Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 23. februara 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 218/05, rješavajući apelaciju Biljane Dizdarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Jovo Rosić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Biljane Dizdarević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-478/03 od 4. novembra 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Biljana Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 13. februara 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-478/03 od 4. novembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i UNIS d.d. Sarajevo, Službe preduzeća Unis-holding Sarajevo, kao stranke u postupku, zatraženo je 26. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je 6. januara 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a UNIS d.d. Sarajevo, Službe preduzeća Unis-holding Sarajevo, 30. januara 2006. godine dostavio je odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 2. februara 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Općinski sud I u Sarajevu je Presudom broj Pr-124/93 od 11. oktobra 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj GŽ-144/02 od 28. marta 2003. godine, u parničnom postupku po apelanticinoj tužbi radi isplate otpremnine obavezao tuženog, UNIS d.d. Sarajevo, Službe preduzeća Unis-holding Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), na isplatu jednokratne novčane naknade u iznosu od 16.915,28 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak apelanticinog tužbenog zahtjeva je odbijen s obzirom na to da je ukupan iznos njenog potraživanja bio 20.000 KM. Tuženi je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
  • 7.
    Vrhovni sud je uvažio reviziju tuženog i preinačio nižestepene presude u dosuđujućem iznosu, tako da je tuženi obavezan da isplati iznos od 5.059,86 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je bio osnovan prigovor tuženog u odnosu na visinu dosuđenog iznosa od 16.915,28 KM zbog njenog vezivanja za čvrstu valutu preko tzv. valutne klauzule, jer u vrijeme kad je tuženi donio tu odluku (1991. godine) otpremnina se isplaćivala u jugoslavenskim dinarima, kao tadašnjoj valuti. Prvostepeni sud je mogao presuditi apelantici predmetnu novčanu tražbinu samo u skladu sa načelom monetarnog nominalizma izraženog u članu 394. Zakona o obligacionim odnosima a koju odredbu u usvojenom dijelu nižestepeni sudovi nisu primijenili. Dalje je navedeno da je, prema navedenom načelu monetarnog nominalizma, prvostepeni sud trebalo da odbije apelanticin prijedlog u dijelu da se otpremnina prvobitno iskazana u jugoslavenskim dinarima preračuna u DM prema kursu 1991. godine (9 YU dinara = 1KM), što 152.237,52 YU dinara daje iznos od 16.915,28 DM, koji je prvostepeni sud pobijanom presudom usvojio u KM, uvažavajući omjer 1 DM = 1 KM, a drugostepeni sud potvrdio, jer bi na takav način učinjena valorizacija, vezivanjem za čvrstu valutu putem njemačke marke, kao krajnji rezultat imala neadekvatnu visinu naknade suprotnu navedenim normama materijalnog prava. Vrhovni sud je zaključio da je to utjecalo na zakonitost i pravilnost pobijanih presuda, te da je revizioni razlog za pogrešnu primjenu materijalnog prava u tom dijelu valjalo uvažiti. Vrhovni sud je zaključio da nisu bili osnovani ostali revizioni razlozi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelantica je navela da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 14. Evropske konvencije. Naime, u osporenoj presudi Vrhovni sud je izvršio grubu povredu člana 241. Zakona o parničnom postupku, jer u reviziji tuženog nije bio naveden prigovor u odnosu na visinu dosuđenog iznosa apelantici na način na koji je to navedeno u osporenoj presudi. Apelantica je, također, navela da je "u osporenoj presudi Vrhovnog suda došla do izražaja ne samo povreda materijalnog prava na imovinu u konkretnom slučaju nego je takvo shvatanje odraz gotovo općepoznate sudske prakse u pogledu formalističke primjene načela monetarnog nominalizma iz člana 394. Zakona o obligacionim odnosima, u pogledu odlučivanja o potraživanju radnika od preduzeća tokom ratnog perioda".

b) Odgovor na apelaciju

  • 9.
    Vrhovni sud je naveo da u vezi sa navodima iz apelacije ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude.
  • 10.
    Tuženi je naveo da Vrhovni sud nije počinio bilo koju povredu apelanticinih prava, odnosno da je pravilnom primjenom materijalnog prava, na koje prema službenoj dužnosti pazi revizijski sud u skladu sa članom 241. Zakona o parničnom postupku, pravilno primijenio načelo monetarnog nominalizma.

V. Relevantni propisi

  • 11.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03)

"Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje."

  • 12.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94)

"Član 394.

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje šta drugo."

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-478/03 od 4. novembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda u Općinskom sudu u Sarajevu primljena je 14. decembra 2004. godine, radi dostave stranama u postupku, a apelacija je podnesena 13. februara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 17.
    Apelantica pobija osporenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 18.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koncept "imovine", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra, također, mogu se smatrati "imovinskim pravima" i u tom smislu mogu predstavljati "imovinu" u značenju navedene odredbe (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gasus Dosier-und Fördertechnik GmbH protiv Holandije, od 23. februara 1995. godine, serija A, broj306-B, strana 46, stav 53). U konkretnom slučaju presudama redovnih sudova apelantici je utvrđeno pravo na otpremninu u određenom novčanom iznosu, što se, u smislu prethodnog tumačenja, može smatrati njenom imovinom prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 19.
    Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 20.
    Dakle, apelacija se nesporno tiče prava na imovinu, pa je neophodno dalje utvrditi da li je bilo miješanja u to apelanticino pravo. U slučaju da se utvrdi da je bilo miješanja, potrebno je utvrditi da li je miješanje bilo opravdano, odnosno da li je bilo u "javnom interesu" i da li su zadovoljeni uvjeti proporcionalnosti. Ti uvjeti podrazumijevaju da miješanje u mirno uživanje imovine mora biti u "pravičnom omjeru" između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Pressos Company Naviera SA i drugi protiv Belgije, od 20. novembra 1995. godine, serija A 332).
  • 21.
    Prema praksi Evropskog suda, prvi i osnovni zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije je da miješanje javnih vlasti u mirno uživanje imovine mora biti zakonito. Prema drugoj rečenici iz prvog stava ovog člana, dopušteno je lišavanje imovine "samo pod uvjetima predviđenim zakonom", a prema drugom stavu, prihvaćeno je da države imaju pravo kontrolirati korištenje imovine, tako što će provoditi "zakone". Dalje, vladavina prava, jedan od osnovnih principa svakog demokratskog društva, neodvojiva je od bilo kojeg člana Evropske konvencije i za sobom povlači obavezu države ili drugog organa javne vlasti da poštuje sudske odluke ili odluke koje mogu biti donesene protiv nje. Iz ovoga slijedi da pitanje da li je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava nekog pojedinca postaje relevantno samo kada se ustanovi da je to miješanje zadovoljilo uvjet zakonitosti i da nije bilo proizvoljno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, stav 58).
  • 22.
    Apelantica smatra da je osporena presuda nezakonita, jer je Vrhovni sud u obrazloženju, u dijelu u kojem je primijenio načelo monetarnog nominalizma, citirao kao navod iz revizije nešto što nije bilo kao takvo navedeno u reviziji. Apelantica, u suštini, smatra da je na taj način Vrhovni sud postupio protivno članu 241. Zakona o parničnom postupku. Također, apelantica problematizira i formalističku primjenu načela monetarnog nominalizma od redovnih sudova koja pogoduje preduzećima da odbijaju i odgađaju isplate radnika po osnovu potraživanja nastalih tokom ratnog perioda.
  • 23.
    Ustavni sud je utvrdio da je Vrhovni sud, u vezi sa navodima iz revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u kojim se osporava visina tužbenog zahtjeva, odnosno dosuđenog iznosa, zaključio da nižestepeni sudovi nisu primijenili načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. Zakona o obligacionim odnosima, što je utjecalo na zakonitost i pravilnost pobijanih presuda. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud na taj način nije postupio protivno članu 241. Zakona o parničnom postupku, odnosno da nije izašao van okvira ispitivanja nižestepene presude u dijelu u kojem je ona pobijena revizijom. Osim toga, članom 241. Zakona o parničnom postupku je propisano i ovlaštenje revizijskog suda da prema službenoj dužnosti pazi, inter alia, na primjenu materijalnog prava, kako je u konkretnom slučaju Vrhovni sud i postupio.
  • 24.
    Što se tiče apelanticinog navoda o formalističkoj primjeni načela monetarnog nominalizma redovnih sudova, što, kako je ona navela, ide u korist poslodavcima koji izbjegavaju plaćanje svojih obaveza prema radnicima, Ustavni sud ukazuje na svoj ranije usvojeni stav da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). U konkretnom slučaju ništa ne ukazuje na to da je primjena načela monetarnog nominalizma bila proizvoljna, odnosno općenito da je pri donošenju osporene presude bilo arbitrarnosti u postupanju Vrhovnog suda, pa slijedi da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.
  • 25.
    Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postojao javni interes za miješanje u apelanticino pravo na imovinu, koji je izražen u osporenoj odluci, a to je dosljedna primjena materijalnih propisa, posebno odredaba koje sadrže načelo monetarnog nominalizma. Potrebno je, dalje, utvrditi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i zaštite apelanticinog prava na imovinu. U tumačenju pojma "polja slobodne procjene", koja se daje državama u smislu člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je prirodno da polje slobodne procjene u okviru zakonodavstava u primjenjivanju društvene i ekonomske politike treba da bude široko, te da će Evropski sud poštivati zakonodavna rješenja u vezi sa pitanjem da li su u "javnom interesu" osim ukoliko su ta rješenja očigledno bez razumnog utemeljenja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, broj A 98, 32). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju tumačenje i primjena relevantnih propisa nisu bili bez razumnog utemeljenja, te da preinačenjem presuda nižestepenih sudova kojima je apelantici bio dosuđen veći novčani iznos na nju nije stavljen pretjeran teret.
  • 26.
    Ustavni sud je zaključio da nisu povrijeđeni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije

  • 27.
    Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije koji predviđa zabranu diskriminacije. Ustavni sud će razmotriti ove navode u okviru odredaba o zabrani diskriminacije iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 28.
    Prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 14. Evropske konvencije štiti pojedince ili grupe pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim odredbama Evropske konvencije i njenih protokola (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10).
  • 29.
    Svoj navod o povredi prava na zabranu diskriminacije apelantica nije potkrijepila nikakvim konkretnim dokazima, niti je navela u odnosu na koje pojedince ili grupe je ona dovedena u diskriminirajući položaj. Ustavni sud, stoga, ove apelanticine navode smatra proizvoljnim i neosnovanim.
  • 30.
    Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 31.
    U tumačenju pojma "polja slobodne procjene", koja se daje državama u smislu člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je prirodno da polje slobodne procjene u okviru zakonodavstava u primjenjivanju društvene i ekonomske politike treba da bude široko, te da će Evropski sud poštivati zakonodavna rješenja u vezi sa pitanjem da li su u "javnom interesu" osim ukoliko su ta rješenja očigledno bez razumnog utemeljenja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, broj A 98, 32).
  • 32.
    Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju tumačenje i primjena relevantnih propisa nisu bili bez razumnog utemeljenja, te da preinačenjem presuda nižestepenih sudova kojima je apelantici bio dosuđen veći novčani iznos na nju nije stavljen pretjeran teret.
  • 33.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.