je na njemu zakonito stekla stanarsko pravo, te se stoga na njezin slučaj ne može primijeniti citirana zakonska odredba.
- 31.Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju apelantica je vodila upravni postupak i upravni spor za povrat u stan na kojem je u određenom periodu imala stanarsko pravo. Utvrđivanje da li neko ima pravo na povratak u stan ulazi u okvir "građanskih prava i obaveza". Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.
- 32.Prema svojoj praksi, Ustavni sud razmatra način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili pozitivno pravo jedino u slučaju kada je primjena prava bila "proizvoljna ili diskriminacijska" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02). S obzirom na to da je apelantica navela da su primjena i tumačenje zakona bili očigledno proizvoljni, Ustavni sud mora ispitati takve navode.
- 33.Ključno pitanje koje treba riješiti u ovom predmetu je da li treba na apelanticin slučaj primijeniti odredbu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Ukoliko bi navedenu zakonsku odredbu trebalo primijeniti na konkretan slučaj, apelantica ne bi imala pravo na povrat u predmetni stan, jer nema status nosioca stanarskog prava koje joj ex lege prestaje prema citiranom propisu. S druge strane, ukoliko navedenu zakonsku odredbu ne bi trebalo primijeniti na ovaj slučaj, onda bi apelantica imala status nosioca stanarskog prava, te bi imala pravo na povratak u svoj stan, u skladu sa važećim propisima. Prema tumačenju organa uprave i redovnih sudova, odredba člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prema kojoj su ništavi svi ugovori o korištenju stana zaključeni između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, treba se primijeniti u apelanticinom slučaju jer ona ne pravi razliku da li je stanarsko pravo stečeno na stanu koji je proglašen napuštenim ili stanu koji nije proglašen napuštenim.
- 34.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je ratio donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima bio vraćanje na stanje koje je bilo 30. aprila 1991. godine u pogledu stečenih stanarskih prava. Prema tome, apsolutno je opravdana primjena člana 2. stav 3. citiranog zakona u situaciji kada lica koja su imala konstituirano stanarsko pravo 30. aprila 1991. godine traže povrat svog stana u posjed. U tom slučaju, kada se u njihovom stanu nalazi lice koje je na tom stanu steklo stanarsko pravo u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, takvo stanarsko pravo se treba smatrati ništavim u smislu člana 2. stav 3. spomenutog zakona, jer nije značajno da li je stan proglašavan napuštenim ili ne kada povrat stana u posjed traži lice koje je bilo nosilac stanarskog prava 30. aprila 1991. godine. Drugim riječima, član 2. stav 3. navedenog zakona štiti pravo na dom i imovinu nosilaca stanarskog prava na dan 30. aprila 1991. godine. Takva situacija je predviđena i članom 18.b) stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji propisuje da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim ukoliko je nosilac stanarskog prava navedeni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine.
- 35.Relevantnim odredbama člana 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisan je prestanak primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao i obustavljanje svih radnji organa vlasti kojima se stanovi proglašavaju napuštenim, te je propisana obaveza nadležnim organima da rješavaju o pravima nosilaca stanarskih prava da stupe u posjed svojih stanova. Međutim, Zakon o napuštenim stanovima u članu 3. propisivao je kategorije stanova koje se ne mogu smatrati napuštenim. U ovom slučaju posebno je značajna odredba člana 3. stav 5. Zakona o izmjenama Zakona o napuštenim stanovima, koja utvrđuje da se ne smatra napuštenim stan koji se ne koristi uslijed smrti nosioca stanarskog prava ili člana porodičnog domaćinstva koji je ostao u stanu nakon 30. aprila 1991. godine. Dakle, bivši Zakon o napuštenim stanovima je utvrđivao i kategoriju tzv. slobodnih stanova koji se ne mogu proglašavati napuštenim i za koje nisu postojale smetnje da njima disponiraju njihovi vlasnici, koji su najčešće bili društveno-pravna lica. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne sadrži odredbe kojima se poništavaju raspolaganja vlasnika stanova stanovima koji se nisu mogli smatrati napuštenim ukoliko zahtjev za povrat takvog stana ne podnese lice koje je na tom stanu imalo konstituirano stanarsko pravo 30. aprila 1991. godine.
- 36.Ustavni sud smatra da je apelantica 10. januara 1993. godine stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu koji nije mogao biti proglašen napuštenim, u smislu člana 3. stav 5. Zakona o napuštenim stanovima, zato što su umrli (poginuli) nosioci stanarskog prava koji su u stanu ostali nakon 30. aprila 1991. godine, te se stoga nisu ni mogle primijeniti odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koje, kao što je već rečeno, štite pravo na dom i imovinu nosilaca stanarskih prava na dan 30. aprila 1991. godine. Dakle, stan je bio slobodan i vlasnik ga je mogao dodijeliti na korištenje, jer osim poginulih nosilaca stanarskog prava (apelanticin zet i sestra), nije bilo drugih članova porodičnog domaćinstva. Nesporno je i da je predmetni stan apelantica napustila u maju 1993. godine uslijed izbijanja ratnih djelovanja u Mostaru.
- 37.Prema tome, apelanticino stanarsko pravo, koje je na predmetnom stanu stečeno 10. januara 1993. godine, u smislu čl. 6. i 11. Zakona o stambenim odnosima, nije moglo biti poništeno po osnovi primjene odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zato što nisu postojali nosioci stanarskog prava koji su stanarsko pravo na predmetnom stanu stekli 30. aprila 1991. godine, te koji bi eventualno mogli tražiti povrat svog stana. Kao što je već navedeno, smisao donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima je omogućavanje povratka u svoje stanove nosiocima stanarskih prava na dan 30. aprila 1991. godine. Niko od nosilaca stanarskog prava na predmetnom stanu na dan 30. aprila 1991. godine nije tražio povrat stana u posjed. Apelantica je praktično prvi nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu s obzirom na to da joj je stan dodijelio na korištenje vlasnik nakon što su prethodni nosioci stanarskog prava poginuli, a nije bilo članova porodičnog domaćinstva koji bi tražili prijenos stanarskog prava na sebe. Stoga, iako je stanarsko pravo stekla u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, na apelanticin slučaj se ne mogu primijeniti odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer na predmetnom stanu nije bilo nosilaca stanarskog prava koji su to pravo stekli 30. aprila 1991. godine, te koji su tražili povrat tog stana u posjed, odnosno ne radi se o stanu koji je mogao biti proglašen napuštenim.
- 38.Ustavni sud smatra da navodi učesnika u postupku da je apelantici nuđeno da se vrati u predmetni stan 1996. godine, kada je zgrada u kojoj se nalazi obnovljena, što je ona navodno odbila, jer je tada bila privremena korisnica drugog stana, te da je zahtjev za povrat u predmetni stan podnijela tek kad joj je prestao status privremenog korisnika na drugom stanu nisu relevantni za donošenje odluke u konkretnom slučaju, jer ne utječu na primjenu navedenog zakona, niti su učesnici u postupku dostavili odgovarajući dokaz da se apelantica odrekla prava na povrat spornog stana.
- 39.Ustavni sud smatra da nije trebalo raspravljati o obnovi ugovora o korištenju predmetnog stana u smislu člana 18.c) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer nisu ni nastali uvjeti iz člana 2. stav 4. citiranog zakona (nema bivšeg korisnika kojem je prestalo stanarsko pravo ili bivšeg stanara kojem je odbačen zahtjev za povrat u stan). Osim toga, nije bilo nikakvog razloga da Kantonalni sud, rješavajući o upravnom sporu nakon upravnog postupka povrata stana u posjed, utvrđuje navodnu ništavost ugovora o prijenosu prava raspolaganja na stanovima između društveno-pravnih lica u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer se ta vrsta ništavosti može utvrđivati samo u parničnom postupku povodom tužbe koju je izjavilo aktivno legitimirano lice, a nikako u upravnom postupku povrata stana u posjed.
- 40.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da način na koji su organi uprave i redovni sudovi primijenili odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima nije bio dovoljno proizvoljan da bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede prava na pravično suđenje. Naime, organi uprave i redovni sudovi su u konkretnom slučaju leksički doslovno primijenili odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Međutim, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, nije nužno da se zakoni uvijek tumače i primjenjuju u svom leksičkom (jezičkom) značenju zbog toga što Ustav Bosne i Hercegovine dopušta i ciljno ili teleološko tumačenje zakona. U tom smislu odredbe člana 2. stav 3. citiranog zakona trebalo je tumačiti u smislu da štite pravo na dom i imovinu nosilaca stanarskih prava na dan 30. aprila 1991. godine. Ukoliko takvih nosilaca stanarskog prava nema, ne postoje razlozi za primjenu navedenog propisa. U konkretnom slučaju pogrešnom primjenom člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima apelantici je uskraćeno pravo na dom i imovinu s obzirom na to da je apelantica na stanu na kojem nisu postojali nosioci stanarskog prava na dan 30. aprila 1991. godine stekla stanarsko pravo u smislu čl. 6. i 11. Zakona o stambenim odnosima.
- 41.Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da način primjene člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima nije bio dovoljnog intenziteta da bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog čega se apelacija u ovom dijelu odbija kao neosnovana.
Pravo na poštivanje doma
- 42.Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."
Član 8. Evropske konvencije:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 43.Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava, garantirana članom 8. Evropske konvencije. Navedeno pravo je eksplicitno propisano članom 8. stav 1. Evropske konvencije. Član 8. stav 2. Evropske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćim ili međunarodnim zakonima, b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi da li je to miješanje bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li je odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu.
- 44.U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo mora utvrditi da li se može predmetni stan, koji se nalazi u Mostaru u Ul. BNR broj 59, i u koji je apelantici osporeno pravo na povrat, smatrati apelanticinim domom u okviru značenja iz člana 8. Evropske konvencije, te da li predstavljaju osporene odluke organa uprave i redovnih sudova miješanje u njezino pravo na poštivanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
- 45.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, izraz "dom" odnosi se kako na iznajmljeni dom, tako i na dom u privatnom vlasništvu. U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio opseg člana 8. Evropske konvencije tako da se primjenjuje i na stanove na kojima postoji stanarsko pravo (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 55/02 od 26. septembra 2003. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 3/04, tačka 28). Osim navedenih kriterija pomoću kojih se određuje šta se može smatrati "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je ustanovio i praksu prema kojoj se stan ili dio stana ne može smatrati domom u okviru značenja iz člana 8. Evropske konvencije ukoliko je "nezakonito korišten" ili se "lice ilegalno uselilo u njega" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/01 od 31. augusta 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 33/01, kao i Odluku Ustavnog suda broj U 31/01 od 21. decembra 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 13/02).
- 46.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni stan, koji se nalazi u Mostaru u Ul. BNR broj 59, može smatrati apelanticinim domom u okviru člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je na njemu apelantica stekla stanarsko pravo 10. januara 1993. godine, te da je u njemu živjela do 11. maja 1993. godine. Dakle, apelantica je određeno vrijeme bila korisnik predmetnog stana na osnovi ugovora o njegovom korištenju zaključenog s nadležnim organom iz čega proizlazi da navedeni stan nije nezakonito korišten, što bi moglo biti smetnja da se stan o kojem je riječ može nazvati domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Stoga, neosnovani su navodi iz osporenih presuda, kao i odgovora na apelaciju, da se u konkretnom slučaju ne radi o apelanticinom domu, jer apelantica nije boravila u predmetnom stanu na nezakonit način, niti je stanarsko pravo stekla na nezakonit način. Osim toga, Ustavni sud naglašava da u konkretnom slučaju postoji i kontinuitet apelanticinog stanarskog prava s obzirom na to da je apelantica bila nositeljica stanarskog prava na drugom stanu u Mostaru dok joj vlasnik stana predmetni stan nije dodijelio na korištenje, nakon čega je njezin prethodni stan dodijeljen na korištenje trećem licu. Dakle, stanarsko pravo na predmetnom stanu apelantica je stekla u smislu odredaba čl. 6. i 11. Zakona o stambenim odnosima.
- 47.Dalje, Ustavni sud mora ustanoviti da li osporene odluke organa uprave i redovnih sudova predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na dom. Imajući u vidu da je osporenim odlukama apelantici uskraćeno pravo na povrat predmetnog stana, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije.
- 48.Nakon toga, Ustavni sud mora ispitati da li je miješanje u apelanticin dom opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije. Apelantici je pravo na povrat u predmetni stan uskraćeno na osnovu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Ustavni sud je prethodno konstatirao da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima s obzirom na to da se navedena zakonska odredba na temelju njenog ciljnog tumačenja treba primijeniti radi zaštite prava na dom i imovinu nosilaca stanarskih prava na dan 30. aprila 1991. godine. Ukoliko takvi nosioci stanarskih prava ne postoje, nema ni razloga za primjenu navedenog propisa.
- 49.S obzirom na to da organi uprave i redovni sudovi svoje miješanje u apelanticin dom pravdaju upravo primjenom te zakonske odredbe, za koju je prethodno ustanovljeno da nije ni trebalo biti primijenjena u ovom slučaju, Ustavni sud smatra da miješanje u apelanticin dom nije bilo zasnovano na zakonu, jer se nije mogla primijeniti odredba člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, niti bilo koja druga odredba na osnovu koje bi se apelantici mogao osporiti povrat u predmetni stan.
- 50.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 51.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 52.Prema praksi Ustavnog suda, stanarsko pravo se smatra imovinom (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99) i ono je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju Ustavni sud je prethodno obrazložio zašto stanarsko pravo apelantici nije trebalo ex lege prestati primjenom člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te stoga Ustavni sud smatra da se apelantica treba smatrati titularom prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, Ustavni sud konstatira da je član 1. Protokola broj 1 primjenjiv u konkretnom slučaju, te će ispitati navode iz apelacije koji se odnose na povredu tog prava.
- 53.Povredu prava na imovinu apelantica vidi u tome što je imala konstituirano stanarsko pravo na predmetnom stanu koje joj je oduzeto po osnovi zakonske odredbe (član 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima) koja nije trebalo da bude primijenjena u njezinom slučaju pri čemu se nije vodilo računa o principu proporcionalnosti.
- 54.Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu.
- 55.Prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu treba dati odgovore na sljedeća pitanja: a) da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, b) da li je bilo miješanja u imovinu, c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li slijedi miješanje legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu, e) da li je miješanje proporcionalno, tj. da li postoji fer balans između zahtjeva za opći interes zajednice i zahtjeva za zaštitu individualnih osnovnih prava i f) da li je miješanje u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Latardis protiv Grčke od 25. marta 1999. godine).
- 56.Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o imovini (stanarsko pravo) koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Ustavni sud konstatira da je došlo do miješanja u imovinu, jer je u konkretnom slučaju apelantici osporen povratak u stan, uz obrazloženje da joj, prema članu 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prestaje stanarsko pravo, te da joj se zbog toga ne može dopustiti povrat stana u posjed. Ustavni sud smatra da se izvršeno miješanje može razmatrati u sklopu drugog i trećeg pravila, u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zatim, Ustavni sud konstatira da izvršeno miješanje nije bilo zasnovano na zakonu, jer je došlo do pogrešne primjene člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, čime je apelantici uskraćeno pravo na dom i imovinu. Razlozi zbog kojih se navedena zakonska odredba nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju dati su u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke.
- 57.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
- 58.S obzirom na to da su utvrđene povrede ustavnih prava na dom i imovinu, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitivati i apelanticine navode u pogledu toga da li je osporenim odlukama organa uprave i redovnih sudova došlo do povrede prava na zabranu torture iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te prava na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
- 59.Odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima tumače se tako da štite pravo na dom i imovinu nosioca stanarskog prava na dan 30. aprila 1991. godine. Ukoliko takvi nosioci stanarskih prava ne postoje, nema ni razloga za primjenu navedene zakonske odredbe. U konkretnom slučaju organi uprave i redovni sudovi su pogrešno primijenili odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer nisu postojali nosioci stanarskog prava na dan 30. aprila 1991. godine, što je dovelo do toga da se apelantici uskrati pravo na dom i imovinu, čime je povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 60.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 61.S obzirom na odluku o meritumu u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog o donošenju privremene mjere.
- 62.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 979/04
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.