USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 12. aprila 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 455/04, rješavajući apelaciju I. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija I. S., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-273/01 od 19. februara 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-251/00 od 16. maja 2001. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona broj 11/1-31-68-UP-2/99 od 25. septembra 2000. godine i Rješenja Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova Općine Bihać broj 04-23-1390/99/3 od 25. aprila 2000. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I. Uvod
- 1.I. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je, 17. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-273/01 od 19. februara 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-251/00 od 16. maja 2001. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) broj 11/1-31-68-UP-2/99 od 25. septembra 2000. godine i Rješenja Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Općina Bihać) broj 04-23-1390/99/3 od 25. aprila 2000. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog ministarstva i Općine Bihać zatraženo je, 21. februara 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 10. marta 2005. godine, Kantonalni sud 2. marta 2005. godine, Kantonalno ministarstvo 25. februara 2005. godine, a Općina Bihać 7. marta 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog ministarstva i Općine Bihać su, 14. marta 2005. godine, dostavljeni apelantici.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Općina Bihać je Rješenjem broj 04-23-1390/99/3 od 25. aprila 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 11/1-31-68-UP-2/99 od 25. septembra 2000. godine, odbila apelanticin zahtjev za povrat stana koji se nalazi u Bihaću u naselju Harmani H-1 (u daljnjem tekstu: sporni stan). U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je u postupku donošenja rješenja utvrđeno da je apelantici, Rješenjem organa Komande garnizona Bihać broj 106-12/2 od 28. aprila 1992. godine, ustupljen na otkup sporni stan i da je ona, 18. novembra 1992. godine, zaključila ugovor o korištenju spornog stana. Apelantica je u sporni stan uselila u martu 1992. godine, a u maju iste godine je otišla u Beograd na službeni put kao civilno lice na službi u JNA. U Bihać se vratila u oktobru 1992. godine, a u spornom stanu je bilo useljeno treće lice. Ugovor o korištenju stana je zaključila u periodu kada nije bila u posjedu spornog stana. Apelanticin zahtjev za povrat stana je odbijen ne osnovu člana 2. tačka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kojim je određeno da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, prestaje da važi. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom.
- 7.Kantonalni sud je Presudom broj U-251/00 od 16. maja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Už-273/01 od 19. februara 2004. godine, odbio apelanticinu tužbu, također, primjenom člana 2. tačka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
IV. Relevantni propisi
- 8.Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01)
"Član 2. st. 3.
Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na temelju stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.
Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju, ima pravo na novi ugovor o korištenju "ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom" ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 5. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana.
Član 18.b stav 1.
Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine.
Član 18.d st. 1. i 2.
Ukoliko je stanarsko pravo prestalo u skladu sa članom 5. ovog zakona, i ako privremeni korisnik nema pravo na novi ugovor o korištenju stana, stan se stavlja pod upravu općinskog organa nadležnog za stambene poslove do 4. jula 2001. godine.
U slučaju iz prethodnog stava općinski organ uprave nadležan za stambena pitanja donosi privremeno rješenje o korištenju stana za period od najviše šest mjeseci.
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelantica je u svojoj apelaciji navela da je u sporni stan uselila u martu 1992. godine, iako je rješenje o dodjeli stana doneseno u aprilu 1992. godine, a sporni stan je napustila u maju 1992. godine kada je, kao civilno licu na službi u JNA, otišla na službeni put u Beograd. U stanu su ostala njena dva sina. Apelantica se iz Beograda pokušala vratiti u Bihać u julu 1992. godine, ali je zarobljena i odvedena u sabirni centar u Kninu, gdje je bila sve do oktobra 1992. godine, kada je puštena. Nakon povratka u Bihać je sve vrijeme pokušavala da se vrati u sporni stan. Dalje je navela da su nadležni organi, u postupku rješavanja njenog zahtjeva za povrat stana, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, jer se u njenom slučaju nije radilo o napuštenom stanu. Prema njenim navodima, sporni stan nije proglašen napuštenim, niti je bilo osnova za donošenje takvog rješenja, a ona se nije mogla smatrati izbjeglicom ili raseljenim licem, jer njen odlazak iz stana nije bio zbog ratnih dejstava, nego je samo izvršavala svoju radnu obavezu, pošto je u tom periodu vojska JNA bila prisutna sa svojim jedinicama u Bihaću. Apelantica je navela da joj je osporenim rješenjima i presudama onemogućeno da se vrati u svoj dom čime je povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma koje garantira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Odgovor na apelaciju
- 10.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelanticina žalba na presudu Kantonalnog suda odbijena osporenom presudom Vrhovnog suda nakon što je taj sud našao da je na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica pravilno zaključeno da apelantica nije stekla stanarsko pravo na spornom stanu. U odgovoru je, također, navedeno da ne stoje navodi iz apelacije da je došlo do povrede njenog prava na poštivanje doma iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 11.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da nije došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava, jer je taj sud pravilno utvrdio da apelantica nije bila nosilac stanarskog prava na stanu čiji povrat traži, ni faktički ni pravno. Taj sud je, dalje, naveo da je svoju presudu obrazložio na način koji je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 12.Kantonalno ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je članom 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa tim zakonom, zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, prestaje da važi. Također je navedeno da je članom 11. Zakona o stambenim odnosima propisan način stjecanja stanarskog prava, a u kojem se traži kumulativno ispunjenje tri uvjeta a to su: useljenje, ugovor o korištenju stana i pravosnažni akt o dodjeli stana na korištenje. Na kraju je navedeno da, s obzirom da apelantica ima samo rješenje o dodjeli stana na korištenje, odnosno to rješenje je prestalo da važi u skladu sa članom 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a naprijed navedeni zakoni nisu u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine, smatraju da apelanticina ustavna prava nisu povrijeđena.
- 13.Općina Bihać je u odgovoru na apelaciju izložila hronološki slijed činjenica osporenog postupka i nije se izjasnila o navodima o povredi apelanticinih ustavnih prava.
VI. Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-273/01 od 19. februara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporena presuda je, zbog dostavljanja stranama u postupku, primljena u Kantonalnom sudu 28. aprila 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 17. maja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 18.Apelantica je osporila navedene odluke tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
Član 8. Evropske konvencije:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 19.Prema praksi Ustavnog suda osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava, garantirana članom 8. Evropske konvencije. Stav 2. člana 8. Evropske konvencije dozvoljava javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet; i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi je li to miješanje bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" i je li miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti je li odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i je li predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu.
- 20.U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvo mora utvrditi može li se sporni stan smatrati apelanticinim domom u okviru značenja iz člana 8. Evropske konvencije, te predstavljaju li osporene odluke miješanje u njeno pravo na poštovanje doma i je li to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
- 21.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava izraz "dom" odnosi se kako na iznajmljeni dom tako i na dom u privatnom vlasništvu. U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio obim člana 8. Evropske konvencije tako da se primjenjuje i na stanove na kojima postoji stanarsko pravo (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 55/02 od 26. septembra 2003. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 3/04, tačka 28). Osim navedenih kriterija pomoću kojih se određuje šta se može smatrati "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je ustanovio i praksu prema kojoj se stan ili dio stana ne može smatrati domom u okviru značenja iz člana 8. Evropske konvencije ukoliko je on "nezakonito korišten" ili se "osoba ilegalno uselila u njega" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/01 od 31. augusta 2001. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 33/01, kao i Odluku Ustavnog suda broj U 31/01 od 21. decembra 2001. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 13/02). Također, Ustavni sud je usvojio stav da se "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije može smatrati i stan u koji je neko lice uselilo na osnovu rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju stana (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 60/04).
- 22.Apelantica je navela u svojoj apelaciji da je u sporni stan uselila u martu 1992. godine, a da je rješenje o korištenju stana dobila 28. aprila 1992. godine. U stanu je živjela do maja 1992. godine, kada je otišla na službeno putovanje u Beograd, a u stanu su ostala njena djeca. Apelantica se iz Beograda pokušala vratiti u Bihać u julu 1992. godine, ali je zarobljena i odvedena u sabirni centar u Kninu, gdje je bila sve do oktobra 1992. godine, kada je puštena. Apelantica je, 18. novembra 1992. godine, zaključila ugovor o korištenju stana sa Osnovnom zajednicom stanovanja Općine Bihać, iako se nije nalazila u posjedu stana. Zahtjev za povrat stana je podnijela 1. aprila 1999. godine, ali do danas nije uspjela u svojoj namjeri da se vrati u sporni stan. Strane u postupku nisu osporile ove navode. Apelantica, nesporno, nije bila nezakoniti korisnik spornog stana, što bi moglo predstavljati smetnju da se taj stan smatra njenim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Iako je provela kratak vremenski period u spornom stanu prije nego što ga je privremeno napustila, činjenica da su u stanu ostala njena djeca, kao i to da se uporno pokušavala vratiti u sporni stan nakon što je u oktobru 1992. godine puštena iz zarobljeništva, ukazuje na njenu namjeru da u spornom stanu živi i trajno zasnuje svoj dom. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da se sporni stan smatra apelanticinim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 23.Imajući u vidu da je osporenim odlukama apelantici uskraćeno pravo na povrat spornog stana, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije.
- 24.Ustavni sud, stoga, mora ispitati je li miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano ono mora biti "u skladu sa zakonom". S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da su donosioci osporenih odluka osporili apelanticino pravo na povrat u posjed spornog stana na osnovu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. S obzirom da je apelantica zaključila ugovor o korištenju stana 18. novembra 1992. godine, dakle u periodu u kojem se u skladu sa tom odredbom takav ugovor poništava, pravilno je primijenjena navedena odredba. Ta se odredba primjenjuje i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u skladu sa članom 18.b stav 1. tog zakona, jer je raniji nosilac stanarskog prava napustio sporni stan prije 4. aprila 1998. godine.
- 25.Ustavni sud treba da razmotri je li miješanje u apelanticina prava, iako je to miješanje bilo u skladu sa zakonom, "neophodna mjera u demokratskom društvu", u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U ovom kontekstu Ustavni sud treba razmotriti je li predmetna odluka imala legitiman cilj i je li predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu kako bi se postigao taj cilj (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A broj 45, stav 43).
- 26.Kao što je to već navedeno u ovoj Odluci, apelanticin zahtjev za povrat spornog stana je odbijen primjenom člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Tom se odredbom poništavaju svi ugovori zaključeni u određenom vremenskom periodu tokom i poslije rata u Bosni i Hercegovini i licima koja su imala stanarska prava na tim stanovima prije rata se omogućava povrat. U skladu sa navedenim, može se zaključiti da zaštita prava tih lica predstavlja opravdan cilj za miješanje u apelanticino pravo na poštivanje njenog doma u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Nije utvrđeno u postupku pred upravnim organima je li raniji nosilac stanarskog prava na spornom stanu podnio zahtjev za povrat spornog stana, i ukoliko to nije slučaj u skladu sa članom 18.d stav 1. navedenog zakona, takav stan se privremeno stavlja pod općinsku upravu i koristi se za potrebe privremenog smještaja. Kako je apelanticino pravo korištenja spornog stana ex lege prestalo, nadležni organi su pravilnom primjenom relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima zaključili da apelantica nema pravo na povrat spornog stana. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da je to miješanje u apelanticino pravo na poštivanje njenog doma bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 27.Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 28.Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, s obzirom da je apelanticin ugovor o korištenju stana, zaključen u novembru 1992. godine, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, poništen. Ustavni sud je zaključio da se radilo o apelanticinom "domu" u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, ali je miješanje u to njeno pravo bilo u skladu sa zakonom i "neophodna mjera u demokratskom društvu", u smislu stava 2. tog člana.
- 29.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 30.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.