Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1111/04, rješavajući apelaciju Safete Kara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2., člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Safete Kara podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-191/04 od 11. novembra 2004. godine i Rješenja Općinskog suda II u Mostaru broj I-2488/03 od 26. januara 2004. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safete Kara podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-191/04 od 11. novembra 2004. godine i Rješenja Općinskog suda II u Mostaru broj I-2488/03 od 26. januara 2004. godine u odnosu na pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Safeta Kara (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zlatan M. Dizdar, advokat iz Mostara, podnijela je 21. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-191/04 od 11. novembra 2004. godine i Rješenja Općinskog suda II u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-2488/03 od 26. januara 2004. godine. Apelantica je 28. marta 2005. godine podnijela dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda je 19. aprila 2005. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud i Općinski sud su 28. aprila i 11. maja 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Općinskog javnog pravobranilaštva je 19. aprila 2005. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Javno pravobranilaštvo Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Javno pravobranilaštvo) je dostavilo odgovor na apelaciju 9. maja 2005. godine.
  • 6.
    Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Javnog pravobranilaštva su 9. augusta 2005. godine dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Rješenjem Centra za socijalni rad Mostar (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) broj 07-41-108/99 od 24. augusta 1999. godine apelantici je priznato pravo na civilnu invalidninu na osnovu tjelesnog oštećenja od 90 odsto, pravo na dodatnu novčanu pomoć i dodatak za člana nesposobnog za rad. Utvrđeno je da isplata teče od 1. septembra 1999. godine, u ukupnom iznosu od 81 KM mjesečno.
  • 9.
    Apelantica je protiv Hercegovačko-neretvanskog kantona i Centra za socijalni rad podnijela tužbu Općinskom sudu tražeći da joj se isplate sredstva u iznosu od 3.321,00 KM sa pripadajućim kamatama, a na osnovu rješenja Centra za socijalni rad. U navedenom parničnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj P-94/03 od 10. aprila 2003. godine obustavio postupak povodom apelanticine tužbe i odredio da će se postupak nastaviti pred istim sudom prema pravilima izvršnog postupka.
  • 10.
    Apelantica je 1. septembra 2003. godine podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja protiv Gradske općine Mostar-Stari Grad obaveza Centra za socijalni rad radi novčanog potraživanja, a na osnovu Rješenja Centra za socijalni rad broj 07-41-108/99 od 24. augusta 1999. godine. Općinski sud je Rješenjem broj I-2251/03 od 21. oktobra 2003. godine dopustio predloženo izvršenje.
  • 11.
    Protiv navedenog rješenja o izvršenju Gradska općina Mostar-Stari Grad kao dužnik je 31. oktobra 2003. godine izjavila prigovor u kojem je istakla da navedena općina ne može biti dužnik za namirenje predmetne obaveze, budući da je za izmirenje te obaveze zadužen Hercegovačko-neretvanski kanton. Apelantica je 18. novembra 2003. godine dostavila Općinskom sudu odgovor na prigovor dužnika.
  • 12.
    Općinski sud je Zaključkom broj I-2488/03 od 25. decembra 2003. godine pozvao apelanticu da mu uz izvršni prijedlog dostavi javnu ili po zakonu ovjerenu ispravu ili pravosnažnu sudsku presudu kao dokaz da je potraživanje kao materijalno-pravno ovlaštenje iz Rješenja Centra za socijalni rad broj 07-41-108/99 od 24. augusta 1999. godine prešlo na Općinu Mostar-Stari Grad kao subjekta koji je označen kao izvršenik u prijedlogu za izvršenje, a u skladu sa odredbom člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 32/03). Sud je odredio da apelantica to dostavi u roku od 15 dana od dana prijema zaključka.
  • 13.
    Apelantica je 30. decembra 2003. godine dostavila podnesak Općinskom sudu u kojem je navela da Centar za socijalni rad Mostar kao izvršno-upravno tijelo nema svojstvo pravnog subjekta, te da je iz prigovora dužnika jasno da tu instituciju finansira Centar za socijalni rad. Dalje je navela da navedeni Centar nema svoj transakcijski račun, te pošto je Gradska općina Mostar osnivač Centra, ona je obavezna i da izmiri dugove za svog osiguranika.
  • 14.
    Općinski sud je Rješenjem broj I-2488/03 od 26. januara 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-191/04 od 11. novembra 2004. godine, stavio van snage Rješenje o izvršenju broj I-2251/03 od 21. oktobra 2003. godine i odbio apelanticin prijedlog za izvršenje protiv Općine Mostar-Stari Grad. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je prigovor izvršenika osnovan. Dalje, iz obrazloženja proizlazi da apelantica povodom Zaključka suda broj I-2488/03 od 25. decembra 2003. godine sudu nije dostavila traženu javnu ili prema zakonu ovjerenu ispravu kojom dokazuje da je potraživanje iz Rješenja Centra za socijalni rad Mostar broj 07-41-108/99 od 24. augusta 1999. godine preneseno na Općinu Mostar-Stari Grad. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da se u konkretnom slučaju radi o rješenju upravnog organa kojim je utvrđeno pravo stranke uz pripadajuću isplatu, te da takva rješenja nisu izvršni naslov za prinudno izvršenje tog rješenja ni protiv organa koji je to rješenje donio. Zbog toga je parnični sud nadležan da odlučuje o zahtjevu za isplatu prema takvom rješenju upravnog organa, kada taj organ odbije da izvrši isplatu. Tek tada takva presuda predstavljat će izvršni naslov.

IV. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 32/03)

"Član 23.

(1) Izvršne isprave su:

  • 2)
    izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze ukoliko zakonom nije drukčije određeno,

(2) Pod izvršnom ispravom iz stava 1. ovog člana smatra se svaka takva isprava donesena u Bosni i Hercegovini.

Član 24.

(2) Odlukom u upravnom postupku, prema ovom Zakonu, smatraju se rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli upravni organi i službe ili pravno lice s javnim ovlaštenjima, a upravnim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u smislu Zakona o upravnom postupku.

Član 27.

(1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

Član 30.

(1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava, vezana za prijenos potraživanja, mogu dokazivati samo u parničnom postupku.

(2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 16.
    Apelantica se žali na povredu prava na život, prava na pravično suđenje, prava na nepristrasan sud, prava na dužinu postupka i prava na mirno uživanje imovine. Apelantica navodi da je izvršni sud postupio suprotno odredbama kako ranijeg, tako i novog Zakona o izvršenju, jer prilikom donošenja rješenja povodom prigovora dužnika-izvršenika nije saglasno odredbama zakona utvrdio da li prihvata ili odbija prigovor dužnika, odnosno da li je ulagač prigovora bio ovlašten da ga podnese, iako se iz obrazloženja rješenja može zaključiti da je Općinski sud prihvatio prigovor dužnika kao opravdan i zbog toga donio rješenje kojim stavlja van snage rješenje o dozvoli izvršenja. Dalje, navodi da, prema stanovištu Kantonalnog suda, proizlazi da sudovi ne priznaju provođenje rješenja upravnih organa kojima se određuje novčana naknada ili isplata, a posebno je čudi različito tumačenje parničnih sudova i sudova uopće o ovom pravnom pitanju. Navodi da njoj nije jasno zašto upravni organi donose nekakva rješenja koja nisu prikladna za naplatu, te ko je dužan da vrši isplatu po rješenju upravnih organa koja glase na novčano potraživanje ako to nisu redovni sudovi, kako je to određeno odredbama Zakona o izvršnom postupku. Međutim, apelantica navodi da ono što njoj najviše smeta, a zbog čega je i podnijela apelaciju, jeste činjenica da ni nakon skoro šest godina od donošenja rješenja kojim su utvrđena njena prava i pravo na invalidninu ona ne može ostvariti to svoje pravo. Navodi da se ona žali na dužinu trajanja postupka izvršenja, povredu njenih ljudskih prava i sloboda koje se odnose na pravo na život, jer bez naknade, iako minimalne, osuđena je na životarenje, a ne na bilo kakav život, kao i da je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje, pravo na nepristrasan sud zasnovan na zakonu, kao i na mirno uživanje svoje imovine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    Kantonalni sud navodi da je u toku prvostepenog i drugostepenog postupka utvrđeno da Rješenje Centra za socijalni rad Mostar broj 07-41-108/99 od 24. augusta 1999. godine nije izvršna isprava u smislu člana 23. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku, pa se na osnovu takvog rješenja ne može tražiti izvršenje. U konkretnom slučaju radi se o rješenju upravnog organa kojim je utvrđeno određeno pravo stranke uz pripadajuću isplatu. U slučaju kada takvu isplatu ne vrši organ utvrđen prema rješenju ili kada on odbije da izvrši isplatu ne može se na temelju takvog rješenja zahtijevati izvršenje, već oštećenik u parničnom postupku može tražiti da se utvrdi obaveza na temelju priznatog prava, pa će tek tada takva presuda predstavljati izvršni naslov. Kantonalni sud smatra da nije povrijedio apelanticino pravo na pravičan i zakonit postupak, jer je utvrđeno da apelantica na osnovu navedenog rješenja direktno ne može tražiti izvršenje, što ne znači da su joj uskraćena prava na ostvarivanje zaštite pred sudom.
  • 18.
    Općinski sud navodi da izvršna isprava na osnovu koje je određeno izvršenje nije bila prikladna za izvršenje u skladu sa članom 27. Zakona o izvršnom postupku, jer njome izvršenik nije bio određen, pa je jedina ispravna odluka koju je mogao donijeti bila da rješenje o izvršenju stavi van snage i odbije apelanticin prijedlog. U pogledu dužine izvršnog postupka Općinski sud je naveo da je izvršni prijedlog podnesen 1. septembra 2003. godine, rješenje o izvršenju doneseno 21. oktobra 2003. godine, a o prigovoru odlučeno 26. januara 2004. godine. Imajući u vidu radnje koje je sud preduzimao, proizlazi da je sud u navedenom postupku postupao relativno brzo i blagovremeno, pa nisu tačni apelanticini navodi da je povrijeđeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 19.
    Javno pravobranilaštvo navodi da ono dostavlja odgovor na apelaciju jer je u međuvremenu došlo do reorganizacije Grada Mostara, odnosno do ukidanja gradskih općina, tako da je Grad Mostar njihov pravni sljednik. Navodi da je netačno da je u ovom predmetu povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, jer je prijedlog za dozvolu izvršenja podnesen 1. septembra 2003. godine, a već 11. novembra 2004. godine postupak je okončan i pred drugostepenim sudom. Navedeni postupak je okončan u roku od godinu dana, što se može smatrati relativno kratkim rokom. Dalje, navodi da drugostepenim rješenjem nije povrijeđeno apelanticino pravo da ostvari svoja prava jer joj je ostavljena mogućnost da pokrene parnični postupak, što znači da joj nije povrijeđeno pravo na život i na nesmetano uživanje imovine iako je upitno da li se navedena vrsta potraživanja može smatrati imovinom u duhu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Do neuspjeha u postupku je došlo isključivo krivicom stranke jer je apelantica pogrešno označila dužnika. Navodi da Gradska općina ne može odgovarati za izmirivanje obaveza Centra za socijalni rad, jer se sredstva za naknade korisnicima socijalne pomoći ne isplaćuju iz budžeta općina na području Hercegovačko-neretvanskog kantona. Općina Stari Grad Mostar je Centru za socijalni rad uplaćivala mjesečne dotacije na ime materijalnih troškova i dijela plata u iznosu od 5.000,00 KM, ali ta sredstva nisu uplaćivana na ime troškova za naknade korisnicima pomoći. Navodi da nema povrede apelanticinog prava na imovinu. Apelantica nije iskoristila sve mogućnosti za ostvarivanje svojih prava, a pogrešnim navođenjem pasivne legitimacije i sama je prouzrokovala sadašnje stanje. Predlaže da se apelacija ne usvoji ili da se utvrdi da nisu izvršene povrede apelanticinih prava.

VI. Dopustivost

  • 20.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

" Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."

  • 21.
    Pravo na život ne pruža garanciju protiv svih prijetnji životu, već protiv namjernog lišavanja života i bezobzirnog ugrožavanja života. U konkretnom slučaju očigledno je da ne postoje nikakvi razlozi koji dovode u pitanje apelanticin život, već da se ona žali na nemogućnost ostvarivanja naknade po rješenju Centra za socijalni rad, navodeći da je zbog toga osuđena na "životarenje", a ne na bilo kakav život, te da joj je zbog toga povrijeđeno pravo na život, pa slijedi da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 23.
    U odnosu na dio apelacije koji se tiče prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-191/04 od 11. novembra 2004. godine protiv kojega nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena Ustavnom sudu 21. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelantica navodi povredu prava na pravično saslušanje u građanskom postupku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom";

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 27.
    Ustavni sud, kao prvo, treba utvrditi da li je ishod predmetnog postupka, koji se završio donošenjem osporenih odluka, bio odlučujući za ostvarivanje apelanticinih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U predmetnom postupku apelantica je tražila naknadu koja joj pripada po Rješenju Centra za socijalni rad broj 07-41-108/99 od 24. augusta 1999. godine. Stoga je ishod ovog postupka bio odlučujući za ostvarivanje apelanticinih građanskih prava utvrđenih rješenjem Centra za socijalni rad, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
  • 28.
    Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 31/03).
  • 29.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 38/03).
  • 30.
    U konkretnom slučaju o apelanticinom prijedlogu za dozvolu izvršenja, a na osnovu Rješenja Centra za socijalni rad broj 07-41-108/99 od 24. augusta 1999. godine, Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj I-2251/03 od 21. oktobra 2003. godine. Međutim, Gradska općina Mostar-Stari Grad kao dužnik je izjavila prigovor, ističući da navedena općina ne može biti dužnik u konkretnom postupku. S obzirom na to da je Općinski sud utvrdio da je apelantica kao izvršenika označila lice koje nije u izvršnoj ispravi navedeno kao dužnik, sud je Zaključkom broj I-2488/03 od 25. decembra 2003. godine zatražio od apelantice da uz izvršni prijedlog sudu dostavi javnu ili po zakonu ovjerenu ispravu ili deklaratornu sudsku presudu kojom će dokazati da je potraživanje iz izvršne isprave preneseno na subjekt koji je označen kao izvršenik u prijedlogu za izvršenje. S obzirom na to da apelantica sudu nije dostavila traženo, Općinski sud je Rješenjem broj I-2488/03 od 26. januara 2004. godine stavio van snage Rješenje o izvršenju broj I-2251/03 od 21. oktobra 2003. godine i odbio apelanticin prijedlog za izvršenje protiv Općine Mostar-Stari Grad kao neosnovan. U dispozitivu istog rješenja sud nije naveo da je usvojio prigovor izvršenika iako je u obrazloženju naveo da je prigovor izvršenika osnovan. Apelanticinu žalbu na navedeno rješenje Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Međutim, razlozi na kojima Kantonalni sud zasniva svoje rješenje su drugačiji od razloga prvostepenog suda. Kantonalni sud smatra da rješenje upravnog organa nije izvršni naslov za prisilno izvršenje, te da je zbog toga parnični sud nadležan da odlučuje o zahtjevu za isplatu po takvom rješenju upravnog organa kada taj organ odbije da izvrši isplatu i da tek takva presuda predstavlja izvršni naslov. Pri takvom stavu Kantonalni sud je ostao i u svom izjašnjenju o predmetnoj apelaciji.
  • 31.
    Prema članu 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku, izvršne isprave su i izvršne odluke donesene u upravnom postupku. Dalje, članom 24. stav 2. ovog Zakona određuje se da se kao odluka u upravnom postupku smatraju i rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli upravni organi i službe ili pravno lice sa javnim ovlaštenjima pod uvjetom da glase na ispunjenje novčanih obaveza. Stoga, na osnovu navedenih članova nesumnjivo proizlazi da je rješenje Centra za socijalni rad izvršna isprava, te da je stav Kantonalnog suda u pogledu rješenja pogrešan i u suprotnosti sa Zakonom o izvršnom postupku.
  • 32.
    Međutim, i pored navedenog, postavlja se pitanje da li je apelantica Općinskom sudu podnijela ispravu koja je bila prikladna za izvršenje, kako joj je to bilo naloženo Zaključkom Općinskog suda broj I-2488/03 od 25. decembra 2003. godine. Naime, prema članu 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, kada nema istovjetnosti u licima tuženog i izvršenika u izvršnom postupku, a izvršenje se temelji na izvršnoj ispravi, Zakon o izvršnom postupku propisuje da se isto određuje i protiv trećeg lica iako to lice u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, i to uz ispunjenje uvjeta da tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. U slučaju da treće lice osporava obaveze na ispunjenje duga, propisuje se da to pitanje stranke moraju razriješiti u parničnom postupku prije izvršenja. Do izvršenja može doći tek pošto stranke pitanje pasivne legitimacije rasprave i utvrde u parničnom postupku.
  • 33.
    Na osnovu navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju Općinski sud nije mogao dopustiti traženo izvršenje na temelju Rješenja Centra za socijalni rad broj 07-41-108/99 od 24. augusta 1999. godine, jer apelantica nije udovoljila pozivu suda da dostavi traženu ispravu kojom bi dokazala da je Općina Mostar-Stari Grad na zakonit način preuzela dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezna da izmiri, a u smislu člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelantici ostala jedina mogućnost da u parničnom postupku razriješi pitanje pasivne legitimacije. Prema tome, nedostaci u pogledu prvostepenog i drugostepenog rješenja na koje apelantica ukazuje, a koje je i sam Ustavni sud zapazio, ne mijenjaju suštinu ove pravne stvari.
  • 34.
    Apelanticine navode u pogledu nepristrasnosti suda Ustavni sud smatra neosnovanim s obzirom na to da apelantica, osim svojih paušalnih navoda, to nije ničim potkrijepila, a niti se iz samog postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom može drugačije zaključiti.
  • 35.
    Apelanticine navode u pogledu dužine trajanja izvršnog postupka Ustavni sud smatra neosnovanim s obzirom na to da je on okončan u roku od godinu dana uzimajući u obzir sve radnje koje su sudovi u konkretnom izvršnom postupku preduzeli.
  • 36.
    Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelanticinog ustavnog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 37.
    U okviru zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 38.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelantica sudu nije podnijela ispravu kojom bi dokazala da je Općina Mostar-Stari Grad na zakonit način preuzela dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezna da izmiri.
  • 39.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.