USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1255/05, rješavajući apelaciju Vesne Jusović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Vesne Jusović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2677/04 od 15. marta 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Vesna Jusović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nedeljko Bursać, advokat iz Sarajeva, podnijela je 2. juna 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2677/04 od 15. marta 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i "Unioninvest holdinga" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) je 16. augusta 2005. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud i Općinski sud su 19. augusta i 7. septembra 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju, a izvršenik je 31. augusta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i izvršenika su 11. maja 2006. godine dostavljeni apelantici.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelantica i izvršenik su pred nadležnim sudom u Frankfurtu, Njemačka, 24. marta 1994. godine sklopili nagodbu u predmetu broj 4 Ca 10371/93. Navedenom nagodbom stranke su saglasne da radni odnos između njih postoji i dalje bez raskida, da apelantica ima i dalje zaposlenje prema dosadašnjim radnim uvjetima. Tačkom 3. nagodbe je određeno da su stranke saglasne da apelantica uzme godišnji odmor u vremenu od 25. marta 1994. godine do, zaključno, 5. april? 1994. godine, te da će od 6. aprila 1994. godine apelantica ponovo raditi za izvršenika. Tačkom 4. nagodbe je određeno da će izvršenik platiti apelantici šest bruto mjesečnih plaća za period od oktobra 1993. godine do marta 1994. godine u visini od 2.803,08 DM bruto, kao i šest puta mjesečne iskupe u visini od 570,00 DM neto, kao i tri puta troškove najamnine u visini od 1.375,00 DM mjesečno, te da ova plaćanja dospijevaju 6. aprila 1994. godine. U tački 5. nagodbe je navedeno da je ovom nagodbom predmetni spor okončan, kao i da je riješen i postupak 4 Ca 9918/93.
- 7.Na osnovu navedene nagodbe apelantica je 19. marta 2004. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje radi namirenja novčanog potraživanja od 90.516,16 KM. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj I-2018/04 od 6. septembra 2004. godine odredio predloženo izvršenje.
- 8.Izvršenik je protiv Rješenja o izvršenju broj I-2018/04 od 6. septembra 2004. godine podnio prigovor i prijedlog za obustavu i odgađanje izvršenja. Rješenjem Općinskog suda broj I-2018/04 od 30. septembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-2677/04 od 15. marta 2005. godine, usvojen je izvršenikov prigovor. Istim rješenjem je određeno da se izvršenje po Rješenju o izvršenju broj I-2018/04 od 6. septembra 2004. godine djelimično obustavlja za iznos od 89.117,68 KM i ukidaju se sve provedene radnje koje se odnose na obustavljeni dio, a u preostalom dijelu rješenje ostaje neizmijenjeno. Prijedlozi izvršenika da se obustave i odgode izvršenja od 13. i 14. septembra 2004. godine su odbačeni kao nedopušteni.
- 9.U obrazloženju drugostepenog rješenja sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje od 30. septembra 2004. godine, ali da je drugostepeni sud našao druge razloge za njegovo donošenje. Drugostepeni sud je naveo da, prema njegovoj ocjeni, sudska nagodba nije podobna izvršna isprava i za buduće plaće u smislu člana 27. Zakona o izvršnom postupku, jer nije jasno i nedvosmisleno određena obaveza izvršenika da isplati buduće plaće nakon perioda koji je utvrđen u sudskoj nagodbi, kao ni njihova dospjelost, niti to proizlazi iz st. 1. i 2. sudske nagodbe, a što je izvršenik i isticao u prigovoru i što je razlog predviđen članom 47. stav 1. Zakona o izvršnom postupku. Sud je naveo da je u predmetnoj sudskoj nagodbi konstatirano da će izvršenik platiti šest bruto mjesečnih plaća apelantici za period od oktobra 1993. godine do marta 1994. godine u visini od 2.803,08 DM, kao i šest puta mjesečne iskupe u visini od 570,00 DM neto i tri puta troškove najamnine u visini od 1.375,00 DM mjesečno, što dospijeva 6. aprila 1994. godine. Stoga je izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju od 6. septembra 2004. godine valjalo djelimično obustaviti za iznos od 89.117,68 KM i ukinuti sve provedene radnje koje se odnose na obustavljeni dio s obzirom na to da ukupni dug izvršenika određen sudskom nagodbom iznosi 24.363,48 KM, a izvršenik je apelantici isplatio iznos od 22.965,00 KM, te je pravilna odluka prvostepenog suda u st. I i II dispozitiva iako se prvostepeni sud pozvao na druge razloge u vezi sa njenim donošenjem. Sud je dalje naveo da apelanticina pismena izjava od 10. juna 1994. godine kojom se izjašnjava da je od 6. aprila 1994. godine oslobođena od radnog učinka i bez plaćanja primanja, prema ocjeni suda, ne predstavlja činjenicu usljed koje je izmijenjeno ispunjenje potraživanja, u smislu člana 47. stav 9. Zakona o izvršnom postupku, s obzirom na to da nju tuženi nije potpisao, pa se ne može smatrati da je postignut sporazum između stranaka koji utječe na predmetnu sudsku nagodbu u smislu člana 47. stav 9. Zakona o izvršnom postupku. Dalje je sud naveo da je izvršenik postupio prema sudskoj nagodbi u većem dijelu i da je apelantica mogla u 1994. godini ili 1995. godini pokrenuti postupak za ostvarivanje svojih prava iz radnog odnosa kod suda redovne nadležnosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelantica smatra da su odlukama prvostepenog i drugostepenog suda povrijeđena njena prava, i to pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da joj je isključivo zbog nacionalne pripadnosti u vrijeme ratnog stanja u Bosni i Hercegovini, odnosno u oktobru 1993. godine, bez zakonskog osnova, izvršenik dao otkaz sa radnog mjesta u Predstavništvu izvršenika u Njemačkoj zbog čega se ona obratila sudu u Njemačkoj, a pred kojim je 24. marta 1994. godine zaključena sudska nagodba. Apelantica navodi da je izvršenik samo djelimično ispoštovao navedenu sudsku nagodbu i apelantici isplatio izgubljene plaće za period od otkaza do ponovnog vraćanja na posao i dio naknada u ukupnom iznosu od 22.965,00 DM. Apelantica navodi da ju je izvršenik u svojim evidencijama vodio kao uposlenog radnika u Njemačkoj kako bi prividno prikazivao da poštuje sudsku nagodbu, a faktički ju je onemogućavao da radi svoje poslove na kojima je ranije radila iako je to više puta zahtijevala. Apelantica ističe da ju je izvršenik vodio u evidenciji kao uposlenog radnika sve do 21. marta 1996. godine, kada je apelantica ostala bez ikakvih novčanih primanja i stekla svojstvo izbjeglice u Njemačkoj sa privremenom dozvolom boravka. Navodi da se po povratku iz Njemačke obratila Općinskom sudu za prinudnu isplatu plaća i naknada koje su joj pripadale prema zaključenom sudskom poravnanju za period od kada ju je sud vratio na posao, odnosno od aprila 1994. godine do 21. marta 1996. godine, odnosno do kada je imala status detaširanog radnika u Njemačkoj i važeću radnu dozvolu koju joj je sve vrijeme osiguravao izvršenik, a u skladu sa sudskim poravnanjem. Apelantica smatra da sudovi ovakvom ponašanju izvršenika nisu mogli dati pravnu zaštitu, već su morali prihvatiti da je sudskim poravnanjem izvršenik imao obavezu da omogući apelantici stalni rad na poslovima na kojim je radila prije nastalog diskriminiranja i isplate plaća i naknada kao i svim drugim koji su bili radnici izvršenika, evidentirani u Njemačkoj u istom periodu i sa dozvolama detaširanih radnika. Apelantica ističe da su sudskim poravnanjem jasno definirani mjesečni uvjeti pod kojim je ona radila sa iznosom mjesečne plaće i drugih naknada. Sudovi nisu osigurali fer i korektno suđenje, jer su bez zakonskog osnova pozvali i gotovo poučili izvršenika kako da uskrati apelantici prava u izvršnom postupku nepotrebnim traženjem dodatnih pojašnjenja i prigovora. Apelantica se žali da je Kantonalni sud upućuje na parnični postupak u pogledu utvrđivanja visine plaća i novčanih naknada, a unaprijed je svjestan da se radi o obavezama iz presuđenog spora-sudske nagodbe, kao i da su takva prava u građanskoj parnici odavno zastarjela. Apelantica smatra da je prvostepeni sud u slučaju sumnje u pogledu visine plaća i naknada morao od apelantice zatražiti da to jasnije odredi posredstvom vještaka finansijske struke u ostavljenom roku. Apelantica, na kraju, dodaje da je izvršenik danas moćna firma, a ona je penzioner sa minimalnom penzijom, jer joj izvršenik nije ponovo, zbog nacionalne pripadnosti, uplatio doprinose za period od 1992. godine, koje je drugima platio u cijelosti i u vrijeme kada uopće nisu radili.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.Kantonalni sud navodi da je ispitao prvostepeno rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava u skladu sa članom 221. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa članom 21. Zakona o izvršnom postupku. Kantonalni sud ostaje pri svim razlozima navedenim u obrazloženju osporenog rješenja i smatra da je ono doneseno u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima.
- 12.Općinski sud navodi da u toku postupka nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje, prava na imovinu, prava na zaštitu od diskriminacije, kao i da su odluke donesene u potpunosti u skladu sa zakonom, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 13.U svom odgovoru na apelaciju izvršenik navodi da smatra da nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava, a naročito pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na jednakost-zaštitu od diskriminacije, te, stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Izvršenik navodi da apelanticini navodi u pogledu diskriminacije i prava na rad nisu uredu, jer to nije bio ni predmet raspravljanja sudova, te da se zahtjev isključivo odnosio na isplatu zaostalih dohodaka, a ne na pravo vraćanja na posao.
V. Relevantni propisi
- 14.U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 32/03) relevantne odredbe glase:
"Član 27.
(1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
(2) Ako u izvršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj rok određuje se rješenjem o izvršenju.
(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana sud će predloženo izvršenje odrediti uz uvjet da izvršenik u roku koji mu je određen ne ispuni svoju obavezu.
(4) Odredbe st. 2. i 3. ovog člana ne primjenjuju se u postupku izvršenja na osnovu izvršne isprave notara.
Član 47.
Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito ako:
- 1)isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije izvršna isprava, ili ako isprava nije stekla svojstvo izvršnosti;
...)."
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-2677/04 od 15. marta 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje apelantica je primila 14. aprila 2005. godine, a apelacija je podnesena 2. juna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 20.Ustavni sud primjećuje da apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne izvršava sudska odluka, odnosno sudska nagodba broj 4 Ca 10371/93, na osnovu koje je ona u izvršnom postupku tražila naknadu potraživanja. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine u predmetu Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24, i str. 1410 i 1411, st. 16-20).
- 21.Iz apelacije proizlazi da je apelantica nezadovoljna odlukama Općinskog i Kantonalnog suda zbog toga što smatra da joj je izvršenik trebalo da namiri novčana potraživanja za period od aprila 1994. godine do 21. marta 1996. godine, odnosno do kada je imala status detaširanog radnika u Njemačkoj.
- 22.Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 23.Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije ne može se zaključiti da su osporenom odlukom kojom je okončan predmetni izvršni postupak povrijeđena ili zanemarena apelanticina ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima je zasnovano doneseno rješenje.
- 24.U konkretnom slučaju Općinski sud je Rješenjem broj I-2018/04 od 6. septembra 2004. godine odredio predloženo izvršenje radi namirenja apelanticinog novčanog potraživanja u iznosu od 90.516,16 KM. Po prigovoru izvršenika Općinski sud je Rješenjem broj I-2018/04 od 30. septembra 2004. godine usvojio navedeni prigovor i izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju broj I-2018/04 od 6. septembra 2004. godine djelimično obustavio za iznos od 89.117,68 KM i ukinuo sve provedene radnje koje se odnose na obustavljeni dio. Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio rješenje od 30. septembra 2004. godine, ali je drugostepeni sud našao druge razloge za njegovo donošenje. Drugostepeni sud je utvrdio da sudska nagodba nije podobna izvršna isprava i za buduće plaće, u smislu člana 27. Zakona o izvršnom postupku, jer nije jasno i nedvosmisleno određena obaveza izvršenika da isplati buduće plaće nakon perioda koji je utvrđen u sudskoj nagodbi, kao ni njihovu dospjelost, niti to proizlazi iz st. 1. i 2. sudske nagodbe, a što je izvršenik i isticao u prigovoru i što je razlog predviđen članom 47. stav 1. Zakona o izvršnom postupku. Sud je naveo da je u predmetnoj sudskoj nagodbi konstatirano da će izvršenik platiti šest bruto mjesečnih plaća apelantici za period od oktobra 1993. godine do marta 1994. godine u visini od 2.803,08 DM, kao i šest puta mjesečne iskupe u visini od 570,00 DM neto i tri puta troškove najamnine u visini od 1.375,00 DM mjesečno, što dospijeva 6. aprila 1994. godine. Stoga je sud zaključio da je izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju od 6. septembra 2004. godine valjalo djelimično obustaviti za iznos od 89.117,68 KM i ukinuti sve provedene radnje koje se odnose na obustavljeni dio s obzirom na to da ukupni dug izvršenika određen sudskom nagodbom iznosi 24.363,48 KM, a izvršenik je apelantici isplatio iznos od 22.965,00 KM.
- 25.Apelantica nije predočila Ustavnom sudu bilo kakve dokaze iz kojih bi proisteklo da je u konkretnom slučaju primjena procesnog i materijalnog prava bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud neće raspravljati o primjeni i načinu na koji su materijalno pravo tumačili redovni sudovi.
- 26.Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelanticinog ustavnog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- b)Pravo na zabranu diskriminacije
- b)
- 27.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
- 28.Član 14. Evropske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 29.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).
- 30.U konkretnom slučaju apelantica nije ničim potkrijepila svoje navode u pogledu diskriminacije, a u odnosu na predmetni izvršni postupak. Stoga, slijedi da je apelacija u odnosu na apelanticine navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovana.
- 31.Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelanticinog ustavnog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 32.U okviru zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 33.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da Ustavni sud nije utvrdio da su u izvršnom postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđena ili zanemarena apelanticina ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer u konkretnom slučaju apelantica nije ničim potkrijepila svoje navode u pogledu diskriminacije.
- 34.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 35.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.