USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 742/04, rješavajući apelaciju Sadbere Hromalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sadbere Hromalić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-172/02 od 20. maja 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-654/01 od 11. marta 2002. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-237/99 od 21. maja 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Sadbera Hromalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupa Šefik Trožić, advokat iz Ključa, podnijela je 22. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-172/02 od 20. maja 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-654/01 od 11. marta 2002. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-237/99 od 21. maja 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda i učesnika u postupku, Ismeta i Ćame Hasić, Šahzineme Fazlić, Rusmira i Emira Ferhatović (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 21. decembra 2004. godine i 1. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Ustavni sud je 18. augusta 2005. godine primio odgovor Kantonalnog suda, 15. augusta 2005. godine odgovor Općinskog suda i 22. augusta 2005. godine odgovor tuženih. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 23. augusta 2005. godine dostavljeni apelantici.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelantica je 6. augusta 1978. godine, kao kupac, zaključila ugovor o kupoprodaji dijela neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, označenog kao k.č. br. 884/1, površine 56 m, iz p.l. br. 1474 k.o. Sanski Most, sa Šahzinemom Fazlić, Šahzadom Mulić i Hadžijom Ferhatović, kao prodavcima. Ugovor o kupoprodaji navedenog zemljišta je, navodno, ovjeren kod nadležnog suda, ali nikada nije uspjela provesti svoje pravo u zemljišnim knjigama, jer je promet neizgrađenog građevinskog zemljišta bio zabranjen. Međutim, apelantica je dobila urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za izgradnju montažnog kioska radi obavljanja frizerske djelatnosti.
- 7.Apelantica je izgradila montažni kiosk u kojem je obavljala frizersku djelatnost.
- 8.Tuženi Ismet i Ćama Hasić su 27. juna 1986. godine sa ostalim tuženim zaključili kupoprodajni ugovor kojim su kupili izgrađenu građevinsku parcelu, i to k.č. br. 883 i k.č. br. 884, ukupne površine 400 m, na kojoj su, u skladu sa urbanističkom saglasnošću i građevinskom dozvolom, izgradili stambeno-poslovni objekt.
- 9.Presudom Općinskog suda broj P-237/99 od 21. maja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-654/01 od 11. marta 2002. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosi na poništenje Ugovora zaključenog između tuženih 27. juna 1986. godine broj OV 969/86, i to u dijelu u kojem su stranke raspolagale nekretninama tužiteljice, površine 56 m, kao i utvrđivanje da je apelantica vlasnik poslovnog prostora izgrađenog na k.č. br. 884 upisano u p.l. br. 1474 k.o. Sanski Most, pa joj pripada pravo korištenja zemljišta za upotrebu tog objekta, površine 56 m. Tuženi su dužni priznati i trpjeti uknjižbu prava u javnim knjigama, a svaka strana snositi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude ističe se da su tuženi prije izgradnje stambeno-poslovnog objekta dobili urbanističko-tehničke uvjete, koji, ustvari, predstavljaju izvod iz urbanističkog plana, i da se iz navedenih uvjeta jasno vidi da parcele označene kao k.č. br. 883 i 884 predstavljaju jednu građevinsku cjelinu. Dalje se ističe da, u skladu sa članom 23. Zakona o građevinskom zemljištu, sud nije ovlašten da mijenja oblik i veličinu katastarske parcele, odnosno da nema pravo da iz postojeće građevinske parcele izdvaja dio i dodjeljuje ga na korištenje drugim licima, odnosno apelantici.
- 10.Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-172/02 od 20. maja 2004. godine odbio kao neosnovanu reviziju koju je apelantica uložila protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-654/01 od 11. marta 2002. godine. U obrazloženju rješenja se ističe da je apelantica kupila neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, koje je izvan prometa, zbog čega je taj ugovor apsolutno ništav i ne može proizvoditi pravno djelovanje, te da nije mogla na osnovu njega steći nikakvo pravo, pa ni ono čiju zaštitu zahtijeva u predmetnoj parnici, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi i odbili tužbene zahtjeve. Dalje se ističe da je kiosk, kao privremeni objekt, uništen u toku rata i više ne postoji, pa je pravilno odbijen tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje prava vlasništva na njemu, jer ne može postojati ovo stvarno pravo na nepostojećoj stvari. Uz navedeno se ističe da apelantica nije ugovorna strana u ugovoru od 27. juna 1986. godine čije poništenje zahtijeva, a s obzirom na to da je pravo poništenja rušljivog ugovora ustanovljeno samo za ugovorne strane, apelantica nije aktivno legitimirana, pa je i po toj osnovi njen tužbeni zahtjev u ovom dijelu pravilno odbijen.
IV. Relevantni propisi
- 11.U Zakonu o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH", br. 34/86, 1/90 i 29/90 i "Službeni list RBiH br. 3/93, 13/94) relevantne odredbe glase:
"Član 3.
Građevinskim zemljištem, u smislu ovog zakona, smatra se:
- 1.izgrađeno ili neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera ...
Član 4.
Na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo vlasništva.
Član 10.
Pravni poslovi o otuđenju, prijenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom su ništavi.
Član 17. stav 4.
Neizgrađenim gradskim građevinskim zemljištem smatra se, pored zemljišta na kome nije izgrađena građevina, i zemljište na kome je izgrađena privremena građevina (...)
Član 23.
Pravne odnose u pogledu korištenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, u slučaju spora između više nosilaca privremenog prava korištenja zemljišta, uređuje redovni sud bez promjene oblika i veličine katastarske parcele."
- 12.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", broj 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantna odredba glasi:
"Član 112. stav 1.
Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti poništenje ugovora."
- 13.U Zakonu o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima ("Služben list SFRJ" broj 6/80) relevantna odredba glasi:
"Član 47. stav 1.
Pravo vlasništva prestaje propašću stvari."
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelantica smatra da su redovni sudovi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalni zakon. Također, apelantica ističe da je prvostepeni sud nedovoljno ocijenio izvedene dokaze nepotpuno utvrđujući odlučne činjenice zbog čega je donio pogrešan stav u ovom slučaju. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno tumačili pravnu prirodu ugovora koji je ona zaključila s ranijim vlasnicima, te pravnu prirodu ugovora zaključenog između tuženika Ismeta i Ćame Hasić i ostalih tuženih. Apelantica tvrdi da je ona izvorno stekla pravo vlasništva na kiosku, te trajno pravo korištenja zemljišta ispod kioska, označenog kao dio k.č. br. 884 iz p.l. br. 1474 k.o. Sanski Most, površine 56 m, zbog čega ima jači pravni osnov od tuženih Ismeta i Ćame Hasić. Apelantica navodi da je vlastitim sredstvima izgradila kiosk koji je predstavljao njezin poslovni prostor i u kome je ona radila i zapošljavala radnike oko 17 godina. Također, navodi da taj poslovni prostor i zemljište ispod njega predstavljaju imovinu zasnovanu na punovažnom pravnom osnovu, te da su redovni sudovi svojim odlukama povrijedili njeno pravo na fer-suđenje i lišili apelanticu prava na mirno uživanje imovine, odnosno povrijedili njena prava koja su zaštićena članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da se u obrazloženju svoje odluke očitovao na sve žalbene razloge na osnovu kojih je apelantica tražila da se ukine prvostepena presuda, a koji su u osnovu isti razlozi koje apelantica navodi u apelaciji. Zatim, Kantonalni sud ističe da je utvrdio da je prvostepena presuda donijeta na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i na osnovu pravilne primjene materijalnog prava, te da je prvostepenu presudu ispitao i po službenoj dužnosti, na osnovu ovlaštenja iz člana 347. stav 2. Zakona o parničnom postupku, ali ni tu nije našao osnov za njeno ukidanje, pa u svemu ostaje pri obrazloženju osporene presude i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 16.Općinski sud ističe da je u toku postupka koji je pred tim sudom vođen povodom apelanticine tužbe protiv tuženih radi utvrđivanja sud u cijelosti primijenio važeće odredbe kako procesnih, tako i materijalnih zakona, te niti jednom svojom radnjom nije povrijedio apelanticina ustavna prava. Zakonito postupanje ovog suda potvrđeno je presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Zbog navedenog, Općinski sud predlaže da se apelacija odbije.
- 17.U odgovoru na apelaciju tuženi ističu da u postupku nije došlo ni do kakve povrede apelanticinih ustavnih prava, jer je svim strankama pružena jednaka mogućnost sudjelovanja u postupku, da ničije pravo nije povrijeđeno, niti je bilo kome uskraćeno iznošenje i predlaganje dokaza. U konkretnom slučaju radi se o pomoćnom objektu, odnosno pokretnom kiosku koji je uništen tokom rata, a koji je bio izgrađen na gradskom građevinskom zemljištu na osnovu privremenog rješenja. Apelantici niko nikada nije prodao građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu radi postavljanja kioska, niti je to bilo objektivno moguće s obzirom na to da se radilo o apsolutno ništavom ugovoru. Navodi da je apelantica bila vlasnica građevinskog neizgrađenog zemljišta nemaju nikakvu osnovu. Suština apelacije odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa na osnovu svega izloženog smatraju da se ne radi o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti je Ustavni sud uopćeno nadležan da provjerava utvrđivanje činjenica, kao ni da ponovo tumači odluke redovnih sudova, posebno zbog toga što se u tim odlukama nisu kršila ustavna prava. Što se tiče apelanticinih navoda o povredi prava na imovinu, tuženi ističu da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti. U pogledu činjenica u konkretnom slučaju, a cijeneći navedeno, apelantica nije stekla "imovinu"u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što nije imala imovinu kako je to redovni sud utvrdio u parničnom postupku, pa nije mogla biti lišena imovine. Stoga, tuženi predlažu da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
VI. Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-172/02 od 20. maja 2004. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantica je navedeno rješenje primila 24. juna 2004. godine a apelaciju je izjavila 22. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 22.Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 23.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- k)Pravo na imovinu."
Pravo na pravično suđenje
- 24.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 25.Ustavni sud zapaža da se spor u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje prava vlasništva, dakle, na pitanje građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 26.Ustavni sud smatra da je apelantici u konkretnom slučaju bila pružena mogućnost da ravnopravno raspravlja tokom cjelokupnog postupka, i to na tri sudske instance. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja. Zatim, redovni sudovi su uzeli u obzir sve apelanticine navode i tvrdnje i dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica nije uspjela dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva, jer u skladu s relevantnim odredbama pozitivno-pravnih propisa, koje su bile osnov za donošenje osporenih odluka, utvrđeno je da ne može tražiti vlasničku zaštitu na stvari koja je prestala da postoji, kao ni poništenje ugovora o kupoprodaji zaključenog između tuženih Ismeta i Ćame Hasić, kao kupaca, i ostalih tuženika, kao prodavaca, u kojem nije bila ugovorna strana. Također, utvrđeno je da ne može tražiti zaštitu prava vlasništva na građevinskom neizgrađenom zemljištu koje nije ni stekla, niti je mogla steći po osnovu ništavog pravnog posla, niti je redovni sud mogao u sporu oko korištenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta promijeniti oblik i veličinu katastarske parcele, te udovoljiti apelanticinom tužbenom zahtjevu da joj se prizna trajno pravo korištenja dijela katastarske parcele, koji bi služio za redovnu upotrebu nepostojeće stvari, te su redovni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan.
- 27.Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su redovni sudovi tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim, te stoga ne predstavlja kršenje apelanticinih ustavnih prava. Osim toga, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo ni do procesnih povreda koje bi bile važne za poštivanje principa pravičnog suđenja, te stoga nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
- 28.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 29.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici 1. stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lnnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- 30.Pojam "imovina" podrazumijeva široke vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Također, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr., putem nasljedstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02).
- 31.U konkretnom slučaju radi se o sporu o pravu vlasništva nad kioskom, odnosno o pravu trajnog korištenja gradskog građevinskog neizgrađenog zemljišta, dakle, o apelanticinom pravu na mirno uživanje imovine, pa je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv.
- 32.Zakon o građevinskom zemljištu na jasan i nedvosmislen način propisuje uvjete za korištenje građevinskog zemljišta. Predmetno zemljište, koje je označeno kao k.č. broj 884/1 k.o. Sanski Most i koje je bilo predmet kupoprodajnog ugovora između apelantice i tuženih, u naravi predstavlja neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište koje su tuženi, u smislu člana 22. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, imali pravo koristiti, ali ne i prodati.
- 33.U okviru navedenog redovni sudovi su pravilno utvrdili da je zaključeni ugovor o kupoprodaji ništav i da ne proizvodi pravno djelovanje u skladu sa članom 10. Zakona o građevinskom zemljištu i članom 103. Zakona o obligacionim odnosima. U vezi sa pitanjem vlasništva na kiosku, redovni sudovi su utvrdili da je predmetni kiosk uništen tokom rata, te su pravilno odlučili da apelantici ne pripada vlasnička zaštita nad nepostojećom stvari, jer pravo vlasništva prestaje propašću stvari.
- 34.Slijedi da apelantica nema "imovinu" za koju smatra da je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno pravo trajnog korištenja gradskog građevinskog zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu te stvari, budući da je ugovor o kupoprodaji gradskog građevinskog zemljišta bio ništav ab initio na osnovu činjenice da je povrijeđen član 22. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu.
- 35.Iz navedenog proizlazi da odbijanje apelanticinog zahtjeva u parničnom postupku da joj se utvrdi pravo vlasništva na nepostojećoj stvari, odnosno trajno pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu te stvari, ne predstavlja lišavanje apelantice postojeće imovine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 36.U slučaju kada se apelantica žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava pri donošenju osporene odluke, nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k), odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnu primjenu prava, niti je utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
- 37.U skladu sa članom 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 38.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 742/04
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.