USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 949/04, rješavajući apelaciju Hasana Mujagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Usvaja se apelacija Hasana Mujagića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-438/04.
Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da bez daljeg odlaganja donese odluku u predmetu broj P-438/04, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem njenog izvršenja, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Federaciji Bosne i Hercegovine da Hasanu Mujagiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 500 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Mujagića, podnesena zbog neprovođenja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj I-950/01, zato što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Mujagića, podnesena zbog nepokretanja krivičnog postupka pred Općinskim sudom u Cazinu, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Hasan Mujagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 2. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-228/00, zbog neprovođenja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj I-950/01 i zbog nepokretanja krivičnog postupka pred Općinskim sudom u Cazinu, povodom događaja u kojem je oštećen. Apelant je dopunio apelaciju 6. januara i 21. septembra 2005. godine, kada je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Velikoj Kladuši, Općinskog suda u Sarajevu i Federalnog ministarstva odbrane, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 29. novembra 2004. godine, te 14. marta i 28. jula 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda u Velikoj Kladuši zatražena je dostava spisa broj P-438/04 (stari broj P-228/00).
- 3.Kantonalni sud i Općinski sud u Sarajevu su 13. decembra 2004. godine, te 21. marta i 6. aprila 2005. godine dostavili odgovor na apelaciju, dok je Općinski sud u Velikoj Kladuši 28. marta 2005. godine dostavio traženi spis, ali ne i odgovor na apelaciju. Tuženi je 4. augusta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na traženje Ustavnog suda Općinski sud u Velikoj Kladuši je 11. oktobra 2005. godine ponovo dostavio na uvid spis broj P-438/04.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu i tuženog su 12. septembra 2005. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-228/00 (sada P-438/04)
- 7.Apelant je 8. juna 2000. godine Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog podnio tužbu radi naknade štete. U tužbi apelant je naveo da se nalazio na redovnom odsluženju vojne obaveze u V.P. 5364 u vremenu od 18. novembra 1997. godine, te da je 1. septembra 1998. godine, kada se nalazio u vojnom skladištu Vrelo, općina Cazin, došlo do eksplozije kojom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede sa trajnim posljedicama.
- 8.Općinski sud je održao ročište 27. septembra 2000. godine na kojem su bili prisutni apelant i njegov punomoćnik dok tuženi, iako uredno pozvan, nije bio prisutan. Tuženi je u spis dostavio dopis prema kojem postoji mogućnost vansudskog rješavanja predmetnog spora, te zbog toga traži odgodu ročišta. Apelant je predložio da sud donese privremenu mjeru kojom se tuženi obavezuje da apelantu plaća mjesečno 1.000 KM, počevši od 27. septembra 2000. godine do pravomoćnog okončanja postupka, zbog gubitka zarade i smanjenja opće životne sposobnosti. Apelant je predložio da se na sljedeće ročište pozovu kao svjedoci ljekari kod kojih se liječi. Apelant je predložio da se navedeno ročište odloži, te da se do sljedećeg ročišta odloži usvajanje privremene mjere dok se sud i protivna strana ne uvjere u njegovo zdravstveno stanje o kojem bi trebalo da se izjasne predloženi ljekari kao svjedoci, te dok se protivna strana ne očituje na navode sa ročišta. Sud je donio rješenje da se ročište odlaže i sljedeće zakazuje za 24. oktobar 2000. godine. Sud je odlučio da se pozovu navedeni svjedoci.
- 9.Općinski sud je održao sljedeće ročište 24. oktobra 2000. godine, na kojem su bili prisutni apelant i njegov punomoćnik, dok je tuženi bio odsutan iako je uredno pozvan. Navedenom ročištu nisu pristupili pozvani vještaci, iako su bili uredno pozvani. Sud je konstatovao da su vještaci dostavili u spis mišljenje koje je sačinio vještak dr. Evresi Okanović, specijalist neuropsihijatar. Apelant je na ročištu insistirao da sud donese traženu privremenu mjeru. Također je predložio da se tuženom dostave nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra i liječnička potvrda. Dalje je predložio da se na sljedećem ročištu apelant sasluša kao parnična stranka i to na okolnosti sadašnjeg zdravstvenog stanja, te posebno na okolnosti nastanka štete. Sud je odlučio da se ročište odlaže i sljedeće zakazuje za 19. decembar 2000. godine, da te da se od tuženog zatraži zapisnik o uviđaju o nesreći kao i da se tuženom uz poziv za sljedeće ročište dostavi zapisnik sa ročišta uz kopiju nalaza vještaka.
- 10.Općinski sud je 24. oktobra 2000. godine donio rješenje kojim se određuje privremena mjera kojom se nalaže tuženom da apelantu plaća mjesečni iznos od po 400 KM, počevši od 27. septembra 2000. godine pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili do drugačije odluke suda. Sud je odlučio da privremena mjera ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja postupka.
- 11.Općinski sud je održao sljedeće ročište 19. decembra 2000. godine, uz prisustvo apelanta i njegovog punomoćnika, a uz odsustvo uredno pozvanog tuženog. Konstatovano je da tuženi nije sudu dostavio zapisnik o uviđaju o nesreći. Apelant je predložio da ga se sasluša kao stranku, kao i da se po potrebi izvedu i drugi dokazi. Sud je navedeno ročište odložio i sljedeće zakazao za 7. mart 2001. godine. Sud je odlučio da urgira kod tuženog na dostavljanju zapisnika o uviđaju o nesreći.
- 12.Općinski sud je 7. marta 2001. godine održao ročište na kojem su bili prisutni apelant i njegov punomoćnik dok tuženi nije pristupio iako je uredno pozvan. Konstatovano je da je 6. marta 2001. godine tuženi u spis dostavio podnesak o kojem se izjasnio apelant. Sud je navedeno ročište odložio za 16. maj 2001. godine. Sud je odlučio da se ponovo kod tuženog urgira na dostavljanju zapisnika o uviđaju nakon eksplozije.
- 13.Općinski sud je 16. maja 2001. godine održao ročište na kojem su prisustvovali apelant i njegov punomoćnik, dok tuženi nije bio prisutan. Tuženi je u spis dostavio podnesak. Konstatovano je da je 6. marta 2001. godine sud obaviješten da je zahtjev za dostavu zapisnika o uviđaju proslijeđen Vojnom pravobranilaštvu. Sud je odložio ročište i sljedeće zakazao za 3. juli 2001. godine. Sud je odlučio da zatraži od Općinskog suda u Cazinu spis predmeta u vezi sa uviđajem i postupkom nakon eksplozije.
- 14.Općinski sud je održao ročište 3. jula 2001. godine ali u spisu nema zapisnika o navedenom ročištu već to proizlazi iz apelantovog podneska od 27. februara 2002. godine, kojim se obratio sudu sa molbom za zakazivanje rasprave navodeći da je zadnja rasprava u navedenom predmetu održana 3. jula 2001. godine, te da od tada nije dobijao pozive.
- 15.Općinski sud je 11. decembra 2002. godine održao ročište na kojem su bili prisutni apelant i njegov punomoćnik, dok tuženi nije bio prisutan iako je uredno pozvan. Zbog izmjene članova sudskog vijeća rasprava je počela iznova. Konstatovano je da Općinski sud u Cazinu nije u spis uložio zapisnik o istražnim radnjama. Apelant je izjavio da kao vrijednost spora označava iznos od 16.000 KM, te da ujedno preuređuje tužbu i u odnosu na tuženog tako što kao tuženu označava Federaciju Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo odbrane. Apelant je naveo da se ne radi o izmjeni tužbenog zahtjeva, nego samo pobližem određenju tuženog. Sud je odlučio da ročište odloži i sljedeće zakaže za 20. januar 2003. godine.
- 16.Općinski sud je 20. januara 2003. godine održao ročište na kojem su bili prisutni apelant i njegov punomoćnik dok tuženi, iako uredno pozvan, nije bio prisutan. Sud je konstatovao da je isti dan tuženi u spis priložio podnesak za navedeno ročište. Apelant je predložio da se sva raspoloživa dokumentacija u vezi sa njegovim liječenjem, kao i svi nalazi i mišljenja koja su dali ordinirajući ljekari i specijalista dostave vještaku medicinske struke, te da se od njega zatraži mišljenje i nalaz u vezi sa apelantovim zdravstvenim stanjem, težinom povrede, pretrpljenim bolovima, pretrpljenom strahu, potrebi tuđe njege i pomoći, te o apelantovoj radnoj sposobnosti. Sud je odlučio da će se izvršiti vještačenje u odnosu na težinu povreda, pretrpljene fizičke i duševne bolove, pretrpljeni strah i smanjenje opće životne sposobnosti, te o eventualnoj potrebi za tuđom njegom i pomoći, a sve na osnovu u spis priložene medicinske dokumentacije o apelantovom liječenju. Sud je odlučio da se ročište odloži i sljedeće zakaže za 24. februar 2003. godine.
- 17.Općinski sud je 24. februara 2003. godine održao ročište uz prisutvo apleanta i njegovog punomoćnika, a u odsustvu uredno obavještenog tuženog. Izveo je sve potrebne dokaze nakon čega je zaključio glavnu raspravu.
- 18.Općinski sud je donio Presudu broj P-228/00 od 24. februara 2003. godine, kojom se tuženi obavezuje da na ime naknade štete isplati apelantu određene iznose kao nematerijalnu štetu zbog pretrpljenih fizičkih bolova, zbog pretrpljenog straha, zbog pretrpljenih duševnih bolova, zbog smanjenja opće životne aktivnosti, zbog trpljenja duševnih bolova i zbog naruženosti. Zatim, tuženi se obavezuje da mu se na ime naknade štete isplati određeni iznos za određene periode počevši od 1. septembra 1998. godine, pa do 24. februara 2003. godine. Ubuduće treba da isplaćuje prosječni isplaćeni mjesečni neto iznos plaće zaposlenog u Federaciji Bosne i Hercegovine umanjen za iznos mjesečne rente koju apelant prima i to najkasnije do petog u mjesecu za protekli mjesec, sve dok nadležni sud na prijedlog stranaka ne odluči drugačije. Na svaki dospjeli mjesečni iznos obračunat će se zakonska zatezna kamata prema važećim propisima na dan isplate. Na dosuđene iznose za nematerijalnu štetu tuženi je dužan platiti zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja presude pa do isplate, te naknaditi troškove postupka u iznosu od 20.712,90 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.
- 19.Tuženi je protiv navedene presude izjavio žalbu 7. aprila 2003. godine, koju je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-449/03 od 8. decembra 2004. godine uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dosuđujućem dijelu kao i u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude je navedeno da prvostepeni sud apelantov pismeni podnesak od 17. februara 2003. godine, kojim je on specificirao - konačno postavio svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete, nije dostavio tuženom, tako da tuženi o takvom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu nije bio upoznat do zaključenja glavne rasprave, a da je prvostepeni sud o takvom postavljenom tužbenom zahtjevu odlučivao presudom, na što žalba osnovano ukazuje. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud glavnu raspravu zaključio 24. februara 2003. godine, a da zapisnik sa navedene rasprave nije dostavio tuženom, kako bi se upoznao sa nalazom i mišljenjem ljekara vještaka, a na što žalba osnovano ukazuje. Drugostepeni sud je naveo da je time prvostepeni sud postupio nezakonito, čime je onemogućio tuženom da raspravlja pred sudom o činjenicama koje su značajne za pravilnu primjenu materijalnog prava, a samim tim i za donošenje zakonite odluke u konkretnom predmetu. Navedeno nezakonito postupanje prvostepenog suda u vrijeme donošenja pobijane presude predstavljalo je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 7. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 42/98). Po Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) radi se o povredi odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona, pa je na osnovu člana 227. stav 1. tačka 2. istog zakona žalbu valjalo uvažiti, pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Drugostepeni sud je naveo da će u ponovnom postupku prvostepeni sud otkloniti učinjene propuste, te će ocijeniti i prigovore tuženog istaknute u toku postupka kroz osporavanje tužbenog zahtjeva i nakon toga donijeti novu zakonitu i pravilnu odluku, a u postupku će primjenjivati odredbe novog Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je predmetni spis dostavio Općinskom sudu 13. decembra 2004. godine. Predmet je sada registriran pod brojem P- 438/04 i još uvijek nije okončan.
Postupak u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj I-950/01
- 20.Na apelantov prijedlog od 22. februara 2001. godine, a na osnovu Rješenja Općinskog suda broj P-228/00 od 24. oktobra 2000. godine, Općinski sud u Sarajevu je odredio izvršenje Rješenjem broj I-950/01 od 28. februara 2001. godine, pljenidbom novčanih sredstava tuženog koja se vode na računu koji je otvoren kod "Univerzal" banke d.d. Sarajevo.
- 21.Podneskom od 23. novembra 2001. godine, "Univerzal" banka je sudu vratila rješenje o izvršenju kao neprovedivo zato što navedeni transakcijski račun ne odgovara nazivu dužnika.
- 22.Dopisom suda od 8. januara 2002. godine od apelanta je zatraženo da dostavi tačan broj transakcijskog računa tuženog.
- 23.Podneskom od 7. marta 2002. godine apelant je sudu dostavio novi broj transakcijskog računa tuženog otvorenog kod "Raiffeisen" banke d.d. Sarajevo.
- 24.Općinski sud u Sarajevu je Rješenjem broj I-950/01 od 19. marta 2002. godine odredio nastavak provođenja izvršenja određenog Rješenjem broj I-950/01 od 28. februara 2001. godine, tako što će se predmetno izvršenje provesti pljenidbom novčanih sredstava sa računa tuženog koji je otvoren kod "Raiffeisen" banke d.d. Sarajevo.
- 25.Podneskom od 29. marta 2002. godine, "Raiffeisen" banka je obavijestila sud da je transakcijski račun koji je naveden u rješenju dodijeljen drugom pravnom licu, i to Ministarstvu za trezor institucija BiH, zbog čega nisu u mogućnosti izvršiti nalog iz predmetnog rješenja, pa je zato vratila rješenje sudu.
- 26.Tuženi je 1. aprila 2002. godine izjavio prigovor na Rješenje o izvršenju broj I-950/01 od 19. marta 2002. godine, koji je Općinski sud u Sarajevu Rješenjem broj I-950/01 od 12. juna 2003. godine odbio kao neosnovan, te usvojio precizirani apelantov prijedlog od 28. februara 2003. godine, tako da se rješenje o izvršenju od 28. februara 2001. godine mijenja tako što će se izvršenje provesti pljenidbom novčanih sredstava sa računa tuženog kod "Volks" banke d.d. Sarajevo.
- 27."Volks" banka d.d. Sarajevo je svojim podneskom od 3. jula 2003. godine obavijestila sud da je račun tuženog koji je naveden zatvoren 31. decembra 2002. godine, o čemu je tuženi upoznat, te je 25. septembra 2003. godine od tuženog zatraženo da dostavi tačan broj svog transakcijskog računa kao i naziv banke kod koje je račun otvoren.
- 28.Apelant je 3. novembra 2003. godine obavijestio sud o novom transakcijskom računu tuženog. Apelant je predložio da se izvršenje provede na računu tuženog koji je otvoren kod "Univerzal" banke d.d. Sarajevo. Sud je apelantov prijedlog uz rješenje o izvršenju od 28. februara 2001. godine i rješenje od 12. juna 2003. godine dostavio "Univerzal" banci d.d. Sarajevo na provođenje.
- 29.Podneskom od 19. februara 2004. godine "Univerzal" banka d.d. Sarajevo je obavijestila sud da je račun tuženog koji je naveden u apelantovom prijedlogu zatvoren, pa je iz tih razloga sudu vratila rješenje o izvršenju. Dopisom od 30. juna 2004. godine apelant je obaviješten da je "Univerzal" banka vratila rješenje o izvršenju, te je zatraženo da dostavi novi broj transakcijskog računa i naziv banke kod koje je račun otvoren.
- 30.Apelant je 2. septembra 2004. godine dostavio novi broj transakcijskog računa tuženog, koji je otvoren kod "ABS" banke d.d. Sarajevo. Postupajući po apelantovom podnesku sud je rješenje o izvršenju dostavio "ABS" banci Sarajevo na provođenje. "ABS" banka d.d. Sarajevo je obavijestila sud da nije u mogućnosti provesti rješenje o izvršenju zato što je 18. januara 2002. godine račun zatvoren. Nakon toga je apelant podneskom od 31. decembra 2004. godine obavijestio sud da je račun tuženog otvoren kod "UPI" banke d.d. Sarajevo. Postupajući po navedenom podnesku sud je rješenje o izvršenju dostavio "UPI" banci d.d. Sarajevo uz apelantov podnesak na provođenje. Rješenje o izvršenju od 28. februara 2001. godine i rješenje o određivanju nastavka izvršenja od 12. juna 2003. godine "UPI" banka je primila 28. januara 2005. godine, o čemu je obaviješten apelant dopisom suda od 25. januara 2005. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 31.Apelant navodi povredu prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem dijelu teksta: Evropska konvencija), prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 32.Apelant se u apelaciji žalio zbog odlaganja donošenja konačne odluke u njegovom predmetu, jer u vrijeme podnošenja apelacije nije bila donesena odluka Kantonalnog suda o žalbi protiv prvostepene presude. Nakon donošenja presude Kantonalnog suda, apelant se u dopuni apelacije žali što je presudom Kantonalnog suda predmet vraćen na ponovni postupak, čime je produženo trajanje postupka i povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak zbog nedonošenja konačne odluke u razumnom roku. Ističe da je od nastanka štetnog događaja proteklo preko šest godina, a odugovlačenje postupka će se produžiti za još koju godinu jer u Općinskom sudu radi samo dvoje sudija.
- 33.Apelant se, također, žali na nemogućnost izvršenja pravosnažnog Rješenja o privremenoj mjeri broj P-228/00 od 24. oktobra 2000. godine koje je donio Općinski sud u izvršnom postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu, koji se vodi pod brojem I-950/01. Navodi da je Općinski sud u Sarajevu donio nekoliko rješenja o izvršenju i da je apelantu dostavio nekoliko dopisa koji se odnose na obavještenja komercijalnih banaka da nisu u mogućnosti izvršiti prinudnu naplatu dosuđenog iznosa. Apelant navodi da se ne radi o složenom izvršnom postupku, već da je u pitanju prinudna naplata novčanih sredstava sa računa državnog organa - tuženog tako da se sredstva skinu sa računa koji se nalazi kod komercijalnih banaka i prenese na apelantov račun. Apelant navodi da iz činjenice da je Općinski sud u Sarajevu po apelantovom prijedlogu donio nekoliko rješenja o dozvoli izvršenja, a zatim nekoliko puta od njega tražio podatak o računu tuženog, proizlazi da se ne radi samo o onemogućavanju apelanta da ostvari svoje pravo na imovinu već predstavlja pretjeran teret za njega. Ponižavajući postupak apelant vidi i u tome što je od njega pet puta tražen račun tuženog i zbog odugovlačenja sa dostavom naloga dok se ne promijeni račun.
- 34.Apelant se žali i zbog toga što nije pokrenut krivični postupak pred Općinskom sudom u Cazinu protiv lica odgovornih za eksploziju u kojoj je nastradao. Naveo je da mu je krivična presuda potrebna da bi se utvrdila isključiva krivnja tuženog, kao i zbog njegove satisfakcije. Navodi da je Općinski sud raspravnim rješenjem od 16. maja 2001. godine odlučio da se od Općinskog suda u Cazinu pribavi spis, ali da navedeni sud spis nije dostavio, te je na raspravi od 11. decembra 2002. godine apelant predložio da se ponovo urgira na dostavljanju spisa. Ističe da je tek na osnovu intervencije Ombudsmena Općinski sud u Cazinu dostavio dopis broj Kri:72/98, sa naznakom da se čeka nalaz vještaka. Naglašava da nakon toga od Općinskog suda u Cazinu nije dobio nikakav poziv, odluku, niti obavijest o pokretanju i okončanju krivičnog postupka, te da u vezi sa navedenim postupkom on samo zna za oznaku Kri:72/98. Ističe da do danas krivični postupak faktički nije ni pokrenut.
- 35.Apelant traži da mu se odredi naknada za nematerijalnu štetu zbog pretrpljenih duševnih bolova i da se Federacija Bosne i Hercegovine obaveže da mu isplati iznos od 10.000 KM i troškove sastava apelacije.
- 36.U dopuni apelacije od 21. septembra 2005. godine apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Federaciji Bosne i Hercegovine da mu u što kraćem roku isplati zaostale mjesečne iznose dosuđene naknade štete i da Federacija Bosne i Hercegovine redovno svakog mjeseca, najdalje do desetog u tekućem mjesecu, plaća naknadu u iznosu prosječne mjesečne plaće zaposlenika sve dok se pravosnažno ne riješi apelantova tužba. Pored donošenja privremene mjere apelant predlaže da mu Federacija Bosne i Hercegovine na ime nematerijalne štete zbog duševne boli i zbog nedostojnog ponašanja (zatvaranja računa i dr.) isplati iznos od 3.000 KM, nevezano za tužbu za naknadu nematerijalne štete. Dalje, predlaže da se Općinski sud obaveže da u što kraćem roku donese odluku u predmetu broj P-438/04. Također predlaže da se Općinski sud u Cazinu, odnosno Kantonalno tužilaštvo u Bihaću, obavežu da riješe krivični predmet povodom njegovog stradanja.
b) Odgovor na apelaciju
- 37.Kantonalni sud je naveo da ne nalazi da je svojom odlukom povrijedio apelantova ustavna prava. Apelantu je omogućeno da učestvuje u parničnom postupku po pravilima tog postupka kako je utvrđeno zakonom. Sud navodi da je činjenica da je postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom trajao dugo, ali da razloge za to ne treba tražiti u namjeri da se apelant dovede u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog ili da mu se uskrati određeno pravo koje proizlazi iz pravila parničnog postupka, već u drugim razlozima koji su bitno van odnosa između stranaka. Sud navodi da za svoju odluku ne može dati druge razloge od onih koje je u njoj već obrazložio, te predlaže da se apelacija odbije.
- 38.Općinski sud u Sarajevu je u svom izjašnjenju detaljno naveo činjenice u vezi sa izvršnim postupkom. Sud je naveo da je postupao po prijedlozima apelanta kao tražioca izvršenja, odnosno da je rješenje o izvršenju dostavljano bankama na račune koje je dostavio apelant. Međutim, banke su vraćale predmetno rješenje o izvršenju kao neprovedivo zato što su navedeni računi tuženog u apelantovim podnescima zatvoreni, tako da prema ocjeni suda nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava, budući da je sud postupao po svakom apelantovom podnesku i obavještavao ga o smetnjama za provođenje izvršenja.
- 39.Tuženi ističe da je na nivou Federalnog ministarstva odbrane bila formirana Komisija za vansudsko poravnanje za naknadu vidova nematerijalne štete, te da se u ovoj spornoj pravnoj stvari insistiralo na vansudskom poravnanju na šta apelant nije pristao. Tuženi smatra da je u parničnom postupku iskoristio svoja zakonom utvrđena prava na izjavljivanje redovnog pravnog lijeka, te da u pogledu povrede pravičnog postupka u razumnom roku ne vidi bilo kakvu svoju grešku, niti odgovornost. U pogledu izvršnog postupka tuženi navodi da su tačni apelantovi navodi da tuženi nije izvršio svoje daljnje obaveze po rješenju o privremenoj mjeri. Međutim, to nije mogao, niti trebao biti razlog da se apelant ne naplati u smislu Zakona o izvršnom postupku, te da je tuženi u smislu navedenog zakona protiv rješenja o izvršenju koristio predviđene redovne pravne lijekove. Tuženi navodi da su neprihvatljivi apelantovi navodi u dijelu koji se odnosi na nemogućnost da se utvrdi broj računa tuženog kao i komercijalna banka kod koje se vodi račun sa novčanim sredstvima tuženog, a i razloga što je Federalno ministarstvo odbrane budžetski korisnik Federacije Bosne i Hercegovine.
V. Relevantni propisi
- 40.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 58/03)
"Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 227.
(1) Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
Š...Ć
- 2)ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude; Š...Ć".
VI. Dopustivost
- 41.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na apelantove navode o izvršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu i krivični postupak pred Općinskim sudom u Cazinu, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od sljedećih slučajeva:
- 9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom".
- 42.U konkretnom slučaju, apelant se žali na nemogućnost izvršenja Rješenja broj P-228/00 od 24. oktobra 2000. godine, kojim je određena privremena mjera u njegovu korist. Zbog navedenog, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
- 43.Tumačiti pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao da se tiče isključivo vođenja postupka, vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao "integralni dio suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. To će biti slučaj ako ne postoji izvršenje u razumnom zakonskom roku, ili ako neopravdanost neizvršenja povlači ponovnu povredu tog građanskog prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, st. 34-36, kao i Odluku Ustavnog suda broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, tač. 27-31). Ako se pravosnažno utvrdi građansko pravo, a nadležni organ neće da ga izvrši, pravo na pravično suđenje u postupku utvrđivanja građanskog prava postalo bi bespredmetno i bez adekvatnog dejstva. Na taj način negira se pravo na pristup sudu. Pravo pristupa sudu ne znači samo formalan pristup sudu, već podrazumijeva djelotvoran pristup sudu. Da bi nadležni organ bio djelotvoran on mora obavljati svoju dužnost na zakonit i djelotvoran način. Obaveza obezbjeđivanja djelotvornog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, presuda od 9. oktobra 1979. godine, serija A-32, stav 25). Dakle, pravo na pristup sudu traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U protivnom, djelotvoran postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bio bi iluzoran ako u naknadnom, izvršnom postupku, to građansko pravo ne može zaživjeti.
- 44.Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se u apelantovom predmetu ne radi o odbijanju nadležnog organa da izvrši pravosnažno utvrđeno građansko pravo, nego se radi o tome da su banke vraćale Općinskom sudu u Sarajevu rješenje o izvršenju kao neprovedivo zato što su računi tuženog, koje je apelant dostavljao sudu, kod različitih banaka zatvoreni. Naime Općinski sud je, kao nadležan organ, djelotvorno i zakonito obavio svoju funkciju, tj. donio je rješenje o izvršenju i udovoljio svakom apelantovom podnesku kojim je dostavljao brojeve transakcijskih računa tuženog otvorenih kod različitih banaka. Međutim, banke su obavještavale sud da nisu u mogućnosti provesti rješenje o izvršenju, zato što su transakcijski računi koje je apelant dostavljao sudu zatvoreni. Stoga, predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenih apelantovih ustavnih prava, te je Ustavni sud zaključio da je u ovom dijelu predmetna apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
- 45.U dijelu apelacije koja se odnosi na krivični postupak apelant se žali da Općinski sud u Cazinu odugovlači krivični postupak, odnosno da faktički krivični postupak nije ni pokrenut protiv odgovornih lica zbog eksplozije u kojoj je nastradao. U vezi s tim, opravdano se postavlja pitanje da li pravo pojedinca da traži pokretanje krivičnog postupka protiv drugog lica spada u djelokrug člana 6. Evropske konvencije.
- 46.Ustavni sud, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." U vezi sa predmetnom apelacijom, ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definirani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije.
- 47.Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije na koji se poziva apelant, u krivičnim postupcima garantira pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje Š...Ć osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo takvo lice može se smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantiralo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).
- 48.Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 49.U smislu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 50.U odnosu na preostali dio apelacije koji se tiče odlaganja donošenja odluke u postupku pred Općinskim sudom, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 51.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 52.U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba uključivati samo sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01).
- 53.Pored toga, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 54.Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 55.Apelant smatra da je zbog odlaganja donošenja konačne odluke u postupku pred Općinskim sudom povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
- 56."Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 57.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 57.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 58.U konkretnom slučaju radi se o sporu građanskopravne prirode, tj. tužbi radi naknade štete, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
- 59.Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta u sporu dovodi u pitanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
Period koji se uzima u obzir
- 60.Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu 8. juna 2000. godine. Ovaj sud je donio presudu 24. februara 2003. godine, koja je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-449/03 od 8. decembra 2004. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovan postupak. Postupak je još uvijek u toku pred Općinskim sudom. Dakle, može se zaključiti da navedeni postupak traje preko pet godina od momenta kada je apelant podnio tužbu i još uvijek nije okončan.
a) Složenost predmeta
- 61.U vezi sa ocjenom je li neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (Evropski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (Evropski sud za ljudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje, nisu tako složena da bi zahtijevali da se rješavaju u periodu dužem od pet godina.
b) Ponašanje podnosioca apelacije
- 62.Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima utvrđivanje je li odluka donesena u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za ljudska prava No. 11541/85 O.I. 70).
- 63.U skladu s navedenim, Ustavni sud će prvo ispitati apelantovo ponašanje u ovom predmetu. U skladu s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio prisutan na svakom od održanih ročišta. Na navedenim ročištima apelant je predlagao sudu donošenje privremene mjere, izvođenje dokaza, preuređivao tužbu i na taj način uticao na trajanje postupka.
- 64.Međutim, o žalbi protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio presudu nakon više od godinu dana. Ustavni sud smatra da apelant svojim ponašanjem nije doveo do toga da postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom traje više od godinu dana.
- 65.Dalje, prvostepena presuda je u dosuđujućem dijelu i u pogledu troškova parničnog postupka ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Međutim, Općinski sud od 13. decembra 2004. godine, kada mu je Kantonalni sud vratio spis, nije preduzeo radnje koje su mu naložene odlukom Kantonalnog suda. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da apelant ima opravdanu bojazan da se njegov predmet neće riješiti u skorije vrijeme. Također, apelant po Zakonu o parničnom postupku nema nikakav pravni lijek kojim bi ubrzao navedeni parnični postupak, tako da njemu jedino preostaje da čeka kada će se njegov predmet pravosnažno okončati.
- 66.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, iako je apelantovo ponašanje na neki način dovelo do odlaganja donošenja odluke, ipak apelant svojim ponašanjem nije doveo do toga da navedeni postupak traje preko pet godina, te da nema jasnih naznaka kada će biti okončan.
c) Ponašanje suda
- 67.Nakon podnošenja tužbe 8. juna 2000. godine prvostepeni sud je donio presudu 24. februara 2003. godine, dakle nakon skoro tri godine. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud do donošenja presude bio aktivan, te preduzimao radnje s ciljem izvođenja dokaza, određivanja privremene mjere, izuzev u periodu od 3. jula 2001. godine, pa do 11. decembra 2002. godine, dakle u periodu dužem od jedne godine, kada nije održao niti jedno ročište.
- 68.Nakon donošenja prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu 7. aprila 2003. godine o kojoj je Kantonalni sud riješio 8. decembra 2004. godine, dakle nakon više od godine dana.
- 69.Međutim, navedeni postupak još uvijek nije okončan, niti je Općinski sud preduzeo bilo koju radnju u skladu sa odlukom Kantonalnog suda. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je potpuno neizvjesno kada će se navedeni postupak okončati.
- 70.Dalje, Ustavni sud konstatira da Općinski sud nije Ustavnom sudu ponudio obrazloženje u pogledu dužine trajanja navedenog postupka i pored urgencije Ustavnog suda da dostavi odgovor na apelaciju. Kantonalni sud je u svom odgovoru naveo da navedeni postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom traje dugo, ali da razloge za to ne treba tražiti u namjeri suda da apelanta dovede u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog ili da se apelantu uskrati određeno pravo koje proizlazi iz pravila parničnog postupka, već su razlozi bitno van odnosa između stranaka. Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje Kantonalnog suda nije dovoljno da opravda ponašanje prvostepenog i drugostepenog suda zbog neokončavanja navedenog postupka u periodu dužem od pet godina.
- 71.Uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da je neokončavanje predmetnog postupka u roku dužem od pet godina prešlo granice "razumnog roka" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 72.Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u parničnom postupku, koji se vodi pod brojem P-438/04 pred Općinskim sudom, povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na razuman rok.
Ostali navodi
- 73.U pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode o kršenju ustavnih prava iz apelacije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
- 74.Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete dosudi iznos od 10.000 KM zbog odlaganja donošenja odluke o njegovoj tužbi, iznos od 3.000 KM zbog neprovođenja postupka izvršenja, kao i da mu se naknade troškovi podnošenja apelacije koje nije precizirao.
- 75.U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
- 76.Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Apicella protiv Italije i devet drugih slučajeva protiv Italije (vidi presudu od 10. novembra 2004. godine), u kojem je utvrđen obrazac za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima dužine postupka. U navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava je zaključio da, kao opća smjernica, podnosioci predstavke koji mogu da dokažu da je član 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen odlaganjima, treba da dobiju između 1.000 i 1.500 eura na ime nadoknade za svaku godinu trajanja postupka, bez obzira jesu li podnosioci predstavke dobili ili izgubili domaći postupak, ili je postignuto prijateljsko poravnanje. Ovaj iznos, međutim, može biti umanjen da bi se uzeo u obzir standard života u zemlji, kao i držanje podnosioca predstavke. Odšteta Evropskog suda za ljudska prava će, također, biti umanjena ako je podnosilac predstavke primio presudu domaćeg suda da je zahtjev "razumnog roka" člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen i ako je dobio nadoknadu, iako neodgovarajuću, od domaćih institucija. Ova osnovna rata treba biti uvećana na 2.000 eura ako se slučaj odnosi na pitanje koje zahtijeva posebnu ažurnost.
- 77.Ustavni sud smatra da, prilikom utvrđivanja obrasca za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima dužine postupka u Bosni i Hercegovini, životni standard i ekonomske prilike treba posmatrati kroz parametar ukupnog nacionalnog dohotka (GDP-Gross Domestic Product ili vrijednost svih konačnih roba i usluga proizvedenih u zemlji tokom godine podijeljen sa prosječnom populacijom za istu godinu). U navedenom predmetu Evropskog suda za ljudska prava slučaj se odnosio na Italiju, u kojoj je za 2004. godinu GDP iznosio 29.014 USD, dok je za Bosnu i Hercegovinu iznosio 2.125 USD, dakle, oko 13 puta manje (izvor: http://en.wikipedia.org). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su domaći sudovi odlagali donošenje odluke, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
- 78.U konkretnom slučaju se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantu za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od po približno 150 KM. Međutim, Ustavni sud je već naveo da smatra da je apelant, istina ne bitno, doprinio odlaganju. Imajući u vidu sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznosi 500 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Federacija Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
- 79.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je odlaganje u postupanju po apelantovoj tužbi za naknadu štete takve prirode da predstavlja kršenje "razumnog roka" iz navedenih članova.
- 80.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 81.S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
- 82.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.