USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 27. maja 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 901/05, rješavajući apelaciju Amira i Enise Stanković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
David Feldman, sudija
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Amira i Enise Stanković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-160/03 od 18. januara 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Amir i Enisa Stanković (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 4. aprila 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-160/03 od 18. januara 2005. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere u kojem su zatražili da Ustavni sud obustavi postupak njihove deložacije iz nekretnine koja je predmet ugovora čije su poništenje apelanti tražili u postupku koji je okončan osporenom presudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 78. stav 1. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je Odlukom broj AP 901/05 od 26. aprila 2005. godine odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
- 3.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Jovana Stankovića, učesnika u postupku, zatraženo je 13, odnosno 12. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Vrhovni sud je 19. septembra 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud je 25. augusta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, Općinski sud je 5. septembra 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Jovan Stanković je 24. augusta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 21. decembra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Općinski sud je Presudom broj P-728/01 od 30. maja 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1116/02 od 13. januara 2003. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanata u kojem je zatraženo da se utvrdi da je ništav i bez pravne važnosti pismeni ugovor o bračnoj tečevini (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), Škoji prema svom sadržaju predstavlja ugovor o daruĆ, zaključen 10. marta 1992. godine između apelanata kao darivalaca i Jovana Stankovića kao daroprimca (u daljnjem tekstu: daroprimac), kojim su apelanti darivali daroprimcu nekretnine označene kao k.č. broj 320/22 iz zk.ul. broj 664 k.o. Zenica, što po novom premjeru odgovara k.č. broj 2528 k.o. Zenica II. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su apelanti tražili proglašenje spornog ugovora, jer su ugovor zaključili na nagovor daroprimca, te da je apelant Amir Stanković neposredno pred zaključenje ugovora bio na neuropsihijatrijskom liječenju a da je daroprimac zloupotrijebio te okolnosti, nagovorivši ga da prinudi apelanticu Enisu Stanković da zajedno zaključe sporni ugovor. Apelanti su naveli da, zbog svoje bolesti, apelant Amir Stanković nije mogao shvatiti značaj potpisivanja ugovora. Općinski sud je zaključio da se sporni ugovor o daru ne može smatrati ništavim u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, jer je za postojanje apsolutne ništavosti trebalo dokazati da je jedan od apelanata u vrijeme zaključivanja ugovora bio potpuno poslovno nesposoban. Potpuna poslovna nesposobnost se može dokazati, kako je dalje zaključeno, samo pravosnažnom sudskom odlukom a na osnovu koje bi organ starateljstva postavio staratelja, što ovdje nije bio slučaj. Naprotiv, i sam apelant Amir Stanković je izjavio da je u momentu zaključenja ugovora bio poslovno sposoban, odnosno da mu nije bila oduzeta poslovna sposobnost. U presudi je navedeno da je apelantica Enisa Stanković izjavila da je bila prinuđena da potpiše ugovor.
- 8.Općinski sud je, također, zaključio da iz utvrđenog u postupku proizlazi da apelanti traže poništenje spornog ugovora zbog razloga navedenih u članu 111. Zakona o obligacionim odnosima koji regulira pitanje rušljivosti ugovora. Međutim, Općinski sud, kako je obrazloženo, nije se upustio u utvrđivanje činjenice da li je apelant Amir Stanković, u momentu zaključenja spornog ugovora, bio ograničeno poslovno sposoban, odnosno da li je kod apelanata bilo mahana volje, s obzirom na to da je u vezi s tim tužba podnesena van roka iz člana 117. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je našao da je žalba protiv prvostepene presude neosnovana i potvrdio je prvostepenu presudu. Apelanti su protiv drugostepene presude izjavili reviziju Vrhovnom sudu.
- 9.Vrhovni sud je Presudom broj Rev-160/03 od 18. januara 2005. godine odbio reviziju apelanata, a umjesto posebnog obrazloženja presude, primjenjujući član 376. Zakona o parničnom postupku, pozvao se na razloge prvostepene i drugostepene presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelanti su naveli da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti nisu posebno obrazložili nijednu od ovih povreda, nego su u suštini ponovili svoje navode iz tužbe i žalbe na prvostepenu presudu o tome da su bili prinuđeni da potpišu sporni ugovor. Također su naveli da se radilo o sudskom procesu koji je bio izrežiran, ispolitiziran sa unaprijed poznatim ishodom, jer su apelanti, navodno, žrtve korupcije i organiziranog kriminala.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 12.Kantonalni sud je naveo da nisu povrijeđena prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U odgovoru je, također, navedeno da su na utvrđeno činjenično stanje sudovi pravilno primijenili odredbe iz čl. 103. i 117. Zakona o obligacionim odnosima, a ne proizvoljno, te da su u presudama navedeni odgovarajući razlozi na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi i zasnovane presude. Predložili su da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
- 13.Općinski sud je naveo da su neosnovani činjenični navodi iz apelacije, jer apelanti ne nude nikakve dokaze kojima dokazuju iznesene činjenice. Također je navedeno da je za donesenu prvostepenu presudu sud proveo dokaze i pravilno primijenio materijalno pravo, što potvrđuje i presuda drugostepenog suda, kao i presuda revizijskog suda.
- 14.Daroprimac je naveo da pravo na imovinu apelanata nije povrijeđeno s obzirom na utvrđenje prvostepenog i drugostepenog suda da je pravni osnov za prijenos prava vlasništva (ugovor o bračnoj tečevini od 10. marta 1992. godine) valjan pravni akt, odnosno da nema zakonskog osnova za njegovo osporavanje. Dalje, u vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje, navedeno je da je apelantima data zakonska mogućnost da učestvuju u postupku, iznose činjenice i predlažu dokaze, te ulažu pravne lijekove, a tumačenje pozitivnopravnih propisa se ne može smatrati u konkretnom slučaju proizvoljnim.
V. Relevantni propisi
- 15.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94)
"Član 103. stav 1.
Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.
Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje stranaka, kao i kada je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Član 117.
Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.
To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora."
- 16.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99)
"Član 376. stav 1.
Kad odbije reviziju, Vrhovni sud Federacije može se umjesto posebnog obrazloženja pozvati u izreci presude na razloge iz prvostepene ili drugostepene presude."
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-160/03 od 18. januara 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je, radi dostave stranama u postupku, primljena u Općinskom sudu 18. februara 2005. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Apelanti pobijaju osporenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da su osporenom presudom potvrđene nižestepene presude redovnih sudova, Ustavni sud će razmotriti navode apelanata i u odnose na ove presude.
a) Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 22.U konkretnom slučaju je nesporno da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku utvrđivanja valjanosti ugovora o daru, dakle, postupku u kojem su utvrđivana građanska prava i obaveze apelanata. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 23.Apelanti nisu precizirali u čemu vide povredu prava na pravično suđenje u postupku pokrenutom povodom njihove tužbe osim što su naveli uopćene izjave o tome da je postupak bio izrežiran, ispolitiziran sa unaprijed poznatim ishodom. Ustavni sud će, stoga, razmotriti da li je parnični postupak povodom tužbe apelanata općenito zadovoljio standarde pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 24.Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
- 25.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).
- 26.S obzirom na princip na koji je ukazano u prethodnoj tački odluke, Ustavni sud ne smatra potrebnim da se upusti u ocjenu načina na koji su redovni sudovi u konkretnom slučaju utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne zakonske odredbe, jer je nesporno da primjena zakona nije bila očigledno proizvoljna. Također nije došlo ni do povrede osnovnih procesnih prava koja apelanti imaju u postupku, posebno imajući u vidu činjenicu da su imali advokata koji ih je zastupao i koji je aktivno učestvovao u postupku. Apelantima je data prilika da u postupku pred sudom iznesu svoje argumente i predlažu dokaze, tako da su i u tom smislu zadovoljeni principi pravičnog suđenja. Ustavni sud nije našao da postoje bilo kakve druge okolnosti koje su mogle utjecati na pravo apelanata na pravično suđenje.
- 27.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Pravo na imovinu
- 28.S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati navode apelanata o povredi njihovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 29.U skladu sa svojom ranijom praksom (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03), Ustavni sud je utvrdio da primjena materijalnih i procesnih zakona redovnih sudova nije bila proizvoljna, niti je bilo nekih drugih okolnosti koje su mogle utjecati na pravo apelanata na pravično suđenje. Stoga je Ustavni sud zaključio da nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 30.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 31.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.
Sudska praksa po ovom aktu
1 odluka iz 0 članova
Sentence iz baze sudskapraksa.pravosudje.ba koje citiraju članove ovog akta. Klik otvara odluku.