Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1092/04, rješavajući apelaciju Dijane Zovko na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Dijane Zovko, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1160/04 od 29. oktobra 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Dijana Zovko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 14. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1160/04 od 29. oktobra 2004. godine. Apelantica je 23. juna 2005. godine dostavila Ustavnom sudu dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) te učesnika u postupku Samira Arnauta (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 27. januara i 7. septembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 11. februara 2005. godine, Općinski sud 19. septembra 2005. godine, a tuženi 26. septembra 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog su 27. septembra 2005. godine dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Općinski sud je Rješenjem broj P-307/04 od 11. juna 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1160/04 od 29. oktobra 2004. godine, odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi smetanje posjeda koje je navodno izvršio tuženi, na nekretninama označenim kao u osporenim rješenjima. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je tužbeni zahtjev neosnovan jer je tuženi na vlastitom zemljištu izgradio građevinski objekt, a sud pruža zaštitu u postupku smetanja posjeda posljednjem stanju posjeda. Dalje se navodi da sud nije ovlašten u postupku smetanja posjeda naložiti rušenje bespravno izgrađenog građevinskog objekta, a o rušenju građevinskog objekta koji je izgrađen bez odobrenja nadležnog organa može odlučiti organ koji je nadležan za izdavanje odobrenja za građenje, u posebnom postupku, a ne u postupku smetanja posjeda. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u radnjama tuženog nema elemenata protivpravnog uznemiravanja apelanticinog posjeda, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen apelanticin tužbeni zahtjev. Kantonalni sud u obrazloženju ističe da apelanticin navod da joj je izgradnjom stambenog objekta tuženi oduzeo pravo na nesmetan pogled nije mogao uticati na donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari zato što bi apelantica, kao susjed tuženog, mogla tužbom eventualno zahtijevati da se susjedu (tuženom) zabrani podizanje sprata samo kada bi sama stekla pravo negativne služnosti, koje bi se sastojalo u zabrani susjedu da podiže sprat objekta i time sprečava njen vidik.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 7.
    Apelantica se žali da su joj navedenim sudskim rješenjima povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je ključna činjenica u stavu oba suda da čin tuženog ne predstavlja smetanje posjeda, te u tumačenju suda da u parnici zbog smetanja posjeda sud ne može naložiti rušenje bespravno sagrađenog objekta. Apelantica navodi da ovo tumačenje vrijeđa njena temeljna ljudska prava na pravično saslušanje u građanskim stvarima i posljedično pravo na imovinu, jer apelanticina imovina zbog promijenjenih okolnosti vrijedi mnogo manje nego prije što je tuženi poduzeo bespravnu gradnju.

b) Odgovori na apelaciju

  • 8.
    U odgovoru na apelaciju, koji je Ustavnom sudu dostavio Kantonalni sud, ističe se da u sudskom postupku prema ocjeni tog suda nisu povrijeđeni principi pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ravnopravnost stranaka, niti donošenje odluke u razumnom roku u javnom postupku, jer je predmet koji je dat u rad sudiji izvjestiocu 12. oktobra 2004. godine izvijećan 29. oktobra 2004. godine i sa izrađenom odlukom predat na otpremu 18. novembra 2004. godine. Sud smatra neosnovanim navedene apelanticine prigovore, o čemu je dao razloge u svojoj odluci. Apelantica i u apelaciji ponavlja iste prigovore koje je isticala i protiv prvostepenog rješenja i svi ovi navodi su bili predmet razmatranja u postupku odlučivanja o apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, te su odbijeni kao neosnovani. Također se navodi da ne stoje ni navodi apelacije da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu, čiju zaštitu bi apelantica eventualno mogla tražiti na osnovu člana 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, o čemu se u parnici zbog smetanja posjeda nije moglo raspravljati. Svoje pravno shvatanje iz osporenog rješenja drugostepeni sud je donio pravilnim, logičkim i jezičkim tumačenjem Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Imajući u vidu sve navedene razloge, Kantonalni sud predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije s obzirom da nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava na pravično suđenje niti na imovinu.
  • 9.
    Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da su navodi iz apelacije neosnovani, o čemu je dao opširne razloge u obrazloženju Rješenja broj P-307/04 od 11. juna 2004. godine, ocjenjujući da je apelanticin zahtjev za utvrđivanje smetanja posjeda u odnosu na tuženog neosnovan. U postupku donošenja navedene odluke sud je strankama omogućio predlaganje i provođenje svih predloženih dokaza, te sve provedene dokaze procijenio i detaljno obrazložio u svojoj odluci, pozivajući se na zakonske propise na kojim je takva odluka utemeljena. Ove razloge u cjelini je prihvatio i Kantonalni sud, pa slijedi da nije bilo povrede apelanticinih ustavnih prava i na osnovu navedenog predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana
  • 10.
    I tuženi ističe da su sudske odluke ispravne i zakonite, te da se u konkretnom slučaju radi o nezadovoljstvu stranke koja nije uspjela u postupku, a da u postupku okončanom osporenim rješenjem Kantonalnog suda nije došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava. Dalje tuženi podsjeća na stav Ustavnog suda da je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena na pitanja sadržana u Ustavu i da se Ustavni sud ne bavi utvrđivanjem činjeničnog stanja i preispitivanjem tumačenja i načina na koji su primijenili pravo redovni sudovi, osim u slučajevima povrede ustavnih prava, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

V. Relevantni propisi

  • 11.
    U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98) relevantne odredbe glase:

"Član 75.

  • 12.
    Posjed stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredni posjed). Posjed stvari ima i lice koje faktičku vlast na stvari vrši preko drugog lica kojem je, na osnovu pravnog posla, dalo stvar u neposredan posjed (posredan posjed). Posjed prava stvarne služnosti ima lice koje faktički koristi nekretninu drugog lica u obimu koji odgovara sadržaju te služnosti. Posjed prava korištenja tehničkih usluga (električna energija, voda, plin, telefonska linija i sl.) ima lice koje te usluge neposredno faktički koristi ili to čini preko drugog lica. Više lica mogu imati posjed iste stvari ili prava (suposjed).

Član 80.

Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda).

Član 82.

Posjednik ima pravo da zahtjeva sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda).

Član 83.

Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravna osnova posjeda i savjesnost posjednika. I posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema licu od kojeg je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz člana 82 . ovog zakona.

Član 86.

Nezavisno od spora zbog smetanja posjeda ovlašteno lice ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed".

  • 13.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03) relevantna odredba glasi:

"Član 425.

  • 14.
    Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda će se ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete".

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1160/04 od 29. oktobra 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelacija Ustavnom sudu je podnesena 14. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelantica se žali da su u postupku koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđena njezina ustava prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 20.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
  • k)
    Pravo na imovinu".

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    U konkretnom slučaju postupak okončan osporenom presudom je parnica zbog smetanja posjeda, što spada u kategoriju građanskih prava, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.
  • 22.
    Ustavni sud podsjeća da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 23.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravičan postupak, pristup sudu, efikasan pravni lijek i drugi slučajevi (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 24.
    Ustavni sud konstatuje, ocjenjujući postupak okončan osporenim rješenjem u cjelini, da je apelantica imala pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka i u dvije sudske instance. Ni u jednoj fazi postupka apelantici nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Redovni sudovi su sve provedene dokaze procijenili i detaljno obrazložili u svojim odlukama, pozivajući se na zakonske propise na kojim su takve odluke utemeljene. Redovni sudovi su utvrdili da je tuženi gradio na svojoj zemlji, te da je apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog neosnovan, jer tuženi svojim postupkom nije izvršio smetanje apelanticinog posjeda. Dalje je utvrđeno da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan jer sud nije nadležan u postupku smetanja posjeda naložiti rušenje bespravno izgrađenog građevinskog objekta, niti zabraniti buduću gradnju na spornom objektu tuženog. Kako je među strankama nesporno da je betonski stub, koji je bio izgrađen u produžetku spornog objekta porušen i da nije ponovo građen, apelanticin tužbeni zahtjev je neosnovan i u tom dijelu.
  • 25.
    Ocjenjujući pravičnost postupka u cjelini u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da su redovni sudovi primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi. Sudski postupci nisu trajali predugo da bi se moglo smatrati da je narušen princip "razumnosti roka" kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa slijedi da u postupku koji je okončan osporenim rješenjem nije povrijeđeno apelanticino ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

  • 26.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 27.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici 1. stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
  • 28.
    Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Također, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02).
  • 29.
    U konkretnom predmetu Ustavni sud zapaža da su nadležni organi utvrdili da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan jer je apelant izgradio sporni objekt na vlastitoj zemlji, na kojoj apelantica nema konstituirano nikakvo imovinsko pravo, uključujući i pravo negativne služnosti na osnovu koje bi mogla zahtijevati zabranu nastavka gradnje zbog zaklanjanja vidika. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom predmetu ne radi o imovini na kojoj apelantica ima konstituirano relevantno imovinsko pravo, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 30.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelantica žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno tumačenje i primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan pobijanim rješenjem, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelanticini navodi osnovani, niti da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Nema ni povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, jer tuženi je sporne građevinske radove radio na vlastitom zemljištu, na kom apelantica nema konstituirano relevantno imovinsko pravo u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 32.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.