USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2577/05, rješavajući apelaciju Zorana Ristića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Ristića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-259/03 od 7. juna 2005. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-920/02 od 15. novembra 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj P-348/99 od 22. februara 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH".
I. Uvod
- 1.Zoran Ristić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada, SiCG, podnio je 14. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-259/03 od 7. juna 2005. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-920/02 od 15. novembra 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-348/99 od 22. februara 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Osnovnog suda, te od učesnika u postupku, ODP za ugostiteljstvo i turizam Stari Grad iz Zvornika (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 21. decembra 2005. godine, a od Okružnog suda 7. aprila 2006. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 10. januara 2006. godine, Osnovni sud 6. januara 2006. godine, tuženi 10. januara 2006. godine, a Okružni sud 12. aprila 2006. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 6. aprila 2006. godine i 3. maja 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda broj P-348/99 od 22. februara 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-920/02 od 15. novembra 2002. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da preda apelantu u posjed nekretnine u naravi prizemlje stambene zgrade, sagrađene na k.č. broj 2/167 zvana kuća i dvorište površine 130 m", upisane u z.k. ulošku broj 203 KO Zvornik, po starom premjeru, a po novom premjeru prizemlje stambene zgrade sagrađene na k.p. br. 925/1 u površini od 162 m" i k.p. br. 926 dvorište u površini od 93 m", sve upisane u PL broj 222 KO Zvornik Grad, u naravi kafana zvana "Burence", te da naknadi apelantu troškove postupka. Osnovni sud je izveo predložene dokaze, pa je zaključio da je sporna nekretnina bila vlasništvo apelantovog prednika, njegovog pokojnog oca Spasana Ristića, koji je umro 1990. godine, a koji je tu nekretninu stekao na osnovu rješenja o nasljeđivanju iza svog pokojnog oca Pante Ristića. Dalje, prvostepeni sud je utvrdio da je spornu nekretninu apelantov otac, nakon što ju je naslijedio i na njoj uknjižio pravo vlasništva, odmah prodao 1958. godine ugostiteljskom preduzeću "Majevica", koje je nesporno prednik tuženog, pa je o tome sastavljen pismeni ugovor. Iako sudu nije prezentiran ovaj kupoprodajni ugovor, prvostepeni sud je, između ostalog, izvršio uvid u OV Upisnik za ovjeravanje potpisa, rukopisa i prepisa od 14. februara 1958. godine, pa je utvrdio da je 12. juna 1958. godine, pod rednim brojem 625, ovjeren potpis apelantovog oca na kupoprodajnom ugovoru od 11. juna 1958. godine, kojim je prodao spornu nekretninu predniku tuženog.
- 7.Prvostepeni sud je dalje, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je na osnovu tog kupoprodajnog ugovora tuženi ušao u posjed sporne nekretnine, te da tu nekretninu drži u posjedu neprekidno "a da ni od ŠapelantaĆ ni od prednika ŠapelantaĆ nije uznemiravan". Na osnovu svega navedenog, prvostepeni sud je zaključio da su tuženi i njegov pravni prednik bili zakoniti i savjesni posjednici spornih nekretnina preko 30 godina, te da su održajem stekli pravo vlasništva na tim nekretninama, u skladu sa Zakonom o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Također, prvostepeni sud je naveo da je apelant sam izjavio da mu otac "ništa nije pričao o spornim nekretninama", a da mu je majka pričala da je "bila u ubjeđenju da je predmetni lokal nacionalizovan", kao i da su tuženi i njegov pravni prednik bili u posjedu sporne nekretnine od 1958. godine. Apelant je saznao da se njegov otac u zemljišnim knjigama vodi kao vlasnik sporne nekretnine tek 1990. godine, kada je njegov otac umro i kada su on i njegova sestra proglašeni nasljednicima, pa je 1991. godine podnio tužbu za predaju sporne nekretnine.
- 8.Okružni sud je potvrdio ovakvo stanovište prvostepenog suda i naveo da je tuženi pravo vlasništva stekao vanknjižno, a da je apelant samo formalno upisan kao suvlasnik sa dijelom - na zgradi i sa pravom korištenja zemljišta. Također, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao valjane razloge o tome zašto je vjerovao određenim dokazima, a drugima nije, a naročito da je prvostepeni sud valjano obrazložio svoj zaključak o tome da je bio zaključen kupoprodajni ugovor između prednika apelanta i prednika tuženog, te da je tuženi bio savjestan posjednik u periodu dužem od 30 godina, zbog čega su ispunjeni zakonski uvjeti za sticanje vlasništva održajem. Okružni sud je također naveo da su neosnovani navodi o tome da je prvostepeni sud presudu zasnovao samo na osnovu podataka iz knjige ovjera iz 1958. godine, te da prvostepeni sud nije utvrdio kakav je sadržaj ugovora o kupoprodaji, bez obzira što tog ugovora nema. Naprotiv, Okružni sud je zaključio da je prvostepenom presudom dat odgovor na sva ta pitanja i to na osnovu provedenih dokaza i pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
- 9.Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Rev-259/03 od 7. juna 2005. godine odbio apelantovu reviziju, zaključivši da nije bilo bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Vrhovni sud je zaključio da je utvrđeno da je apelantov otac zaključio kupoprodajni ugovor sa prednicima tuženog 1958. godine. Međutim, za sticanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla u smislu člana 33. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima potrebna je, pored osnova sticanja (iustus titulus), i uknjižba (modus aquirendi). Iako tuženi nije bio upisan u zemljišne knjige, Vrhovni sud je zaključio da je provedenim dokazima utvrđeno da je kupoprodajni ugovor u cijelosti realiziran, te da je sporna nekretnina bila u nesmetanom posjedu tuženog i njegovog pravnog prednika od 1958. pa sve do 1991. godine, kada je apelant podnio tužbu. Stoga Vrhovni sud smatra da je posjed tuženog savjestan, te da je pravilan zaključak nižestepenih sudova o tome da je tuženi stekao pravo vlasništva održajem u skladu sa članom 28. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Također, Vrhovni sud je naveo da je upis u zemljišnim knjigama pretpostavka vlasništva, koja otpada ako drugi, čije sticanje nije upisano, dokaže "da ima valjan osnov i istinit način sticanja tog prava". U konkretnom slučaju, tuženi je osporio tužbeni zahtjev tužioca isticanjem prigovora da je stekao pravo vlasništva održajem. Vrhovni sud je također zaključio da se ostali apelantovi navodi odnose na ocjenu izvedenih dokaza i, u vezi s tim, na utvrđeno činjenično stanje, što ne može biti predmet pobijanja u revizijskom postupku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant navodi da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da su pogrešno redovni sudovi zaključili da je između apelantovog oca i prednika tuženog sklopljen kupoprodajni ugovor, te da su takav zaključak izvukli samo iz knjige ovjera, budući da nema ugovora o kupoprodaji. Istovremeno sudovi su, prema apelantovom mišljenju, bez razloga odbili prihvatiti kao relevantno svjedočenje svjedoka koji je bio direktor i radnik prednika tuženog, a koji je izjavio da se u konkretnom slučaju nije radilo o kupoprodajnom ugovoru, već ugovoru o zakupu. Apelant smatra da knjiga ovjera ne može biti dokaz sadržaja pravnog posla, niti činjenice da li je pravni posao izvršen u cijelosti, te prema tome smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena navedena prava.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.Vrhovni sud pobija navode iz apelacije i ističe da su u osporenoj odluci primijenjene relevantne zakonske odredbe, te da su obje stranke u postupku imale pristup sudu i pravično suđenje. Stoga Vrhovni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
- 12.Okružni sud također pobija navode iz apelacije i ističe da osporenim presudama nije povrijeđeno ni jedno apelantovo ustavno pravo, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
- 13.Osnovni sud osporava navode iz apelacije, te ističe da apelant žalbu o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu temelji na svojoj ocjeni dokaza koje je proveo Osnovni sud. Osnovni sud također navodi da apelant ne osporava da su provedeni svi dokazi koje je predložio, već apelaciju podnosi zato što se ne slaže sa sudskom ocjenom dokaza. S tim ciljem, Osnovni sud navodi da apelant u apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi i u reviziji, a o kojima su već odlučili Okružni i Vrhovni sud.
- 14.Tuženi također osporava navode iz apelacije i navodi da je protiv apelanta i njegove sestre podnio tužbu radi utvrđivanja prava vlasništva održajem na spornoj nekretnini, a taj predmet se vodi pred Osnovnim sudom pod brojem P-156/04. Također navodi da je tačno da je apelant zajedno sa sestrom upisan kao suvlasnik sporne nekretnine na osnovu ostavinskog rješenja, ali je u katastru nekretnina kao posjednik upisan tuženi od 1958. godine, da je sporna nekretnina kupljena od apelantovog prednika, te da do podnošenja apelantove tužbe tuženog u posjedu sporne nekretnine niko nije uznemiravao. Također, tuženi smatra da je apelant imao mogućnost da koristi pravna sredstva i da ravnopravno raspravlja pred sudom, zbog čega mu nisu uskraćena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga, tuženi predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
V. Relevantni propisi
- 15.U Zakonu o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80) relevantne odredbe glase:
"Član 28.
Š...Ć Savjestan i zakonit posjednik nekretnine, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem istekom deset godina.
Š...Ć
Savjestan posjednik nekretnine, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem istekom 20 godina. Š...Ć
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom."
- 16.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ br. 4/77, 36/77, 38/80, 69/8258/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
"Član 7.
Sud je dužan da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva.Š...Ć
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka."
- 17.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase:
"Član 456.
Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, dalji postupak provest će se po dosadašnjim propisima. Š...Ć"
VI. Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-259/03 od 7. juna 2005. godine, protiv kojeg nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 11. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 14. decembra 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- a)pravo na pravično suđenje
- 22.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
- 22.
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- k)Pravo na imovinu."
- 23.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 23.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza Š...Ćsvako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć"
- 24.Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor o pravu vlasništva, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 25.Apelantova žalba u vezi sa pravom na pravično suđenje se u cijelosti odnosi na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u pobijanom sudskom postupku. U vezi s tim navodima Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03 i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i).
- 26.U konkretnom slučaju, apelant smatra da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze koji su u postupku izvedeni, te da je presuda zasnovana samo na jednom dokazu, dok je druge dokaze, a naročito iskaz svjedoka koji je išao u prilog apelantovom zahtjevu, sud proizvoljno odbio kao vjerodostojne. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud detaljno i jasno obrazložili zašto su određenim dokazima vjerovali, kao i zašto su neke dokaze smatrali neuvjerljivim. Također, iz presuda očigledno proizlazi da su sudovi cijenili dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, što je potvrđeno i drugostepenom presudom, te da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Na tako utvrđenom činjeničnom stanju i na takvoj ocjeni dokaza sudovi su zasnovali svoje zaključke o tome da je apelantov prednik prodao predniku tuženog spornu nekretninu, te da je tuženi tu nekretninu neprekidno koristio bez uznemiravanja u periodu dužem od 30 godina, čime su ispunjeni zakonski uvjeti za sticanje prava vlasništva održajem. Stoga Ustavni sud ne nalazi da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno ili da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
- 27.Ustavni sud također ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje su već razmotrili i odbili Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama.
- 28.Ustavni sud smatra da se način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. Također, Ustavni sud smatra da ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak pred redovnim sudovima bio nepravičan, niti se apelant žali na bilo kakve procesne povrede koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja, a takve povrede nisu očigledne. Također, u osporenim presudama su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) pravo na imovinu
- 29.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 30.Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi ima li apelant "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 31.Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama zaključio da pojam "imovina" ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako "da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine).
- 32.U konkretnom slučaju, apelant smatra da je on vlasnik sporne nekretnine, te da je neosnovano odbijen njegov tužbeni zahtjev da mu tuženi preda tu nekretninu. Ustavni sud ukazuje da su sudovi utvrdili da je apelant upisan zajedno sa sestrom kao suvlasnik sporne nekretnine nakon očeve smrti, kada je i saznao da je njegov otac bio upisan kao nosilac prava vlasništva na spornoj nekretnini. Međutim, sudovi su također utvrdili da je sporna nekretnina bila u savjesnom i zakonitom posjedu tuženog na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je apelantov otac zaključio sa prednikom tuženog. Također, sudovi su utvrdili da je tuženi, na osnovu tog pravnog posla, koristio nekretninu neprekidno i nesmetano u periodu dužem od 30 godina, te da je na taj način stekao vlasništvo putem održaja. Imajući u vidu ovakvo utvrđenje sudova, koje je Ustavni sud već analizirao u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nije imao "imovinu" koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, usprkos formalnom upisu apelanta u javnu knjigu.
- 33.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 34.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da je sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje ili proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, niti postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan ili na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant nema "imovinu" koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ili članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 35.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 36.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.