Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1097/04, rješavajući apelaciju Ilinke Novaković i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2., i člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Usvaja se apelacija Ilinke, Šimice i Suzane Novaković i Spomenke Latinović rođ. Novaković.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-3103/98.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu broj P-3103/98, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da u roku od šest mjeseci od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem njenog izvršenja, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Republici Srpskoj da Ilinki, Šimici i Suzani Novaković i Spomenki Latinović rođ. Novaković u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove Odluke isplati ukupan iznos od 600 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku, u smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Ilinka, Šimica, Suzana Novaković i Spomenka Latinović rođ. Novaković (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupaju Mladen Grbić, advokat iz Rume, i Ostoja Perić, dipl. pravnik iz Sremske Mitrovice, Srbija i Crna Gora, podnijele su 10. decembra 2004. godine apelaciju Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) zbog dužine trajanja postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Navedenu apelaciju Komisija je 16. decembra 2004. godine dostavila Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) na osnovu člana 5. Sporazuma, u skladu sa članom XIV Aneksa 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koji su strane potpisale 25. septembra 2003. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/03).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 22. marta 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju i spise br. P-1495/01 i P-3103/98, a 3. oktobra 2005. godine zatražen je odgovor Vojnog pravobranilaštva Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojno pravobranilaštvo).
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Osnovni sud je dostavio 1. aprila 2005. godine, a Vojno pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Osnovni sud je 15. aprila 2005. godine dostavio spis broj P-1495/01, a spis broj P-3103/98 dostavio je 14. septembra 2005. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda je 20. oktobra 2005. godine dostavljen apelanticama.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelantice su majka, supruga, kćerka i sestra Sime Novakovića, koji je poginuo u Vojsci Republike Srpske.
  • 8.
    Apelantica Ilinka Novaković 16. novembra 1998. godine protiv Vojnog pravobranilaštva podnijela je tužbu Osnovnom sudu radi naknade materijalne i nematerijalne štete zbog pogibije njenog sina Sime Novakovića kao borca na ratištu 10. jula 1995. godine. Tužba je zavedena pod brojem P-3103/98 i dostavljena Vojnom pravobranilaštvu radi odgovora 25. februara 1999. godine. Vojno pravobranilaštvo je dostavilo odgovor na tužbu 16. marta 1999. godine, ističući da je tužba neuredna i da je treba vratiti apelantici radi pravilnog naznačenja tuženog.
  • 9.
    Osnovni sud je 18. marta 1999. godine održao ročište kojem je apelantica Ilinka Novaković lično prisustvovala, a tuženi nije bio prisutan. Navedeno ročište je održao sudski pripravnik. Konstatirano je da je u spis uložen podnesak Vojnog pravobranilaštva od 15. marta 1999. godine. Apelantica je na tom ročištu izjavila da će angažirati stručno lice za zastupanje u ovoj pravnoj stvari i zamolila sud da naredno ročište zakaže u primjerenom roku. Sud je donio rješenje da se rasprava, zbog bolesti sudije, odgađa na neodređeno vrijeme.
  • 10.
    Osnovni sud je 7. aprila 2001. godine primio podnesak o uređenju tužbe i preciziranju tužbenog zahtjeva, kojim je tužba preinačena u subjektivnom smislu, jer se kao tužioci, osim Ilinke Novaković, pojavljuju i ostale apelantice. Apelantice su navedeni podnesak dostavile sudu posredstvom svojih opunomoćenika pod brojem P-300103/98, umjesto pod brojem P-3103/98. Kao tuženu apelantice su označile Republiku Srpsku, za VP 7542 VRS koju zastupa vojni pravobranilac Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi). U spomenutom podnesku apelantice su predložile da sud u vrlo hitnom postupku donese predloženu presudu, navodeći da je prva tužba podnesena 16. novembra 1998. godine.
  • 11.
    Osnovni sud je ovako uređenu tužbu 31. augusta 2005. godine dostavio tuženom radi odgovora, te pozvao apelantice da u predmet dostave urednu punomoć za zastupanje njihovog opunomoćenika Mladena Grbića, advokata iz Rume.
  • 12.
    Prema istom činjeničnom i pravnom osnovu, apelantice su protiv tuženog 26. juna 2001. godine podnijele novu tužbu Osnovnom sudu za naknadu nematerijalne i dijela materijalne štete zbog pogibije Sime Novakovića. Ova tužba apelantica je zavedena pod brojem P-1495/01. U tužbi su predložile da sud u vrlo hitnom postupku donese predloženu presudu, kao i da je prva tužba podnesena 16. novembra 1998. godine.
  • 13.
    U ovom postupku Osnovni sud nije održao niti jedno ročište, već je 1. aprila 2005. godine donio rješenje kojim se tužba apelantica podnesena 26. juna 2001. godine smatra odbačenom. U obrazloženju rješenja se navodi da je uvidom u spis suda broj P-3103/98 utvrđeno da iste stranke već vode parnicu radi naknade štete.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelantice se žale na povredu prava na pravično suđenje zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice su navele da su 16. novembra 1998. godine podnijele Osnovnom sudu tužbu radi naknade štete, te da je predmet bio zaveden pod brojem P-3103/98, a da se sada vodi pod brojem P-1495/01. Povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelantice vide u tome što su tužbu podnijele prije šest godina, te da nijedno ročište nije zakazano iako su njihovi opunomoćenici svake godine zvali sud i lično odlazili kod sudije, ali da se uvijek nalazio neki drugi izgovor za neažurnost. Predlažu da Ustavni sud u hitnom postupku riješi njihov odštetni zahtjev, tako da im dosudi tražene iznose za naknadu štete u dvostrukom iznosu zbog kamate koja bi tekla da je sud blagovremeno odlučio o tužbi, i to: na ime naknade nematerijalne štete 58.000 KM i na ime naknade dijela materijalne štete (troškova sahrane) 2.800 KM, što ukupno iznosi 60.800 KM, kao i troškova parničnog postupka i postupka povodom apelacije od 1.400 KM, a sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti odluke. Navode da one kao stranke, a ni njihovi opunomoćenici nisu ničim doprinijeli da postupak traje već šest godina, a da, ustvari, nije ni započet. Smatraju da je obaveza svake države da organizira svoj sudski sistem na način da sudovi mogu svakome jamčiti pravo na donošenje konačne odluke u pogledu građanskih prava i obaveza u okviru razumnog vremenskog roka.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelantica na pravično suđenje u razumnom roku, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Osnovni sud navodi da je za činjenicu da se pred istim sudom vode dvije parnice saznao tek na osnovu podneska Ustavnog suda, te da je nejasno kako apelantice nisu znale da se pred istim sudom vode dva postupka prema istom pravnom i činjeničnom osnovu. Sud navodi da se za dužinu trajanja postupka ne može teretiti sud, već da su tome doprinijele apelantice svojim radnjama. Također, sud navodi da se na predmetu apelantica počelo raditi 19. februara 1999. godine i da su bile ispunjene sve zakonske pretpostavke, predmet bi bio okončan u prvostepenom postupku. Međutim, tužba apelantica je bila neuredna, te je uređenje tužbe uslijedilo tek nakon dvije godine od kada je apelanticama usmeno saopćeno da je tužba neuredna. Sud navodi da je vidljivo da je ponašanje apelantica, kojima je trebalo više od dvije godine da konačno odrede tužbeni zahtjev i tačno označe ko su tužioci, a ko tuženi, dovelo do odugovlačenja postupka. Dalje se navodi da su apelantice podnesak o uređenju tužbe od 7. aprila 2001. godine dostavile na pogrešan broj P-300103/98, te se on zbog toga nije mogao na vrijeme uložiti u spis, već je nakon izvjesnog vremena otkriveno da se radi o predmetu broj P-3103/98. Osim toga, ni do danas nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje postupka, jer opunomoćenik apelantica Mladen Grbić, advokat uz Rume, nije u spis dostavio punomoć za zastupanje apelantica u predmetnom postupku. Ukoliko punomoć i dostavi, navedeni advokat će biti obavezan da sudu dostavi saglasnost Ministarstva pravde Republike Srpske da može, kao advokat iz druge države, zastupati stranke pred sudom u Republici Srpskoj, u smislu odredbe člana 35. stav 2. Zakona o advokaturi ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/02). Sud navodi da je zadužen enormno velikim brojem parničnih spisa i da se ubraja u najzaduženiji sud prema broju predmeta u Bosni i Hercegovini, gledajući zaduženje prema sudijama, te da se razuman rok za okončanje postupka u navedenom sudu mora sagledati i sa tog aspekta. Sud je naveo da je u toku 1998. godine i početkom 1999. godine primio više od 10.000 predmeta protiv Republike Srpske radi naknade "ratne" štete, te da je zbog toga pojedinačno zaduženje prema sudiji na parničnom referatu 1.700 do 2.000 spisa. Protekom vremena broj predmeta koje zadužuje jedan sudija, zbog velikog priliva predmeta, povećao se, tako da je krajem 2004. godine zaduženje prema sudiji iznosilo 3.000 spisa. Dalje se navodi da su sve sudije na parničnom referatu imale veliki broj spisa (više od 1.000) koji se odnose na zaštitu prava iz radnog odnosa iz perioda od 1992. godine do 1997. godine, ometanje posjeda, stambene sporove i sporove koji se odnose na povrat imovine izbjeglih i raseljenih lica, a za njih je zakonodavac propisao da se radi o postupcima hitne prirode, što znači da se prioritetno rade. Dalje se navodi da su godišnja norma za sudiju koji radi na parničnom referatu 242 riješena predmeta. Zbog navedenog, sud ističe da nije u prilici da poziva stranku i da joj nalaže da poduzima određene radnje, te da stranka koja zahtijeva od suda ažurno postupanje mora sudu dostaviti urednu tužbu, punomoć za zastupanje ukoliko ima opunomoćenika, a u konkretnom slučaju i posebnu saglasnost Ministarstva pravde Republike Srpske za opunomoćenike, advokate iz druge države. Sud će tek nakon dostavljanja navedenog biti u prilici da rješava predmet apelantica. Zbog svega navedenog, sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, jer navedeni postupak nije okončan zbog propusta i ponašanja apelantica.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05)

Član 10.

"Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."

Član 11.

"Prvostepeni postupak će se, prema pravilu, sastojati od dva ročišta-jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu."

Član 60. st. 3., 4. i 5.

"Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.

Ako među istim strankama već teče druga parnica o istom zahtjevu pred sudom u Bosni i Hercegovini, stranke su o tome dužne obavijestiti sud.

Sud će u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti da li već teče druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama pred sudom u Bosni i Hercegovini."

Član 309.

"Opunomoćenik je dužan da pri prvoj radnji u postupku podnese punomoć.

Sud može dopustiti da radnje u postupku za stranku privremeno izvrši lice koje nije podnijelo punomoć, ali će istovremeno narediti tom licu da naknadno u određenom roku podnese punomoć ili odobrenje stranke za izvršenje parničnih radnji."

  • 17.
    Zakon o advokaturi Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/02)

Član 35. stav 2.

"Advokat koji posjeduje dozvolu za vršenje djelatnosti advokata izdatu od asocijacije advokata strane države može u pojedinačnim slučajevima zastupati i braniti pravne subjekte pred sudovima i državnim organima u Republici Srpskoj uz prethodnu saglasnost Ministarstva pravde Republike Srpske, koje je dužno da o tome pribavi mišljenje Advokatske komore."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U konkretnom slučaju apelacija u prvom redu ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što nije donesena sudska odluka u razumnom roku, a ukazuje i na kršenje drugih prava koja su, također, zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
  • 21.
    Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelanticama da se žale zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21.).
  • 22.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prihvata da je predmetna apelacija dopustiva.

VII. Meritum

  • 23.
    Apelantice smatraju da su povrijeđena njihova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

  • 24.
    "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 25.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 26.
    Predmetni postupak se odnosi na naknadu štete. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna sudska odluka u razumnom roku, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

Period koji se uzima u obzir

  • 27.
    Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir kao svrha žalbe o dužini trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53.; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
  • 28.
    U konkretnom slučaju postupak radi naknade štete započeo je 16. novembra 1998. godine, kada je apelantica Ilinka Novaković podnijela prvobitnu tužbu Osnovnom sudu. Ova tužba je uređena 7. aprila 2001. godine. Dakle, u konkretnom predmetu od podnošenja prvobitne tužbe prošlo je šest godina, a od uređenja tužbe prošle su više od četiri godine.
  • 29.
    Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u vezi sa svim okolnostima predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30.; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24.).

a) Složenost predmeta

  • 30.
    Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti, te procijeniti pravna pitanja koja treba riješiti. U konkretnom slučaju spor se odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se okarakterizirati kao naročito složen.

b) Ponašanje podnosioca apelacije

  • 31.
    Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
  • 32.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li su apelantice svojim ponašanjem doprinijele da se predmet ne završi u razumnom roku.
  • 33.
    Apelantica Ilinka Novaković je podnijela tužbu 16. novembra 1998. godine, a tužba je uređena 7. aprila 2001. godine. Dakle, tužba je uređena nakon više od dvije godine od podnošenja prvobitne tužbe. Također, apelantice su uređenu tužbu, umjesto na broj predmeta P-3103/98, dostavile na pogrešan broj predmeta P-300103/98, te je zbog toga sudu trebalo izvjesno vrijeme da navedeni podnesak uloži u spis. Dalje, advokat nije dostavio sudu punomoć za zastupanje apelantica, kao ni saglasnost Ministarstva pravde Republike Srpske, jer se radi o advokatu iz druge države.
  • 34.
    Na osnovu uvida u spis broj P-3103/98 ne može se utvrditi da su apelantice pismeno urgirale kod suda da bi se njihove tužbe riješile osim što su u svom podnesku od 7. aprila 2001. godine predložile da sud u vrlo hitnom postupku donese presudu, navodeći da je prvobitna tužba podnesena 16. novembra 1998. godine.
  • 35.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je ponašanje apelantica doprinijelo odugovlačenju predmetnog postupka.

c) Ponašanje suda

  • 36.
    Osnovni sud je održao samo jedno ročište, i to 18. marta 1999. godine. Nakon uređenja tužbe Osnovni sud nije zakazao, niti održao nijedno ročište, već je tek 31. augusta 2005. godine uređenu tužbu apelantica dostavio tuženom radi odgovora i zatražio od apelantica da dostave punomoć za zastupanje njihovog advokata. Dakle, nakon više od četiri godine Osnovni sud je uređenu tužbu apelantica dostavio tuženom radi odgovora, te od apelantica zatražio da u spis dostave punomoć.
  • 37.
    Na osnovu navedenog proizlazi da je Osnovni sud bio neaktivan od momenta uređenja tužbe od apelantica, odnosno od 7. aprila 2001. godine, u periodu dužem od četiri godine.
  • 38.
    Tačno je da je obaveza apelantica bila da podnesu urednu tužbu i da je dostave na odgovarajući broj predmeta. Međutim, postavlja se pitanje zašto sud podnesak apelantica od 7. aprila 2001. godine nije dostavio tuženom radi odgovora i prije 31. augusta 2005. godine, odnosno postupio u smislu člana 309. stav 2. Zakona o parničnom postupku, kojim je određeno da sud može dopustiti da radnje u postupku za stranku privremeno izvrši lice koje nije podnijelo punomoć, ali da će sud istovremeno narediti tom licu da u naknadno određenom roku podnese punomoć. Također, s obzirom na to da se iz navedenog podneska moglo zaključiti da je prvobitna tužba podnesena 16. novembra 1998. godine, sud je mogao, bez mnogo napora i izgubljenog vremena, podnesak uložiti u odgovarajući predmet, unatoč pogrešno označenom broju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Osnovni sud bio neaktivan u periodu od 7. aprila 2001. godine do 31. augusta 2005. godine, ne preduzimajući nijednu radnju u konkretnom predmetu.
  • 39.
    Ustavni sud je uzeo u obzir i izjašnjenje Osnovnog suda o tome da je navedeni sud zadužen enormno velikim brojem predmeta, te da prema broju predmeta spada u najzaduženiji sud u Bosni i Hercegovini, uzimajući u obzir pojedinačno zaduženje prema sudijama. U vezi s tim Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj se preopterećenost sudstva općenito ne prihvata kao opravdanje, pošto su države ugovornice dužne organizirati administriranje pravde tako da razni sudovi ispunjavaju zahtjeve člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 25. februara 1994. godine, Francesco Lombardo protiv Italije, serija A, br. 249-B, str. 27.). Prema stalnom načelu precedenta države-ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostajanja svojih sudova pod uvjetom da smjesta preduzmu, kako i priliči, radnje da se popravi takva vanredna situacija (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 13. jula 1983. godine, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, serija A, br. 66, str. 11-13.). Preduzete mjere se procjenjuju u odnosu na njihovu djelotvornost (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Izvještaj od 12. decembra 1983. godine, Neubeck protiv Njemačke, D&R 41, 1985., str. 13., 32-33.) a procjenjuje se i da li su provedene pravovremeno. Mjere preduzete kasnije ne mogu nadoknaditi činjenicu da je razuman rok bio prekoračen (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Izvještaj od 12. marta 1984. godine, Marijnissen protiv Holandije, D&R 41, 1985., str. 83., 90.). Pri ovoj procjeni uzimaju se u obzir i političke i društvene prilike zemlje (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 7. jula 1989. godine, Union Alimentaria S.A. protiv Španije, serija A, br. 157., str. 15.).
  • 40.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud ne smatra pravovremenim radnje koje je Osnovni sud preduzeo u konkretnom slučaju s obzirom na to da su one preduzete nakon više od četiri godine od uređenja tužbe. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene radnje Osnovni sud je mogao i morao preduzeti i mnogo ranije čak i u situaciji kada su sudije Osnovnog suda zadužene velikim brojem predmeta.
  • 41.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da je, zbog toga što je Osnovni sud odgađao donošenje odluke, povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 42.
    U okviru zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 43.
    Apelantice traže da im se dosude traženi iznosi za naknadu štete u dvostrukom iznosu zbog kamate koja bi tekla da je sud blagovremeno odlučio o tužbi, i to: na ime naknade nematerijalne štete 58.000 KM i na ime naknade dijela materijalne štete (troškovi sahrane) 2.800 KM, što ukupno iznosi 60.800 KM, kao i troškova parničnog postupka i postupka povodom apelacije od 1.400 KM, a sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti odluke.
  • 44.
    U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 45.
    Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Apicella protiv Italije i devet drugih slučajeva protiv Italije (vidi presudu od 10. novembra 2004. godine) u kojem je utvrđen obrazac za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima o dužini postupka. U navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava je zaključio da, kao opća smjernica, podnosioci predstavke koji mogu da dokažu da je član 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen odgađanjima treba da dobiju između 1.000 i 1.500 eura kao nadoknadu za svaku godinu trajanja postupka bez obzira na to da li su podnosioci predstavke dobili ili izgubili domaći postupak, ili je postignuto prijateljsko poravnanje. Ovaj iznos, međutim, može biti umanjen kako bi se uzeo u obzir standard života u zemlji, kao i držanje podnosioca predstavke. Odšteta Evropskog suda za ljudska prava, također, bit će umanjena ako je podnosilac predstavke primio presudu domaćeg suda da je zahtjev za "razumni rok" člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen i dobio nadoknadu, iako neodgovarajuću, od domaćih institucija. Ova osnovna rata treba biti uvećana na 2.000 eura ako se slučaj odnosi na pitanje koje zahtijeva posebnu ažurnost.
  • 46.
    Ustavni sud smatra da prilikom utvrđivanja obrasca za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima o dužini postupka u Bosni i Hercegovini standard života i ekonomske prilike treba posmatrati kroz parametar ukupnog nacionalnog dohotka (GDP-Gross Domestic Product ili vrijednost sve konačne robe i usluga proizvedenih u zemlji tokom godine podijeljena sa prosječnom populacijom za istu godinu). U navedenom predmetu Evropskog suda za ljudska prava slučaj se odnosio na Italiju u kojoj je GDP za 2004. godinu iznosio 29.014 USD, a za Bosnu i Hercegovinu iznosio je 2.125 USD, dakle, oko 13 puta manje (izvor: http://en.wikipedia.org). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu odgađanja domaćih sudova da donesu odluke, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
  • 47.
    U konkretnom slučaju ne radi se o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelanticama za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od po približno 150 KM. Međutim, Ustavni sud je već naveo kako smatra da su apelantice doprinijele odgađanju. Imajući u vidu sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da apelanticama treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, ukupno 600 KM. Ovaj iznos apelanticama je dužna isplatiti Republika Srpska u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove Odluke.

VIII. Zaključak

  • 48.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je odgađanje u postupanju povodom tužbe apelantica za naknadu štete takve prirode da predstavlja kršenje "razumnog roka" iz navedenih članova.
  • 49.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 50.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.