Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1098/05, rješavajući apelaciju Munevere Zinhasović i "Bosnalijeka" d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Munevere Zinhasović podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj P-1812/04.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Bosnalijeka" d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-732/05 od 22. septembra 2005. godine, zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Munevera Zinhasović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 26. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu pokrenutom po njenoj tužbi 23. januara 1997. godine protiv "Bosnalijeka" d.d. Srajevo radi povrata uloženih sredstava u stan, u iznosu od 5.440,00 KM, pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).
  • 2.
    "Bosnalijek" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 16. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-732/05 od 22. septembra 2005. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda broj P-1812/04 od 15. novembra 2004. godine. Apelant je, također, predložio da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-1812/04, koja je postala pravosnažna 22. septembra 2005. godine, jer bi apelantu, nakon isplate iznosa određenog presudom, kasnije bilo znatno otežano ili onemogućeno da povrati isplaćeni iznos.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Ustavni sud je, na osnovu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 1098/05 i AP 2562/05 spoji u jedan predmet pod brojem AP 1098/05, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
  • 4.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda i učesnika u postupku zatraženo je 16. augusta 2005. godine i 27. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 5.
    Odgovore na apelacije Kantonalni sud je dostavio 1. septembra 2005. godine i 20. januara 2006. godine, apelantica 9. januara 2001. godine i apelant 22. septembra 2005. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 6.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, apelantice i apelanta, kao učesnika u postupku, dostavljeni su apelantici i apelantu 11. maja 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i apelanta, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Apelantica je 23. januara 1997. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu I u Sarajevu protiv apelanta radi povrata uloženih sredstava u stan. Po apelanticinom prijedlogu, sud je donio Presudu zbog izostanka broj P-86/97 od 5. marta 1997. godine, prihvatajući apelanticin tužbeni zahtjev. Protiv ove presude apelant je izjavio žalbu s prijedlogom da sud dopusti povraćaj u pređašnje stanje. Osnovni sud je udovoljio apelantovom prijedlogu, ukinuo presudu zbog izostanka i predmet vratio na ponovni postupak. Općinski sud je donio Presudu broj P-697/98 od 5. juna 2002. godine kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Rješavajući o žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-1160/02 od 16. aprila 2004. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj P-1812/04 od 15. novembra 2004. godine, kojom je udovoljio tužbenom zahtjevu na način što je obavezao apelanta da apelantici isplati iznos od 5.440,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, počevši od 23. januara 1997. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 476,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Protiv presude Općinskog suda apelant je izjavio žalbu, te je Općinski sud predmet dostavio Kantonalnom sudu 2. marta 2005. godine. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-732/05 od 22. septembra 2005. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio Presudu Općinskog suda broj P-1812/04 od 15. novembra 2004. godine.
  • 9.
    Apelant je 16. novembra 2005. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-732/05 od 22. septembra 2005. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH). Ovaj postupak je u toku. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je podnio apelaciju 16. decembra 2005. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelanticine apelacije

  • 10.
    Apelantica u apelaciji ukazuje na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u građanskom postupku koju je podnijela Općinskom sudu, smatrajući da sud namjerno odugovlači donošenje presude kojom bi se postupak okončao. Istakla je da je protekao isuviše dug period, ukupno devet godina, u kojem redovni prvostepeni sud nije uspio donijeti pravosnažnu presudu, zbog čega rad suda ne smatra djelotvornim. Navela je da je uredno pristupala svakom ročištu i svojim podnescima aktivno doprinosila rješavanju nastale pravne situacije, te da za odugovlačenje postupka nije bilo potrebe. Smatra da je za svaki pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje dovodi do lišavanja prava stranke koja je postupak pokrenula i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
  • 11.
    Apelantica je predložila da Ustavni sud njenu apelaciju ocijeni kao dopuštenu, smatrajući da je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku po predmetima Općinskog suda broj P-697/98 i P-1812/04, da se u predmetu broj Gž-732/05 bez daljnjeg odgađanja donese meritorna presuda, da obaveže Kantonalni sud da ga odmah obavijesti o preduzetim mjerama i da obaveže Federaciju Bosne i Hercegovine da joj na ime nematerijalne štete isplati iznos od 20.000,00 KM. Smatra da se iz dužine trajanja sudskog postupka može zaključiti da je sud gubio vrijeme na utvrđivanju činjenica koje nisu pravno relevantne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, čime joj je povrijeđeno pravo na pravičan postupak i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Navodi iz apelantove apelacije

  • 12.
    U svojoj apelaciji apelant je istakao da je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-732/05 od 22. septembra 2005. godine odbijena njegova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda broj P-1812/04 od 15. novembra 2004. godine, a apelant obavezan da apelantici na ime uplate za 8 m" stana, zbog uloženih sredstava, isplati iznos od 5.440,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. januara 1997. godine do isplate, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 476,00 KM. Apelant smatra da je donošenjem ove presude povrijeđeno njegovo pravo na pravično saslušanje u okviru prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, koja su zagarantirana članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naveo je da Kantonalni sud u postupku po žalbi nije ocijenio sve dokaze koje je prvostepeni sud proveo na ročištu za glavnu raspravu 15. oktobra 2004. godine, a s ciljem utvrđivanja osnovanosti prigovora o nedostatku pasivne legitimacije.
  • 13.
    Obrazlažući navode iz apelacije, apelant je istakao da je Kantonalni sud u osporenoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo, primjenjujući Zakon o suvlasništvu na stanu i Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo umjesto Zakona o obligacionim odnosima. Time je, prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud prekoračio tužbeni zahtjev i proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise. To je, dalje, prouzrokovalo povredu prava na imovinu, budući da je apelantica već pokrenula postupak za izvršenje osporene presude Kantonalnog suda.
  • 14.
    Konačno, predložio je da Ustavni sud usvoji ovu apelaciju, obustavi izvršenje presude Kantonalnog suda, utvrdi povredu člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i sam odluči o meritumu predmeta na način da ukine osporenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

c) Odgovor na apelacije apelanta i Kantonalnog suda u predmetu broj AP 1098/05

  • 15.
    Apelant je u odgovoru istakao da osporava dopuštenost apelacije, jer apelantica nije iskoristila sva pravna sredstva, prema odredbama člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Smatra da su apelanticini navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu neosnovani s obzirom na to da je istu tužbu podnijela 1997. godine, a apelaciju 2005. godine, iz čega proizlazi da postupak ne traje devet, nego osam godina. Osim navedenog, teret dokaza je na apelantici, jer je ona pokrenula postupak, a krivica u sporosti izvođenja dokaza je na apelantici, a ne na apelantu u svojstvu tuženog ili sudu. Tvrdi da uz tužbu nije bio dostavljen niti jedan dokaz, već tek protekom više od godinu dana od pokretanja parnice. Istakao je da se radi o složenom postupku što je, pored navedenih razloga na apelanticinoj strani, izazvalo da postupak traje dugo, a da su sudovi u toku postupka donijeli više odluka. U pogledu povrede prava na imovinu, apelant je naveo da je apelantica upravo s ciljem utvrđivanja eventualnog postojanja prava na imovinu pokrenula postupak, zbog čega nema osnova tvrdnja da joj je to pravo ugroženo ili oduzeto, jer to niti jednom odlukom nije pravosnažno utvrđeno. Predloženo je da se ova apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 16.
    Kantonalni sud je u svom odgovoru naveo da nije bilo kršenja apelanticinih prava u pogledu dužine trajanja postupka s obzirom na veliki broj neriješenih predmeta u ovom sudu.

d) Odgovor na apelacije apelantice i Kantonalnog suda u predmetu broj AP 2562/05

  • 17.
    Apelantica je u odgovoru istakla da je apelantova apelacija preuranjena i da je kao takvu treba odbaciti. Naime, apelant je naveo da je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine iz čega, prema apelanticinom mišljenju, proizlazi da je apelacija preuranjena. Dalje, smatra da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, te da na isti način treba tretirati prijedlog za donošenje privremene mjere. Smatra da sudovi nisu pogrešno ili proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, jer je apelantu bilo omogućeno da iznese svoje dokaze s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja.
  • 18.
    Kantonalni sud u odgovoru na ovu apelaciju istakao je da u cijelosti osporava navode apelacije, te da u postupku pred navedenim sudom nije došlo do kršenja bilo kojeg apelantovog prava koje je u apelaciji naveo. Svoje mišljenje u pogledu predmeta spora ovaj sud je dao u obrazloženju Odluke Gž-732/05 od 22. septembra 2005. godine, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase:

"Član 77.

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

Član 80.

U daljem toku pripremnog ročišta raspravljat će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge.

Član 81.

(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 228.

Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju."

  • 20.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98, 3/99 i 53/03) relevantne odredbe glase:

"Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 11.

Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta-jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.

Član 203.

Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev ili kojim osporava navode i dokaze protivnika.

Član 206.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 232.

Sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže."

VI. Dopustivost

a) Dopustivost apelacije AP 2562/05

  • 21.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

"1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;"

  • 22.
    Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju, nakon izjavljene revizije, postupak o predmetu apelacije je u toku pred Vrhovnim sudom, koji još nije donio odluku o reviziji.
  • 23.
    Član 237. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) glasi:

"Član 237.

(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

(2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 KM.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije BiH može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima."

  • 24.
    Prema praksi Ustavnog suda, u slučaju kada su ispunjeni uvjeti dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, revizija je djelotvoran pravni lijek, koji su apelanti dužni iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Apelanti odlučuju koji će pravni lijek koristiti bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. U interesu ostvarivanja prava apelanata je da se iscrpe sve mogućnosti odlučivanja pred redovnim sudovima, u skladu sa pozitivnim propisima. S obzirom na izuzetak predviđen u članu 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, prema kojem Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, Ustavni sud bi donošenjem svoje odluke prije donošenja odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji prejudicirao ovo pitanje. Zbog toga je u konkretnom slučaju apelacija preuranjena, jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji. Nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 26.
    S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

b) Dopustivost apelacije AP 1098/05

  • 27.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 28.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 29.
    Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 30.
    Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01).
  • 31.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, te odredbe moraju primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
  • 32.
    Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 33.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 34.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o apelaciji zbog propuštanja da nadležni sud donese odluku u razumnom roku, kao i da apelantica nije imala na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi osporila dužinu postupka.
  • 35.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 36.
    Apelantica smatra da njen predmet koji se vodi pred redovnim sudom nije završen u razumnom roku, te da joj je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u razumnom roku, koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak u razumnom roku

  • 37.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na povrat uloženih sredstava, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Period koji se uzima u obzir

  • 38.
    Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, period koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
  • 39.
    U konkretnom slučaju postupak je počeo 23. januara 1997. godine, kada je apelantica Općinskom sudu podnijela tužbu radi povrata uloženih sredstava u stan, a predmetni postupak je okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-732/05 od 22. septembra 2005. godine, na koju je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu FBiH. Proizlazi da je postupak trajao 8 godina i 9 mjeseci. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.

a) Složenost predmeta

  • 40.
    Složenost predmeta se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
  • 41.
    U konkretnom slučaju radi se o postupku za povrat uloženih sredstava u kojem je bilo potrebno utvrditi činjenično stanje uz analizu većeg broja dokaza, ali prema svojoj suštini, takav spor ne bi trebalo da bude naročito složen. Također, u odnosu na broj stranaka u postupku, ne smatra se naročito složenim, jer su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane.

b) Ponašanje suda

  • 42.
    Ustavni sud konstatira da je navedeni postupak započeo apelanticinim podnošenjem tužbe 23. januara 1997. godine, a da je završen Presudom Kantonalnog suda broj Gž-732/05 od 22. septembra 2005. godine. Dakle, trajao je 8 godina i 9 mjeseci. U skladu s tim, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi doprinijeli ovako dugom trajanju postupka. Općinski sud je po apelanticinoj tužbi donio Presudu zbog izostanka broj P-86/97 od 5. marta 1997. godine, na koju je apelant 27. marta 1997. godine izjavio žalbu s prijedlogom za povraćaj u pređašnje stanje. Ročište povodom prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje zakazano je za 18. decembar 1997. godine, koje je odgođeno na neodređeno vrijeme, i naloženo apelantu da dostavi dokaze u vezi sa okolnošću izostanka s ročišta na kojem je donesena presuda zbog izostanka. Na ročištu od 14. aprila 1998. godine dopušten je povraćaj u pređašnje stanje, ukinuta presuda zbog izostanka i postupak vraćen na početak. Rasprava je odgođena za 10. juli 1998. godine i, uz saglasnost parničnih stranaka, ona je odgođena za 17. septembar 1998. godine. Na ovom ročištu apelantica je predložila vještačenje vještaka finansijske struke u vezi sa okolnošću visine tužbenog zahtjeva, pa je ročište, zbog uplate sredstava za vještačenje, odgođeno na neodređeno vrijeme. Spis je bio u evidenciji predmeta odgođenih na "neodređeno vrijeme" zbog toga što sredstva za vještačenje nisu bila uplaćena, a novo ročište zakazano je za 11. decembar 2000. godine, koje je odgođeno zato što je uredujući sudija bio službeno odsutan. Novo ročište je zakazano za 15. januar 2001. godine, na kojem je apelantica odustala od prijedloga za provođenje dokaza prema vještaku finansijske struke. Na ročištu od 15. marta 2001. godine apelantica je ponovo predložila vještačenje vještaka finansijske struke, pa je sud raspravu opet odgodio na neodređeno vrijeme, zbog uplate stedstava za vještačenje. Apelantica je 19. marta 2001. godine po nalogu suda uplatila iznos, a sud je 4. aprila 2001. godine donio rješenje i odredio vještaka. Vještak određen rješenjem suda je 20. aprila 2001. godine obavijestio sud da zbog zdravstvenih razloga ne može vještačiti u ovom predmetu, pa je 23. aprila 2001. godine određen novi vještak. Vještak je 10. maja 2001. godine dostavio sudu svoj nalaz i mišljenje, pa je rasprava zakazana za 18. juli 2001. godine. Apelantica je podneskom od 11. juna 2001. godine precizirala tužbeni zahtjev. Ročišta od 18. jula 2001, 12. septembra 2001. i 1. oktobra 2001. godine odgađana su zbog istog razloga, i to zbog pozivanja vještaka koji je sačinio pismeni nalaz i mišljenje radi dopune i usmenog obrazloženja, prema apelanticinom prijedlogu. Na ročištu od 15. oktobra 2001. godine apelantica je predložila novo vještačenje novog vještaka, koje je opet odgođeno na neodređeno vrijeme zbog uplate sredstava na ime vještačenja. Rješenjem suda od 14. novembra 2001. godine određen je novi vještak koji je u februaru 2002. godine dostavio svoj nalaz i mišljenje. Ročište zakazano za 17. maj 2002. godine nije se moglo održati jer za apelanta nije bila iskazana dostava. Ročište za glavnu raspravu je održano 5. juna 2002. godine, pa je nakon provođenja svih predloženih dokaza, rasprava zaključena i donesena Presuda broj P-697/98 kojom je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen. Apelantica je 12. jula 2002. godine na ovu presudu izjavila žalbu Kantonalnom sudu. Spis je dostavljen Kantonalnom sudu 20. augusta 2002. godine. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1160/02 od 14. aprila 2004. godine prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Predmet je dostavljen Općinskom sudu 21. maja 2004. godine. U ponovnom postupku Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 15. septembar 2004. godine, a glavnu raspravu proveo i zaključio 15. oktobra 2004. godine. Presuda broj P-1812/04 je donesena 15. novembra 2004. godine na koju je apelant u zakonskom roku izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Apelantica je svoj odgovor na žalbu dala 24. februara 2005. godine. Općinski sud je 11. marta 2005. godine spis po žalbi dostavio Kantonalnom sudu, koji je 22. septembra 2005. godine, dakle, nakon podnošenja apelacije ovom sudu, donio Presudu Gž-732/05 od 22. septembra 2005. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
  • 43.
    Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju sudovi bili aktivni tako što su donosili procesne i meritorne odluke, te da nisu isključivo svojim radnjama doprinijeli da postupak traje tako dugo. Naime, na dužinu postupka umnogome je utjecala apelantica koja je na provođenju dokaza vještačenjem vještaka finansijske struke insistirala pune tri godine s tim što je taj svoj prijedlog jedanput povukla, pa opet iznijela, pa tražila dopunu i, konačno, novog vještaka. To što apelantica nije mogla u periodu od 8 godina i 9 mjeseci doći do konačne odluke ne znači da sudovi nisu bili aktivni, ali su očigledno bili nedjelotvorni.
  • 44.
    U vezi sa ukidanjem i vraćanjem na ponovni postupak, Ustavni sud navodi da ukidanje odluka nižih organa pred višim organima i vraćanje na ponovni postupak, u principu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, U 14/99, od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Pravni put, od niže ka višoj instanci, treba da bude pravilo, jer omogućava apelantu da brzo i djelotvorno dobije odlučenje najvišeg organa, kao najdemokratičnijeg, u vertikalnoj skali pravnih lijekova. Samo u izuzetnim slučajevima ukidanje i poništavanje odlučivanja, vraćanje nižestepenim organima i ponavljanje postupka može biti opravdano, pogotovo ako se radi o hitnim postupcima (vidi Odluku Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine broj CH/00/5371 i dr. od 6. jula 2005. godine).
  • 45.
    U konkretnom slučaju Kantonalni sud je u postupku po žalbi samo jedanput ukinuo prvostepenu presudu i ukazao Općinskom sudu na propuste koje je trebalo otkloniti u ponovnom postupku. U ponovnom postupku Općinski sud je, u smislu propisa iz člana 228. Zakona o parničnom postupku, nakon pripremnog ročišta i glavne rasprave, dakle, ukupno dva ročišta, raspravu zaključio i donio meritornu odluku.

c) Apelanticino ponašanje

  • 46.
    U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). Što se tiče apelanticinog ponašanja u konkretnom parničnom postupku, Ustavni sud primjećuje da je apelantica svojim ponašanjem najvećim dijelom doprinijela da postupak traje veoma dugo, jer je tokom tri godine trajanja postupka insistirala na provođenju dokaza vještačenjem vještaka finansijske struke, radi konačnog i potpunog preciziranja visine tužbenog zahtjeva. Međutim, i pored toga što je sud u više navrata udovoljavao njenom zahtjevu (donošenjem rješenja kojim je odredio vještaka, dopunu vještačenja i, konačno, novog vještaka), apelantica nije izvršavala svoju obavezu, najprije uplatom za troškove vještačenja, kako bi se ono u ostavljenom roku moglo obaviti, a zatim i tako što je bez obrazloženja taj prijedlog povukla, pa ga nakon nekog vremena ponovo iznijela. Stiče se utisak da je svoje pravo stranke u postupku, na kojoj je teret dokazivanja, apelantica prihvatila vrlo široko. Ovim se ne želi reći da sud, u smislu rukovođenja postupkom, nije imao svoje ovlasti koje mu pripadaju i prema ranijem i prema novom Zakonu o parničnom postupku, ali je očigledno da su, u smislu djelotvornosti suda, propisi koji uređuju postupak pred prvostepenim sudom, pripremno ročište i tok glavne rasprave efikasniji prema novom Zakonu o parničnom postupku koji se primjenjuje od novembra 2003. godine, prema kojem je postupak i okončan.
  • 47.
    Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka za povrat uloženih sredstava ne može isključivo staviti na teret nadležnom sudu, koji je postupao prema apelanticinim prijedlozima u svojstvu tužiteljice, na kojoj je bio teret dokazivanja. Osim navedenog, postupak je započeo u vrijeme kad je na snazi bio prijašnji Zakon o parničnom postupku, te nije bilo obaveze da stranka koja inicira postupak izvrši koncentraciju dokaza u tužbi, odnosno najkasnije na pripremnom ročištu, već je dužina postupka u velikoj mjeri zavisila od dispozicije stranaka i njihovih prijedloga, koje je sud ocijenio kao prihvatljive ili neprihvatljive, odnosno relevantne ili ne.

Pravo na javnu raspravu i nepristrasan sud

  • 48.
    Iako apelantica navodi da je prekršeno njeno pravo na pravičan postupak time što su joj onemogućeni javna rasprava i nepristrasan sud, ona u vezi s tim ne nudi nikakve dokaze koji bi potkrijepili takve njene tvrdnje. Činjenica da je apelantica imala pristup redovnim sudovima na dvije instance, da je redovni sud u prvostepenom postupku na ročištima koja su imala karakter javne rasprave izveo predložene dokaze i konačno utvrdio relevantne fakte negira osnovanost apelanticinog navoda da joj je prekršeno pravo na javnu raspravu i nepristrasan sud.
  • 49.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je redovni prvostepeni sud najprije utvrdio da apelanticin zahtjev nije osnovan, pa ga je odbio. Nakon izjavljene žalbe Kantonalni sud je rješenjem ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet na ponovni postupak, ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava i bitnu povredu postupka. U ponovnom postupku Općinski sud je proveo pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu a nakon toga u zakonskom roku donio presudu. Ova presuda Općinskog suda potvrđena je presudom Kantonalnog suda. Ustavni sud smatra da je apelantica imala mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije.
  • 50.
    Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su Općinski i Kantonalni sud tumačili pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelanticinih ustavnih prava. U obje odluke navedeni su svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan u odnosu na pravo na javnu raspravu i nepristrasan sud, kao elemente prava na pravično suđenje. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na pravo na javnu raspravu i nepristrasan sud nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

  • 51.
    Apelantica je tražila da joj se dosudi odgovarajući iznos na ime naknade štete zbog toga što, prema njenom mišljenju, meritorna odluka nije donesena u razumnom roku. S obzirom na to da je Ustavni sud ocijenio da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije povrijeđen odgađanjima ročišta, odnosno da je apelantica svojim postupcima bitno utjecala na dužinu trajanja postupka, nema mjesta za naknadu štete.
  • 52.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 53.
    Apelantica smatra da je, zbog neopravdano dugog trajanja postupka po tužbi radi povrata uloženih sredstava u stan, povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u tom periodu nije uspjela dobiti meritornu odluku na osnovu koje bi povratila sredstva.
  • 54.
    S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu nepostojanja kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji su u direktnoj vezi sa navodnim kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ove navode.

VIII. Zaključak

  • 55.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer odgađanje u postupanju po apelanticinoj tužbi nije bilo takve prirode da bi predstavljalo kršenje "razumnog roka" iz navedenih članova.
  • 56.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 57.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.