Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 676/04, rješavajući apelaciju Preduzeća za trgovinu, promet, usluge i turizam d.o.o. "Gana" Teslić i Gostimira Gačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Preduzeća za trgovinu, promet, usluge i turizam d.o.o. "Gana" Teslić i Gostimira Gačića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Pvl-12/04 od 25. maja 2004. godine, Rješenja Republičke uprave carina Banja Luka broj P/II-221/00 od 11. septembra 2000. godine i Rješenja Komisije za carinske prekršaje Carinarnice Doboj broj P-369/99 od 13. jula 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Preduzeće za trgovinu, promet, usluge i turizam d.o.o. "Gana" Teslić i Gostimir Gačić, kao odgovorno lice u pravnom licu (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Teslića podnijeli su 28. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Pvl-12/04 od 25. maja 2004. godine, Rješenja Republičke uprave carina Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava carina) broj P/II-221/00 od 11. septembra 2000. godine i Rješenja Komisije za carinske prekršaje Carinarnice Doboj (u daljnjem tekstu: Komisija za carinske prekršaje) broj P-369/99 od 13. jula 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Republičke uprave carina i Komisije za carinske prekršaje zatraženo je 12. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovore na apelaciju su dostavili Vrhovni sud 2. novembra 2005. godine i Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine u Banjoj Luci (pravni sljednik Republičke uprave carina i Komisije za carinske prekršaje, u daljnjem tekstu: Uprava za indirektno oporezivanje) 27. oktobra 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 9. novembra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Nakon što su kupili motorno vozilo (autobus) u Sloveniji apelanti su 29. februara 1996. godine prijavili vozilo carinskim vlastima na graničnom prijelazu Rača. Mađutim, uvoz je trebalo da bude prijavljen carinskim vlastima u Doboju. Od apelanata je zatraženo da predaju robu Carinarnici u Doboju u roku od tri dana, najdalje do 3. marta 1996. godine. Apelanti nisu postupili prema ovom zahtjevu. Nakon toga, tek 17. aprila 1997. godine, predmetno vozilo je carinjeno prema jedinstvenoj carinskoj ispravi (u daljnjem tekstu: JCI) broj 2339 u CI Doboj ne na ime apelanata, nego na ime novog vlasnika Milenka Vukašinovića, koji je vozilo kupio.
  • 7.
    Na osnovu navedenog Komisija za carinske prekršaje je Rješenjem broj P-369/99 od 13. jula 2000. godine apelante proglasila krivim za prekršaj iz člana 189. stav 1. tačka 9. u vezi sa članom 198. Carinskog zakona. Apelanti su kažnjeni, i to pravno lice novčanom kaznom u iznosu od 800 KM, a odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 100 KM, uz obavezu naknade troškova prekršajnog postupka. Prema odredbi člana 189. stav 1. tačka 9. Carinskog zakona, novčana kazna će biti nametnuta ako se, inter alia, roba koja podliježe plaćanju carine ne prijavi u određenom roku.
  • 8.
    U obrazloženju rješenja Komisije za carinske prekršaje navedeno je, između ostalog, da je, postupajući prema prekršajnom zahtjevu broj 4924 od 26. augusta 1997. godine, podnesenom od vlasti graničnog prijelaza Rača, Carinarnica Bijeljina, pokrenut prekršajni postupak protiv apelanata zbog osnovane sumnje da je počinjen prekršaj iz člana 189. stav 1. tačka 9. Carinskog zakona. Predmet je ustupljen Carinarnici Doboj, kao mjesno nadležnom organu, na daljnji postupak. Komisija za carinske prekršaje provela je postupak pozivanjem i ispitivanjem odgovornog lica uz provođenje i drugih dokaza. Odgovorno lice je pozvano da u roku od osam dana odredi i uputi predstavnika pravnog lica na saslušanje pred Komisijom, uz upozorenje da će se u protivnom donijeti rješenje u smislu člana 215. Zakona o prekršajnom postupku. U obrazloženju rješenja se navodi, između ostalog, da je okrivljeni u svojoj izjavi pred Komisijom naveo da mu je vozilo poklonio brat koji radi u Sloveniji i da je tačno da je na graničnom prijelazu Rača 29. februara 1996. godine prijavljen uvoz autobusa "TAM" tip 75 A, ali da je bio upućen da robu preda CI Doboj do 3. marta 1996. godine.
  • 9.
    Rješavajući žalbu apelanata protiv rješenja Komisije za carinske prekršaje zbog netačno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Republička uprava carina je Rješenjem broj P/II-221/00 od 11. septembra 2000. godine odbila žalbu kao neosnovanu i potvrdila prvostepeno rješenje. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je u prvostepenom postupku utvrđeno da apelanti nisu izvršili predaju robe prijavljene na graničnom prijelazu Rača. Žalbeni navodi da su odustali od carinjenja, te da su time smatrali da je postupak završen ne dokazuju da prekršaj nepredavanja vozila iz člana 189. stav 1. tačka 9. Carinskog zakona nije učinjen, nego, naprotiv, da vozilo stvarno nije predato u odredišnu carinsku ispostavu. Apelanti ničim nisu dokazali da su robu predali u CI Doboj, niti da su nakon predaje robe CI Doboj robu na propisan način izvezli iz carinskog područja Republike Srpske. To što je roba ocarinjena na ime drugog uvoznika nije dokaz da je roba predata u odredišnu carinsku ispostavu, tj. CI Doboj, gdje je prema graničnoj carinskoj ispostavi bila upućena, a koju su u CI Doboj trebali predati apelanti, što nisu učinili a što je u prvostepenom postupku utvrđeno. U konkretnom slučaju radi se o prekršaju neprijavljivanja, odnosno nepredavanja robe prijemnoj carinarnici, čije se zakonsko obilježje sastoji u neprijavljivanju, odnosno nepredavanju prijemnoj, odnosno izlaznoj carinarnici.
  • 10.
    Vrhovni sud, odlučujući o zahtjevu za sudsku zaštitu koji su podnijeli apelanti protiv Rješenja Republičke uprave carina broj P/II-221/00 od 11. septembra 2000. godine, donio je Presudu broj Pvl-12/04 od 25. maja 2004. godine kojom je zahtjev odbio kao neosnovan.
  • 11.
    U obrazloženju presude Vrhovnog suda navedeno je da je apelantima omogućen pristup sudu pune jurisdikcije radi preispitivanja upravne odluke, uključujući i pravo na potpuno preispitivanje činjenica i pravnih pitanja vezanih za konkretan predmet. Vrhovni sud je ovako postupio imajući u vidu član 6. Evropske konvencije i Odluku Ustavnog suda broj U 10/03 od 26. marta 2004. godine. Vrhovni sud je ispitao i činjenične osnove u vezi sa prigovorima koji su isticani u žalbi na rješenje, gdje se pobijala pravilnost utvrđivanja da apelanti nisu sporno vozilo predali prijemnoj carinarnici. Vrhovni sud je utvrdio da iz jedinstvene carinske isprave broj 3163 od 29. februara 1996. godine, izdate na graničnom prijelazu Rača, proizlazi da je vozilo autobus "TAM" tip 75A toga dana prešlo carinsku liniju i trebalo je da bude predato prijemnoj carinarnici u Doboju do 3. marta 1996. godine, što ne spore ni apelanti. Sporno je ostalo da li je ovo vozilo stvarno i prijavljeno prijemnoj carinarnici. Iz odgovora Carinarnice Doboj od 31. jula 1997. godine, koji je uslijedio povodom urgencije Carinarnice Rača, vidljivo je da to vozilo nije prijavljeno Carinarnici Doboj. Vrhovni sud je naveo da se ovaj podatak mora prihvatiti kao tačan, jer su podaci dati na osnovu postojećih evidencija, a da je vozilo stvarno i prijavljeno, ono ne bi moglo da napusti krug Carinarnice bez pismenog zahtjeva lica na koje glasi carinska isprava, niti bi moglo da bude vraćeno bez carinskog nadzora, kako je to propisano članom 145. Carinskog zakona. Okolnost da je ovo vozilo osigurano u Republici Sloveniji 13. augusta 1996. godine, registrirano 23. augusta 1996. godine i prodato 22. oktobra iste godine, a potom 1997. godine propisno uvezeno i ocarinjeno u Bosni i Hercegovini, ne može dovesti u sumnju zaključak prvostepenog organa u pogledu odlučne činjenice, već, naprotiv, upućuje na to da je konkretno vozilo stvarno i vraćeno, bez poštivanja propisa carinske procedure. Vrhovni sud je ocijenio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da se nije pojavila znatna sumnja u istinitost odlučnih činjenica utvrđenih u pobijanoj drugostepenoj i prvostepenoj odluci, što bi, pored prigovora istaknutih u žalbi u smislu člana 258.a) Zakona o prekršajima, zahtijevalo intervenciju suda. Također, Vrhovni sud je naveo da su o ovim odlučnim činjenicama drugostepeni organ, ali i prvostepeno rješenje dali jasne i potpune razloge koje kao takve prihvata i ovaj sud, ističući da je pravilno utvrđeno da se u radnjama apelanata stječu sva bitna obilježja carinskog prekršaja iz člana 189. stav 1. tačka 9. a u vezi sa članom 198. Carinskog zakona i da nema osnova koji isključuju kažnjivost. Upućeni prigovori o povredi materijalnog propisa nemaju osnova, a nije počinjena ni bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz člana 230. Zakona o prekršajima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelanti smatraju da je pobijanim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Navode da su povrijeđena njihova prava iz člana II/3.b), d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u tome što drugostepena odluka nije donesena u skladu sa čl. 4, 293, 294. i 333. Zakona o prekršajima, niti je Vrhovni sud postupio prema odredbama čl. 1, 254. i 257. navedenog zakona. Apelanti navode da se pogrešno utvrđeno činjenično stanje vidi u tome što su zaista Carinarnici u Doboju predali upućenu robu, ali to ne mogu da dokažu zbog propusta Carinarnice Doboj, koja, prilikom podnošenja carinskih isprava, podnosiocu ne vraća jedan primjerak sa pečatom o prijemu, kao dokaz da je postupak carinjenja pokrenut. Smatraju da su dokazali da carina nije uskraćena, pa u tom smislu nema ni kazne, a i da je učinjen prekršaj, nije nikom nanio štetu, jer je vozilo vraćeno u inozemstvo. Direktnu povredu člana 6. Evropske konvencije vide u tome što im nisu omogućeni pravično suđenje i javna rasprava pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom, kako je to predviđeno članom 293. Zakona o prekršajima. Apelanti ističu da nije pravilan zaključak Vrhovnog suda da vozilo ne bi moglo da napusti krug carinarnice, jer u to vrijeme carinarnica nije imala svoj krug. Apelanti nisu posebno obrazložili povredu ostalih navedenih ustavnih prava. Oni predlažu da Ustavni sud poništi pobijane odluke i obustavi prekršajni postupak.
    • b)
      Odgovori na apelaciju
  • 13.
    Vrhovni sud osporava navode apelacije i ističe da je pažljivo i savjesno ocijenio sve navode apelanata koji su bili izneseni u zahtjevu za sudsku zaštitu, te u skladu sa članom 6. Evropske konvencije i Odlukom Ustavnog suda broj U 10/03 od 26. marta 2004. godine, preispitao pobijanu odluku, uključujući i činjenice na kojima se ona zasniva. Na taj način apelantima je omogućen pristup sudu pune jurisdikcije, tako da nije došlo do kršenja prava na koje se apelanti pozivaju. Vrhovni sud smatra da navodi u apelaciji predstavljaju ponavljanje ranije iznesenih navoda, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 14.
    Uprava za indirektno oporezivanje smatra da su navodi apelacije neosnovani i da tokom postupka nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Navode apelacije koji se odnose na tvrdnju da su apelanti predali CI Doboj upućenu robu, ali da to ne mogu dokazati zbog toga što se, prilikom podnošenja carinskih isprava, podnosiocu ne vraća jedan primjerak sa pečatom o prijemu, kao dokaz da je postupak carinjenja započet, Uprava za indirektno oporezivanje smatra neosnovanim. U odgovoru je dato objašnjenje da prema Pravilniku o sadržini i korištenju isprava u carinskom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 3/95), koji se primjenjivao u vrijeme kada je prekršaj učinjen, treći primjerak jedinstvene carinske isprave, označen žutom bojom duž ivice i oznakom 3/8, jeste primjerak za izvoznika/pošiljaoca i uvoznika, a koji apelanti nisu priložili u toku postupka. Povodom navoda apelanata da nije bilo osnova za izricanje kazne, jer su dokazali da carina nije uskraćena, u odgovoru se naglašava da su apelanti kažnjeni za prekršaj koji se sastoji u neprijavljivanju, odnosno nepredavanju robe unutrašnjoj carinarnici po carinskoj ispravi granične carinarnice, a ne za prekršaj koji se sastoji u neplaćanju carine, pa je, prema stavu 1. člana 189. Carinskog zakona, uskraćena carina samo pravni osnov za utvrđivanje visine kazne, s obzirom na to da se radi o stranoj robi, koja podliježe plaćanju carine. Dalje se ističe da pri tome treba imati u vidu i činjenicu da nakon predaje robe unutrašnjoj carinarnici, u slučaju odustanka od carinjenja iz bilo kojeg razloga, na zahtjev uvoznika unutrašnja carinarnica robu carinskom ispravom upućuje izlaznoj carinarnici, kojoj se roba mora i predati, kako bi se utvrdilo da iz zemlje izlazi upravo ona roba koja je i prijavljena za izvoz. Kada takva roba izlazi na drugačiji nepropisan način (konkretna roba ne samo da nije prijavljena i predata unutrašnjoj carinarnici već je izašla iz domaćeg carinskog područja na nepropisan način), dokazi da je roba zaista istupila iz zemlje nemaju utjecaja na postupak koji se vodi zbog prekršaja neprijavljivanja, odnosno nepredavanja robe odredišnoj carinarnici, nego imaju utjecaja na postupak naplate carine po službenoj dužnosti u smislu člana 205. Carinskog zakona koji se u to vrijeme primjenjivao.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    U Carinskom zakonu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 4/93 i 10/95) relevantne odredbe glase:

Član 1.

"Ovim zakonom se uređuju carinsko područje, carinski pogranični pojas... prava i obaveze lica i ovlaštenja carinskih organa u vezi sa prelaskom robe i lica preko carinskih linija."

Član 90.

"Ako je u ispravi za uvoz i prijevoz robe koja se podnosi carinarnici, odnosno u prijevoznim ispravama koje prate robu naznačeno da će se roba cariniti kod neke druge carinarnice, ulazna carinarnica po završenom pregledu prijevoznih sredstava i robe upućuje robu pod carinskim nadzorom označenoj carinarnici (prijemna carinarnica).

Ulazna carinarnica određuje mjere carinskog nadzora i rok u kome se roba mora prijaviti i, na zahtjev prijemne carinarnice, predati prijemnoj carinarnici."

Član 189. stav 1. tačka 9. i stav 2.

"(1)Novčanom kaznom od jednostrukog do desetostrukog iznosa uskraćene carine, odnosno jednostrukog do četverostrukog iznosa vrijednosti robe ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina kaznit će se za prekršaj preduzeće ili drugo pravno lice:

  • 9)
    ako ne prijavi, odnosno ne preda robu prijemnoj, odnosno izlaznoj carinarnici ili na drugi način onemogući prijavljivanje, odnosno predaju robe ili takvu robu preda u izmijenjenom stanju...

(2) Za radnju iz stava 1. ovog člana kaznit će se za prekršaj i odgovorno lice u preduzeću ili drugom pravnom licu novčanom kaznom do jednostrukog iznosa vrijednosti robe."

Član 198. stav 1.

"(1) Domaće ili strano fizičko lice koje izvrši neku od radnji propisanih u članu...189. stav 1. tač. 1. do 11. ovog zakona kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom propisanom u ovim odredbama za pravno lice."

Član 208. st. 1. i 4.

"(1)Prekršajni postupak u prvom stepenu vodi i rješenje o prekršaju donosi Komisija za prekršaje (u daljnjem tekstu: Komisija) sastavljena od tri člana, od kojih je jedan član predsjednik. Predsjednik i članovi Komisije mogu imati zamjenika.

(4)Protiv rješenja carinarnice donesenog u prvom stepenu može se izjaviti žalba Upravi carinarnica Republike Srpske."

  • 16.
    U Zakonu o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96 i 40/98) relevantne odredbe glase:

Član 7.

"Prekršaj može biti izvršen činjenjem ili nečinjenjem.

Prekršaj je izvršen činjenjem ako je učinilac propustio da izvrši radnju koju je bio dužan da izvrši."

Član 257.

"Vrhovni sud će odbiti zahtjev za sudsku zaštitu kao neosnovan ako utvrdi da ne postoji povreda zakona za koju se ukazuje u zahtjevu."

Član 258. a)

"Ako se prilikom rješenja o zahtjevu za sudsku zaštitu pojavi znatna sumnja o istinitosti odlučnih činjenica utvrđenih u odluci protiv kojih je zahtjev podignut, Vrhovni sud će presudom kojom rješava o zahtjevu ukinuti tu odluku i narediti da se provede novi postupak pred nadležnim prvostepenim organom."

Član 293.

"Prekršajni postupak u prvom stepenu vodi sud ili drugi organ određen posebnim zakonom."

  • 17.
    Pravilnik o sadržini i korištenju isprava u carinskom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 3/95)

Član 19.

"Podnosilac jedinstvene carinske isprave, prilikom uvoznog carinjenja robe, podnosi carinskoj ispostavi JCI i najmanje tri primjerka: 1/6, 2/7 i 3/8.

Primjerak JCI 1/6 i 2/7 zadržava carinska ispostava nakon provedenog postupka carinjenja.

Primjerak 3/8 vraća se podnosiocu JCI nakon provedenog postupka carinjenja."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Pvl-12/04 od 25. maja 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu Vrhovnog suda apelanti su primili 16. juna 2004. godine, a apelacija je podnesena 28. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelanti pobijaju navedenu presudu i navedena rješenja tvrdeći da su im povrijeđena prava iz člana II/3.b), d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 24.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom."

  • 25.
    U konkretnom slučaju apelanti su kažnjeni zbog radnji koje su u zakonu kvalificirane kao prekršaj, a ne kao krivično djelo. Međutim, to ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Ovim se želi osigurati da država ne može izbjeći obavezu da osigura pravično saslušanje jednostavnim kvalificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998 - VI, str. 2492, stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65). Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja, b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (naprimjer, nepoštenje ili nebriga) i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj.
  • 26.
    Gledano sa stanovišta sudske prakse u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična prema svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje neprijavljivanja i nepredavanja odredišnoj carinarnici robe koja se uvozi, odnosno zabrana zloupotrebe robe koja je prijavljena za uvoz u domaće carinsko područje, kao i predaja iste robe unutrašnjoj carinarnici u svrhu carinjenja i kažnjavanje onih koji se ne povinuju zakonskoj obavezi, a sankcija se sastoji u izricanju novčane kazne. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju zasnovano je na odluci da su apelanti počinili prekršaj koji im je stavljen na teret, neprijavljivanje, odnosno nepredavanje robe unutrašnjoj carinarnici prema carinskoj ispravi granične carinarnice. Uzimajući u obzir sve relevantne elemente, Ustavni sud zaključuje da apelanti imaju pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 27.
    Apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Povredu prava na pravično suđenje vide i u tome što im u drugostepenom postupku nisu omogućeni pravično suđenje i javna rasprava pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom, jer je postupak vođen pred organima uprave, a ne pred sudom, kako je to određeno Zakonom o prekršajima.
  • 28.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
  • 29.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).
  • 30.
    U vezi sa prigovorom apelanata da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što je u drugostepenom postupku trebalo da odlučuje sud, a ne organ uprave, Ustavni sud uočava da su apelanti saslušani u prvostepenom postupku, da su pitanja konkretnog slučaja rješavana pred nadležnim organima uprave, u skladu sa članom 208. st. 1. i 4. Carinskog zakona i članom 293. Zakona o prekršajima. Podnošenjem zahtjeva za sudsku zaštitu protiv drugostepenog rješenja Republičke uprave carina apelanti su kod Vrhovnog suda ostvarili pravo na pristup sudu pune jurisdikcije. U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza od Vrhovnog suda i organa uprave bila očigledno proizvoljna ili da je konkretan postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud, Republička uprava carina i Komisija za carinske prekršaje dali jasne razloge za svoje stavove u obrazloženju pobijanih odluka, da su dali logična i uvjerljiva obrazloženja koja, sama po sebi, ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.
  • 31.
    Također, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su Vrhovni sud i organi uprave tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. Ustavni sud odbija tvrdnju apelanata da je došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje.
  • 32.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 33.
    Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i činjenicu da apelanti uopće nisu obrazložili u čemu se ogledaju povrede ostalih navedenih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da ovaj dio apelacije nije neophodno posebno razmatrati.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je odluku donio nadležni organ uprave čiju je zakonitost ispitao Vrhovni sud putem zahtjeva za sudsku zaštitu, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza bila očigledno proizvoljna ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.