USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1083/04, rješavajući apelaciju Siniše Vučetića i Zorana Mašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Siniše Vučetića i Zorana Mašića, podnesena protiv presuda Okružnog suda u Trebinju broj Kž-63/04 od 23. septembra 2004. godine i Osnovnog suda u Foči broj K-77/03 od 10. maja 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Vučetića i Zorana Mašića, podnesena protiv presuda Okružnog suda u Trebinju broj Kž-63/04 od 23. septembra 2004. godine i Osnovnog suda u Foči broj K-77/03 od 10. maja 2004. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Siniša Vučetić i Zoran Mašić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Foče, koje zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijeli su 10. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-63/04 od 23. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-77/03 od 10. maja 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu tada važećeg člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda je 27. januara 2005. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. februara 2005. godine.
Na osnovu tada važećeg člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda je 2. augusta 2005. godine dostavljen apelantima.
III. Činjenično stanje
- 3.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 4.Općinsko javno tužilaštvo iz Foče podnijelo je protiv apelanata optužnicu broj Kt-25/97 od 15. augusta 1997. godine, koja je precizirana na glavnom pretresu u Osnovnom sudu održanom 29. aprila i 10. maja 2004. godine zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 3. Krivičnog zakonika Republike Srpske. Predmetnom optužnicom apelanti su okrivljeni da, kao službena lica koja su se nalazila na dužnosti u svojstvu pograničnih policajaca Republike Srpske, u namjeri da pribave imovinsku korist, nisu izvršili službenu dužnost obavještavanja neposredno pretpostavljenog i stanicu policije Čajniče, niti su sačinili službenu zabilješku zbog nezakonitog uvoza cigareta u Republiku Srpsku, s obzirom da u znali da je carinik dozvolio da putnici koji su se nalazili u autobusu unesu više paketa raznih vrsta cigareta za koje nisu imali dozvolu, te da nije izvršio službenu radnju, carinsku kontrolu robe i putnika. Istom optužnicom je okrivljen i carinik koji nije apelant u predmetnoj apelaciji.
- 5.Na osnovu izvedenih dokaza, Osnovni sud je nakon održanog glavnog usmenog i javnog pretresa donio Presudu broj K-77/03 od 10. maja 2004. godine, kojom je apelante i još jedno lice, koje nije apelant, proglasio krivim i osudio na zatvor u trajanju od trideset dana zbog počinjenog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 3. Krivičnog zakonika Republike Srpske, s tim da je apelantima u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme koje su proveli u pritvoru po rješenju istražnog sudije Osnovnog suda od 18. aprila do 13. maja 1997. godine. Apelantu Siniši Vučetiću je izrečena mjera bezbjednosti oduzimanjem 1.000,00 KM radi zaštite morala.
- 6.Protiv navedene presude Okružno tužilaštvo iz Trebinja (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) i apelanti su podnijeli žalbe Okružnom sudu, i to Okružno tužilaštvo zbog odluke o kazni, a apelanti zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kazni, i zbog mjere bezbjednosti.
- 7.Presudom broj Kž-63/04 od 23. septembra 2004. godine Okružni sud je u žalbenom postupku odbio kao neosnovanu žalbu Okružnog tužilaštva i prvookrivljenog koji nije apelant, a žalbu apelanata djelimično uvažio. Sud je preinačio mjeru bezbjednosti izrečenu apelantu Siniši Vučetiću u prvostepenoj presudi tako što ga je oslobodio od oduzimanja predmeta - novca u iznosu od 1.000,00 KM. Okružni sud je ispitao žalbene navode apelanata na prvostepenu presudu koji se odnose na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku, koja se ogleda u protivrječnosti izrečene presude sa njenim razlozima, te da obrazloženje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog čega je pobijana presuda nerazumljiva i nejasna. Okružni sud je ocijenio da se u žalbi apelanata nastoji opovrgnuti činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud i na tom osnovu konačan zaključak koji povlači odgovornost apelanata za krivično djelo iz člana 337. stav 3. Krivičnog zakonika Republike Srpske, sa tvrdnjom da nije bilo mjesta da sud svoju odluku zasnuje na iskazu svjedoka koji su saslušani zamolbenim putem kod istražnog sudije, zato što takvi iskazi sadrže procesne nedostatke.
- 8.Rješavajući o navedenim žalbenim prigovorima Okružni sud je naglasio da su: "Tačni žalbeni navodi, da je prvostepeni sud činjenično utvrđenje svoje presude, pored ostalih dokaza, zasnovao na iskazima svjedoka Krsmanovićeve, Stanišića i Miloševića, koje su ti svjedoci dali zamolbenim putem, a po kojim iskazima je u autobusu u momentu dolaska na granični prijelaz "Mostina" bilo 373 šteka raznih vrsta cigareta koje su oni kupili u Tuzima s namjerom da ih prenesu u Republiku Srpsku iako za to nisu imali odobrenje za uvoz. Ti iskazi su dati pred istražnim sudijama Osnovnog suda u Zvorniku odnosno Vlasenici, uz upozorenje u smislu člana 231. Zakona o krivičnom postupku. Dakle, navedeni svjedoci su saslušani kod suda, i njihovi iskazi, koji su uz saglasan prijedlog stranaka pročitani na glavnom pretresu, imaju snagu dokaza bez obzira što su pribavljeni zamolbenim putem. Isti svjedoci saslušani na glavnom pretresu su, suprotno ovom, naveli da su izašli iz autobusa i prenijeli cigarete zaobilaznim putem mimo graničnog prijelaza. Okružni sud je naglasio: "da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je u smislu člana 328. Zakona o krivičnom postupku svjedocima ukazao na odstupanje u njihovim iskazima na glavnom pretresu u odnosu na ono što su iskazivali ranijom prilikom, i na taj način pokušao da otkloni kontradiktornost u njihovim iskazima. Odredba iz člana 347. stav 1. Zakona o krivičnom postupku određuje podlogu presude kojom to mogu biti samo one činjenice i dokazi koji su iznijeti na glavnom pretresu. U konkretnom slučaju, ne samo da je prvostepeni sud neposredno saslušao na glavnom pretresu navedene svjedoke već je uz suglasnost stranaka i pročitao njihove iskaze sa zapisnika kod istražnog sudije zamolbenim putem, dakle, ti iskazi su bili predmet glavnog pretresa. Na taj način se pokazuje da ničim nije povrijeđeno načelo neposrednosti, a time da pobijana presuda nije zasnovala bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 2. Zakona o krivičnom postupku. Osim toga Okružni sud je naglasio: "Odvojeno je pitanje, kojim iskazima će sud pokloniti vjeru i iz kojih razloga, pri čemu, u slučaju neslaganja njihovih iskaza sa glavnog pretresa u odnosu na one koje su dali pred istražnim sudijom, samo po sebi, ne znači da prednost treba dati iskazima sa glavnog pretresa, na što se njihovim žalbama upućuje. Prvostepeni sud je, imajući u vidu cjelinu svjedočenja, poklonio vjeru iskazima svjedoka Stanišića, Krsmanovićeve i Miloševića koje su dali pred drugim sudovima zamolbenim putem. Za takvu ocjenu prvostepeni sud je u smislu člana 357. stav 7. Zakona o krivičnom postupku, dao iscrpne razloge na kojim zasniva svoje uvjerenje zašto smatra dokazanim činjenice koje su predmet optužbe". Okružni sud je istakao da: "na str. 9. obrazloženja prvostepeni sud obrazlaže zašto nije ukazao povjerenje iskazima svjedoka Stanišića, Krsmanovićeve, Miloševića i Mihajlović Đorđija, koje su dali na glavnom pretresu od 26. aprila i 10. maja 2004. godine, navodeći kao razlog što su isti mijenjali svoje iskaze u toku postupka, ocjeni prvostepenog suda da ih sa stanovišta njihove uvjerljivosti smatra iskonstruisanim i sračunatim da pomognu okrivljenim i olakšaju im položaj u toku postupka, se ne može prigovoriti kako to čini žalba okrivljenih po njihovom braniocu, da od tog suda izostaje sadržajna ocjena dokaza."
- 9.Okružni sud je, također, utvrdio da je prvostepeni sud svoje uvjerenje o dokazanosti činjenica koje su predmet optužbe zasnovao na analizi i ostalih provedenih dokaza, i to: saslušanjem mnogobrojnih svjedoka, uvidom u službenu zabilješku Službe javne sigurnosti Čajniče od 18. aprila 1997. godine, akt MUP-a Crne Gore, dopis Službe javne sigurnosti Čajniče od 27. decembra 2001. godine.
- 10.Okružni sud je zaključio da su neprihvatljivi žalbeni navodi apelanata kojim se u suštini ponavlja njihova odbrana sa glavnog pretresa u odnosu na okolnost da nisu imali vremena da sačine službenu zabilješku, jer njihove izjave date na glavnom pretresu opovrgavaju takav zaključak.
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelanti apelacijom pobijaju presude Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 12.Apelanti navode da se sudovi nisu pridržavali Zakona o krivičnom postupku, jer su povjerovali iskazima svjedoka koje su oni dali zamolbenim putem pred drugim sudovima, a koji sadrže procesne nedostatke, jer iskazima svjedoka nisu prisustvovali okrivljeni ni njihovi branioci. Također, ističu da bi se nepreduzimanje pojedinih radnji moglo kvalificirati kao krivično djelo zloupotrebe službenog položaja, kod okrivljenog mora postojati namjera da sebi i drugom pribavi imovinsku korist, kao jedno od njegovih bitnih i zakonskih obilježja, što tokom postupka nije dokazano. Dalje, apelanti navode da je sud pogrešno i na njihovu štetu primijenio materijalno pravo.
b) Odgovor na apelaciju
U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u toku postupka pred prvostepenim sudom nije došlo do kršenja ustavnih prava koja se odnose na pravičan postupak i prava na slobodu i sigurnost lica. Također, ističe da navodi apelanata predstavljaju ponavljanje njihove odbrane i smatra da pobijanom presudom nije došlo do povrede krivičnog procesnog zakona na štetu apelanata.
IV. Relevantni propisi
- 13.Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01)
Član 337. u relevantnom dijelu glasi:
Š�Ć
(3) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlaštenje, prekorači granice svog ovlaštenja ili ne izvrši službenu dužnost, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
Š�Ć"
Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90 te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01)
Član 15.
"(1) Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.
(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u prilog."
Član 347. u relevantnom dijelu glasi:
"(1) Sud zasniva svoju presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 364. u relevantnom dijelu glasi:
"(1) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji:
Š...Ć
- 8)ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnovati presuda, osim ako je, s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda.
Š...Ć
(2) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa, ili pri donošenju presude, nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo odbrane, a to je uticalo ili je moglo uticati na zakonito i pravilno donošenje presude.
Š...Ć
11) Ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili znatno proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
(2) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa, ili pri donošenju presude, nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo odbrane, a to je uticalo ili je moglo uticati na zakonito i pravilno donošenje presude."
VI. Dopustivost
- 14.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Š�Ć Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdavati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."
- 15.Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizlaze zaštićeno članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi u toku postupka imaju pravo da, u skladu sa pozitivno-pravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka o dopustivosti broj AP 373/04 od 18. maja 2005. godine).
- 16.Ustavni sud zapaža da apelanti osim paušalnih navoda nisu ponudili niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava. Stoga se ovi žalbeni navodi apelanata moraju odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovani.
- 17.Imajući u vidu navedeno Ustavni sud je, u skladu sa članom 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ove navode apelanata odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane.
- 18.U odnosu na preostali dio apelacije Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 20.U odnosu na navodnu povredu prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-63/04 od 23. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu Okružnog suda apelanti su primili 11. novembra 2004. godine, a apelaciju su podnijeli 10. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 22.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 23.Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 23.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
(...)
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;
(...)."
- 24.Apelanti u svojoj apelaciji ističu da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i to po više osnova: da su sudovi povjerovali iskazima svjedoka koje su dali zamolbenim putem pred drugim sudovima, a koji sadrže procesne nedostatke, da su sudovi donijeli pogrešnu odluku zasnivajući je na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava, da u dovoljnoj mjeri nisu cijenili iskaze svjedoka koji su dati u korist njihove odbrane, da nije utvrđena namjera apelanata da sebi i drugom pribave imovinsku korist, kao bitno obilježje krivičnog djela za koje se terete.
- 25.Pitanje koje proizlazi iz apelacije odnosi se na povredu prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Stoga je Ustavni sud nadležan preispitati je li zaštićeno pravo, na koje se apelant poziva, povrijeđeno.
- 26.Svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993. A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora se procijeniti tok postupka kako bi se odlučilo je li konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja, bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, per se, npr. način na koji se prikuplja dokazna građa tokom preliminarnog saslušanja, mogu biti u sukobu sa principom pravičnog saslušanja tako da se mišljenje o pravičnosti suđenja može dati bez obzira na daljnji tok postupka (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV (1981). Također, vidi Evropski sud za ljudska prava, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. decembra 1996. godine RJD 1996-VI i Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine). Sud mora ispitati postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili hoće li prihvatiti dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka kako bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan i zaštiti prava apelanata iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine).
- 27.Član 6. Evropske konvencije zahtijeva "pravično suđenje", pravo da se bude saslušan u razumnom roku, pravo da saslušanje bude javno, pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj član sadrži spisak minimalnih prava koje ima svako ko je optužen za krivično djelo. Među ova prava spada i pravo optuženog da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odvija pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova odredba tijesno je povezana sa principom "jednakosti oružja", odnosno "jednake dostupnosti pravnih sredstava" kao elementa pravičnog suđenja (presuda od 19. decembra 1990. godine, Delta, A 191-A, presuda od 19. februara 1991. godine, Isgio, A. 194-A, str. 12).
- 28.U vezi sa prigovorom apelanata da su sudovi povjerovali iskazima svjedoka koje su oni dali zamolbenim putem pred drugim sudovima, te da oni sadrže procesne nedostatke jer prilikom davanja iskaza nisu bili prisutni apelanti i njihovi branioci, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u žalbenom postupku ispitao prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na žalbene navode apelanata i ocijenio da su njihovi prigovori u pogledu procesnih nedostataka učinjenih prilikom saslušanja svjedoka zamolbenim putem pred drugim sudovima neosnovani.
- 29.Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud polazeći od nespornih činjenica odbrane apelanata, iskaza saslušanih svjedoka i ostalih provedenih dokaza, pravilno utvrdio da su apelanti izvršili krivično djelo za koje se terete, i zaključio da je prvostepena presuda rezultat ocjene svakog od predočenih dokaza i svih dokaza u cjelini kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku. Okružni sud nije osporio da se iskazi svjedoka koji su saslušani pred istražnim sudijom u odnosu na njihove iskaze date na glavnom pretresu razlikuju, međutim, prvostepeni sud je ukazao svjedocima na odstupanje u iskazima sa glavnog pretresa i na taj način pokušao otkloniti kontradiktornost u njihovim iskazima.
- 30.Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud postupio po Rješenju Okružnog suda broj Gž-110/02 od 27. juna 2003. godine, kojim je ukinuta prvostepena Presuda Osnovnog suda broj K-8/02 od 31. maja 2002. godine i naloženo prvostepenom sudu da svjedoke ponovo pozove i neposredno sasluša uz prisustvo okrivljenih i njihovih branilaca. Naime, prvostepeni sud je u ponovnom postupku na glavnom pretresu, održanom 10. maja 2004. godine, neposredno saslušao navedene svjedoke i uz saglasnost stranaka pročitao i njihove iskaze sa zapisnika kod istražnog sudije zamolbenim putem.
- 31.Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje jesu li izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi je li postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud za ljudska, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. mart 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, str. 470, stav 67).
- 32.Posebno je pitanje kojim iskazima će sud povjerovati, jer u slučaju neslaganja iskaza svjedoka sa glavnog pretresa sa onima koje su dali pred istražnim sudijom samo po sebi ne znači da prednost treba dati iskazima sa glavnog pretresa. Ustvari, na sudu je da ocijeni jesu li izjave saslušanih svjedoka relevantne za predmet i mogu li one ponuditi korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju u ovim pitanjima. Osim toga, prvostepeni i drugostepeni sudovi su dužni da ocijene kvalitet dopuštenih dokaza, a ne Ustavni sud.
- 33.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju ispoštovani standardi iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da je nesporno da su apelanti tokom cijelog postupka tretirani kao ravnopravne stranke, te da im je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da budu saslušani, da predlože dokaze, daju svoje primjedbe, zatim apelanti su tokom cijelog postupka imali branioce, mogli su ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja. Osporene presude se ne temelje samo na iskazima svjedoka kojima apelanti prigovaraju, a proceduralni propusti vezani za iskaze tih svjedoka koje su oni dali zamolbenim putem pred istražnim sudijom ispravljeni su na glavnom pretresu, održanom 10. maja 2004. godine, kada ih je prvostepeni sud neposredno saslušao i uz saglasnost stranaka pročitao njihove iskaze sa zapisnika kod istražnog sudije koje su oni dali zamolbenim putem, a apelanti su imali priliku da se izjasne i da ospore njihove iskaze.
- 34.Što se tiče navoda apelanata da su sudovi svoje odluke zasnovali na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje. Prema praksi Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi se na "pitanja koja su sadržana u ovom ustavu", te Ustavni sud, prema tome, nije nadležan vršiti provjere utvrđivanja činjenica, kao ni ponovo tumačiti odluke redovnih sudova, osim ako odluka redovnog suda krši ustavna prava. To se događa u slučaju kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efikasni pravni lijek i u drugim slučajevima).
- 35.Ustavni sud zapaža da su u pobijanim presudama data detaljna obrazloženja i razlozi, te da su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Način na koji su prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. Također ne postoje drugi elementi koji bi ukazali da je postupak bio nepravičan, s obzirom na činjenicu da je otklonjena povreda načela neposrednosti u ponovnom postupku pred prvostepenim sudom, kao što je već navedeno u prethodnom dijelu ove Odluke.
- 36.Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 37.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelanti žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje elementi da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni ili da je postupak na drugi način bio nepravičan. Također, nije povrijeđeno načelo neposrednosti, jer je propust koji se desio pred prvostepenim sudom prilikom glavnog pretresa u pogledu saslušanja svjedoka ispravljen na glavnom pretresu u ponovnom postupku pred prvostepenim sudom, a osporene presude se ne temelje isključivo na iskazima tih svjedoka.
- 38.U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 39.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.