USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2531/05, rješavajući apelaciju Nedeljka Galca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2, člana 60. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Jovo Rosić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedeljka Galca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-864/05 od 14. decembra 2005. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-6/1-23-1731/01 od 23. septembra 2005. godine, Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/5-23-3235/98 v. 861/99 od 1. augusta 2005. godine i Zaključka Službe za stambene poslove Općine Tuzla o dozvoli izvršenja broj 05-02/5-23-3235/98 v. 861/99 od 23. novembra 2005. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Galca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-864/05 od 14. decembra 2005. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-6/1-23-1731/01 od 23. septembra 2005. godine, Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/5-23-3235/98 v. 861/99 od 1. augusta 2005. godine i Zaključka Službe za stambene poslove Općine Tuzla o dozvoli izvršenja broj 05-02/5-23-3235/98 v. 861/99 od 23. novembra 2005. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH".
I. Uvod
- 1.Nedeljko Galac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnio je 14. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-6/1-23-1731/01 od 23. septembra 2005. godine, Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) broj 05-02/5-23-3235/98 v. 861/99 od 1. augusta 2005. godine i Zaključka Službe za stambene poslove o dozvoli izvršenja broj 05-02/5-23-3235/98 v. 861/99 od 23. novembra 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odgađanje prinudnog izvršenja Rješenja Službe za stambene poslove broj 05-02/5-23-3235/98 v. 861/99 od 1. augusta 2005. godine, koje je zakazano za 19. decembar 2005. godine, do okončanja upravnog spora koji je apelant pokrenuo protiv drugostepenog rješenja Ministarstva.
- 2.Apelant je naknadno, dopunom apelacije koju je podnio 20. decembra 2005. godine, osporio i Presudu Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-864/05 od 14. decembra 2005. godine koja je u međuvremenu donesena, a ostao je pri zahtjevu za donošenje privremene mjere.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva i Službe za stambene poslove, zatraženo je 27. decembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. januara 2006. godine, Ministarstvo 19. januara 2006. godine, a Služba za stambene poslove 25. januara 2006. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 31. januara 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Apelant je bio predratni nosilac stanarskog prava na stanu u Tuzli, ulica Stupine B-5, koji mu je dodijelila Jugoslavenska narodna armija - Komanda Garnizona Tuzla (u daljnjem tekstu: JNA) Rješenjem broj 1-58/3 od 8. augusta 1988. godine. Nakon početka rata, u maju 1992. godine, apelant je napustio Tuzlu, a 9. septembra 1998. godine obratio se Službi za stambene poslove zahtjevom za povrat spornog stana. Služba za stambene poslove je prvobitno priznala apelantu pravo na povrat spornog stana Rješenjem broj 05-02/9-23-3235/98 v. 869/99 od 12. marta 2003. godine. Međutim, protiv ovog rješenja žalbu su izjavili Federalno ministarstvo odbrane - Uprava za odbranu Tuzla (u daljnjem tekstu: FMO) i privremeni korisnik spornog stana, pa je Ministarstvo Rješenjem broj 12-6/2-23-1731/01 od 12. novembra 2003. godine poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo na ponovni postupak. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je tužbu odbio Presudom broj U-359/03 od 27. oktobra 2004. godine, obrazloživši da status apelanta, kao nosioca stanarskog prava, treba rješavati u skladu sa članom 1. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 29/03), budući da je u pitanju stan koji je na raspolaganju FMO.
- 8.U ponovnom postupku Služba za stambene poslove je utvrdila da je apelant 30. septembra 1991. godine bio aktivno vojno lice u JNA, a zatim u Vojsci Jugoslavije, u Vojnoj pošti 216 Kraljevo, te da je u profesionalnoj vojnoj službi ostao do 26. maja 1994. godine. Također, prvostepeni organ je utvrdio da se apelant, nakon razrješenja iz aktivne vojne službe, nastanio u Bijeljini, te da nije stekao status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, kako to navedeni Zakon predviđa. Stoga je prvostepeni organ zaključio da apelant nema pravo na povrat spornog stana u posjed, pa je Rješenjem broj 05-02/5-23-3235/98 v. 861/99 od 1. augusta 2005. godine odbio apelantov zahtjev za povrat spornog stana. Također, prvostepeni organ je utvrdio da je apelant 17. aprila 2003. godine uveden u posjed spornog stana po osnovu ranijeg poništenog rješenja Službe za stambene poslove, pa mu je rješenjem donesenim u ponovnom postupku naloženo iseljenje iz spornog stana u roku od sedam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 9.Protiv ovog prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu, koju je Ministarstvo odbilo Rješenjem broj 12-06/1-23-1731/01 od 23. septembra 2005. godine. Apelant je protiv drugostepenog rješenja podnio tužbu Kantonalnom sudu 10. oktobra 2005. godine, koji je osporenom Presudom broj U-864/05 od 14. decembra 2005. godine odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju ove presude Kantonalni sud je naveo da apelant ničim nije doveo u pitanje "odlučujuću spornu činjenicu da mu je prestala profesionalna vojna služba u Ratnom vazduhoplovstvu Vojske Jugoslavije 26. maja 1994. godine". Kantonalni sud je ocijenio da su u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja Ministarstva nadležni organi pravilno utvrdili činjenicu da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi oružanih snaga van Bosne i Hercegovine, na šta nesporno ukazuje Rješenje o prestanku profesionalne vojne službe u Vojsci Jugoslavije od 26. maja 1994. godine, kao i naredba broj 1-2244 komandanta Ratnog vojnog vazduhoplovstva i PVO od 9. septembra 1992. godine, kojom je apelant unaprijeđen u čin kapetana avijacije sa 25. julom 1992. godine. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da su apelantovi navodi da je njegovo vođenje u evidenciji Vojske Jugoslavije bilo samo formalnog karaktera suprotni materijalnim dokazima. Kantonalni sud je, također, obrazložio da su i prvostepeni i drugostepeni organ pravilno primijenili odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u kojem je izmijenjenom odredbom člana 3.a) propisano da se lica koja su bila u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine ne smatraju izbjeglicama, niti imaju pravo na povrat stana u Federaciji BiH.
- 10.Služba za stambene poslove je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj 05-02/5-23-3235/98 v. 861/99 od 23. novembra 2005. godine dopustila izvršenje rješenja od 1. augusta 2005. godine prinudnim putem, a deložacija je bila zakazana za 19. decembar u 10 sati. Apelant je 2. decembra 2005. godine od Kantonalnog suda zatražio da odgodi deložaciju do donošenja odluke o njegovoj tužbi. Istovremeno sa donošenjem presude Kantonalni sud je donio i Rješenje broj U-864/05 od 14. decembra 2005. godine kojim je odbio apelantov zahtjev, budući da je apelant tražio odgađanje izvršenja do donošenja konačne odluke u upravnom sporu.
IV. Relevantni propisi
- 11.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 27/99) relevantne odredbe glase:
"Član 3.a)
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu) - u JNA (tj. nije bio penzioniran) i nije bio državljanin Socijalističke republike Bosne i Hercegoivne prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Nosilac stanarskog prava na stan iz stava 1. ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine."
- 12.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
"Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 39/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a) mijenja se i glasi:
'Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.'
Š...Ć"
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije, pravo iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant posebno ne obrazlaže, ali proizlazi da smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, apelant navodi da za sve vrijeme rata nije napuštao BiH, a da je samo formalno bio aktivno vojno lice u JNA i da mu je, formalno, to svojstvo prestalo 1994. godine, mada "nije imao aktivan status pripadnika JNA nakon 30. aprila 1991. godine". Apelant, također, navodi da je boravio u Bijeljini od 16. maja 1992. godine kao raseljeno lice, te da se "prijava boravka na području Kraljeva ima smatrati samo formalnom, a izvršenom s ciljem Š...Ć izbjegavanja služenja u Vojsci RS, na čijem području je boravio cijelo vrijeme rata". Apelant navodi da je s ciljem dokazivanja da je zaista boravio kao raseljeno lice na području BiH predlagao da se saslušaju svjedoci, ali da prvostepeni organ nije saslušao predložene svjedoke, zbog čega je pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.U svom odgovoru Kantonalni sud osporava navode iz apelacije i navodi da je apelantu prvobitno bio vraćen stan, u skladu sa ranije važećom odredbom člana 3.a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 27/99), ali da je u međuvremenu došlo do izmjene tog člana, zbog čega je u ponovnom postupku na utvrđeno činjenično stanje primijenjena odredba člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) prema kojoj apelant nema pravo na povrat stana. Također, Kantonalni sud navodi da je izvršenje provedeno i sporni stan zapečaćen 19. decembra 2005. godine, a da je oslobađanje od stvari određeno za 23. decembar 2005. godine. Kantonalni sud navodi da u cijelosti ostaje pri stavovima navedenim u osporenoj odluci i predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
- 15.U odgovoru Ministarstvo, također, osporava navode iz apelacije, budući da su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom, te predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
- 16.Služba za stambene poslove, također, osporava navode iz apelacije i navodi da je prvobitnim rješenjem apelantu bio vraćen stan u posjed, ali da je u međuvremenu stupila na snagu izmjena člana 3.a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03), pa je drugostepeni organ poništio prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak uz uputu da se ispita kakav je bio apelantov status 19. maja 1992. godine. Također, Služba za stambene poslove navodi da je nesporno da je apelant imao status izbjeglog i raseljenog lica, kao i činjenicu da je apelant u činu kapetana avijacije Vojske Jugoslavije razriješen dužnosti i da mu je prestala profesionalna vojna služba tek 26. maja 1994. godine, što ni sam apelant ne osporava. Zbog toga je primijenjena odredba člana 1. navedenog zakona i apelantov zahtjev odbijen. Budući da su primijenjeni važeći zakonski propisi u vezi sa tzv. vojnim stanovima, Služba za stambene poslove smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, pa predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 19.U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud je, prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
- 20.Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
- 21.Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."
- 22.U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava.
- 23.Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su upravni organi i Kantonalni sud pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
- 24.U konkretnom slučaju apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazalo na to da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da je apelant imao na raspolaganju i da je koristio sva propisana pravna sredstva, pa su njegovi navodi o nedostatku djelotvornog pravnog lijeka, također, neosnovani. Osim toga, nesporno je i da Ministarstvo, kao drugostepeni upravni organ, i Kantonalni sud imaju punu jurisdikciju, što znači da mogu prema propisanim pravnim lijekovima donositi obavezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. remedijalne efektivnosti, kao jednog od elemenata instituta "efektivnog pravnog lijeka". Činjenica da rezultat ovih pravnih lijekova nije pozitivan po apelanta ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek.
- 25.Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema "opravdan zahtjev" u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
- 26.Apelant se, također, žali i na kršenje prava na dom i prava na imovinu. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava uvjete iz člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-864/05 od 14. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 14. decembra 2005. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i druge uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 27.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u vezi sa navodima o kršenju prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 28.Apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na poštivanje doma
- 29.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."
- 30.Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 30.
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 31.Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
- 32.Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da li odluke koje apelant osporava predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kojem je riječ mora biti dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
- 33.Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave u pogledu stana nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne. Stoga, činjenica da je lice "bespravni korisnik", u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne čini predmetni stan manje "domom" u smislu Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
- 34.Kad je riječ u konkretnom slučaju o pitanju da li se sporni stan može smatrati apelantovim "domom", Ustavni sud zapaža da je apelant nesporno bio predratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te da je u posjed stana ponovo uveden po osnovu prvobitnog Rješenja Službe za stambene poslove broj 05-02/9-23-3235/98 v. 869/99 od 12. marta 2003. godine, koje je naknadno poništeno. Apelant je, zajedno sa porodicom, u spornom stanu ostao sve do 19. decembra 2005. godine, kada je prinudno iseljen. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 35.Ustavni sud, dalje, smatra da donošenje odluke kojom se apelantov zahtjev za vraćanje spornog stana odbija, kao i ostalih osporenih odluka predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 36.U vezi sa pitanjem da li je to miješanje bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je do miješanja došlo zbog primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" broj 29/03), a u vezi sa tzv. vojnim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon). Ovaj zakon dovoljno precizno i jasno predviđa da se oni nosioci stanarskog prava na stanovima kojima raspolaže FMO, koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u vojnoj službi kao vojno ili civilno lice u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH, ne smatraju izbjeglicama, niti imaju pravo na povrat stana ukoliko im nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite u nekoj zemlji izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 37.Ustavni sud, dalje, treba razmotriti da li je miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, bilo u skladu sa jednim od ciljeva koji su navedeni u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stav 43).
- 38.Stranke u postupku nisu navele koji je bio cilj miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma. Međutim, Ustavni sud u prijašnjim odlukama je već utvrdio da, prema članu II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno da se vrate u svoje domove. Ovo pravo izbjeglica i raseljenih lica uzdignuto je na nivo ustavnih prava, koja su, prema ovom članu Ustava, osigurana svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kom osnovu. S druge strane, bilo je potrebno i da se spriječe zloupotrebe ovog prava, te da se definira ko se ne smatra izbjeglicom ili raseljenim licem, naročito u slučajevima kada je predratni nosilac stanarskog prava tokom rata i ratnih djelovanja ostao u profesionalnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH. U tom smislu, Ustavni sud je u svojoj Odluci U 83/03 od 22. septembra 2004. godine utvrdio da navedeni Zakon "ima cilj da ispravi nejednakosti koje su postojale između nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nosilaca stanarskog prava. Drugim riječima, FBiH je pratila princip koji je postojao u bivšoj SFRJ, prema kojem 'građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu' (član 12. Zakona o stambenim odnosima). Drugo, cilj je da se oslobodi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije Bosne i Hercegovine i njihove porodice ili lica koja su bila prisiljena da napuste svoje domove uslijed ratnih djelovanja" (l.c., stav 53), te je zaključio da odredba člana 3.a) Zakona slijedi legitiman cilj. Ustavni sud u cijelosti ostaje pri ovakvom stavu, te smatra da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
- 39.Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "neophodno u demokratskom društvu", odnosno da li je postojala ravnoteža između prava pojedinca i javnog interesa. Da bi se utvrdilo da li je ispoštovan princip proporcionalnosti, Ustavni sud će razmotriti da li su upravni organi i Kantonalni sud, u okviru datog predmeta u cjelini, imali "relevantne i dovoljne razloge" da preduzmu osporene mjere, odnosno donesu osporene odluke. Iako je apelantu prvobitno bio vraćen sporni stan, činjenica je da je u toku postupka došlo do izmjene relevantnog zakona. Također, nesporno je utvrđeno da je apelantu profesionalna vojna služba u Ratnom vazduhoplovstvu Vojske Jugoslavije prestala 26. maja 1994. godine.
- 40.Prije svega, pitanje proporcionalnosti Zakona Ustavni sud je, također, analizirao u citiranoj odluci U 83/03, u okviru prava na imovinu. Tom prilikom Ustavni sud je zaključio da član 3.a) Zakona, na način kako je izmijenjen ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03), "uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa". Do takve ocjene Ustavni sud je došao nakon što je razmotrio niz relevantnih faktora, a naročito da "prvo, član 3.a) Zakona u izmijenjenoj formi ne utječe na ona lica koja su već kupila stan; drugo, on, također, ne utječe na lica kojima je priznat zaštićeni status ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države van teritorije bivše SFRJ; treće, druga lica, koja sada žive u tim stanovima, mogu potraživati stanarsko pravo na njima. Sa tačke gledišta pravne sigurnosti, u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, vraćanje u posjed stana će izazvati pravnu nesigurnost u velikom broju slučajeva, te jasne i praktične poteškoće". Analogno tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju.
- 41.Osim toga, Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. U konkretnom slučaju Ustavni sud se neće upuštati u način na koji su upravni organi i Kantonalni sud ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenice, ali smatra da nije relevantno to što apelant tvrdi da su njegova profesionalna služba u Vojsci Jugoslavije i prijava mjesta boravka u Kraljevu bile samo "formalne", te da je on, ustvari, imao priznat status raseljenog lica. Naime, prema odgovarajućim jasnim odredbama Zakona, apelant ne može imati status izbjeglice ili raseljenog lica budući da je u profesionalnoj vojnoj službi u Vojsci Jugoslavije ostao nakon 19. maja 1992. godine, tj. datuma koji zakon decidirano propisuje. S obzirom na to da apelant ex lege ne može imati ovakav status, nisu važne potvrde koje je priložio a koje su imali u vidu i upravni organi i Kantonalni sud. Budući da su i Kantonalni sud i upravni organi ove činjenice utvrdili i na osnovu toga preduzeli mjere koje zakon propisuje, Ustavni sud smatra da su imali "relevantne i dovoljne razloge" da preduzmu osporene mjere, odnosno donesu osporene odluke, te da su te razloge u odlukama jasno obrazložili zbog čega nema proizvoljnosti ni u primjeni navedenog zakona.
- 42.Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 43.S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 44.Također, s obzirom na odluku o meritumu u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
VIII. Zaključak
- 45.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je odbijen apelantov zahtjev za povrat stana zbog toga što je ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH nakon datuma propisanog Zakonom, budući da je miješanje u ovo apelantovo pravo bilo u skladu sa zakonom, imalo je legitiman cilj, a preduzete mjere su bile proporcionalne tom cilju.
- 46.Na osnovu čl. 60. i 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 47.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.