Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA MERITUMU

na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine donio je

ODLUKU MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1175/05, rješavajući apelaciju Adnana Đukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Adnana Đukića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-62/05 od 7. aprila 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj I-2343/04 od 30. decembra 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Malodobni Adnan Đukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa majka i zakonska zastupnica Azela Đukić iz Mostara, a koju zastupa Zlatan M. Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 16. maja 2005. godine prijavu Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-62/05 od 7. aprila 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj I-2343/04 od 30. decembra 2004. godine. Navedenu prijavu Komisija je 17. maja 2005. godine dostavila Ustavnom sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) na osnovu člana 5. Sporazuma koji su strane potpisale 25. septembra 2003. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 35/03). Ustavni sud je spomenutu prijavu registrirao kao apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu tada važećeg člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Centra za socijalni rad u Mostaru (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) je 27. maja 2005. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili 1. i 8. jula 2005. godine, a Centar za socijalni rad je 7. juna 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Centra za socijalni rad su 17. aprila 2006. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Centar za socijalni rad Mostar je privremenim Rješenjem broj OVIII-456/96 od 27. februara 1996. godine apelantu priznao pravo na dodatnu novčanu pomoć u iznosu od 809 BHD i odredio da će isplata teći od 1. augusta 1993. godine u ukupnom iznosu od 809 dinara u skladu sa Naredbom o usklađivanju mjesečnih novčanih primanja civilnih žrtava rata izdate 1. maja 1995. godine. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Azela Đukić, apelantova majka, podnijela 19. februara 1996. godine zahtjev Centru radi reguliranja prava po Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata radi ubijenog supruga.
  • 7.
    Apelant je na osnovu navedenog rješenja podnio prijedlog za izvršenje, radi novčanog potraživanja, protiv izvršenika Centra za socijalni rad, koji je Općinski sud Rješenjem broj I-2343/04 od 30. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-62/05 od 7. aprila 2005. godine, odbio kao neosnovan.
  • 8.
    U obrazloženju rješenja se navodi da je rješenjem Centra za socijalni rad utvrđeno apelantu pravo na dodatnu novčanu pomoć sa precizno određenim vremenom od kada to pravo teče i sa tačno utvrđenim mjesečnim iznosima, ali da nije određeno ko je prema spomenutom rješenju obavezan na isplatu. Sud je naveo da je, u skladu sa članom 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 32/03) navedeno rješenje izvršna isprava, ali kako njome nije određen obveznik za isplatu predmetne novčane naknade odnosno nije određen izvršenik nedostaje joj podobnost za izvršenje. Sud je dalje naveo da je članom 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku određeno da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Nedostatak ovih elemenata ili njihova nedovoljnost sprečavaju određivanje izvršenja dok se ti nedostaci ne otklone. Stoga je sud zaključio da, kako apelant svoj izvršni prijedlog zasniva na ispravi koja ne sadrži elemente propisane zakonom koji bi je činili podobnim za izvršenje, odbije apelantov prijedlog za izvršenje na osnovu člana 11. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku u vezi sa članom 27. stav 1. i članom 39. stav 6. navedenog Zakona.
  • 9.
    U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da izvršna rješenja upravnih organa koja vrše javna ovlaštenja, a kojim se utvrđuje neko pravo stranke uz pripadajuću isplatu nisu izvršni naslov za prisilno izvršenje tog rješenja protiv organa koje je donijelo to rješenje ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Zakonom o zaštiti civilnih žrtava rata ("Službeni list SRBiH" broj 34/84) nije drukčije utvrđeno. Članom 36. navedenog zakona je određeno da sve isplate po tom zakonu vrši nadležni općinski organ. Međutim, ukoliko nadležni organ ne izvrši isplatu parnični sud je nadležan odlučivati o zahtjevu za isplatu po takvom rješenju upravnog organa. Drugostepeni sud dalje navodi da je prvostepeni sud pravilno odlučio da na osnovu člana 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku rješenje Centra za socijalni rad od 27. februara 1996. godine nije podobno za izvršenje, zbog toga što se iz rješenja ne vidi ko je obavezan da apelantu kao tražiocu izvršenja izvrši isplatu.

IV. Relevantni propisi

  • 10.
    U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 32/03) relevantne odredbe glase:

"Član 23.

(1) Izvršne isprave su:

  • 2)
    izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno,

(2) Pod izvršnom ispravom iz stava 1. ovog člana smatra se svaka takva isprava donesena u Bosni i Hercegovini.

Član 24.

(2) Odlukom u upravnom postupku, prema ovom zakonu, smatra se rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli upravni organi i službe ili pravno lice s javnim ovlaštenjima, a upravnim poravnanjem smatra se poravnanje zaključeno u smislu Zakona o upravnom postupku.

Član 27.

(1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

(...)."

  • 11.
    U Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata ("Službeni list SRBiH" br. 3/84, 41/87, 41/89 i 33/90) relevantne odredbe glase:

"Član 36.

Sve isplate po ovom zakonu vrši nadležni općinski organ."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Zbog odbijanja prijedloga za izvršenje apelant se žali na povredu prava na život, prava na pravično suđenje u okviru kojeg na pravo na neovisan i nepristran sud ustanovljen zakonom i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te prava na mirno uživanje imovine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Kantonalni sud navodi da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te stoga predlaže da se apelacija odbije.
  • 14.
    Općinski sud u vezi sa dužinom postupka navodi da je početkom rada 1. februara 2004. godine od spojenih sudova primio 21.000 izvršnih predmeta, a tokom godine primljeno je još 4.000 predmeta, te pošto je radio samo jedan sudija na izvršnom referatu nisu uvijek ispoštovani rokovi koje predviđa Zakon o izvršnom postupku.
  • 15.
    Centar za socijalni rad u svom odgovoru na apelaciju navodi da je apelantu na osnovu rješenja navedenog organa od 27. februara 1996. godine izvršena isplata zaključno sa januarom 1997. godine do kad su se sredstva za isplatu primanja civilnih žrtava rata u skladu sa Zakonom o zaštiti civilnih žrtava rata - Prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH" br. 3/84, 41/87, 41/89 i 33/90) i Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata iz oružanih snaga poslije 30. maja 1990. godine obezbjeđivala u budžetu Federacije BiH. Donošenjem Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH i finansiranju socijalne zaštite u koju spada i zaštita civilnih žrtava rata preneseno je u nadležnost kantona, što je u skladu sa odredbama člana III/4.j) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine prema kojoj kantoni imaju sve nadležnosti koje nisu izričito povjerene federalnoj vlasti, a posebno za provođenje socijalne politike kao i uspostavu službi socijalne zaštite. Na osnovu navedenog kanton je odgovoran za provođenje socijalne politike, kao i za obezbjeđivanje sredstava potrebnih za njeno finansiranje kao i finansiranje civilnih žrtava rata. Dalje navode da Kantonalno ministarstvo zdravstva, rada i socijalne zaštite poništava rješenja Centra za socijalni rad sa obrazloženjem da kantonalni zakon o zaštiti civilnih žrtava rata nije donesen, te da navedeni Centar nije nadležan donositi rješenja o pravima civilnih žrtava rata budući da se ovaj vid zaštite na području ovog kantona ne provodi (u prilogu je dostavljena kopija jednog takvog rješenja). Također navode da je članom 103. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službene novine FBiH" broj 36/99) propisana obaveza kantona da u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovog zakona donesu odgovarajuće propise i opće akte iz svoje nadležnosti što do danas nije učinjeno. Donesen je samo Zakon o socijalnoj zaštiti, a ne i Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom. Ističu da se u svom radu Centar poziva na odredbu člana 107. navedenog zakona, odnosno primjenjuje zakone i propise iz oblasti socijalne zaštite i zaštite civilnih žrtava rata koji su primjenjivani na teritoriji Federacije BiH do dana stupanja na snagu spomenutog zakona. Navode da je u spomenutom Kantonu do donošenja kantonalnih propisa i općih akata provođenje socijalne zaštite u pravnom vakuumu sa primjenom dosadašnjih propisa. Iz odgovora proizlazi da Centar Kantonu redovno dostavlja zahtjeve za doznačavanje sredstava u svrhu isplate primanja civilnih žrtava rata, te i dalje provodi postupak reguliranja statusa civilne žrtve rata i prava po tom osnovu jer smatra da bi odbijanjem zahtjeva bila povrijeđena ljudska prava navodeći da Centar nije obavezan osigurati sredstva za isplatu ostvarenih primanja. Također Centar za socijalni rad je Ustavnom sudu dostavio i dopis Federalnog ministarstva rada i socijalne politike u kojem se između ostalog navodi da navedeno ministarstvo smatra da je stanje zaštite civilnih žrtava rata, socijalne i dječije zaštite na području Hercegovačko-neretvanskog kantona neodrživo i da ponovo zahtijevaju od spomenutog kantona da odmah donese bar privremenu odluku o provođenju federalnog zakona kojom bi kanton korisnicima sa svog područja prema svojim mogućnostima omogućio ostvarivanje osnovnih prava utvrđenih federalnim zakonom, pa i kroz određivanje nadležnog prvostepenog i drugostepenog organa za rješavanje o pravima civilnih žrtava rata, što bi doprinijelo uspostavi jedinstvenog sistema socijalne zaštite na području cijele Federacije BiH.

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-62/05 od 7. aprila 2005. godine, protiv koga nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, apelacija je podnesena Ustavnom sudu 16. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelant navodi povredu prava na pravično saslušanje u građanskom postupku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Ustavni sud, kao prvo, treba utvrditi je li ishod predmetnog postupka koji je rezultirao osporenim odlukama bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je u predmetnom postupku tražio naknadu koja mu pripada po privremenom Rješenju Centra za socijalni rad broj OVIII-456/96 od 27. februara 1996. godine. Stoga je ishod ovog postupka bio odlučujući za ostvarivanje apelantovih građanskih prava utvrđenih rješenjem Centra za socijalni rad, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
  • 22.
    Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 23.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 24.
    U konkretnom slučaju povodom apelantovog prijedloga za izvršenje na osnovu privremenog Rješenja Centra za socijalni rad broj OVIII-456/96 od 27. februara 1996. godine, Općinski sud je donio Rješenje broj I-2343/04 od 30. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-62/05 od 7. aprila 2005. godine, kojim je apelantov prijedlog odbijen kao neosnovan zbog toga što se iz rješenja Centra za socijalni rad ne vidi ko je obavezan da apelantu izvrši isplatu, a u smislu člana 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku. Kantonalni sud je obrazložio da izvršna rješenja upravnih organa koja vrše javna ovlaštenja, a kojim se utvrđuje neko pravo stranke uz pripadajuću isplatu, kakvo je i predmetno rješenje Centra za socijalni rad, nisu izvršni naslov za prisilno izvršenje tog rješenja protiv organa koje je donijelo to rješenje ukoliko zakonom nije drukčije utvrđeno, te da Zakonom o zaštiti civilnih žrtava rata nije drukčije utvrđeno. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 36. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata kojim je određeno da sve isplate po tom zakonu vrši općinski organ. Međutim, ukoliko nadležni organ ne izvrši isplatu parnični sud je nadležan odlučivati o zahtjevu za isplatu po takvom rješenju upravnog organa.
  • 25.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da sudovi nisu proizvoljno primijenili odredbe Zakona o izvršnom postupku. Iz apelacije i predočenih dokumenata proizlazi da apelant u svom prijedlogu za izvršenje, koji je podnio protiv Centra za socijalni rad, nije ukazao na osnovu kojih pozitivno-pravnih propisa je navedeni Centar u obavezi da mu izvrši isplatu po privremenom Rješenju broj OVIII-456/96 od 27. februara 1996. godine, s obzirom da predmetnim rješenjem nije određeno čija je to obaveza.
  • 26.
    Apelantove navode u pogledu nezavisnosti i nepristranosti suda Ustavni sud smatra neosnovanim, s obzirom da to apelant osim svojih paušalnih navoda nije ničim potkrijepio, a niti se iz samog postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom može drukčije zaključiti.
  • 27.
    Apelantove navode u pogledu dužine trajanja izvršnog postupka Ustavni sud smatra neosnovanim s obzirom da je navedeni postupak okončan u roku od godine dana, a uzimajući u obzir probleme sa kojima se susreće Općinski sud u radu na izvršnim predmetima na koje ovaj sud ukazuje u svom izjašnjenju.
  • 28.
    Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na život

  • 29.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • a)
    Pravo na život."
    • 30.
      Član 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Pravo na život svakog čovjeka je zaštićeno zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života, osim kod izvršenjem smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom.Š...Ć"

  • 31.
    Pravo na život ne pruža garanciju protiv svih prijetnji životu, već protiv namjernog lišavanja života i bezobzirnog ugrožavanja života. U konkretnom slučaju, ne postoje nikakvi razlozi koji dovode u pitanje apelantov život, već se on žali na nemogućnost ostvarivanja naknade po rješenju Centra za socijalni rad, te da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na život. Stoga slijedi da je apelacija u odnosu na apelantove navode o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije neosnovana.
  • 32.
    Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 33.
    U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelant u svom prijedlogu za izvršenje nije ukazao na osnovu kojih pozitivno-pravnih propisa smatra da je Centar za socijalni rad u obavezi da izvrši Rješenje navedenog Centra broj OVIII-456/96 od 27. februara 1996. godine. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije jer u konkretnom slučaju ne postoje nikakvi razlozi koji dovode u pitanje apelantov život.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.