Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 325/05, rješavajući apelaciju Gojka Motike, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Gojka Motike podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-389/03 od 2. novembra 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-387/02 od 28. februara 2003. godine i Presude Općinskog suda II u Sarajevu broj Pr-212/01 od 15. januara 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Gojko Motika (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca podnio je 3. marta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-389/03 od 2. novembra 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-387/02 od 28. februara 2003. godine i Presude Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-212/01 od 15. januara 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju 4. augusta 2005. godine, od Kantonalnog suda i Općinskog suda 8. septembra 2005. godine, a od učesnika u postupku, "Unioninvesta" Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 4. augusta 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. augusta 2005. godine, Kantonalni sud 26. septembra 2005. godine, Općinski sud 29. septembra 2005. godine, a tuženi 15. augusta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 6. oktobra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je, kao radnik tuženog, upućen na privremeni rad u radnu jedinicu tuženog Lisičansk u SSSR-u, na poslove VK montera hidrostruke sa prosječnom plaćom od 1.400 USA dolara. Na ovim poslovima apelant je radio od 5. juna 1991. godine do 23. aprila 1992. godine i za to vrijeme zaradio oko 14.000 USA dolara, od čega je na ime akontacije primio 1.000 USA dolara a ostali dio zarade nije mu isplaćen. Presudom Općinskog suda broj Pr-212/01 od 15. januara 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-387/02 od 28. februara 2003. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će obavezati tuženog da mu isplati protivvrijednost 13.000,00 USA dolara u domaćoj valuti, prema kursu na dan isplate, sa pripadajućim zakonskim kamatama, počevši od 1. marta 2001. godine kao dana dospijeća duga, pa do isplate, uz naknadu troškova postupka.
  • 7.
    U prvostepenom postupku Općinski sud je izveo predložene dokaze i utvrdio da je Rješenjem tuženog broj 08-501/91 od 29. maja 1991. godine apelant upućen na privremeni rad u radnu jedinicu Lisičansk u SSSR-u na period do 12 mjeseci. Istim rješenjem je određeno da se obračun i isplata ličnog dohotka vrši počevši od 30. maja 1991. godine. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Naime, ratno stanje je trajalo od 6. aprila 1992. godine do 22. decembra 1995. godine, odnosno blokada Sarajeva od 1. maja 1992. godine do 22. decembra 1995. godine, kada zbog nesavladivih prepreka rok zastarijevanja nije tekao. Dalje, Općinski sud navodi da je od početka isplate ličnog dohotka od 30. maja 1991. godine pa do početka rata, 6. aprila 1992. godine, proteklo 11 mjeseci, tj. u tom vremenu zastarijevanje teče. Nakon prestanka ratnog stanja, 22. decembra 1995. godine, nastavljen je tok zastarijevanja pa, kako je apelant podnio tužbu 4. maja 2001. godine, proizlazi da je tužba podnesena nakon 6 godina i 3 mjeseca. S obzirom na to da je članom 106. Zakona o radu propisano zastarijevanje potraživanja iz radnog odnosa istekom tri godine od dana nastanka potraživanja, na osnovu toga je Općinski sud odbio apelantov tužbeni zahtjev.
  • 8.
    U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer je od dospjelosti potraživanja ličnog dohotka do početka rata, 6. aprila 1992. godine, prošlo jedanaest mjeseci a da je od 22. decembra 1995. godine nastavljeno vrijeme toka zastarijevanja do podnošenja tužbe, 4. maja 2001. godine, i proteklo je ukupno 6 godina i 3 mjeseca. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen član 106. Zakona o radu. Kantonalni sud ističe i da su neosnovani apelantovi navodi da se u konkretnom slučaju radi o neosnovanom bogaćenju tuženog s obzirom na to da se radi o apelantovom propustu da u zakonskom roku traži isplatu potraživanja iz radnog odnosa.
  • 9.
    Vrhovni sud je Presudom broj Rev-389/03 od 2. novembra 2003. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv navedene drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da je pravilno utvrđen protek roka duži od tri godine od dospjelosti potraživanja. Vrhovni sud navodi da se u konkretnom slučaju radi isključivo o potraživanju iz radnog odnosa i da se ne radi o neosnovanom bogaćenju i o sporu obligacione prirode. Na osnovu člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarijevanja. Zakonom o radu je predviđen drugi rok, i to rok od tri godine, a od momenta dospjelosti potraživanja pa do utuženja prošlo je više od pet godina, tj. šest godina i tri mjeseca.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant smatra da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u tome što je pobijanim presudama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i što je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da su redovni sudovi propustili da potpuno i objektivno utvrde da li su se stekli uvjeti za primjenu pravila o stjecanju bez osnova a nisu utvrdili ni vrijeme dospjelosti potraživanja, pa tako nisu ni mogli ocijeniti zastarijevanje.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da ostaje pri obrazloženju svoje odluke i da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovih prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, uz napomenu da se svaka nezadovoljna stranka u sudskom postupku poziva na povredu prava na pravično suđenje.
  • 12.
    Kantonalni sud, također, osporava navode apelacije i ostaje u cijelosti pri obrazloženju odluke, te predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
  • 13.
    Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da je u toku postupka utvrđeno da je nastupilo zastarijevanje apelantovog tužbenog zahtjeva, o čemu je dato detaljno obrazloženje pri kojem u cijelosti ostaje, te predlaže da se predmetna apelacije odbije kao neosnovana.
  • 14.
    U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da su redovni sudovi pravilno ocijenili da je protekao rok duži od tri godine od dospjelosti potraživanja iz radnog odnosa, te da je nastupilo apsolutno zastarijevanje potraživanja, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantna odredba glasi:

"Član 171.

Š...Ć

Š...Ć

Sud će po tužbi postupiti i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva, a ako je tužilac naveo pravni osnov, sud nije vezan za taj pravni osnov."

  • 16.
    U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 32/00) relevantne odredbe glase:

"Član 106.

Apsolutno zastarijevanje potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno."

Š...Ć

  • 17.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase:

"Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarijevanja.

Član 383.

Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

Član 384.

Š...Ć

Ako je zastarijevanje počelo teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njegov dalji tok, ono nastavlja da teče kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-389/03 od 2. novembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. januara 2005. godine, a apelacija je podnesena 3. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 23.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
  • k)
    Pravo na imovinu."

Pravo na pravično suđenje

  • 24.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza Š...Ć svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć."

  • 25.
    Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na radni spor, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 26.
    Apelant tvrdi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, odnosno pogrešno utvrdili početak roka zastarijevanja, propustili da potpuno i objektivno rasprave o tužbi, te da nisu raspravljali o tužbenom zahtjevu koji se odnosio na stjecanje bez osnova i na taj način su prekršili njegovo pravo na pravičan postupak.
  • 27.
    Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
  • 28.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).
  • 29.
    Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 171. Zakona o parničnom postupku, redovni sudovi nisu vezani za pravni osnov tužbenog zahtjeva. O osnovanosti tužbenog zahtjeva, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, redovni sudovi odlučuju primjenom pravila za koje oni smatraju da su mjerodavna za konkretni slučaj, neovisno o tome da li je tužilac i kako kvalificirao svoje pravo čiju zaštitu traži. U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da se apelantova potraživanja odnose isključivo na potraživanja iz radnog odnosa, te su primjenom relevantnih propisa koji se odnose na zastarijevanje potraživanja iz radnog odnosa i donijeli osporene odluke.
  • 30.
    Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini apelantovih navoda, sporno pitanje da li se on blagovremeno obratio sudu za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, što jeste činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Iako se Ustavni sud neće upustiti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili ocjenu tumačenja zakona od redovnih sudova, ipak će ispitati da li primjena relevantnih zakonskih odredaba krši apelantovo pravo na pravičan postupak, garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U tom smislu, Ustavni sud se poziva na svoj ranije donesen stav prema kojem se u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubraja i mogućnost prigovora zastarijevanja tužbenih zahtjeva (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 6/04 i bivša Evropska komisija za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se poštovao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastarijevanja treba pozitivno utjecati na nemarnost u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanju roka zastarijevanja, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ovo pitanje ne smije tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
  • 31.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u ovom slučaju s obzirom na to da je Zakonom o radu propisano vremensko ograničenje ostvarivanja prava na zaštitu prava iz radnog odnosa, zbog čega redovni sudovi nisu mogli meritorno raspravljati o apelantovom tužbenom zahtjevu, kojim je traženo da tuženi isplati protuvrijednost 13.000,00 USA dolara u domaćoj valuti, prema kursu na dan isplate, sa pripadajućim zakonskim kamatama i troškovima postupka. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi vrlo detaljno ispitali pitanje blagovremenosti apelantovog zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa, te detaljno obrazložili apelantove navode da se u konkretnom slučaju ne radi o stjecanju bez osnova od tuženog na apelantov račun. U vezi sa svojim zaključcima redovni sudovi su dali detaljna obrazloženja i jasne razloge, a primijenili su i propise važećeg Zakona o radu i Zakona o obligacionim odnosima. Naime, sudovi su utvrdili da je ratno stanje u Bosni i Hercegovini trajalo od 6. aprila 1992. godine do 22. decembra 1995. godine, da je blokada Sarajeva bila od 1. maja 1992. godine do 22. decembra 1995. godine, te da su to bile nesavladive prepreke kada rok zastarijevanja nije tekao. Od početka zastarijevanja dospjelosti isplate apelantovog ličnog dohotka, tj. od 30. maja 1991. godine pa do početka rata, 6. aprila 1992. godine, i blokade Sarajeva 1. maja 1992. godine, proteklo je jedanaest mjeseci vremena za koje teče zastarijevanje. Ratno stanje je ukinuto 22. decembra 1995. godine i tada je nastavljeno vrijeme toka zastarijevanja, a apelant je tužbu podnio 4. maja 2001. godine, odnosno nakon šest godina i tri mjeseca, dakle, nakon isteka propisanog roka od tri godine. Stoga, zbog apelantovog propuštanja zakonom propisanih rokova, sudovi nisu bili u mogućnosti meritorno raspravljati o apelantovom tužbenom zahtjevu.
  • 32.
    U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi pogrešno kao datum početka zastarijevanja dospjelosti isplate ličnog dohotka utvrdili 30. maj 1991. godine, a ne 23. mart 1992. godine, kada mu je izvršena uplata akontacije plaće, Ustavni sud primjećuje da je apelant ove navode prvi put istakao u apelaciji pred Ustavnim sudom. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda za ljudska prava, da bi se apelant uspješno mogao pozivati na povredu određenih ustavnih prava, on ta pitanja bar u svom suštinskom obliku mora pokrenuti pred redovnim sudovima. Međutim, Ustavni sud primjećuje da bi i u slučaju da su redovni sudovi kao datum početka zastarijevanja utvrdili 23. mart 1992. godine, apelant zakasnio da podnese tužbu, jer rok zastarijevanja počinje teći od 22. decembra 1995. godine, kada je ukinuto ratno stanje u Bosni i Hercegovini, a apelant je tužbu podnio 4. maja 2001. godine, dakle, nakon pet godina i pet mjeseci.
  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su redovni sudovi tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 34.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 35.
    Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvo se mora utvrditi da li je apelant titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 36.
    Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Dalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da neisplaćena plaća, za koju je apelant imao opravdano očekivanje, predstavlja "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 37.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, jeste opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51, Odluka Ustavnog suda broj U 32/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 40/04).
  • 38.
    Ustavni sud smatra da osporene presude, kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća, nesumnjivo predstavljaju miješanje u njegovu imovinu i lišavanje prava na njeno mirno uživanje. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine.
  • 39.
    Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati da li je konačno lišavanje apelanta imovine od navedenih sudova bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 40.
    Redovni sudovi su na činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud primijenili odredbu člana 106. Zakona o radu prema kojem apsolutno zastarijevanje potraživanja iz radnog odnosa nastaje za tri godine od dana nastanka potraživanja. U suštini, redovni sudovi smatraju, kako je i navedeno u obrazloženju osporenih presuda, da je apelantovo potraživanje naknade neisplaćenih plaća zastarjelo s obzirom na to da je apelant tužbu podnio nakon šest godina i tri mjeseca od dana početka zastarijevanja dospjelosti isplate ličnog dohotka. Dakle, lišavanje apelanta njegove imovine je predviđeno zakonom.
  • 41.
    U pogledu pitanja da li je miješanje u apelantovu imovinu učinjeno u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti, potrebno je, prije svega, naglasiti da u pojedinim slučajevima postojie opravdana ograničenja ostvarivanja građanskih prava, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti s ovim ciljem zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, između ostalog, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5).
  • 42.
    Primjenjujući istaknuta pravna načela iz jurisprudencije Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji efikasan pravni sistem ostvarivanja apelantovih građanskih prava. Država je odredila odgovorne subjekte i način ostvarivanja prava sudskom zaštitom. Ipak, u pravnom sistemu postoje određena zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, prije svega, u pogledu određivanja vremenskih okvira za realizaciju potraživanja naknade za pričinjenu materijalnu štetu, kao u konkretnom slučaju. Navedena ograničenja u ovoj i sličnim situacijama potrebna su radi pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema. Ova ograničenja su opravdana i proporcionalna cilju koji se želi postići (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 13/04).
  • 43.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama redovnih sudova u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 44.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, Ustavni sud smatra da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti, te da je apelantovo propuštanje zakonom predviđenih rokova onemogućilo redovne sudove da meritorno rasprave njegov tužbeni zahtjev, što nije u suprotnosti sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada redovni sudovi, pravilnom primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava, odbiju apelantov zahtjev zbog zastarijevanja njegovog potraživanja.
  • 45.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.