USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 787/04, rješavajući apelaciju Senada Avdića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Usvajaju se apelacije Senada Avdića, Danke Savić i Adnana Buturovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. Gž-51/04 od 17. juna 2004. godine i Gž-67/04 od 10. augusta 2004. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu br. P-45/03 od 15. marta 2004. godine i P-44/03 od 20. aprila 2004. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu Odluku, u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Senad Avdić, Danka Savić i Adnan Buturović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 2. i 21. septembra 2004. godine dvije odvojene apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) koje su registrirane pod br. AP 787/04 i AP 813/04. Apelacija pod brojem AP 787/04 podnesena je protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-51/04 od 17. juna 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-45/03 od 15. marta 2004. godine. Apelacija pod brojem AP 813/04 podnesena je protiv Presude Vrhovnog suda broj Gž-67/04 od 10. augusta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda broj P-44/03 od 20. aprila 2004. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 17. marta 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04) od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, te Aide Delić i Indire Ćatić (u daljnjem tekstu: tužiteljice) zatraženo je 24. februara, 4. marta i 27. maja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 24. marta 2005. godine, dok su tužiteljice dostavile odgovor na apelaciju 15. juna 2005. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda i tužiteljica dostavljen je apelantima 7. novembra 2005. godine.
- 5.S obzirom da je u konkretnom slučaju Ustavnom sudu dostavljeno više zahtjeva iz njegove nadležnosti o istom pitanju, tj. dvije odvojene apelacije protiv presuda redovnih sudova koje su donesene u dva postupka ali povodom istog slučaja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete registrirane pod br. AP 787/04 i AP 813/04, te da vodi jedan postupak i donese jedna odluka pod brojem AP 787/04.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- a)Činjenice zajedničke za oba predmeta
- a)
- 7.U izdanju nedjeljnika "Slobodna Bosna" od 24. oktobra 2002. godine objavljen je tekst pod naslovom "Ko su Radončićevi medijski snajperisti" (u daljnjem dijelu: sporni tekst). Tekst se odnosi na određene novinare zaposlene u dnevnom listu "Avaz". Relevantni dio spornog teksta glasi: "Aida Delić preferira vojne kadrove, za razliku od Indire Ćatić, kojoj su draži policajci. No i jedna i druga donose korist gazdi Radončiću, koji ih ponekad počasti (zajedničkim) kupanjem u bazenu. Zahvaljujući čvrstim vezama Delićke u Federalnom ministarstvu odbrane, Radončić može biti siguran da će njegova zgrada ostati netaknuta iako je sagrađena na atomskom skloništu, dok "ležeći policajci" iz KMUP-a imaju čvrst stav glede Indire Ćatić garantujući da niko neće počistiti vozila načičkana ispred zgrade "Avaza".
- b)Činjenice u predmetu broj AP 787/04
- b)
- 8.Tužiteljica Aida Delić podnijela je tužbu Kantonalnom sudu protiv apelanata radi naknade nematerijalne štete u iznosu od 80.000 KM, nastale objavljivanjem spornog teksta. Tokom postupka apelanti su naglašavali da je sporni tekst pisan u satiričnom duhu, te da satira kao vid izražavanja ne podliježe sudskoj zaštiti, jer bi time bilo povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja garantirano članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelanti su naglasili da tužiteljica nije tražila ispravak teksta, kao i da tužiteljica nije predložila niti jedan dokaz na okolnosti da joj je nanesena nematerijalna šteta, te bi se, u najgorem slučaju, sporno izražavanje moglo okarakterizirati kao uvreda. Međutim, uvreda nije sankcionirana Zakonom o zaštiti od klevete, niti je za tu vrstu tužbi nadležan Kantonalni sud. Sa druge strane, tužiteljica je isticala da u spornom tekstu nema ništa satirično i smiješno, te da joj je objavljivanjem spornog teksta nanijeta šteta u stvarnom životu, kao i da je zakon ne obavezuje da traži ispravak teksta, jer se ispravak spornog teksta ne može ni napraviti, niti na taj način smanjiti šteta koja joj je nanesena. Tokom postupka Kantonalni sud nije provodio bilo kakve druge dokaze osim čitanja spornog teksta, objavljenog u nedjeljniku "Slobodna Bosna". Nakon okončanja prvostepenog postupka Kantonalni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan, te donio Presudu broj P-45/03 od 15. marta 2004. godine, kojom je obavezao apelante da tužiteljici solidarno nadoknade nematerijalnu štetu zbog povrede časti i ugleda u iznosu od 2.000 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od 9. januara 2003. godine pa do isplate.
- 9.U obrazloženju presude Kantonalnog suda navedeno je da kleveta predstavlja nezakonit čin namjere i nepažnje čime je uzrokovana povreda druge osobe iznošenjem ili širenjem neistinitih činjenica trećoj osobi. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je bio mišljenja da su se ispunili uvjeti da se neke formulacije iz spornog članka mogu smatrati klevetom. Kantonalni sud je smatrao da navodi apelanata objavljeni u spornom članku, prema kojima tužiteljica preferira vojne kadrove te da donosi korist gazdi Radončiću, koji je zbog toga počasti zajedničkim kupanjem u bazenu, imaju prvenstveno uvredljiv karakter. Međutim, Kantonalni sud je smatrao da formulacija iz spornog teksta: "zahvaljujući čvrstim vezama Delićke u Federalnom ministarstvu odbrane Radončić može biti siguran da će njegova zgrada ostati netaknuta iako je sagrađena na atomskom skloništu" predstavlja iznošenje činjenica koje ovako prezentirane "sugerišu" da tužiteljica uz pomoć svojih kontakata u Federalnom ministarstvu odbrane "može" isposlovati povoljan tretman nekog trećeg lica, za koji se "može pretpostaviti" da je u neskladu sa važećim zakonima. Ovo je činjenična konstatacija čija se istinitost ili neistinitost može utvrditi. Ovakva formulacija se ne može smatrati "mišljenjem" ili "satirom". Kantonalni sud je naglasio kako iz utvrđenog činjeničnog stanja očito proizlazi da su apelanti namjerno ili iz nepažnje iznosili činjenice koje zadiru u privatni život tužiteljice, a da pri tome i sami ne utvrde da li su te činjenice istinite. Zbog toga, po mišljenu Kantonalnog suda, postoji odgovornost apelanata za nastanak nematerijalne štete izazvane klevetanjem tužiteljice.
- 10.Rješavajući o žalbama koje su podnijeli apelanti i tužiteljica, Vrhovni sud je donio Presudu broj Gž-51/04 od 17. juna 2004. godine kojom je u cijelosti odbio žalbu apelanata, dok je tužiteljicinu žalbu djelimično uvažio, te preinačio prvostepenu presudu tako što je tužiteljici dosudio na ime naknade za nematerijalnu štetu iznos od 5.000 KM, umjesto prvobitno dosuđenih 2.000 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naglasio da, prema odredbi člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, sud može dosuditi novčanu naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti. Stoga, tužiteljica ima pravo na naknadu neimovinske štete za duševne bolove koje trpi zbog uvrede, sve da sporni tekst i ne predstavlja klevetu. Vrhovni sud je naglasio da tužiteljica u žalbi s pravom ističe da je dio spornog teksta oslikava kao osobu bez morala, odnosno lakog morala i da joj je objavljivanjem takvog teksta nanijeta duševna bol. Prema mišljenju Vrhovnog suda dio spornog teksta, kako je to zaključio i prvostepeni sud, se po objektivnim kriterijima može podvesti pod pojam uvrede, koja znači omalovažavanje, nepoštivanje i poniženje ljudskog dostojanstva određenog lica, odnosno "negativan vrijednosni sud o tužiteljici i napad na njenu čast". Tužiteljicina duševna bol zbog toga je normalna reakcija svakog prosječnog čovjeka, pa nije bilo potrebe izvoditi posebne dokaze na koji način je objavljivanje spornog teksta djelovalo na nju, a nije bilo ni potrebe da tužiteljica traži ispravku spornog teksta, jer se postavlja pitanje kakvu je ispravku mogla tražiti. Vrhovni sud naglašava da je za visinu naknade za nematerijalnu štetu bitno što se apelanti nikad nisu izvinuli tužiteljici zbog klevete i uvrede nanijete objavljivanjem spornog teksta, jer da su se izvinuli to bi eventualno moglo uticati da visina dosuđenog iznosa bude manja.
- c)Činjenice u predmetu broj AP 813/04
- c)
- 11.Tužiteljica Indira Ćatić podnijela je tužbu Kantonalnom sudu protiv apelanata radi naknade nematerijalne štete u iznosu od 80.000 KM, nastale objavljivanjem spornog teksta. Nakon provedenog postupka u kojem je izveden dokaz čitanjem spornog teksta objavljenog u nedjeljniku "Slobodna Bosna", Kantonalni sud je donio Presudu broj P-44/03 od 20. aprila 2004. godine, kojom je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan, te obavezao apelante da tužiteljici solidarno nadoknade nematerijalnu štetu zbog povrede časti i ugleda u iznosu od 2.000 KM sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od 9. januara 2003. godine pa do isplate.
- 12.Navodi stranaka, te obrazloženje predmetne presude je pretežno isto kao i u prethodnom slučaju, s tim da ovdje Kantonalni sud smatra da su se ispunili uvjeti da se formulacije iz spornog teksta u cijelosti mogu okarakterizirati kao kleveta. S tim u vezi, Kantonalni sud navodi da formulacija spornog teksta: "Aida Delić preferira vojne kadrove, za razliku od Indire Ćatić kojoj su draži policajci, no i jedna i druga donose korist gazdi Radončiću koji ih ponekad počasti zajedničkim kupanjem u bazenu, dok "ležeći policajci" iz Kantonalnog MUP-a koji imaju čvrst stav glede Indire Ćatić garantuju da niko neće počistiti vozila načičkana ispred zgrade "Avaza", predstavlja iznošenje činjenica koje prezentirane na ovakav način i u ovom kontekstu "sugerišu" da tužiteljica preko svojih kontakata sa Kantonalnim MUP-om policije, "može" isposlovati povoljan tretman trećeg lica, za koji se "može pretpostaviti" da je u neskladu sa važećim zakonom. Ovo predstavlja činjeničnu konstataciju čija se istinitost ili neistinitost može utvrditi. Dakle, Kantonalni sud je u ovom slučaju smatrao da relevantni dio spornog teksta u cijelosti predstavlja klevetanje tužiteljice Indire Ćatić.
- 13.Rješavajući o žalbama koje su podnijeli apelanti i tužiteljica, Vrhovni sud je donio Presudu broj Gž-67/04 od 10. augusta 2004. godine, kojom je u cijelosti odbio žalbu apelanata, dok je žalbu tužiteljice djelimično uvažio, te preinačio prvostepenu presudu tako što je tužiteljici dosudio na ime naknade za nematerijalnu štetu iznos od 5.000 KM, umjesto prvobitno dosuđenih 2.000 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naglasio kako smatra da sporni tekst predstavlja grubu klevetu kojom je nanesena šteta tužiteljicinom ugledu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo kako smatra da prema objektivnim kriterijima sporni tekst vrijeđa dostojanstvo lica na kojeg se odnosi, "kojim se iznose negativne vrijednosti o ličnosti", te da takav tekst sigurno kod prosječnog čovjeka izaziva duševnu bol. Stoga, smatra Vrhovni sud, nije ni bilo potrebno provoditi posebne dokaze na okolnosti intenziteta tužiteljicinog duševnog bola.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.U predmetu broj AP 787/04 apelanti smatraju da su im povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide, prije svega, u tome što su redovni sudovi donijeli odluku o visini nematerijalne štete, a da pri tome od tužiteljice nije traženo da prezentira niti jedan dokaz o nastanku štete, niti je tužiteljica takav dokaz predložila tokom postupka. Osim toga, povredu prava na pravično suđenje apelanti vide i u različitoj pravnoj kvalifikaciji spornog teksta, navodeći da je Kantonalni sud utvrdio da se radi o kleveti, dok je Vrhovni sud smatrao da sporni tekst treba pravno okvalificirati kao uvredu. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide i u pogrešnom odmjeravanju troškova postupka, s obzirom da su redovni sudovi presudili da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, apelanti smatraju da je apelantica uspjela samo sa 5% u odnosu na tužbeni zahtjev, te su je stoga sudovi trebali obavezati na naknadu troškova parničnog postupka.
- 15.Povredu prava na slobodu izražavanja apelanti vide u tome što su redovni sudovi sankcionirali izražavanje objavljeno u tekstu satiričnog sadržaja. Sankcioniranje satire, kao posebnog oblika izražavanja, suprotno je Deklaraciji o slobodi političke debate u medijima Odbora ministara Vijeća Evrope od 12. februara 2004. godine. Apelanti navode i da sporno izražavanje predstavlja njihovo mišljenje, odnosno da izražava kritiku uređivačke politike dnevnih novina "Avaz". Osim toga, apelanti se pozivaju na odredbe člana 2. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete koje garantiraju pravo na slobodu izražavanja ne samo u slučaju kada je izražavanje pohvalno i neuvredljivo, nego i u slučajevima kada izražavanje može uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti. Apelanti navode da je tužiteljica javna osoba zaposlena u javnom glasilu u smislu člana 4. stav 1. tač. b) i c), te člana 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete, usljed čega je bila dužna otrpjeti ovo izražavanje koje je moglo uvrijediti. Naglašava se da tužiteljica, u smislu člana 8. Zakona o zaštiti od klevete, nije tražila ispravku spornog izražavanja i time pokušala umanjiti eventualnu štetu, što je imperativna obaveza u smislu navedenog zakona. Podnosioci apelacije se pozivaju na liberalnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u pogledu prava na slobodu izražavanja, navodeći presude Evropskog suda u predmetima: Lingens, presuda od 8. jula 1986. godine, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, The Observer and Guardian, presuda od 25. juna 1992. godine i Thorgeir Thorgeison presuda od 26. aprila 1995. godine.
- 16.Navodi iz apelacije u predmetu broj AP 813/04 su pretežno isti kao i u prethodnoj apelaciji u pogledu pozivanja na povrede ustavnih prava, te argumentacije koja se u vezi s tim koristi. Specifični su, u odnosu na prethodnu apelaciju, prigovori apelanata koji se tiču povrede prava na pravično suđenje. S tim u vezi, apelanti naglašavaju kako je Presuda Kantonalnog suda broj P-44/03 od 20. aprila 2004. godine doslovno ista kao i Presuda Kantonalnog suda broj P-45/03 od 15. marta 2004. godine (misli se na presudu u predmetu broj AP 787/04). Međutim, ovdje se postavlja pitanje pravne sigurnosti građana pred sudom, kada se uzmu u obzir različita pravna shvatanja Vrhovnog suda povodom rješavanja žalbi na dvije presude koje su, u suštini, iste.
- 17.Naime, u prvom slučaju, Vrhovni sud je utvrdio da sporno izražavanje ne predstavlja klevetu nego uvredu. U drugom slučaju, Vrhovni sud je potvrdio stav Kantonalnog suda da se radi o kleveti, ne smatrajući da se radi o uvredi. U navedenom stavu Vrhovnog suda apelanti vide povredu pravne sigurnosti građana pred sudom, jer Vrhovni sud u dva ista slučaja donosi potpuno suprotne zaključke.
- 18.Apelanti predlažu da se apelacije usvoje, utvrde povrede prava iz člana 6. stav 1. i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, ukinu osporene presude, te da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljica.
b) Odgovor na apelaciju
- 19.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ostaje kod stavova iz svoje presude, smatra da nije došlo do povrede ustavnih prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 20.Tužiteljice su u odgovoru na apelaciju navele da u osporenim presudama nema povrede ustavnih prava apelanata i predložile da se apelacije odbiju kao neosnovane.
V. Relevantni propisi
- 21.Zakon o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02)
"Cilj zakona
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju zakonom
Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
- a)pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
- b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
- c)sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu
Član 4. u relevantnom dijelu glasi:
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:
- b)javni organ - organ odnosno pravno lice u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Federacija) i to:
- c)javni službenik - svako lice koje je zaposleno u javnom organu.
Odgovornost za klevetu
Član 6. u relevantnom dijelu glasi:
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti
Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
- a)ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
- b)ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
- c)ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć
Član 8.
Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja".
- 22.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 29/03)
"Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom."
- 23.Deklaracija o slobodi političke debate u medijima, usvojilo Vijeće ministara Vijeća Evrope na 872. sjednici zamjenika ministara od 12. februara 2004. godine (dostupno na www.cr.ba/hr/broadcast/reports/)
"V.
Komični i satirični žanr, zaštićen članom 10. Konvencije, dozvoljava veći stupanj pretjerivanja i čak provociranja, sve dok činjenice nisu pogrešno predstavljene u javnosti."
- 24.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03)
"Član 7. stav 1.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 386. stav 2.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova."
VI. Dopustivost
- 25.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 26.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 27.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Vrhovnog suda br. Gž-51/04 od 17. juna 2004. godine i Gž-67/04 od 10. augusta 2004. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Presudu broj Gž-51/04 od 17. juna 2004. godine apelanti su primili 5. jula 2004. godine, a apelacija je podnesena 2. septembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Osporena Presuda broj Gž-67/04 donesena je 10. augusta 2004. godine, a apelacija je podnesena 21. septembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana predviđenih članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg nije dopustiva.
- 28.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 29.Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
- 30.Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- h)Sloboda izražavanja."
Član 10. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
- 2.Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.".
- 31.Sloboda izražavanja je conditio sine qua non (uvjet bez kojeg se ne može, bitna pretpostavka) funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva, te stoga jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantovanim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje te slobode, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek iznimka od pravila, u demokratskom društvu dopuštena samo ako to pravilo ničim ne ugrožava nego ga potvrđuje.
- 32.Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i slobodu medija, ne znači samo ugroziti neka osobna, ustavom zajamčena, prava novinara. To znači, prije svega, ugroziti njihovu, za održavanje svakog demokratskog društva presudnu funkciju, pa stoga i samu demokraciju kao oblik vladavine i pretpostavku ostvarenja svih drugih proklamovanih ljudskih prava i sloboda. S tim u vezi, skreće se pažnja na poznati stav Evropskog suda da štampa mora biti u mogućnosti da "ima ključnu ulogu javnog psa čuvara" (vidi, The Observer and Guardian, presuda od 26. novembra 1991. godine).
- 33.To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. U demokratskim i pravnim državama, naime, gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bilo primarno ili značajno, nije i ne može biti apsolutno i neograničeno. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto (suprotnost sama po sebi, spajanje dvaju pojmova koji se međusobno isključuju), presudan, a istodobno i sporan ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadaća nezavisnog sudstva da u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao samo puku deklaraciju.
- 34.Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
- 35.Karakteristično je za član 10. Evropske konvencije da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno ili se smatraju bezopasnim ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam, bez kojih nema demokratskog društva (vidi mutatis mutandis Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Ovdje je bitno napomenuti da je ovaj stav Evropskog suda uvršten u Zakon o zaštiti od klevete kao njegov član 2. tačka b). Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Castells (vidi mutatis mutandis Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnositelj osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršitelje zločina protiv naroda Baskije", smatrao da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije".
- 36.Postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok se za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi mutatis mutandis Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine). Ovu distinkciju pravi i Zakon o zaštiti od klevete propisujući, u članu 7. stav 1. tačka a), da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje. Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Thorgeirson, u kojem je podnositelj u štampi iznio navode o rasprostranjenoj brutalnosti policije na Islandu, u principu prenoseći govorkanja iz javnosti i policajce nazvao "zvijeri u uniformama", a odbranu policije nazvao "provociranje, laž, nezakonita djela, sujevjerje, nepromišljenost i nesposobnost", zaključio da je podnositelj pokrenuo jedno važno pitanje u svojoj zemlji i "dužnost je štampe da prenosi informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa". U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
- 37.S tim u vezi, slikovit je primjer iz prakse Vrhovnog suda SAD. Naime, u slučaju N.Y Times protiv Sullivana iz 1964. godine, Vrhovni sud SAD je naglasio: "Š...ĆJavna rasprava o javnim problemima mora biti neograničena, ustrajna i sveobuhvatnaŠ...ĆTakva otvorena rasprava neumitno će ponekad rezultirati i lažnim i pogrešnim tvrdnjama, ali čak i takva vrsta govora štampe mora biti zaštićena ukoliko želimo da sloboda štampe ima "zraka" koji joj je potreban da bi preživjela. Stoga bi svako pravilo koje bi prisiljavalo kritičara ponašanja javnih djelatnika da garantira istinitost iznijetih činjeničnih tvrdnji (u strahu od naknada praktički neograničene visine) vodilo izravno u autocenzuru, koja je nespojiva s Prvim amandmanom."
- 38.Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, dok sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu da naloži ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, pored toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredbi i u pojedinim aspektima pružaju veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
- 39.S tim u vezi naglašava se da član 8. Zakona o zaštiti od klevete, kao obavezan uvjet propisuje da je oštećeni dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete navedene radnje treba preduzeti prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama člana 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o osobi koja prema općem shvatanju javnosti vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa (javna ličnost), te ukoliko takva osoba podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu koja je izazvana iznošenjem ili pronošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
- 40.Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom b) miješanje za cilj ima zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi mutatis mutandis Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije jer "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno prema svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu".
- 41.U konkretnom slučaju, osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima, dakle miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, Zakon o zaštiti od klevete pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
- 42.Osporene presude su donesene u dvije građanske parnice koje su pokrenule tužiteljice protiv apelanata zbog nanošenja štete njihovoj časti i ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužiteljica.
- 43.Ustavni sud još mora utvrditi je li cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se on ostvari. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantima da plate odštetu nanesenu ugledu tužiteljica. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu" potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.
- 44.Da li je u osporenim presudama, po principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava novinara kao javne ličnosti na vlastiti ugled? Apelanti tvrde da nije, odnosno oni u potpunosti negiraju osnovanost predmetnih tužbi u smislu prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije. U tom smislu apelanti navode da: a) sporno izražavanje predstavlja satiru, koja ne može biti sankcionirana prema Deklaraciji o slobodi političke debate u medijima; b) sporno izražavanje predstavlja njihovo mišljenje, odnosno kritiku uređivačke politike dnevnih novina "Avaz"; c) tužiteljice su javne ličnosti prema Zakonu o zaštiti od klevete, te su stoga dužne otrpjeti kritike objavljene u spornom tekstu; d) tužiteljice nisu tražile ispravak spornog izražavanja, odnosno nisu nastojale umanjiti štetu na šta su bile obavezne prema Zakonu o zaštiti od klevete i e) sloboda izražavanja dozvoljava pisanje koje može uvrijediti ili ogorčiti.
- 45.Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, formulacije iz spornog teksta u cijelosti predstavljaju vrijednosne sudove, odnosno mišljenje apelanata o tužiteljicama i odnosima u dnevnim novinama u kojima rade, te ne sadrže bilo kakve činjenične navode čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazivati. Navodi: "Aida Delić preferira vojne kadrove, za razliku od Indire Ćatić, kojoj su draži policajci. No i jedna i druga donose korist gazdi Radončiću, koji ih ponekad počasti (zajedničkim) kupanjem u bazenu", mogu se smatrati jedino vrijednosnim sudovima o tužiteljicama i odnosima u dnevnim novinama u kojima rade. Kad bi se smatralo suprotno, s pravom bi se moglo postaviti pitanje, na koji način je uopće moguće egzaktno dokazati da bilo ko "preferira vojne ili policijske kadrove" usljed čega donosi korist osobi za koju radi, koja ga onda "počasti zajedničkim kupanjem u bazenu". Takve navode nije moguće dokazivati, jer oni ne sadrže minimum činjenica koje bi se mogle provjeriti objektivnim dokazima.
- 46.Osim toga, navodi: "Zahvaljujući čvrstim vezama Delićke u Federalnom ministarstvu odbrane, Radončić može biti siguran da će njegova zgrada ostati netaknuta iako je sagrađena na atomskom skloništu, dok "ležeći policajci" iz KMUP-a imaju čvrst stav glede Indire Ćatić garantujući da niko neće počistiti vozila načičkana ispred zgrade "Avaza", mogu se, također, smatrati samo vrijednosnim sudovima, a ne činjenicama koje bi se trebale dokazivati. Naime, spomenutim formulacijama se ne iznose nikakve činjenice u vezi sa tužiteljicama, osim što se kaže da one imaju "veze" u određenim državnim organima. U konkretnom slučaju, osim što je navedeno da tužiteljice imaju "veze" nije dalje ništa rečeno što bi se eventualno moglo ispitivati sa aspekta tužbe zbog klevete. Napisano je da "Radončić može biti siguran da će njegova zgrada ostati netaknuta iako je sagrađena na atomskom skloništu", te da "niko neće počistiti vozila načičkana ispred zgrade Avaza". Međutim, opet se postavlja pitanje gdje su činjenice koje bi se trebale utvrđivati u kontekstu tužbe zbog klevete. U spornom tekstu nigdje se ne govori da su tužiteljice uradile nešto nezakonito, te su bez uporišta tvrdnje redovnih sudova "da ovako prezentirane činjenice sugerišu da tužiteljice uz pomoć svojih kontakata mogu isposlovati povoljan tretman nekog trećeg lica za koji se može pretpostaviti da je u neskladu sa važećima zakonima". Ne mogu se iz navoda spornog teksta izvlačiti pretpostavke o tome da tužiteljice "navodno" rade nešto nezakonito, te na temelju toga izvoditi odgovornost apelanata za klevetu.
- 47.Iz navedenog proizlazi da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu napravili distinkciju između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene). Sasvim suprotno, redovni sudovi su vrijednosne sudove iz spornog teksta interpretirali kao činjenice, te utvrdili odgovornost apelanata zbog klevete. Redovni sudovi upravo naglašavaju da sporno izražavanje predstavlja "negativan vrijednosni sud o tužiteljici i napad na njenu čast" i da se njime "iznose negativne vrijednosti o ličnosti". Takvi zaključci, u smislu sankcioniranja onog što je napisano u konkretnom slučaju, apsolutno su suprotni od standarda koje propisuju član 10. Evropske konvencije i član 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, s obzirom da ne postoji odgovornost za klevetu ukoliko neko izražava svoje mišljenje ili daje vrijednosni sud o nekome. Ukoliko su riječi iz spornog teksta neugodne za tužiteljice, ipak to ne može ograničiti pravo na slobodu izražavanja apelanata, koju im daju standardi iz člana 10. Evropske konvencije i člana 2. stav 1. tačka b) Zakona o zaštiti od klevete, prema kojima apelanti imaju pravo na izražavanje koje može uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti, posebno kada se uzme u obzir da su pisali o pitanjima koja su od interesa za javnost, tj. o odnosima u jednim dnevnim novinama, koja bez sumnje vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
- 48.Osim toga, Ustavni sud naglašava kako su redovni sudovi zanemarili zaista satirične odnosno šaljive karakteristike spornog teksta, te da nisu imali u vidu odredbe člana 5. Deklaracije o slobodi političke debate u medijima, koje, kod ovakve vrste tekstova, dozvoljavaju veći stepen pretjerivanja čak i provociranja. Napominje se da spomenuta deklaracija nema obligatoran karakter, međutim, Bosna i Hercegovina, kao članica Vijeća Evrope, ne može zanemariti preporuke koje se tiču slobode medija, odnosno slobode političke debate u medijima, koje je donijelo Vijeće ministara Vijeća Evrope.
- 49.Napominje se da sporni tekst govori o novinarima zaposlenim u jednim dnevnim novinama, kao i odnosima u tim dnevnim novinama. Prema mišljenju Ustavnog suda, takva tematika je od značaja za javnost koja ima pravo da bude obaviještena o tome, s obzirom da dnevne novine moraju imati "značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa" kao i da se novinari zaposleni u njima imaju smatrati javnim ličnostima koje, također, "vrše značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa". Stoga, čak i da su u spornom tekstu bile iznesene činjenice, stepen tolerancije u vezi sa dokazivanjem istinitosti ili neistinitosti takvih činjenica morao bi biti veći od uobičajenog, odnosno moralo bi se dokazivati da su neistinite činjenice iznesene namjerno ili iz nepažnje.
- 50.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi izašli izvan dozvoljenog stepena slobodne procjene kada su zaključili da sporni tekst predstavlja iznošenje činjenica, iako on u cijelosti izražava vrijednosne sudove apelanata, čime je došlo do povrede principa proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničavanja slobode medija i ugleda javne ličnosti, u ovom slučaju novinara. Stoga, s obzirom na sve okolnosti ovog slučaja Ustavni sud je mišljenja da nije postojala "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničavanje u ostvarivanju prava na slobodu izražavanja apelanata. Prema tome, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 51.U svjetlu zaključka o kršenju prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
- 52.Povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije nastala je zbog toga što sporni tekst u cijelosti predstavlja iznošenje vrijednosnih sudova ili mišljenja apelanata, koji su redovni sudovi, izvan dozvoljenog stepena slobodne procjene, okvalificirali kao iznošenje neistinitih činjenica i naložili apelantima da plate odštetu tužiteljicama zbog klevete.
- 53.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 54.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.