USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 177/05, rješavajući apelaciju Danijela Karanovića, Gorana Munjiza, Dragana Supića i Tomislava Gnjatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Jovo Rosić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Danijela Karanovića, Gorana Munjiza, Dragana Supića i Tomislava Gnjatovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-345/04 od 3. novembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-36/04 od 2. jula 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Danijel Karanović, Goran Munjiz, Dragan Supić i Tomislav Gnjatović (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Prijedora, koje zastupaju Miodrag M. Deretić i Draško R. Zec, advokati iz Prijedora, podnijeli su 3. februara 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-345/04 od 3. novembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-36/04 od 2. jula 2004. godine. Apelanti su 23. jula 2005. godine dopunili apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 27. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je 10. marta 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalno tužilaštvo 14. marta 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 23. marta 2006. godine dostavljeni apelantima.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Kantonalnog suda broj K-36/04 od 2. jula 2004. godine apelanti su proglašeni krivim zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 36/03). Zbog učinjenog krivičnog djela, apelanti su osuđeni na kazne zatvora kako slijedi: Danijel Karanović na četiri godine i 6 mjeseci, Goran Munjiz na dvije godine, Dragan Supić na 5 godina i Tomislav Gnjatović na jednu godinu i 6 mjeseci zatvora.
- 7.Osim toga, prvostepenom presudom je, također, naloženo oduzimanje opojne droge koja je bila predmet prodaje, a od optuženog Dragana Supića su oduzeti revolver, te metalna i drvena bejzbolska palica. I, konačno, optuženi su obavezani da solidarno naknade sudu novčani iznos od 976, 80 KM na ime troškova krivičnog postupka.
- 8.Navedeno krivično djelo je izvršeno tako što su apelanti 9. decembra 2003. godine, kao pripadnici organizirane grupe za neovlašteno stavljanje u promet opojnih droga, došli u Bihać s ciljem da prodaju drogu sedmooptuženom Aldinu Ljubijankiću, ponudivši mu kupovinu jednog kilograma kokaina. Pošto dogovor o prodaji nije uspio, krenuli su prema Prijedoru, gdje ih je policija Policijske stanice Bosanska Krupa zaustavila, pretresla i oduzela im opojnu drogu namijenjenu za prodaju. Dakle, nesporno je utvrđeno da su apelanti ugovarali i vršili prodaju droge drugim licima na području Unsko-sanskog kantona i da su djelovali organizirano i planski kao grupa s ciljem prodaje droge drugim licima, čime su počinili navedeno krivično djelo. Utvrđeno je, također, da su svi optuženi imali određene specifične zadatke i zajednički dogovor čiji je konačni cilj bio kupovina, prodaja i distribucija droge na području Unsko-sanskog kantona.
- 9.Presudom Vrhovnog suda broj KŽ-345/04 od 3. novembra 2004. godine izrečena kazna zatvora je potvrđena apelantima Goranu Munjizu i Tomislavu Gnjatoviću, apelantu Danijelu Karanoviću izrečena kazna je smanjena na četiri godine, a Draganu Supiću na četiri godine i 6 mjeseci.
- 10.Pri potvrđivanju i izricanju navedenih zatvorskih kazni Vrhovni sud je smatrao da kod Danijela Karanovića i Dragana Supića postoje olakšavajuće okolnosti, pa je prvostepenom presudom izrečene kazne smanjio, a kod Gorana Munjiza i Tomislava Gnjatovića nije utvrdio da postoje olakšavajuće okolnosti za smanjenje izrečene kazne.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a ne preciziraju dijelove prava na pravično suđenje koje smatraju povrijeđenim. Oni navode da su u konkretnom slučaju sva lica osuđena prije nego što je suđenje i počelo, zahvaljujući medijima koji su informacije i činjenice u vezi sa ovim krivičnim djelom odmah prenijeli i tako utjecali na sudsku odluku. Na ovakav način, izvještavanjem medija i davanjem informacija od suda, prejudicirana je odluka o krivici apelanata, što je u suprotnosti sa principima pravičnog suđenja. Dalje, redovni sudovi su svoju optužnicu zasnivali na "iznuđenom iskazu" koji je prvooptuženi Danijel Karanović, navodno, dao u zapisnik 10. decembra 2003. godine. U apelaciji se dalje navodi da je ovaj iskaz ne samo izmijenjen kasnije, u toku krivičnog postupka, nego je dat pod pritiskom kantonalnog tužioca tako da bi njime mogli biti obuhvaćeni i ostali optuženi. Upravo ovaj prvi iskaz je, navodno, poslužio Kantonalnom tužilaštvu da iskonstruira optužnicu protiv svih okrivljenih. U konkretnom slučaju, navodi se dalje u apelaciji, prvostepeni sud ne samo da je iskaz prvooptuženog, koji je on izmijenio tokom istrage, potpuno ignorirao već je na osnovu prvog iskaza i isključivo donio prvostepenu presudu. Dakle, i prvostepena i drugostepena presuda se zasnivaju na iskazu datom pod prinudom i prijetnjom. Također, prvooptuženi Danijel Karanović nije bio upoznat sa svojim osnovnim pravom - da može uzeti branioca prema vlastitom izboru koji bi prisustvovao njegovom ispitivanju.
- 12.U toku krivičnog postupka, smatraju apelanti, nisu, također, utvrđene i druge relevantne činjenice koje se odnose na predmetni slučaj. U tom smislu nisu temeljito izvedeni dokazi koji bi bili pouzdana osnova da se radilo o organiziranoj grupi čiji je cilj bio da vrši ovakva krivična djela. Branioci optuženih, navodno, nisu mogli doći do izjave o priznanju krivice Dejana Manojlovića, koje je direktno utjecalo na to da se i ostali optuženi okrive. Zbog svih iznesenih razloga, apelanti traže da Ustavni sud prihvati njihovu apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovno suđenje drugom nadležnom sudu.
b) Odgovori na apelaciju
- 13.U odgovoru Vrhovnog suda na apelaciju navodi se da se u apelaciji poziva na davanje informacija medijima kojima je obavještavana javnost, te smatra da je takvo postupanje suda dovelo do prejudiciranja krivice apelanata u ovom krivičnom postupku. Dalje, apelacija iznosi tezu da se prvostepena i drugostepena presuda zasnivaju isključivo na iznuđenom iskazu Danijela Karanovića, da je taj iskaz nezakonit i da su njime povrijeđene odredbe krivičnog procesnog zakona. Apelacijom se posebno naglašava da nije adekvatno utvrđen karakter grupe, koja je u krivično-pravnom smislu opisana kao organizirana grupa, kao i to da su sudovi u vezi s tim izveli pogrešne zaključke. Svi ovi navodi, prema mišljenju Vrhovnog suda, i ostali prigovori iz apelacije su neosnovani. S obzirom na to da su ovi prigovori već iznošeni u žalbi na prvostepenu presudu, Vrhovni sud ih je već ocijenio kao neosnovane. U tom smislu, a povodom podnesene apelacije, Vrhovni sud se poziva na razloge i obrazloženja date u svojoj presudi. Prema mišljenju Vrhovnog suda, na glavnom pretresu je izvršena temeljita analiza dokaza, tako da je stanje u pogledu svih odlučnih činjenica potpuno rasvijetljeno, pa se drukčije stanje stvari koje zastupa apelacija, pa i žalba na prvostepenu presudu, nije moglo prihvatiti, jer ono ne proizlazi iz izvedenih dokaza u krivičnom postupku. Zbog svega toga, zaključuje se u odgovoru Vrhovnog suda na apelaciju, nije povrijeđeno pravo apelanata na pravičan postupak, niti im je uskraćeno ijedno pravo koje im prema tom osnovu pripada.
- 14.U odgovoru Kantonalnog tužilaštva na apelaciju se, također, navodi da u konkretnom postupku nije povrijeđeno pravo apelanata na pravičan postupak. U apelaciji se navodi da su apelanti, zahvaljujući izvještavanju medija i javnosti, osuđeni prije krivičnog postupka, što je apsolutno neprihvatljivo. U odgovoru na apelaciju se, dalje, navodi da apelacija ne ukazuje na to u čemu se sastoji povreda prava i sloboda tada optuženih lica koja nije u skladu sa Evropskom konvencijom. Kantonalno tužilaštvo iznosi da je ono, u skladu sa čl. 6, 8. i 10. Evropske konvencije, odlučilo da mediji prisustvuju suđenju, da su korektno izvještavali o toku krivičnog procesa, ne narušavajući dignitet i integritet bilo kojeg lica koje je imalo status optuženog u konkretnom krivičnom postupku. Dalje, nisu tačni navodi iz apelacije da je prvostepena presuda zasnovana na iznuđenom iskazu prvooptuženog. Nadležni tužilac nije postupao na prevaran način, niti je davao ikakva obećanja tada osumnjičenom Danijelu Karanoviću. Prema tome, ove konstatacije iz apelacije nisu tačne i riječ je o proizvoljnim i neosnovanim navodima, navodi se dalje u odgovoru na apelaciju. U toku krivičnog postupka na nesporan način je dokazano da su apelanti počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. KZBiH. Toj tvrdnji ide u prilog jasno obrazloženje iz osporenih presuda u kojima je utvrđeno da se radi o organiziranoj grupi ljudi koji su djelovali s ciljem izvršenja ovog krivičnog djela. Nema mjesta za osporavanje i vještačenje telefonskih razgovora koje su u momentu izvođenja krivičnog djela vodili optuženi. Vještačenje o razgovorima između počinilaca krivičnog djela u trenutku kad je pripremano i izvođeno, stručno i profesionalno su uradili kvalificirani i ovlašteni vještaci. Zbog svih iznesenih razloga, kantonalni tužilac navodi da je apelacija neosnovana zbog čega predlaže da je Ustavni sud u potpunosti odbaci.
V. Relevantni propisi
- 15.U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 36/03, u daljnjem tekstu: KZFBiH) relevantne odredbe glase:
"Član 238.
Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga
(1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko organizira grupu ljudi s ciljem učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane član takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.
(3) Ko neovlašteno izrađuje, nabavlja, posreduje ili daje na upotrebu opremu, materijal ili supstancu za koje zna da su namijenjene proizvodnji opojnih droga kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(4) Opojne droge i sredstva za njihovu proizvodnju oduzet će se."
- 16.U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine", broj 35/03, u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) relevantne odredbe glase:
"Član 7.
Pravo na odbranu
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postavit će mu se branilac po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom.
(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 91.
Poziv za ispitivanje
(1) Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac.
(2) Ispitivanje treba vršiti tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost osumnjičenog. Prilikom ispitivanja osumnjičenog ne smiju se upotrijebiti sila, prijetnja, prevara, narkotici ili druga sredstva koja mogu utjecati na slobodu odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja.
(3) Ako je postupljeno protivno odredbama ovog člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.
Član 92.
Pouka osumnjičenom o njegovim pravima
Š...Ć
(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:
- a)da nije dužan iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja,
- b)da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,
- c)da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist,
Š...Ć
(3) Osumnjičeni se može dobrovoljno odreći prava navedenih u stavu 2. ovog člana, ali njegovo ispitivanje ne može započeti ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabilježi u zapisnik i dok ne bude potpisana od osumnjičenog. Osumnjičeni se ni pod kojim okolnostima ne može odreći prava na prisustvo branioca, ako je njegova odbrana obavezna u skladu s ovim zakonom.
(4) U slučaju da se osumnjičeni odrekao prava da uzme branioca, a kasnije izrazi želju da uzme branioca, ispitivanje će se odmah prekinuti i ponovo će se nastaviti kada osumnjičeni dobije branioca ili mu se branilac postavi ili ako osumnjičeni izrazi želju da nastavi da odgovara na pitanja.
Član 288.
Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza
(1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili osporavanja iznesenih navoda ili u odgovoru na osporavanje ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju licu se može dati mogućnost da objasni ili ospori svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
Član 312.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
Š...Ć
- i)ako se presuda zasniva na dokazu na kome se prema odredbama ovog Zakona ne može zasnivati presuda,
Š...Ć"
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 345/04 od 3. novembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelanti su primili 6. decembra 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 31. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično saslušanje u krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom garantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
- 22.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 23.Član 6. Evropske konvencije glasi:
- 23.
"1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.
- 2)Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
- 3)Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;
c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
e. da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu."
- 24.Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
- 25.U svojoj apelaciji apelanti ukazuju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i to po više osnova: da je pravo apelanata da sami sebe ne inkriminiraju bilo povrijeđeno, jer su prvostepeni i drugostepeni sudovi koristili izjavu prvooptuženog apelanta uzetu pod prisilom, da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te zanemarili odlučne činjenice koje idu u prilog njima, da je bio presudan utjecaj medija na vođenje krivičnog postupka i izricanje krivične sankcije do te mjere da su ključne činjenice i dokazi ovog postupka više rezultat pisanja medija nego provedenog krivično-pravnog postupka, da branioci optuženih nisu imali uvid u izjavu o priznanju krivice jednog od optuženih i, najzad, da prvooptuženom apelantu nije omogućeno da uzme branioca prema svom izboru koji bi prisustvovao njegovom ispitivanju, čime je, navodno, povrijeđeno njegovo ustavno pravo na odbranu, zagarantirano članom 7. ZKPFBiH.
- 26.U vezi sa navedenim, Ustavni sud naglašava da u njegovoj nadležnosti nije da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu ustavnih prava. Također, Ustavni sud napominje da nije nadležan da preispituje tumačenje ili način na koji su redovni sudovi primijenili važeće zakone osim ako to tumačenje, odnosno primjena, krši ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 33/00 od 23. juna 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 2/02). Osim toga, redovni sudovi moraju uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02). Ova diskrecija, koju uživa svaki sud u kontradiktornom postupku, mora postojati radi djelotvornosti vođenja postupka.
- 27.Ustavni sud je prije, u Odluci broj U 22/03 (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/04 od 28. maja 2004. godine), imajući u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, kao u predmetima Kraska, presuda od 19. aprila 1993, A. 254-B, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV (1981), Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. decembra 1996. godine, RJD 1996-VI, Heaney i Mc Guinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine), donio stav da se član 6. Evropske konvencije primjenjuje na krivični postupak u cjelini, što uključuje i preliminarna saslušanja. Pravo da se neko ne prisiljava da inkriminira sam sebe je jedan od osnovnih elemenata poimanja pravičnog saslušanja u krivičnim postupcima. Krivični sud koji koristi dokaze dobijene prisilom krši član 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 17. decembra 1996. godine, RJD 1996-VI, i Heaney i Mc Guinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine).
- 28.Iz dokaza u spisu i činjeničnog utvrđenja proizlazi da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju, osim najznačajnijih zaključaka u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, smatrao da je važno rasvijetliti da li je postojala ili nije prisila pri apelantovom preliminarnom saslušanju. U dokaznom postupku tokom glavnog pretresa Kantonalni sud je prihvatio izjavu kantonalnog tužioca koji je bio izričit u tvrdnji da je okrivljeni Danijel Karanović svoju odbranu iznio i djelo priznao bez upotrebe sile ili prijetnje, što je ponovljeno i u odgovoru na apelaciju, te da nadležni tužilac nije postupao na prevaran način, niti je davao ikakva obećanja optuženom. Ustavni sud smatra da predočeni dokazi ne pokazuju da je postojala bilo kakva prisila, a za Danijela Karanovića nisu navedene bilo kakve pojedinosti koje bi ukazivale na djelovanje Tužilaštva na njegovu volju u vezi sa davanjem izjave. Ustavni sud odbija tvrdnju da su ovlašteni kantonalni tužilac, te prvostepeni i drugostepeni sud povrijedili apelantovo pravo na pravično saslušanje po ovom osnovu.
- 29.Prema tome, Ustavni sud zapaža da je, prema svojoj pravnoj prirodi, specifična situacija sa iskazom osumnjičenog, odnosno prvooptuženog apelanta koji je dao u istrazi. Njegova prava su garantirana ZKPFBiH, ali i Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim standardima o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ako optuženi ne želi iznijeti svoju odbranu na glavnom pretresu, odnosno brani se šutnjom, tada se njegov iskaz iz istrage ne može koristiti kao dokaz. Naime, u situaciji kad optuženi na suđenju nije ništa izjavio, niti želi da objašnjava ili osporava svoj prethodni iskaz, ne mogu mu se predočavati razlike u iskazima, jer se brani šutnjom. Pravo na iznošenje ili neiznošenje odbrane je najvažnije pravo osumnjičenog, odnosno optuženog i to pravo se ne može reducirati ili oduzeti ni u jednoj fazi krivičnog postupka. Međutim, ako optuženi iznese svoju odbranu na glavnom pretresu, što je procesna situacija koja odgovara konkretnom slučaju, njegov iskaz iz istrage se može koristiti prilikom svih vrsta ispitivanja predviđenih krivično-procesnim zakonom, odnosno radi osporavanja iznesenih navoda ili odgovora na iznesena osporavanja. Nema nikakvih naznaka da su u konkretnom slučaju redovni sudovi postupali na način koji je suprotan iznesenim principima. Isto tako, iz cjelokupnog spisa i teksta prvostepene presude je vidljivo da sud nije isključivo zasnivao svoju presudu na iskazu prvooptuženog datom u istrazi, nego je svestrano ispitao sve činjenice i dokaze u toku glavnog pretresa, i to kako one koje idu u prilog optuženima, tako i one koje ih terete.
- 30.Dalje, nesporno je da je prvostepeni sud izveo dovoljan broj dokaza kojima su utvrđeni krivično djelo i krivična odgovornost optuženih, a apelanti su imali uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se osporavaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa pravom sudova da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje navoda apelanata da redovni sudovi nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i dovoljno dokazali njihovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja osporenih presuda neupitno je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Nesporno je da su apelanti tokom cijelog postupka tretirani kao ravnopravne stranke, te da im je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da budu saslušani, da predlažu dokaze, daju svoje prijedloge o dokazima koje treba izvesti. Zatim, apelanti su tokom postupka imali branioca, mogli su ulagati žalbe, te Ustavnom sudu nije ponuđen nijedan razlog da se posumnja u pravičnost suđenja.
- 31.Apelanti se, dalje, žale na postupanje sudova, jer je medijima dopušteno da prate suđenje, navodeći da su se sudovi više oslanjali na pisanje medija o konkretnom slučaju nego na provođenje dokaza i utvrđivanje istine u vezi sa krivičnim djelom. Kad je u pitanju krivični postupak, objavljivanje činjenica koje se odnose na neki krivični postupak u medijima pokreće pitanje, prema članu 6. Evropske konvencije, u vezi sa zaštitom pretpostavke o nevinosti ili s pravom na pravično suđenje.
- 32.Ustavni sud podsjeća da je rasprava pred sudom u pravilu javna. Javnost omogućuje društvenu kontrolu suđenja, služi općem interesu, prvenstveno djeluje na suzbijanje kriminaliteta, razvijanje morala i društvene discipline građana. Ustavni sud smatra da su sudovi u ovom postupku, primjenjujući načelo javnosti, u svemu postupili prema važećim zakonskim odredbama i odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da u okolnostima ovog slučaja ne postoje relevantni i dovoljni razlozi i dokazi koji bi ih potkrijepili i opravdali žalbene navode apelanata, pa se ovi žalbeni navodi moraju odbiti kao neosnovani. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da pisanje medija nije imalo nikakvog utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na krivično djelo za koje su odgovarali apelanti. Naprotiv, pisanje medija i vođenje krivičnog postupka u konkretnom slučaju nije moguće dovesti u bilo kakvu vezu izuzev da su se i jedno i drugo ticali istog krivičnog djela. Ali, Ustavni sud smatra da redovni sud nije načinio povredu prava na pravično suđenje tako što je, navodno, koristio pisanje medija kao svoju procesnu građu, jer nedvosmisleno proizlazi da je do zaključaka i presude došao provođenjem zakonitog postupka i utvrđivanjem istine odgovarajućim dokaznim sredstvima.
- 33.Jedan od navoda apelanata ukazuje da u toku postupka koji je prethodio prvom saslušanju prvooptuženom apelantu "nije osigurana odbrana što indirektno ukazuje na navodnu povredu odredbe stava 3.c. člana 6. Evropske konvencije. Navedena odredba garantira pravo optuženome da se brani sam, ili uz pravnu pomoć, prema vlastitom izboru, i/ili ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, ima pravo da mu se dodijeli besplatna pravna pomoć, kada interes pravde to zahtijeva. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, način na koji se ova odredba primjenjuje u vezi sa prvim stavom člana 6. Evropske konvencije u žalbenim i kasacionim postupcima ili tokom prethodne istrage zavisi od karakteristika određenog postupka. Ako, prema domaćim zakonima, stav optuženog u prvoj fazi policijske istrage podrazumijeva određene posljedice, član 6. Evropske konvencije u principu zahtijeva pomoć advokata i u prethodnoj fazi (presuda od 8. februara 1996. godine, John Murray, Izvještaji 1996-I, stav 63).
- 34.Ustavni sud smatra da apelanti nisu predočili nijedan dokaz o tome da je prvooptuženom apelantu uskraćeno pravo na odbranu koji bi bio suprotan članu 7. ZKPFBiH i stavu 3.c. člana 6. Evropske konvencije. Apelant je imao branioca tokom cijelog krivičnog postupka i ovi navodi se moraju odbiti kao neosnovani.
- 35.Posebno pitanje koje postavlja apelacija je navod apelanata da im nije omogućen uvid u izjavu o priznanju krivice okrivljenog Dejana Manojlovića. Ovaj pravni institut je reguliran čl. 239-241. ZKPFBiH. Njegov smisao je da odredi posebno vođenje krivičnog postupka prema licu koje je dalo izjavu o priznanju krivice u skladu sa navedenim članovima Zakona. Ali, ta izjava se ni na koji način ne odnosi na druge optužene da bi se uskraćivanje uvida u datu izjavu o priznanju krivice smatralo povredom krivično-procesnih pravila, odnosno prava na pravično suđenje. Krivični postupak se zasniva na individualnom utvrđivanju krivične odgovornosti svakog optuženog, pa su navodi o uskraćivanju prava na uvid u izjavu o priznanju krivice drugog optuženog irelevantni za apelante i tiču se samo tog optuženog. Prema tome, navodi apelacije u ovom smislu su neosnovani i njihov rezultat nije povreda ustavnih prava apelanata.
- 36.Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu navode, činjenice i dokaznu građu. Svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije u cijelosti su ispoštovani. Iskorištena je, između ostalog, mogućnost da se angažiraju ovlašteni sudski vještaci koji su ocjenjivali SMS poruke, razmjenjivane između počinilaca krivičnog djela, ti vještaci neposredno saslušaju na glavnom pretresu, ostvari uvid u listing telefonskih poziva optuženih, analiziraju telefonski razgovori, te sadržaji SMS poruka pronađenih u mobitelima optuženih. Apelanti su sa braniocem prisustvovali suđenju i dobili priliku da komentiraju nalaz i mišljenje sudskih vještaka. Sudovi su primijenili relevantne zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka. Štaviše, Ustavni sud ponavlja da nije nadležan da preispituje taj aspekt sve dok primjena relevantnih zakonskih odredaba ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana ljudska prava. Imajući u vidu postupak u cjelini, Ustavnom sudu se čini neupitnim da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 37.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer se apelanti žale na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan osporenom presudom. Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda, niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan, jer su osporene presude jasne i dovoljno obrazložene, a navodi iz apelacije o uskraćivanju prava na odbranu, utjecaju medija na suđenje i zasnivanju presude na iznuđenom iskazu paušalni i bez predočenih relevatnih dokaza za ove tvrdnje.
- 38.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 39.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.