USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 188/05, rješavajući apelaciju Edina Kantardžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Jovo Rosić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Kantardžića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-280/03 od 24. novembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-331/02 od 24. septembra 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Edin Kantardžić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Goran Majstorović, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. februara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-280/03 od 24. novembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-331/02 od 24. septembra 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 9. januara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. januara 2006. godine, a Tužilaštvo i Osnovni sud nisu dostavili odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda je 8. marta 2006. godine dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda broj K-331/02 od 24. septembra 2002. godine apelant je proglašen krivim jer je 6. septembra 1997. godine oko 12,30 sati, upravljajući putničkim automobilom marke "Mercedes", ne prilagodivši brzinu kretanja vozila saobraćajnoj situaciji, olako držeći da neće doći do štetnih posljedica po druge učesnike u saobraćaju, obilazio zaustavljeni gradski autobus i tom prilikom udario pješaka Luku Čarića, koji je zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu moždane kome, usljed koje je istog dana nastupila njegova smrt. Time je apelant počinio krivično djelo "ugrožavanje javnog saobraćaja" iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01, u daljnjem tekstu: Krivični zakonik). Apelantu je izrečena uvjetna kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci za koju je utvrđeno da se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo. Apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 400,00 KM, a Sudu na ime paušala iznos od 100 KM, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.
- 7.Osnovni sud je u toku postupka proveo dokaze saslušanjem svjedoka, uključujući, između ostalog, i nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, te zapisnik o uviđaju na licu mjesta. Na osnovu svih predočenih dokaza Osnovni sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja za koje se tereti. Sud nije prihvatio apelantovu odbranu da on nije doprinio nastanku krivičnog djela, jer se držao propisane brzine a samu vožnju je prilagodio uvjetima puta. Prema ocjeni suda, apelant je počinio krivično djelo iz nehata jer se kretao neprilagođenom brzinom, jer je bio svjestan da, upravljajući vozilom u datim saobraćajnim uvjetima, može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako smatrao da će njeno nastajanje moći spriječiti ili da ona neće nastupiti.
- 8.Okružni sud je Presudom broj Kž-280/03 od 24. novembra 2004. godine odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv navedene prvostepene presude kao neosnovanu.
- 9.Okružni sud je zaključio da u postupku pred Osnovnim sudom nisu učinjene bitne povrede krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), na koje ukazuje apelantova žalba. Ovaj sud je ocijenio da je Osnovni sud u obrazloženju pobijane presude u odnosu na odlučne činjenice dao valjane razloge, da nalazi nisu proturječni sami sebi i izreci presude, jer je apelantovo izvršenje krivičnog djela precizno formulirano i određeno. Budući da je prvostepeni sud potpuno utvrdio odlučne činjenice, prvenstveno saslušanjem svjedoka, uvidom u nalaz i mišljenje vještačenja alkohola u apelantovoj krvi, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke kao i Instituta Saobraćajnog fakulteta u Beogradu (u daljnjem tekstu: Institut), uvidom u zapisnik o uviđaju te skice lica mjesta i fotodokumentacije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, prvostepena presuda je rezultirala utvrđivanjem apelantove krivične odgovornosti za učinjeno krivično djelo. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio Krivični zakonik kada je apelantove radnje izvršenja iz izreke prvostepene presude pravilno ocijenio kao krivično djelo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Naime, apelant ističe da sudovi nisu sa jednakom pažnjom ispitali i utvrdili činjenice i dokaze, kako one koje ga terete, tako i one koje mu idu u korist, što je suprotno načelu materijalne istine. Apelant, također, ističe da nije tretiran na ravnopravan način u odnosu na tužioca, jer su u dokaznom postupku provedeni svi dokazi koje je predložio tužilac. Naročito se to odnosi na nalaz i mišljenje Instituta, koji su nešto drugačiji od onog na kojem je sud bazirao svoju osuđujuću presudu.
- 11.Apelant ukazuje da su prilikom donošenja osporenih presuda učinjene apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer za osuđujuću presudu "u spisima predmeta ne postoji ni jedan jedini razlog". Apelant navodi da se iz nalaza i mišljenja Instituta može zaključiti da je upravo oštećeni taj koji je, neopreznim i nebezbjednim pokušajem pretrčavanja, stvorio opasnu, blisku, pokretnu, neočekivanu i iznenadnu prepreku na putanji vozila kojim je upravljao apelant. Oštećeni je mogao, navodi se dalje u apelaciji, blagovremeno uočiti nailazak vozila, odustati od prelaska na mjestu gdje ne postoji pješački prijelaz i izbjeći stvaranje opasne situacije i nastanak saobraćajne nezgode. Analizom svih okolnosti nastanka ove nezgode, očigledno je da nema propusta kod apelanta kao vozača koji bi bili uzročno vezani za ovu saobraćajnu nezgodu, pa apelant predlaže da se apelacija usvoji, ukinu nižestepene presude i predmet vrati na ponovno suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Okružni sud pobija navode apelacije i smatra da je krivični postupak proveden na način koji nije prekršio odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), budući da je u svemu postupio u skladu sa važećim procesnim i materijalnim propisima. Dokazi na koje se poziva apelant bili su predmet ocjene i pred prvostepenim i pred drugostepenim sudom, kako pojedinačno uzeti tako i u međusobnoj vezi sa drugim dokazima. Na nesumnjiv način je utvrđeno da je apelant počinio navedeno krivično djelo, o čemu su dati razlozi u pobijanim presudama, kako u pogledu krivičnog djela tako i u pogledu apelantove krivične odgovornosti. Utvrđeno je da je apelant krivično djelo počinio iz nehata, povređujući tzv. blanketne odredbe člana 45. stav 1. i 32. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja, pri čemu je svakako cijenjen i doprinos oštećenog. Pošto pri donošenju osporenih presuda nije povrijedio odredbe člana 6. Evropske konvencije, Okružni sud predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
V. Relevantni propisi
- 13.U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantne odredbe glase:
"Član 400. stav 1.
Ko kršenjem propisa o sigurnosti javnog saobraćaja izazove saobraćajnu nesreću u kojoj je neko lice teško tjelesno povrijeđeno ili je drugome prouzrokovana imovinska šteta preko 2.000 KM, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina."
- 14.U Zakonu o krivičnom postupku ("Službene novine SFRJ" br. 7/77, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) relevantne odredbe glase:
Član 13. u relevantnom dijelu glasi:
"1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje odluke.
- 2)Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist."
Član 317. u relevantnom dijelu glasi:
"(...)
- 2)Dokazivanje obuhvata sve činjenice za koje sud smatra da su važne za pravilno presuđenje.
(...)."
Član 358. stav 1.
"1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(...)
(11) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika."
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-280/03 od 24. novembra 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. januara 2005. godine, a apelacija je podnesena 7. februara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 20.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"
- 21.Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluke donesene u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 22.U ovom predmetu apelant se žali na procesne i materijalne povrede zakona u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje su rezultat, navodno, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i, prema tome, pogrešne primjene materijalnog prava u sudskom postupku. U tom kontekstu, navodi da sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje pravilne i zakonite odluke, niti su sa jednakom pažnjom ispitivali činjenice koje ga terete i koje mu idu u korist.
- 23.Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su redovni sudovi primijenili zakon, osim u slučajevima u kojima se odlukama redovnih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo; ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska; ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 25/02).
- 24.Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u žalbenom postupku ispitao prvostepenu presudu koju apelant žalbom pobija. Apelantova žalba protiv prvostepene presude, prema mišljenju drugostepenog suda, u pogledu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka je neosnovana, pa je taj sud u cijelosti prihvatio navode i razloge prvostepene presude. Također, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, polazeći od nespornih činjenica apelantove odbrane, iskaza svjedoka, zapisnika o uviđaju, nalaza i mišljenja vještaka i ostalih provedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio da je apelant nesumnjivo učinio krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim. Sud je zaključio da je donesena prvostepena presuda rezultat ocjene svakog od provedenih dokaza i svih dokaza u cjelini, kako je i propisano relevantnim odredbama ZKP-a. Na nesporno utvrđeno činjenično stanje primijenjeni su materijalno-pravni propisi, tj. odgovarajuće odredbe Krivičnog zakona. Zaključci prvostepenog suda nisu ni na koji način dovedeni u sumnju, niti u pogledu činjeničnog stanja, a ni u pogledu primjene materijalnog prava.
- 25.U pobijanim presudama su data detaljna obrazloženja i razlozi a, također, primijenjene su i relevantne zakonske odredbe. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava.
- 26.Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno pravo da bude tretiran kao ravnopravna stranka u postupku, jer mu nije omogućeno da se uzmu u obzir nalaz i mišljenje Instituta koje u znatnoj mjeri ukazuje na krivicu oštećenog, koji je svojom nesmotrenošću stvorio situaciju u kojoj se desila saobraćajna nesreća za koju se apelant tereti. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. S druge strane, zadatak Ustavnog suda je da ocijeni da li krivični postupak zadovoljava zahtjeve pravičnosti iz člana 6. Evropske konvencije gledano postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi i optužbe i odbrane. U krivičnim predmetima poštivanje prava na odbranu zahtijeva da svi dokazi, u principu, moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog, na javnoj raspravi gdje ih optuženi može osporiti i dovesti u pitanje. Drugim riječima, nadležni organi su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist, kako je eksplicitno izraženo članom 13. ZKP-a (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, st. 68. i 78).
- 27.U odgovoru na pitanje da li je apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužioca, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, te da je imao i koristio mogućnost da predlaže i izvodi dokaze. Osim toga, svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni su na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Iz osporenih odluka je vidljivo da je saslušan određen broj svjedoka, izvršen uvid u fotodokumentaciju, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, a nalaz vještaka prvostepeni sud je ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Činjenica da je prvostepeni sud poklonio više pažnje i vjere jednim dokazima na račun onih koje je apelant isticao je pravo suda i mogućnost predviđena krivično-pravnim propisima i ne dovodi do kršenja apelantovog prava na pravičan postupak.
- 28.U konkretnom slučaju, nesporno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica mora se dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu ocjenu, u smislu koje će prihvatiti a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu sigurno i zakonito dokazali njegovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda nesporno je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, tokom cijelog postupka je imao branioca, mogao je ulagati žalbe, te nema nijednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja.
- 29.Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 19/05 od 5. aprila 2005. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Stoga su i apelantovi prigovori o tome da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze odbrane neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza koju su uradili redovni sudovi u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmet apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Okružni sud ove prigovore ocijenio kao neosnovane, a za takav zaključak su dati jasni razlozi i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku.
- 30.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 31.Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u situaciji kada se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u smislu da redovni sudovi nisu na siguran i zakonit način u postupku koji je okončan pobijanim presudama utvrdili njegovu krivicu, kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima pobijanih presuda, te, stoga, što Ustavni sud ne ulazi u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, ukoliko nema očigledne proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova.
- 32.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 33.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.