USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1202/05, rješavajući apelaciju Milenka Višnjevca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Jovo Rosić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Usvaja se apelacija Milenka Višnjevca.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ukidaju se:
- -Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-433/05 od 28. aprila 2005. godine i
- -Rješenje Općinskog suda u Mostaru broj I-3074/04 od 10. februara 2005. godine.
Predmet se vraća Općinskom sudu u Mostaru, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu Odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Milenko Višnjevac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 24. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-433/05 od 28. aprila 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku Federalnog zavoda za PIO Mostar, kao pravnog sljednika SIZ-a PIOBiH (u daljnjem tekstu: dužnik), zatraženo je 27. maja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. jula 2005. godine, a Općinski sud i dužnik nisu dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je dostavljen apelantu 23. marta 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Pravosnažnom odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-1164/91 od 10. oktobra 1991. godine pravni prednik dužnika je obavezan da apelantu dodijeli sredstva za poboljšanje uvjeta za stanovanje u prvoj narednoj raspodjeli sredstava za poboljšanje uvjeta za stanovanje, prioritetno i mimo rang-liste, kao i da mu naknadi troškove postupka.
- 7.Apelant je 15. septembra 1997. godine Općinskom sudu II Sarajevo podnio prijedlog za izvršenje Odluke Osnovnog suda broj Rs-1164/91 od 10. oktobra 1991. godine. Općinski sud II Sarajevo je Rješenjem broj I-232/97 od 19. juna 1998. godine dopustio traženo izvršenje.
- 8.Protiv navedenog rješenja dužnik je podnio prigovor, ističući da izvršna isprava nije prikladna za izvršenje. Općinski sud II Sarajevo je Rješenjem broj I-232/97 od 28. januara 1999. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-334/99 od 20. oktobra 1999. godine, usvojio prigovor dužnika, pa je Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj I-232/97 od 19. juna 1998. godine preinačeno, tako što je prijedlog za izvršenje odbijen. U obrazloženju se ističe da dužnik od donošenja prvostepene odluke Osnovnog suda nije vršio nikakvu raspodjelu sredstava po tom osnovu, što nije osporio ni apelant, te da dužnik još uvijek nije kasnio u ispunjavanju svoje obaveze, pa tako citirana odluka Osnovnog suda još nije prikladna za izvršenje. Također se ističe da, ako dužnik u prvoj raspodjeli sredstava za poboljšavanje uvjeta za stanovanje ne postupi po navedenoj izvršnoj ispravi, apelant može podnijeti novi prijedlog za dozvolu izvršenja.
- 9.Prvu narednu raspodjelu sredstava za poboljšanje uvjeta za stanovanje od donošenja odluke Osnovnog suda dužnik je izvršio 2002. godine, ali nije dodijelio sredstva apelantu.
- 10.Apelant je 17. novembra 2004. godine podnio prijedlog za izvršenje Odluke Osnovnog suda broj Rs-1164/91 od 10. oktobra 1991. godine Općinskom sudu u Mostaru, budući da je sjedište dužnika premješteno u Mostar.
- 11.Općinski sud je Rješenjem broj I-3074/04 od 10. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-433/05 od 28. aprila 2005. godine, odbacio kao nedopušten prijedlog za izvršenje uz obrazloženje da se u ovom predmetu radi o presuđenoj stvari. Ističe se da je Općinski sud II Sarajevo Rješenjem broj I-232/97 od 28. januara 1999. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-334/99 od 20. oktobra 1999. godine, u istoj pravnoj stvari odbio prijedlog za izvršenje, pa s obzirom na to da je postupak pravosnažno okončan, prijedlog je u potpunosti odbačen kao nedopušten.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu svojih prava apelant vidi u tome što sud nije dopustio izvršenje pravosnažne sudske presude. Osim navedenog, apelant ističe da je sud rješavao predmet kao da je u pitanju tužba o meritumu spora, a ne prijedlog za dozvolu izvršenja, kad je odlučio da odbaci prijedlog zbog pravosnažno presuđene stvari, te da je pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Stoga, apelant predlaže da se ukinu kao nezakonita osporena rješenja Općinskog suda broj I-3074/04 od 10. februara 2005. godine i Kantonalnog suda broj Gž-433/05 od 28. aprila 2005. godine.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Kantonalni sud ističe da nema povrede apelantovih ustavnih prava i predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
- 14.Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 32/03)
"Član 21.
U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.
Član 31.
Izvršenje koje zavisi od (...) nastupanja nekog uvjeta određuje se ako tražilac izvršenja (...) dokaže da je uvjet nastupio."
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 17.U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 18.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-433/05 od 28. aprila 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 24. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 21.Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što se ne izvršava pravosnažna sudska odluka, kojom je utvrđena obaveza pravnog prednika dužnika da apelantu isplati sredstva za poboljšanje uvjeta za stanovanje. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačenje člana 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava već je prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine u predmetu Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20). Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje.
- 22.Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se on, također, odnosi na neizvršavanje pravosnažne sudske odluke.
- 23.U konkretnom slučaju nije sporno da apelant posjeduje pravosnažnu sudsku odluku, te da je nakon nastupanja uvjeta iz odluke, odnosno nakon raspodjele sredstava za poboljšanje uvjeta za stanovanje u kojoj apelantu sredstva nisu dodijeljena, predmetna odluka postala i izvršna. Ustavni sud primjećuje da je apelant u postupku okončanom osporenim rješenjem pokušao da postigne da se izvrši pravosnažna i izvršna odluka pred nadležnim sudom. Općinski i Kantonalni sud su u fazi preliminarnog ispitivanja dopuštenosti prijedloga za izvršenje prijedlog odbacili uz obrazloženje da je predmetna stvar pravosnažno riješena pred Općinskim sudom II u Sarajevu tako da je zahtjev za izvršenje pravosnažno odbijen.
- 24.Međutim, nasuprot navedenom zaključku, Ustavni sud primjećuje da, iako je prijašnji zahtjev za izvršenje pravosnažno odbijen, stvar nije pravosnažno riješena, jer je prijašnji zahtjev za dozvolu izvršenja bio preuranjen, imajući u vidu da je podnesen prije nego što je nastupio uvjet iz izvršne isprave. Naime, prethodni izvršni postupak je bio pokrenut prije nego što je dužnik prvi put od pravosnažnosti izvršne isprave vršio podjelu sredstava za poboljšanje uvjeta za stanovanje, odnosno prije nego što je nastupio uvjet za izvršnost pravosnažne odluke Osnovnog suda. U odlukama Općinskog suda II u Sarajevu i Kantonalnog suda u Sarajevu, kojim je zahtjev za izvršenje odbijen, ističe se da je prijedlog za dozvolu izvršenja u tom momentu bio neosnovan, jer nije nastupio uvjet iz izvršne isprave, pa je prijedlog za dozvolu izvršenja u tom trenutku bio preuranjen, a izvršna isprava još uvijek nije bila prikladna za izvršenje. Ali, ostavljena je mogućnost apelantu, kao podnosiocu prijedloga za dozvolu izvršenja, da nakon nastupanja prikladnosti izvršne isprave za izvršenje, odnosno ako pri prvoj raspodjeli sredstava za poboljšanje uvjeta za stanovanje dužnik ne ispoštuje nalog iz odluke Osnovnog suda, može podnijeti novi prijedlog za dozvolu izvršenja, jer će tad odluka biti prikladna za izvršenje.
- 25.Stoga, u konkretnom slučaju nije riječ o presuđenoj stvari, nego tek nakon što je 2002. godine nastupio uvjet za izvršnost, odnosno nakon što su dodijeljena sredstva drugom licu, a apelantu sredstva nisu dodijeljena, odluka Osnovnog suda je postala prikladna za izvršenje. Na osnovu navedenog slijedi da su proizvoljnom primjenom procesnog prava i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, odbacivši apelantov prijedlog za izvršenje kao nedopušten, Općinski i Kantonalni sud povrijedili apelantovo pravo na izvršenje pravosnažne sudske presude, kao sastavni dio prava na pravično suđenje, koje bi, kad bi pravosnažna sudska odluka ostala neizvršena, bez sumnje bilo teoretsko i iluzorno.
- 26.U navedenim okolnostima proizvoljnim tumačenjem relevantne odredbe procesnog zakona sudovi su osujetili izvršenje pravosnažne sudske odluke, što je u suprotnosti sa načelom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine a, zatim, i sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 969/04 od 23. marta 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 27/05).
- 27.Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 28.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje, ako je apelantu onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske odluke, što se, također, ubraja u domen zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 29.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
- 30.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.