Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1598/05, rješavajući apelaciju Unal Fedaya, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Unal Fedaya, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-407/04 od 25. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-71/03 od 13. jula 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Unal Feday (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-407/04 od 25. maja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-71/03 od 13. jula 2004. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora apelantu do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda te od Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) kao učesnika u postupku, zatraženo je 5. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. augusta 2005. godine, Kantonalni sud 17. augusta 2005. godine, a Kantonalno tužilaštvo 19. augusta 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju su 13. februara 2006. godine dostavljeni apelantu.
  • 5.
    Ustavni sud je 13. septembra 2005. godine donio Odluku broj AP 1598/05 kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Presudom Kantonalnog suda broj K-71/03 od 13. jula 2005. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Kž-407/04 od 25. maja 2005. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, pa je tu presudu preinačio u dijelu o kazni, tako da je apelant za navedeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
  • 8.
    Kantonalni sud je u toku postupka proveo dokaze koje su predložili i optužba i odbrana, uključujući između ostalog i saslušanje svjedoka i vještaka balističke i medicinske struke. Prvostepeni sud je obrazložio zbog čega je vjerovao iskazima oštećenog i jednog svjedoka, kao i zašto je iskaze tri svjedoka koje je predložio apelant smatrao neuvjerljivim. U tom smislu, Kantonalni sud je naveo da se radi o svjedocima koji su zaposleni kod apelanta, da od njega zavisi njihova egzistencija, te da su njihovi iskazi bili od riječi do riječi isti, što je sud shvatio kao rezultat "međusobnog prepričavanja događaja". Također, prvostepeni sud je obrazložio i zašto je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka balističara, koji je obrazložio svoj zaključak o tome da je apelant pucao u oštećenog sa određene udaljenosti, a ne iz blizine u samoodbrani, kako je to apelant tvrdio. Također, prvostepeni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o apelantovoj namjeri da oštećenog liši života, na šta, kako sud zaključuje, ukazuje i činjenica da je apelant nakon tog događaja sakrio pištolj i jednu čahuru od dva ispaljena metka. Na osnovu svega, prvostepeni sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Kod odmjeravanja kazne sud je kao osobito olakšavajuće okolnosti za apelanta uzeo u obzir da je oštećeni od apelanta u više navrata prije kritičnog događaja tražio i dobijao novac, apelantovo korektno ponašanje u toku postupka, činjenicu da nije ranije osuđivan, kao i činjenicu da je oštećeni zadobio laku tjelesnu povredu pa je apelantu izrekao kaznu od jedne godine i šest mjeseci, dakle ispod zakonskog minimuma.
  • 9.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je njegovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da u toku prvostepenog postupka nije bilo bitnih povreda krivičnog postupka, te da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno. Vrhovni sud je zaključio da su u prvostepenoj presudi dati uvjerljivi razlozi zbog kojih je sud vjerovao iskazu oštećenog i svjedoka koji je kritičnog dana bio sa oštećenim, te da nije ostao nerazjašnjen način na koji je apelant "djelovao pištoljem". Također, Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno protumačio nalaze vještaka, te ih doveo u međusobnu vezu sa ostalim izvedenim dokazima. Stoga je i prema mišljenju Vrhovnog suda bilo dovoljno razloga da se na iskazima oštećenog i još jednog svjedoka, nalazima vještaka sudske medicine i balističara te drugim provedenim dokazima zasnuje odluka o apelantovoj krivici. Međutim, kad se radi o izrečenoj kazni, Vrhovni sud smatra da je apelantu prvostepenom presudom izrečena prestroga kazna, navodeći da je utvrđeno za apelanta postoji više olakšavajućih okolnosti, koje je prvostepeni sud "u njihovoj cjelini ocijenio kao osobito olakšavajuće okolnosti". Takve okolnosti po mišljenju Vrhovnog suda zavređuju "veće vrednovanje, posebno kad se uzme u obzir ponašanje oštećenog prije izvršenja djela". Na osnovu toga, Vrhovni sud je preinačio odluku o kazni i izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koji je sastavni element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te smatra da su sudovi dokaze cijenili pristrano i na apelantovu štetu. Također, apelant smatra da dokazni postupak nije kvalitetno vođen, te da nisu sa jednakom pažnjom ispitivane i utvrđivane činjenice koje su teretile apelanta i one koje su mu išle u korist. Apelant naročito navodi da su u njegovu korist svjedočila tri svjedoka, te da je stoga "logika ocjene dokaza" kojima se rukovodio sud morali biti drugačiji, "jer ako tri svjedoka govore identično o kritičnom događaju, znači da govore istinu". Apelant također navodi da nije sporno da je on pucao, ali je odlučujuće bilo utvrditi "koliko puta je pucao, iz koje daljine, da li je pucao u namjeri da se odbrani od napada oštećenog ili da ga liši života", što su prema njegovom mišljenju sudovi propustili utvrditi.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Vrhovni sud pobija navode iz apelacije i smatra da su svi apelantovi navodi o navodnom kršenju prava neosnovani, te da su apelantovi navodi isti kao i njegovi žalbeni navodi koji su već bili predmet ocjene Vrhovnog suda, pa je Vrhovni sud u svojoj presudi dao razloge za svoje zaključke u vezi sa tim prigovorima. Vrhovni sud smatra da apelantovo pravo na pravično suđenje ni na koji način nije povrijeđeno, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
  • 12.
    Kantonalni sud, također, osporava navode iz apelacije i navodi da su apelantu data sva prava koja je kao optuženi imao prema odredbama procesnog zakona, pa predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
  • 13.
    Kantonalno tužilaštvo je osporilo navode iz apelacije navodeći da je prvostepeni sud dao objema strankama u postupku mogućnost da predlažu dokaze, a da je zatim svestrano ocijenio sve dokaze i za svoju odluku dao temeljito obrazloženje, te da nije zloupotrijebljeno procesno načelo slobodne ocjene dokaza na apelantovu štetu. To je, kako dalje navodi Kantonalno tužilaštvo, potvrdio i Vrhovni sud koji je utvrdio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Na osnovu toga, Kantonalno tužilaštvo također predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine FBiH" broj 36/03) relevantne odredbe glase:

"Član 28.

(1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna Š...Ć.

Član 166.

(1) Ko drugoga usmrti kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. Š...Ć"

  • 15.
    U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" broj 35/03) relevantne odredbe glase:

"Član 3.

Š...Ć (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojim zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Š...Ć

Član 15.

Sud, tužilac i drugi organi gonjenja koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Š...Ć

Član 296.

Š...Ć (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305.

Š...Ć (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, Š...Ć kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. Š...Ć

Član 312.

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

Š...Ć k) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama. Š...Ć"

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-407/04 od 25. maja 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. juna 2005. godine, a apelacija je podnesena 29. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 21.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 22.
    Apelant se žali protiv presuda donesenih u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 23.
    Apelant se žali da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, zato što nije vjerovao svjedocima koje je on predložio, smatrajući da mu je na taj način prekršen princip ravnopravnosti stranaka u postupku i princip nepristranosti sudova.
  • 24.
    Dakle, osnovni apelantov prigovor je da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice u konkretnom predmetu, zato što nije vjerovao svjedocima koje je predložio apelant. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
  • 25.
    Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
  • 26.
    Ustavni sud ukazuje da je jedan od osnovnih principa Zakona o krivičnom postupku u Federaciji FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u ZKP-u, koji u članu 296. stav 2. propisuje da je sud "dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana". Pri tome, prema članu 16. ZKP-a, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
  • 27.
    U smislu navedenog, Ustavni sud smatra da nije odlučujuće u konkretnoj stvari koliko je svjedoka kojima je sud vjerovao, a koliko ih je svjedočilo drugačije, a sud im nije povjerovao. Odlučujuće je da li je sud savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te je li za svoj zaključak dao razložna i uvjerljiva obrazloženja koja ne ostavljaju nikakvu sumnju u zaključak suda. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je obrazložio na koji način je iz izvedenih dokaza zaključio da je apelant dva puta pucao u oštećenog, jednom u zemlju, a drugi put u njegovu glavu, kao i kako je utvrdio da je apelant pucao sa određene udaljenosti koju je utvrdio vještak, a ne iz blizine, otimajući se za oružje sa oštećenim, kako je to apelant tvrdio. Prvostepeni sud je saslušao sve svjedoke koje je apelant predložio, ali njihovom svjedočenju nije vjerovao, što je i obrazložio. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je naveo prvostepeni sud u odnosu na svoje ubjeđenje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i to na način koji je sud prihvatio kao dokazan, a koje je prihvatio kao logične i Vrhovni sud, zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to ZKP zahtijeva, tako i sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 28.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su i prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, niti apelant navodi i jednu posebnu procesnu radnju za koju smatra da mu je njome povrijeđeno pravo na pravičan postupak ili da je narušen princip ravnopravnosti stranaka.
  • 29.
    U vezi sa apelantovim prigovorom o pristranosti sudova, Ustavni sud ukazuje da ukoliko apelant tvrdi da je sud bio pristran mora konkretno navesti u čemu se sastoji ta pristranost, te u tom pravcu priložiti valjane dokaze (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze u tom pravcu, već ovaj svoj prigovor temelji na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, koje je Ustavni sud već raspravio.
  • 30.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili apelantovu odgovornost za navedeno krivično djelo ili da su proizvoljno primijenili materijalni ili procesni zakon. Naprotiv, i prvostepeni i drugostepeni sud su dali uvjerljivo i logično obrazloženje za svoje zaključke da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelje osporene odluke.
  • 31.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 32.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u krivičnom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, da je zakon proizvoljno primijenjen na apelantovu štetu ili da je zloupotrijebljen dokazni postupak.
  • 33.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.