USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 805/05, rješavajući apelaciju Branislava Panića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Branislava Panića, Milana Panića, Olge Panić i Milice Panić, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-313/03 od 3. septembra 2004. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-1246/02 od 18. juna 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Branislav Panić iz Bijeljine, Milan Panić iz Brčkog, Olga Panić i Milica Panić iz Beograda (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Branislav Panić, podnijeli su 24. marta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-313/03 od 3. septembra 2004. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1246/02 od 18. juna 2003. godine. Apelanti su na zahtjev Ustavnog suda dopunili apelaciju 21. aprila 2005. godine a potom samostalno 4. aprila 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Općine Bijeljina zatraženo je 23. novembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. decembra 2005. godine, Okružni sud 28. novembra 2005. godine i Općina Bijeljina 2. decembra 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 25. marta 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješenjem Komisije za vraćanje nepokretnosti Bijeljina (u daljem tekstu: Komisija) broj 11-478-40/00 od 9. marta 2000. godine je utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava na novčanu naknadu apelantima kao pravnim sljedbenicima ranijih vlasnika i određeni pripadajući idealni dijelovi za zemljište oduzeto dopunskom Odlukom ARIK br. 56/46 od 21. aprila 1952. godine u k.o. Bijeljina, da je obveznik isplate naknade Skupština općine Bijeljina te da će po pravosnažnosti ovog rješenja Komisija provesti postupak za sporazumno određivanje naknade prema odredbama Zakona o eksproprijaciji. Komisija je svoje rješenje zasnovala na odredbama člana 3. tačka 5. i člana 13. Zakona o vraćanju oduzetog zemljišta ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/96). Budući da nije postignut sporazum o naknadi za oduzete nepokretnosti, Zaključkom Komisije broj 11-478-40/00 od 11. maja 2000. godine spis je dostavljen Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljem tekstu: Osnovni sud) da u vanparničnom postupku odluči o visini naknade.
- 7.Osnovni sud je donio Rješenje broj R1-1100/00 od 27. novembra 2000. godine, kojim je obavezana Općina Bijeljina da apelantima na ime naknade za oduzeto zemljište, pobliže opisano u dispozitivu Rješenja, isplati iznos od 1.111.800,00 KM i troškove vanparničnog postupka u iznosu od 300,00 KM.
- 8.Okružni sud je Rješenjem broj Gž-180/01 od 29. juna 2001. godine uvažio žalbu Općine Bijeljina, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je Osnovni sud propustio da ispita jesu li u vrijeme oduzimanja predmetne nekretnine predstavljale poljoprivredno ili građevinsko zemljište od čega zavisi visina novčane naknade koja pripada apelantima.
- 9.Potom je Osnovni sud u ponovnom postupku donio Rješenje broj R1-1951/01 od 21. decembra 2001. godine, kojim je obavezao Općinu Bijeljina da apelantima na ime naknade za oduzeto zemljište isplati ukupan iznos od 917.980,00 KM, te troškove postupka u iznosu od 1.810,00 KM. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-199/02 od 15. aprila 2002. godine uvažio žalbu Općine Bijeljina, ponovo ukinuo rješenje Općinskog suda i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak smatrajući da ponovno nisu dovoljno razjašnjene okolnosti vezane za status predmetnog zemljišta u vrijeme oduzimanja, odnosno je li zemljište imalo karakter poljoprivrednog ili građevinskog zemljišta, od čega zavisi visina novčane naknade koja će pripasti apelantima.
- 10.Rješenjem Osnovnog suda broj R1. 1134/02 od 23. oktobra 2002. godine obavezana je Općina Bijeljina kao protivnik predlagača da apelantima kao predlagačima, na ime naknade za oduzeto zemljište pobliže opisano u dispozitivu Rješenja, isplati iznos od 917.980,00 KM, koji je raspoređen na apelante srazmjerno njihovim dijelovima kako je to navedeno u dispozitivu rješenja, te da im naknadi troškove vanparničnog postupka u iznosu od 2.480,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana pravosnažnosti rješenja pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana.
- 11.Okružni sud je odlučujući o žalbi Općine Bijeljina Rješenjem broj Gž-1246/02 od 18. juna 2003. godine žalbu uvažio, te Rješenje Osnovnog suda broj R1. 1134/02 od 23 oktobra 2002. godine ukinuo i obustavio postupak u ovoj pravnoj stvari sa 30. augustom 2000. godine.
- 12.U obrazloženju drugostepenog rješenja Okružni sud je naveo da su odlukama Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik) od 30. augusta 2000. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/00) proglašeni nevažećim Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta i Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti, te je određeno da te odluke ne utiču ni na koji način na sudske i administrativne odluke, akte i naloge donesene u skladu sa navedenim zakonima prije donošenja navedenih odluka, da se postupci koji su u toku, a koji se odnose na povrat oduzete imovine na osnovu navedenih zakona, obustavljaju sa danom donošenja odluka koje stupaju na snagu sa 30. augustom 2000. godine. Trećom odlukom Visokog predstavnika, koja je također stupila na snagu 30. augusta 2000. godine, je proglašen nevažećim Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, čijim je odredbama inače bilo utvrđeno da stupanjem na snagu tog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o vraćanju oduzetog zemljišta i Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti. Okružni sud je svoje rješenje zasnovao na odlukama Visokog predstavnika, po kojima su prestali da važe svi navedeni zakoni, budući da je navedenim odlukama izričito određeno da će se obustaviti postupak koji je u toku sa 30. augustom 2000. godine.
- 13.Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata, donio Rješenje broj Rev-313/03 od 3. septembra 2004. godine kojim je reviziju odbio. Obrazlažući svoju odluku Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanata da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da je taj sud pravilno interpretirao odredbe odluke Visokog predstavnika i pravilno ih primijenio na konkretni slučaj. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud se, odlučujući o određivanju naknade za oduzeto zemljište, pozvao na zakone koji su u vrijeme suđenja bili proglašeni nevažećim, tačnije nije postojao zakon kojim je reguliran postupak određivanja naknade za oduzeto zemljište. S obzirom da je stavom 3. Odluke Visokog predstavnika određeno da će se postupak koji je u toku obustaviti sa 30. augustom 2000. godine, a kako vanparnični postupak apelanata do tog dana nije bio okončan, Vrhovni sud je zaključio da je odluka Okružnog suda pravilna. Vrhovni sud je, dalje, ocijenio da je pogrešan i neprihvatljiv stav apelanata da je drugostepeni sud svojom odlukom stavio van snage pravosnažne odluke donesene u upravnom postupku, budući da se odluka Okružnog suda odnosi samo na postupak u konkretnom vanparničnom predmetu i nije u sukobu sa ustavnim načelom zabrane retroaktivne primjene propisa, te da je pravilan stav apelanata da Zakon o eksproprijaciji nije proglašen nevažećim odlukama Visokog predstavnika, ali da apelanti gube iz vida da su proglašeni nevažećim zakoni koji su upućivali na primjenu tog zakona kada je riječ o utvrđivanju visine naknade za oduzete nepokretnosti u vanparničnom postupku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.U navodima apelacije apelanti izlažu hronologiju događaja vezanih za donošenje sporne odluke, te navode da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u tome što Vrhovni sud osporenom odlukom pogrešno tumači odluke Visokog predstavnika. Prema mišljenju apelanata, pravosnažnošću rješenja u upravnom postupku prestaje dalja primjena zakona koji su proglašeni nevažećim odlukom Visokog predstavnika, a prava zasnovana na pravosnažnom rješenju samostalno egzistiraju. Iz navedenih razloga apelanti predlažu da Ustavni sud odluči o meritumu apelacije jer su sve relevantne činjenice utvrđene. U dopuni apelacije apelanti navode da im je Okružni sud svojim odlukama povrijedio pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je više puta ukidao odluke Osnovnog suda, dajući čudne i nerazumljive razloge, te je zbog takvog postupanja Okružnog suda povrijeđeno i pravo apelanata na suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da su razlozi apelacije identični razlozima istaknutim u postupku revizije i da ih je Vrhovni sud već razmatrao u postupku donošenja Rješenja broj Rev-313/03 od 3. septembra 2004. godine, te u cijelosti ostaje kod razloga i navoda kako u pogledu činjenica, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, datih u obrazloženju osporene oduke ističući da nema povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 16.Okružni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je apelacija neosnovana iz razloga datih u Rješenju broj Gž-1246/02 od 18. juna 2003. godine, te upućuje i na razloge date u obrazloženju osporenog rješenja Vrhovnog suda.
- 17.U odgovoru na apelaciju Općina Bijeljina navodi da je apelacija neosnovana te da je odluka Okružnog suda zasnovana na zakonu, budući da je nesporno da je postupak za utvrđivanje naknade okončan poslije stupanja na snagu odluka Visokog predstavnika.
V. Relevantni propisi
- 18.Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/96)
"Član 1.
Ovim zakonom uređuju se načini i uvjeti vraćanja u svojinu ranijim vlasnicima odnosno njihovim pravnim sljedbenicima, nepokretnosti koje su im prinudno oduzete u korist državne (društvene) svojine po nekom od pravnih osnova, kao i nepokretnosti koje su prinudno oduzete bez pravnog osnova.
Posebnim zakonom bliže će se regulirati vraćanje u svojinu nepokretnosti iz prethodnog stava.
Član 22.
Po pravosnažnosti rešenja kojim je utvrđeno pravo na novčanu naknadu, Komisija provodi postupak za sporazumno određivanje novčane naknade.
U postupku sporazumijevanja učestvuje javni pravobranilac.
Ako se ne postigne sporazum o visini novčane naknade, Komisija će sve spise predmeta dostaviti nadležnom sudu, koji će u vanparničnom postupku odlučiti o visini naknade.
Postupak određivanja novčane naknade je hitan i provodi se po odredbama Zakona o eksproprijaciji."
Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/96)
"Član 3.
Neće se vratiti u svojinu ranijeg vlasnika oduzeto zemljište iz člana 1. i 2. ovog zakona u sljedećim slučajevima:
...
- 5.Ako je zemljište od momenta oduzimanja do momenta stupanja na snagu ovog zakona proglašeno za gradsko građevinsko zemljište zakonom ili odlukom skupštine općine,
...
Član 13.
Za oduzeto zemljište iz člana 3. tačka 5. ovog zakona ranijem vlasniku ne može se dati drugo odgovarajuće zemljište, već će mu se utvrditi pravo na novčanu naknadu."
Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/00)
"Član 1.
Ovim zakonom uređuju se načela, oblici, predmet i postupak vraćanja oduzete imovine i obeštećenja (u daljem tekstu: restitucija).
Član 49.
Stupanjem na snagu ovog zakona prestaju da važe Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/96) i Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/96)."
Odluka Visokog predstavnika za BiH ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/00)
"Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/96) proglašava se nevažećim.
Ova odluka ne utiče ni na koji način na sudske i administrativne odluke, akte i naloge donesene u skladu sa gore navedenim Zakonom prije datuma donošenja ove odluke.
Postupak koji je u toku, a koji se odnosi na prava podnosilaca zahtjeva za povrat oduzete imovine na osnovu gore navedenog Zakona, obustavlja se danom donošenja ove odluke.
Ova odluka stupa na snagu dana 30. augusta 2000. godine i bez odlaganja se objavljuje u "Službenom glasniku Republike Srpske".
Odluka Visokog predstavnika za BiH ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/00)
"Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/96) proglašava se nevažećim.
Ova odluka ne utiče ni na koji način na sudske i administrativne odluke, akte i naloge donesene u skladu sa gore navedenim Zakonom prije datuma donošenja ove odluke.
Postupak koji je u toku, a koji se odnosi na prava podnosilaca zahtjeva za povrat oduzete imovine na osnovu gore navedenog zakona, obustavlja se danom donošenja ove odluke.
Ova odluka stupa na snagu dana 30. augusta 2000. godine i bez odlaganja se objavljuje u 'Službenom glasniku Republike Srpske'".
Odluka Visokog predstavnika za BiH ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/00)
"Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/00) proglašava se nevažećim.
Ova odluka stupa na snagu dana 30. augusta 2000. godine i bez odlaganja se objavljuje u "Službenom glasniku Republike Srpske".
VI. Dopustivost
- 19.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-313/03 od 3. septembra 2004. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje Vrhovnog suda apelanti su primili 18. februara 2005. godine, a apelacija je podnesena 24. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
- 23.Apelanti pobijaju navedena rješenja tvrdeći da im je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 24.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 25.Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje visine naknade za oduzete nekretnine. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna sudska odluka u razumnom roku, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
- 26.U konkretnom slučaju apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja su prema navodima apelanata učinjena pred Okružnim sudom.
- 27.Ustavni sud konstatira da je u slučaju apelanata Okružni sud primijenio važeće materijalno-pravne propise i Rješenjem broj Gž-1246/02 od 18. juna 2003. godine uvažio žalbu Općine Bijeljina, te Rješenje Osnovnog suda broj R1. 1134/02 od 23 oktobra 2002. godine ukinuo i obustavio postupak u ovoj pravnoj stvari sa 30. augustom 2000. godine.
- 28.Ustavni sud zaključuje da apelanti povredu svojih ustavnih prava vide u tome što je Okružni sud više puta ukidao odluke prvostepenog suda smatrajući da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, te što je konačno obustavio postupak čime je po mišljenju apelanata pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. U slučaju apelanata, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, nesporno je da je Okružni sud radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja više puta ukidao odluke Osnovnog suda, ali je to činio u skladu sa ovlaštenjima drugostepenog suda koja proizlaze iz Zakona o parničnom postupku po kojim drugostepeni sud može uvažiti žalbu i odluku prvostepenog suda preinačiti ili ukinuti i po potrebi predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak.
- 29.Također apelanti ne nude dokaze niti činjenice koje ukazuju na povredu prava na suđenje u razumnom roku budući da je Okružni sud odluke na izjavljene žalbe donosio u relativno kratkom roku. Naime, Okružni sud je Rješenje broj Gž-180/01, odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv Rješenja Osnovnog suda broj R1-1100/00 od 27. novembra 2000. godine, donio 29. juna 2001. godine, dakle nepunih sedam mjeseci od donošenja rješenja koje je bilo predmet žalbenog postupka. Zatim je Okružni sud za nepuna četiri mjeseca od dana donošenja prvostepenog Rješenja broj R1-1951/01 od 21. decembra 2001. godine, donio Rješenje broj Gž-199/02 od 15. aprila 2002. godine. Konačno, Okružni sud je za nepunih osam mjeseci od dana donošenja Rješenja Osnovnog suda broj R1. 1134/02 od 23. oktobra 2002. godine, odlučio o žalbi Rješenjem broj Gž-1246/02 od 18. juna 2003. godine. U kontekstu navedenog, a imajući u vidu odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku koje reguliraju postupak o žalbi - izjavljivanje u određenom roku, dostavljanje protivnoj stranci na odgovor i dr., za što je potreban određeni period i što podrazumijeva čitav niz radnji koje treba obaviti prvostepeni sud prije dostavljanja žalbe drugostepenom sudu, Ustavni sud konstatira da Okružni sud prilikom donošenja odluka o žalbama nije prekoračio razuman rok.
- 30.Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 31.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(....)
- k)Pravo na imovinu."
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Evropske konvencije glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 32.Preduvjet za razmatranje apelantovih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje je li apelant uopće imao "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 33.Prema opće usvojenoj praksi Ustavnog suda pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01), te ga treba shvatiti tako "da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). Također, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, br. 332, tačka 31).
- 34.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da na osnovu rješenja Komisije za vraćanje nepokretnosti Bijeljina, kojim je utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava na novčanu naknadu, apelanti imaju imovinu koju "opravdano očekuju" i koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 35.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- 36.Osporena rješenja Vrhovnog suda i Okružnog suda nedvojbeno predstavljaju "miješanje" u prava apelanata na mirno uživanje imovine. Naime, rješenjem Vrhovnog suda je odbijena revizija apelanata protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-1246/02 od 18. juna 2003. godine, kojim je ukinuto rješenje Osnovnog suda, kojim je protivnik predlagača obavezan da apelantima isplati naknadu od 917.980,00 KM, te je postupak u toj pravnoj stvari obustavljen. U konkretnom slučaju, dakle, primjenjivo je drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje se odnosi na lišavanje apelanata prava na imovinu.
- 37.Ustavni sud mora, dalje, ispitati je li lišavanje apelanata sporne imovine, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
- 38.Imajući u vidu navedeno činjenično stanje, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor je da li je miješanje u prava apelanata na imovinu predviđeno zakonom, odnosno jesu li redovni sudovi na konkretnu situaciju pravilno primijenili materijalno-procesno pravo tako da se ne vrijeđaju prava apelanata na imovinu. Iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da određene činjenice među strankama nisu sporne, a to su: da je rješenje Komisije, kojim je utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava na novčanu naknadu doneseno na osnovu Zakona o vraćanju oduzetog zemljišta i Zakona o vraćanju oduzetih nepokretnosti, da je Visoki predstavnik donio odluke kojima je proglasio nevažećim navedene zakone, te da donesene odluke ni na koji način ne utiču na sudske i administrativne odluke, akte i naloge donesene u skladu sa navedenim zakonima prije datuma donošenja navedenih odluka, te da se postupci koji su u toku, a koji se odnose na prava podnosilaca zahtjeva za povrat oduzete imovine na osnovu tih zakona, obustavlja se danom donošenja odluka. U konkretnom slučaju je, prema mišljenjima apelanata, sporno tumačenje odluka Visokog predstavnika koje su iznijeli Vrhovni i Okružni sud u osporenim odlukama. Prema mišljenju apelanata, pravosnažnošću rješenja u upravnom postupku prestaje dalja primjena zakona koji su proglašeni nevažećim odlukom Visokog predstavnika, a prava zasnovana na pravosnažnom rješenju samostalno egzistiraju.
- 39.U konkretnom slučaju, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi jesu li apelanti osnovano lišeni prava na isplatu određene novčane naknade, odnosno je li to pravo apelanata opravdano osporeno ili nije. Iz obrazloženja osporenog rješenja Vrhovnog suda, kao i rješenja Okružnog suda, da se zaključiti da je miješanje u imovinska prava apelanata zasnovano na zakonu te iz njih ne proizlazi da je prilikom donošenja navedenih rješenja uočljiva bilo kakva proizvoljnost u primjeni važećih propisa. Naime, prema stanju spisa, u konkretnom slučaju je nesporno da je rješenje Komisije, kojim je priznato pravo na naknadu, pravomoćno i da stranke pred Komisijom nisu postigle sporazum o visini naknade. Također je nesporno da je nadležnost suda u konkretnom slučaju nadležnost koja proizlazi iz Zakona o vraćanju oduzetih nepokretnosti, kojim su regulirani način i uvjeti vraćanja imovine, te je regulirano da će se visina naknade, ukoliko stranke ne postignu sporazum, utvrđivati u vanparničnom postupku pred nadležnim sudom. Iz navoda apelanata i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu dalje proizlazi da postupak po prijedlogu za određivanje naknade prema navedenim zakonima nije bio okončan budući da je rješenje o utvrđivanju visine naknade u vanparničnom postupku doneseno nakon stupanja na snagu Odluke Visokog predstavnika, tačnije doneseno je 23. oktobra 2002. godine. Ustavni sud, s obzirom na odredbe navedenih zakona, zaključuje da postupak utvrđivanja prava na naknadu i visine naknade u suštini predstavlja jedan postupak, te podsjeća da su odluke Visokog predstavnika, kojim se navedeni zakoni proglašavaju nevažećim i nalaže obustavljanje svih postupaka sa danom donošenja odluka, stupile na snagu 30. augusta 2000. godine. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom - odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, te zaključuje da Vrhovni sud i Okružni sud nisu proizvoljno primijenili materijalno-pravne propise.
- 40.U vezi sa pitanjem ima li miješanje u pravo apelanata na imovinu i legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, Ustavni sud smatra da upravo sadržaj preambule odluka Visokog predstavnika, koji konstatira i proceduralne i materijalne nedostatke u sva tri zakona - Zakonu o vraćanju oduzetih nepokretnosti, Zakonu o vraćanju oduzetog zemljišta i Zakonu o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, ima za cilj sprečavanje primjene propisa donesenih uz materijalne i procesne propuste. Naime, cilj svakog modernog pravnog sistema jeste, svakako, donošenje propisa uz poštivanje tačno određene procedure, kao i donošenje propisa koji će biti kompatibilni važećem pravnom sistemu, budući da nijedan propis ne može egzistirati sam za sebe, niti može jedno pitanje regulirati na dijametralno suprotan način od drugih propisa koji reguliraju dodirne oblasti. Cilj svake zajednice upravo jeste usklađen pravni sistem kako bi neodređen krug lica, bez dvojbi u pogledu tumačenja, mogao prilagoditi svoje ponašanje pozitivnim pravnim normama, a radi ostvarivanja načela pravne sigurnosti i ravnopravnosti, što svakako predstavlja legitiman cilj od općeg interesa.
- 41.Dalje, u konkretnom slučaju, neophodno je dati odgovor i na pitanje je li miješanje u imovinu apelanata u skladu sa principom proporcionalnosti, odnosno, je li postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva općeg interesa. Naime, u svakom konkretnom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "lični i neumjeren teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986, serija A, broj 98, st. 46. i 50). Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Naime, u konkretnom slučaju obustavljanje postupka po zahtjevu apelanata za utvrđivanje visine naknade ne stavlja na apelante "poseban i pretjeran" teret, te je primjena ovakve mjere proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići ovim zakonom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanata na imovinu i općeg interesa, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelante prenesen neprimjeren teret radi ostvarenja zakonitog cilja.
- 42.Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 43.Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelanti žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na suđenje u razumnom roku, a Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je miješanje u pravo apelanata na imovinu propisano zakonom, da ima legitiman cilj od općeg interesa, te da je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava apelanata i općeg interesa.
- 44.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 45.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.