Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1121/05, rješavajući apelaciju Gorana Stojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Jovo Rosić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Stojića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1245/03 od 1. decembra 2004. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 05-050-01-728/03 od 9. oktobra 2003. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Doboj broj 05-050-13-6954/2/99 od 18. jula 2003. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Stojića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-644/04 od 20. maja 2005. godine zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Goran Stojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, koga zastupa advokatica Tatjana Stojković, podnio je 30. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1245/03 od 1. decembra 2004. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-01-728/03 od 9. oktobra 2003. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Doboj (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 05-050-13-6954/2/99 od 18. jula 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 29. jula i 1. augusta 2005. godine, te osporio i Presudu Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-644/04 od 20. maja 2005. godine. Apelant je 26. aprila 2006. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Općine Doboj da apelanta iseli iz spornog stana.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva zatraženo je 6. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. oktobra 2005. godine. Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 29. maja 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem prvostepenog organa broj 05-050-13-6954/2/99 od 18. jula 2003. godine, koje je doneseno u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Doboju, ulica Filipa Višnjića broj 30/41, utvrđeno je pravo upravljanja predmetnim stanom u korist Republičke uprave carina Republike Srpske, te utvrđeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja. U obrazloženju je navedeno da je apelant u vrijeme smrti majke, koja je umrla 3. juna 1996. godine, živio u drugom stanu u Doboju, u ul. S. Prvovenčanog broj 25/16, koji je dobio od RK "Sloga" Doboj 5. decembra 1995. godine, te da je apelant prethodno od istog davaoca dobio na korištenje stan u ulici JNA br. 19/41 u kom je živio do 1995. godine i za koji je izmirivao obaveze sve do preseljenja u stan u ul. S. Prvovenčanog. Prvostepeni organ je utvrdio da apelant nije mogao biti nosilac stanarskog prava na stanu u ul. Filipa Višnjića broj 30/41, niti je bio član zajedničkog domaćinstva svoje majke jer je živio u drugom stanu sa svojom porodicom. Budući da je nakon smrti nosioca stanarskog prava vlasnik stana u njegovom posjedu, te da ga je dodijelio drugom radniku, to se predmetni stan ne smatra napuštenim i vlasnik stana je mogao raspolagati njime bez ograničenja.
  • 7.
    Ministarstvo je Rješenjem broj 05-050-01-728/03 od 9. oktobra 2003. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenice i pravilno primijenio zakonske odredbe budući da je nesporno da je apelantov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je umro 15. juna 1995. godine a njegova supruga 3. juna 1996. godine, te da je nakon njihove smrti vlasnik stana predmetni stan dodijelio drugom radniku, a da apelant u vrijeme smrti roditelja nije bio korisnik predmetnog stana 30. aprila 1991. godine, niti član njihovog porodičnog domaćinstva. Ministarstvo je, dalje, navelo da je apelant svoje roditelje napustio 1989. godine, kad je postao nosilac stanarskog prava na stanu u ul. JNA br. 19/1, a kasnije na stanu u ul. S. Prvovenčanog broj 25/4. Ministarstvo je zaključilo da se navedeni stan ne smatra napuštenim budući da je nosilac stanarskog prava preminuo u svom stanu, a poslije sebe nije ostavio nikog od članova domaćinstva.
  • 8.
    Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu radi poništenja rješenja Ministarstva, Presudom broj U-1245/03 od 1. decembra 2004. godine odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. Vrhovni sud je konstatirao da je Ministarstvo u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje i na to stanje pravilno primijenilo materijalno pravo, za šta je dalo valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud.
  • 9.
    Apelant je, osim postupka za povrat spornog stana pred nadležnim organima uprave, podnio i tužbu Osnovnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženih Vlade Republike Srpske i Republičke uprave carina, uz učešće M.N. kao umješača na strani tuženih, radi utvrđenja nosioca stanarskog prava na spornom stanu.
  • 10.
    Osnovni sud je Presudom broj P-252/04 od 5. oktobra 2004. godine udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, te utvrdio da je apelant nosilac stanarskog prava na spornom stanu u ul. Filipa Višnjića broj 30, da presuda zamjenjuje ugovor o korištenju stana, te da su tuženi obavezani da apelantu na ime troškova parničnog postupka solidarno naknade iznos od 1.506,25 KM. Sud je utvrdio da je apelantov otac, koji je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, umro 15. juna 1995. godine, a apelantova majka je umrla 3. juna 1996. godine, da je apelantu dodijeljena garsonijera u ul. JNA broj 19 za koju je sa SIZ-om stambeno-komunalnih djelatnosti zaključio ugovor o korištenju stana 18. januara 1990. godine, da je apelant garsonijeru kao službeni stan vratio davaocu na raspolaganje 1. augusta 1990. godine, da je Presudom istog suda broj P-183/2001 od 9. maja 2001. godine, koja je postala pravomoćna istog dana, utvrđeno da je ništav ugovor o korištenju stana u ul. JNA broj 19. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da je nesporno da je apelantu 1995. godine dodijeljen stan u ulici S. Prvovenčanog broj 25/4, ali da je taj stan apelant vratio budući da se radi o napuštenoj imovini, te da je kao neosnovan odbijen apelantov zahtjev za povrat stana u ulici Filipa Višnjića broj 30/41. Sud je utvrdio da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svog oca, da je garsonijeru koju je dobio povremeno koristio da u njoj prespava, da ju je vratio vlasniku početkom augusta 1990. godine zbog odlaska da igra rukomet u Portugalu i Srbiji, te da time apelant nije izgubio svojstvo člana porodičnog domaćinstva svojih roditelja, kao ni okolnošću da mu je dodijeljen stan u ul. S. Prvovenčanog broj 25/4, u koji su se preselile njegova supruga i kćerka, jer na njemu kao napuštenoj imovini nije mogao steći stanarsko pravo.
  • 11.
    Odlučujući o žalbi tuženih i umješača Okružni sud je donio Presudu broj Gž-644/04 od 20. maja 2005. godine, kojom je žalbe uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti, te obavezao apelanta da tuženim i umješaču naknadi troškove postupka s tim što je umješačev višak tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka koji se odnose na sastav žalbe odbijen. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da je apelant garsonijeru u ul. JNA broj 19 vratio kao službeni stan, zanemarujući da iz rješenja o dodjeli garsonijere proizlazi da je apelant garsonijeru dobio na neograničeno korištenje i da je na osnovu rješenja zaključio ugovor o korištenju stana, te da nigdje nije navedeno da se radi o "službenom stanu". Okružni sud je, dalje, naveo da provedeni dokazi upućuju na drugačiji zaključak od onog koji je izveo Općinski sud, odnosno da je apelant, dok su mu roditelji bili živi, dobio dva stana na korištenje, te da je time prestao biti član domaćinstva na spornom stanu, da je oba stana dobio na neograničeno korištenje, da je napustio domaćinstvo svojih roditelja i zasnovao svoje domaćinstvo, da je, bez obzira na okolnost da se apelant vraćao u predmetni stan i u njemu boravio i pomagao roditeljima, bolesnom ocu, a poslije njegove smrti i majci, njegova volja bila ranije iskazana napuštanjem predmetnog stana u trenutku kada je dobio garsonijeru, koju je koristio ili imao na raspolaganju do 1995. godine, odnosno do momenta dodjele drugog stan? na korištenje. Sud je konstatirao i da je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u upravnom postupku odbijen, te da je presudom Vrhovnog suda odbijena apelantova tužba u upravnom sporu uz zaključak da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svojih roditelja, što je zaključio i Okružni sud.
  • 12.
    Protiv presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske o kojoj nije odlučeno.
  • 13.
    Osim navedenih postupaka, pred nadležnim organima se po apelantovom zahtjevu vodi postupak za povrat stana u ul. cara Dušana broj 19/41 (ranije JNA broj 19/1), te po zahtjevu zakupca M.N postupak za apelantovo iseljenje iz stana u ul. Filipa Višnjića broj 30/41, u koji je apelant samovoljno ušao.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    U apelaciji se navodi da su osporenim odlukama povrijeđena sljedeća apelantova ustavna prava: pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u navodima apelacije opširno izlaže svoje viđenje hronologije događaja. On eksplicitno ne navodi u čemu vidi povredu navedenih ustavnih prava, ali se iz apelacije može zaključiti da se ona, prema apelantovom shvatanju, odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da navodi da je "živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojim roditeljima u spornom stanu, a da je pogrešan zaključak Okružnog suda u Doboju da je on napustio svoje roditelje nakon dobijanja garsonijere, odnosno nakon dobijanja stana u ulici Stefana Prvovenčanog u Doboju".

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je prilikom donošenja odluke u predmetu broj U-1245/03 postupak vođen u skladu sa zakonom.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03):

"Član 14. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona primjenjuju se na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine bez obzira na to da li je stan proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira na to da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine.

Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo."

Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik RS" br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99)

"Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava."

VI. Dopustivost

  • 17.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na osporavanje Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-644/04 od 20. maja 2005. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

"1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;"

  • 18.
    Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
  • 19.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05)

"Član 237.

  • 1)
    Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prijepisa presude.
  • 2)
    Revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.
  • 3)
    Izuzetno Vrhovni sud Republike Srpske može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima."
    • 20.
      Ustavni sud je usvojio stav da je revizija u slučaju kada su ispunjeni uvjeti dopustivosti predviđeni procesnim zakonom djelotvoran pravni lijek, koji je apelant, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Apelant odlučuje koji će pravni lijek koristiti, neovisno da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Imajući u vidu izuzetak predviđen u članu 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, u smislu da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, Ustavni sud bi donošenjem odluke o apelaciji prije donošenja odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji prejudicirao odluku o reviziji. S obzirom na navedeno, u apelantovom slučaju apelacija je preuranjena, budući da je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji izjavljenoj protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-644/04 od 20. maja 2005. godine. Nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
    • 21.
      Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u tački dva dispozitiva ove odluke.
    • 22.
      U pogledu dopustivosti preostalog dijela apelacije, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
    • 23.
      U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
    • 24.
      U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-1245/03 od 1. decembra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. marta 2005. godine a apelacija je podnesena 30. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
    • 25.
      Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 26.
    Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj U-1245/03 od 1. decembra 2004. godine, Rješenje Ministarstva broj 05-050-01-728/03 od 9. oktobra 2003. godine i Rješenje prvostepenog organa broj 05-050-13-6954/2/99 od 18. jula 2003. godine, tvrdeći da je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 27.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)."

  • 28.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su upravni organi i Vrhovni sud pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
  • 29.
    Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je sam relevantni zakon neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03).
  • 30.
    Ustavni sud konstatira da su upravni organi u postupcima vođenim pod brojem 05-050-13-6954/2/99 i 05-050-01-728/03, te Vrhovni sud u postupku okončanom Presudom broj U-1245/03 od 1. decembra 2004. godine proveli postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili apelantov zahtjev za povrat stana, odnosno za poništenje akta, kao neosnovan budući da su utvrdili da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svojih roditelja, niti korisnik predmetnog stana 30. aprila 1991. godine, jer je svoje roditelje napustio 1989. godine, kad mu je dodijeljen drugi stan.
  • 31.
    Ustavni sud, dalje, zapaža da je tokom postupka kako pred organima uprave, tako i pred Vrhovnim sudom apelantu bilo omogućeno da iznosi dokaze radi utvrđivanja činjeničnog stanja. Zatim, organi uprave i Vrhovni sud su uzeli u obzir apelantove navode i tvrdnje pri čemu su u obrazloženju dali jasne razloge za svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe važećih materijalno-pravnih propisa. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje elementi koji ukazuju na to da je postupak vođen na nepravičan način, niti da je došlo do procesnih povreda koje bi utjecale na princip pravičnog suđenja.
  • 32.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

  • 33.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 34.
    Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). S ciljem utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma".
  • 35.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99).
  • 36.
    Ustavni sud konstatira da se, prema navodima apelacije i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, apelant na osnovu rješenja RK "Sloga" 1989. godine uselio u stan u ulici JNA broj 19/41 za koji je zaključio ugovor o korištenju stana i koji mu je, prema utvrđenju upravnih organa i suda, bio na raspolaganju sve do 1995. godine, kada mu je dodijeljen drugi stan u ul. S. Prvovenčanog broj 25/4.
  • 37.
    Dakle, apelant nije koristio stan u ul. Filipa Višnjića broj 30 od dobivanja stana u ul. JNA a zaključivanjem ugovora o korištenju toga stana, za koji tvrdi da ga je vratio davaocu u augustu 1990. godine, a koji mu je, prema utvrđenju upravnih organa i suda, bio na raspolaganju i za koji je plaćao režije sve do 1995. godine, apelant je iskazao svoju volju vezanu za korištenje, odnosno nekorištenje spornog stana. Ovo tim prije što je tek Presudom broj P-183/2001 od 9. maja 2001. godine, koja je postala pravomoćna istog dana, utvrđeno da je ništav ugovor o korištenju stana u ul. JNA broj 19. Iz navedenog proizlazi da je postupak za utvrđenje ništavosti ugovora o korištenju stana u ul. JNA broj 19 vođen nakon što je apelant 6. decembra 1999. godine, dakle, tri i po godine nakon smrti njegove majke, podnio zahtjev za povrat stana u ul. Filipa Višnjića br. 30, a u vrijeme dok je apelant sa porodicom koristio stan koji mu je, također, dodijelio RK "Sloga" u ul. S. Prvovenčanog broj 25/4 koji je vratio ranijem korisniku stana 6. decembra 2002. godine. Sve navedeno, prema shvatanju Ustavnog suda, potvrđuje da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svojih roditelja, niti korisnik predmetnog stana u vrijeme njihove smrti, budući da apelant u tom slučaju uopće ne bi trebalo da vodi postupak za povrat predmetnog stana.
  • 38.
    Ustavni sud ocjenjuje da je u trenutku dobrovoljnog napuštanja spornog stana, radi preseljenja u stan u ul. JNA broj 19, stan u ul. Filipa Višnjića br. 30 prestao biti apelantov dom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je bespredmetno razmatrati da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma", budući da je nesporno da se stan u ul. Filipa Višnjića br. 30 ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije.
  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 40.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 41.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
  • 42.
    Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). U tom smislu, a prema praksi Ustavnog suda, stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99).
  • 43.
    Međutim, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr., kroz nasljedstvo (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/02). U konkretnom slučaju apelant nije imao stanarsko pravo na spornom stanu, niti je, kako je već rečeno, u vrijeme smrti svoga oca, nosioca stanarskog prava, odnosno majke kao sunosioca stanarskog prava, bio član njihovog porodičnog domaćinstva. Iz navedenih razloga predmetni stan ne predstavlja apelantovu "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa stoga Ustavni sud zaključuje da nije potrebno ocjenjivati ostale aspekte ovog člana.
  • 44.
    Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 45.
    Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kad se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u upravnom postupku i upravnom sporu, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da se sporni stan ne može smatrati apelantovim "domom". Također, nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelant nije imao stanarsko pravo na spornom stanu, niti je bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava.
  • 46.
    Na osnovu člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 47.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 48.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.