Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 945/04, rješavajući apelaciju Dragomira Dragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragomira Dragića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-274/02 od 25. augusta 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj K-68/00 od 8. marta 2002. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Dragića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-75/05 od 17. juna 2005. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Dragomir Dragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnio je 1. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-274/02 od 25. augusta 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-68/00 od 8. marta 2002. godine. Apelant je 19. novembra 2004. godine dopunio apelaciju. Naknadno, apelant je 29. augusta 2005. godine Ustavnom sudu podnio drugu apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-75/05 od 17. juna 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda 22. marta 2005. godine i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) 15. aprila 2005. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovore na apelaciju su dostavili Okružni sud 7. aprila 2005. godine, Osnovni sud 12. aprila 2005. godine i Okružno tužilaštvo 3. maja 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. oktobra 2005. godine.
  • 5.
    Ustavni sud, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da se apelacije br. AP 945/04 i AP 1826/05 odnose na isto pitanje, odlučio je da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 945/04.
  • 6.
    Na traženje Ustavnog suda Osnovni sud je 20. oktobra 2005. godine dostavio kompletne krivične spise br. K-68/00 i Ki-29/93.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Presudom Osnovnog suda broj K-42/93 od 2. decembra 1998. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 148. stav 3. KZRS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a Dobrica Petrović je proglašen krivim zbog krivičnog djela pomoći učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 189. stav 2. KZRS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
  • 9.
    Presudom Okružnog suda broj Kž-22/99 od 17. marta 1999. godine preinačena je navedena presuda Osnovnog suda u pogledu odluke o kazni, a u ostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena, te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca, a Dobrica Petrović je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.
  • 10.
    Povodom zahtjeva apelantovog branioca za ponavljanje krivičnog postupka, Osnovni sud je donio Rješenje broj Kv-705/99 od 8. novembra 1999. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Kž-243/99 od 7. decembra 1999. godine, kojim je dopustio ponavljanje krivičnog postupka u korist osuđenog apelanta i osuđenog Dobrice Petrovića.
  • 11.
    U obrazloženju ovog rješenja navedeno je da su Presuda Osnovnog suda broj K-42/93 od 2. decembra 1988. godine i Presuda Okružnog suda broj Kž-22/99 od 17. marta 1999. godine zasnovane na priznanju okrivljenog Dobrice Petrovića, koje je dao u istražnom postupku, a opozvao na glavnom pretresu. Navedeno priznanje u cijelosti je dovedeno u sumnju zbog toga što supruga Dobrice Petrovića "tvrdi da okrivljeni kritične večeri uopće nije ustajao, sve do ujutro, kada ga je teško probudila, te da se sa prozora sobe gdje su prespavali nije mogao vidjeti put na kome su se nalazili parkirani automobili Bože Bajića, oštećenog i osuđenog apelanta". Ovim izviđajem, kako je naveo Osnovni sud u svom rješenju kojim je dopustio ponavljanje postupka, utvrđeno je da ovaj iskaz predstavlja novu činjenicu koju Osnovni sud i Okružni sud nisu mogli imati u vidu prilikom odlučivanja o apelantovom krivičnom djelu.
  • 12.
    Presudom Osnovnog suda, koja je donesena u ponovljenom postupku, broj K-68/00 od 8. marta 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Kž-274/02 od 25. augusta 2004. godine, ostavljena je na snazi Presuda Osnovnog suda broj K-42/93 od 2. decembra 1998. godine, koja je preinačena Presudom Okružnog suda broj Kž-22/99 od 17. marta 1999. godine, u pogledu odluke o kazni kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 148. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske - poseban dio (u daljnjem tekstu: KZRS), a Dobrica Petrović je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca zbog krivičnog djela pomoći učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 189. stav 2. KZRS.
  • 13.
    Na novom glavnom pretresu u ponovljenom postupku Osnovni sud je saslušao okrivljene, apelanta i Dobricu Petrovića, saslušao jednog svjedoka, uz saglasnost stranaka pročitao izjave pet svjedoka na čije iskaze nije bilo primjedaba. Supruga okrivljenog Dobrice Petrovića, koja je oslobođena dužnosti da svjedoči, to svoje pravo je iskoristila, odnosno odbila je svjedočiti. Osnovni sud je utvrdio da je činjenično stanje koje je utvrđeno Presudom istog suda broj K-42/96 od 2. decembra 1998. godine, koja je postala pravosnažna 17. marta 1999. godine, ostalo potpuno neizmijenjeno i tokom ponovljenog krivičnog postupka.
  • 14.
    U obrazloženju pobijane presude Okružnog suda je, između ostalog, navedeno da je činjenično utvrđenje prvostepene presude pravilno i potpuno, jer Osnovni sud sasvim pravilno zaključuje da svi izvedeni dokazi u ponovljenom postupku (iskazi svih svjedoka, a posebno okrivljenog Dobrice Petrovića) ukazuju, i to sasvim osnovano, da je apelant počinio krivično djelo iz člana 148. stav 3. KZRS-poseban dio. Na glavnom pretresu u ponovljenom postupku svjedok-supruga Dobrice Petrovića odbila je da svjedoči, koristeći svoje pravo iz člana 227. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), te je bez osnova dovođenje u vezu iskaza ovog lica sa ostalim iskazima, jer iskaz tog svjedoka nije ni korišten kao dokaz u donošenju presude. Okružni sud je dao i odgovor na apelantov žalbeni navod u vezi sa zastarjelošću krivičnog gonjenja u ovom slučaju, navodeći da u postupku ponavljanja krivičnog postupka, kao vanrednog pravnog lijeka, rokovi zastarjelosti se ne mogu primjenjivati zbog toga što se krivično gonjenje apelanta završilo pravosnažnom presudom.
  • 15.
    Osnovni sud je, povodom ponovnog zahtjeva apelantovog branioca za ponovno ponavljanje krivičnog postupka, donio Rješenje broj Kv-104/04 od 11. februara 2005. godine kojim je dopustio ponavljanje krivičnog postupka protiv okrivljenog apelanta i Dobrice Petrovića završenog presudama Osnovnog suda broj K-68/00 od 8. marta 2002. godine i Okružnog suda broj Kž-274/02 od 25. augusta 2004. godine. Istim rješenjem odgođeno je izvršenje Presude broj K-68/00 od 8. marta 2002. godine.
  • 16.
    Okružni sud je Rješenjem broj Kž-75/05 od 17. juna 2005. godine uvažio žalbu Okružnog tužilaštva, preinačio Rješenje Osnovnog suda broj Kv-104/04 od 11. februara 2005. godine, te odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na pravično saslušanje u krivičnom postupku i pravo da ne bude podvrgnut mučenju zaštićena članom II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 3. i 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz apelacije proizlazi da se apelant žali na nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje, nepravilnu primjenu materijalnog prava i pogrešne zaključke. Povredu prava na pravično suđenje i pravično saslušanje u krivičnom postupku apelant vidi u tome što ga je sud u toku postupka na razne načine ograničavao, konstatirajući u zapisnicima: "Ostajem pri ranije datoj izjavi, nije mi data mogućnost da ispitujem saoptuženog Dobricu Petrovića, čija je odbrana dokaz protiv mene." U svojim odlukama sudovi su ponovo prihvatili odbranu optuženog Dobrice Petrovića iako je on osporio svoju ranije datu izjavu pred sudskim vijećem, navodeći da je prvobitnu izjavu dao pod pritiskom i prinudom i da njegova izjava nije tačna. Apelant smatra da je sud i sam trebalo da provede dodatne dokaze kako bi provjerio iskaz okrivljenog Dobrice Petrovića.
  • 18.
    Također, u svojoj apelaciji od 29. augusta 2005. godine apelant se žali na Rješenje Okružnog suda broj Kž-75/05 od 17. juna 2004. godine, smatrajući da mu je i tim Rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b) Odgovori na apelaciju

  • 19.
    Okružni sud pobija navode iz apelacije, ističući da su navodi izneseni u apelaciji u odnosu na iskaz svjedoka Dobrice Petrovića bili izneseni i u žalbi i u vezi s tim navodima Krivično vijeće Okružnog suda ocijenilo je da ti navodi nisu osnovani i da nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Samim tim što nisu učinjene nikakve povrede ZKP, nisu ni povrijeđena apelantova ustavna prava, odnosno prava iz člana 6. Evropske konvencije. Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 20.
    U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je iznio redoslijed donošenja odluka u konkretnom predmetu, te istakao činjenicu da je u pogledu ponovnog zahtjeva za ponavljanje postupka predmet, povodom žalbe Okružnog tužilaštva, ustupljen u nadležnost Okružnom sudu.
  • 21.
    Okružno tužilaštvo pobija navode iz apelacije i ističe da iz spisa proizlazi da je prvostepeni sud utvrdio apelantovu krivičnu odgovornost za krivično djelo koje mu se stavlja na teret i proglasio ga krivim, jer je tokom dokaznog postupka, prije svega saslušanjem svjedoka, posebno ocjenjujući iskaz okrivljenog Dobrice Petrovića u konkretnom predmetu, u međusobnom sklopu i povezanosti svih dokaza sud izveo zaključak i utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Ocjenjujući dosadašnji sudski postupak u kojem je apelant iznosio svoju odbranu, predlagao dokaze, ulagao pravna sredstva za zaštitu svojih prava i interesa, Okružno tužilaštvo smatra da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu povrijedili nijednu odredbu Evropske konvencije, naprotiv, postupak je proveden na objektivan, zakonit i pravedan način. Okružno tužilaštvo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 22.
    U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase:

Član 15.

"1) Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

  • 2)
    Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog, tako i one koje mu idu u korist."

Član 328.

"Ako je svjedok ili vještak pri ranijem saslušanju naveo činjenice kojih se više ne sjeća, ili ako odstupi od svog iskaza, predočit će mu se raniji iskaz, odnosno ukazat će mu se na odstupanje i upitat će se zašto sada iskazuje drukčije, a po potrebi pročitat će se njegov raniji iskaz ili dio tog iskaza."

Član 364.

"(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(...)

  • 1)
    ako je glavni pretres održan bez lica čije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno,...

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa, ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo odbrane, a to je utjecalo ili je moglo utjecati na zakonito i pravilno donošenje presude."

VI. Dopustivost

  • 23.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na Rješenje Okružnog suda broj Kž-75/05 od 17. juna 2005. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
  • 24.
    Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

  • 25.
    Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

  • 9.
    apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;"
  • 26.
    Ustavni sud podsjeća da iz prakse organa Evropske komisije slijedi da molbe za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju djelotvorne pravne lijekove sve dok nemaju uspjeha i dok njihov rezultat ne bude ponovno otvaranje postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 35).
  • 27.
    U vezi s tim Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava a, prije svega, procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantirati u postupcima u kojima apelanti koriste nedjelotvorne pravne lijekove, jer ovi postupci ne rješavaju djelotvorno pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Također, u vezi s navedenim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi Odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 14, strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je usvojila stav da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne "utvrđuje Š...Ć osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta". Ovaj postupak odlučuje samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne. Ustavni sud bi donio drugačiji stav da je prihvaćen zahtjev za ponavljanje postupka. U tom slučaju apelant bi imao pravo na ponovno odlučivanje o svom zahtjevu uz garantiranje svih standarda člana 6. Evropske konvencije. Međutim, konkretan zahtjev za ponavljanje postupka odbijen je kao neosnovan.
  • 28.
    U smislu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 29.
    U odnosu na dopustivost apelacije u dijelu koji se odnosi na Presudu Okružnog suda broj Kž-274/02 od 25. augusta 2004. godine i Presudu Osnovnog suda broj 68/00 od 8. marta 2002. godine, Ustavni sud, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 30.
    Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 31.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-274/02 od 25. augusta 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijanu presudu apelant je primio 4. oktobra 2004. godine, a apelacija je podnesena 1. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 32.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u odnosu na navedene presude, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 33.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i pravo da ne bude podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem tretmanu ili kažnjavanju zaštićena članom II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 34.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 35.
      Član 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;"

  • 36.
    U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. U odnosu na navode apelacije, Ustavni sud treba ispitati da li su pobijanim presudama povrijeđena apelantova prava iz člana 6. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da su prvostepeni i drugostepeni sud koristili prvobitnu izjavu saoptuženog koja je data u istrazi pod prinudom i pritiskom, jer je "loše tretiran", a priznanje je nastalo kao rezultat maltretiranja, i kao takva nije tačna. Također, proizlazi da apelant tvrdi da mu je uskraćeno pravično saslušanje, jer nije imao mogućnost da ispituje saoptuženog čija je odbrana dokaz protiv apelanta.
  • 37.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, "u principu, sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Osim toga, Ustavni sud, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo.
  • 38.
    Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Naprimjer, postoje situacije kada zakon ne dopušta da optuženi direktno ispituje svjedoka optužbe, u slučajevima u kojima se koriste iskazi tzv. zaštićenih svjedoka. Osim toga, postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).
  • 39.
    U konkretnom slučaju iz pobijanih presuda i uvidom u dokaze u spisima nesumnjivo proizlazi da je apelant tokom postupka, odnosno još u istražnom postupku pred Osnovnim sudom, u smislu odredaba ZKP, poučen da ima pravo angažirati branioca koji može prisustvovati njegovom ispitivanju, saopćeno mu je za šta se okrivljuje, koji su osnovi sumnje protiv njega. Apelant je istog dana imao i suočenje sa saokrivljenim, a tokom postupka, pa i ponovnog postupka, apelant je učestvovao i imao branioca. Prvostepeni i drugostepeni sudovi su dužni da ocijene kvalitet dopuštenih dokaza, a ne Ustavni sud. Apelantove tvrdnje da su prvostepeni i drugostepeni sudovi donijeli pogrešne odluke o činjeničnom stanju ne predstavljaju ustavno pitanje koje bi potpadalo pod nadležnost Ustavnog suda. Redovni sudovi su dali logično obrazloženje u pogledu toga zašto se činjenično stanje u ponovnom postupku nije promijenilo u odnosu na ranije utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen.
  • 40.
    Što se tiče apelanatovih navoda da su sudovi svoje odluke zasnovali na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, nepravilnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u tom smislu. Prema praksi Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi se na "pitanja koja su sadržana u ovom ustavu", te Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da provjerava utvrđivanje činjenica, kao ni da ponovo tumači odluke redovnih sudova, osim ako odluka redovnog suda krši ustavna prava. To se događa u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima).
  • 41.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.

Zabrana torture, neljudskog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja

  • 42.
    Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • b)
    Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni."
    • 43.
      Član 3. Evropske konvencije glasi:

"Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem tretmanu ili kažnjavanju."

  • 44.
    U smislu člana 3. Evropske konvencije, tvrdnja o torturi, neljudskom ili ponižavajućem tretmanu ili kažnjavanju mora biti potkrijepljena jasnim dokazima o povredi, patnji ili trpljenju. Osim toga, tretman mora uzrokovati visok stepen patnje žrtve da bi se ustanovila povreda člana 3. Evropske konvencije.
  • 45.
    U konkretnom predmetu apelant nije dostavio Ustavnom sudu dokaze koji bi potkrijepili njegove navode, niti je pružio bilo kakve pojedinosti o postupcima službenih lica koji su mogli utjecati na kršenje ovog njegovog ustavnog prava. Apelant je naveo da je izjava jednog svjedoka data pod pritiskom i prinudom, ali se ta okolnost ne može smatrati relevantnom za utvrđivanje kršenja navedenog ustavnog prava u odnosu na apelanta.
  • 46.
    Prema tome, Ustavni sud odbija kao neosnovane apelantove navode da je došlo do povrede njegovog prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 47.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 6. Evropske konvencije, jer apelant nije dostavio Ustavnom sudu dokaze koji bi potkrijepili njegove navode o torturi, neljudskom ili ponižavajućem tretmanu ili kažnjavanju. Osim toga, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje kada se apelantovi navodi odnose isključivo na pitanje sudijske procjene dokaza u krivičnom postupku i na primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje ukoliko nema drugih odlučujućih elemenata koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoljna.
  • 48.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 49.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.