Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1177/05, rješavajući apelaciju Sanjina i Mie Buljko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Sanjina i Mie Buljko, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1181/04 od 7. aprila 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj I-155/03-II od 19. novembra 2004. godine, u odnosu na prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanjina i Mie Buljko, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1181/04 od 7. aprila 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj I-155/03-II od 19. novembra 2004. godine, u odnosu na pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Sanjin i Mia Buljko (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa majka i zakonska zastupnica, a koju zastupa Zlatan Dizdar, advokat iz Mostara, podnijeli su 13. maja 2005. godine apelaciju a 6. juna 2005. godine dopunu apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1181/04 od 7. aprila 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-155/03-II od 19. novembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda i učesnika u postupku Zlatana Buljke (u daljnjem tekstu: izvršenik), zatraženo je 16. augusta 2005. godine i 13. marta 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. augusta 2005. godine, Općinski sud 31. augusta 2005. godine, a izvršenik 5. aprila 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 27. marta i 7. aprila 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Općinskog suda broj P-21/95 od 2. marta 1995. godine razveden je brak između majke apelanata i njihovog oca, a djeca iz tog braka povjerena su na odgoj i vaspitanje majci i zakonskoj zastupnici Jeleni Buljko, uz obavezu oca da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. djece, odnosno apelanata, isplaćuje mjesečno iznos od 30% svojih primanja, i to od dana podnošenja tužbe za razvod braka, tj. 3. februara 1995. godine, pa ubuduće dok se prilike ne izmijene, tako da dospjele obroke plati odjedanput, a buduće mjesečno najkasnije do 10. u mjesecu.
  • 7.
    Kako je paricioni rok za dobrovoljno izvršenje navedene presude Općinskog suda protekao, a izvršenik nije isplatio ništa na ime svog doprinosa za izdržavanje apelanata, apelanti su 24. decembra 2002. godine Općinskom sudu podnijeli prijedlog za dozvolu izvršenja.
  • 8.
    Rješenjem Općinskog suda broj I-1450/03-II od 30. decembra 2002. godine dozvoljeno je predloženo izvršenje na ime doprinosa za izdržavanje apelanata utvrđeno Presudom Općinskog suda broj P-21/95 od 2. marta 1995. godine.
  • 9.
    Rješenjem Općinskog suda broj I-155/03-II od 19. novembra 2004. godine, koje je doneseno po prigovoru izvršenika na Rješenje o izvršenju Općinskog suda broj I-1450/03 od 30. decembra 2002. godine, obustavljen je postupak izvršenja u ovoj pravnoj stvari.
  • 10.
    Protiv navedenog rješenja Općinskog suda apelanti su 26. novembra 2004. godine uložili žalbu Kantonalnom sudu. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1181/04 od 7. aprila 2005. godine žalba apelanata je odbijena i pobijano rješenje potvrđeno.
  • 11.
    U obrazloženju osporenog rješenja Općinskog suda je, između ostalog, navedeno da je prema podnesku izvršenika od 30. augusta 2004. godine i priloženom pregledu primanja za period od 1. februara 1995. godine do 1. januara 2004. godine izvršenik isplatio iznos od 9.110,30 KM, te da je u potpunosti izmirio svoju obavezu plaćanja alimentacije apelantima za period od 1. februara 1995. godine do 1. januara 2004. godine, isključujući period nezaposlenosti, i to od 1. marta 1998. godine do 13. novembra 2000. godine, zbog čega je sud postupak izvršenja u ovom dijelu obustavio. Općinski sud je naglasio da je na osnovu Uvjerenja Biroa rada Mostar broj 10-100-2542/02 od 28. novembra 2002. godine, fotokopije radne knjižice, te podataka fonda PIO BiH, Kantonalne službe Mostar i Porezne uprave Kantonalnog ureda Mostar, utvrdio da izvršenik za period od 1. marta 1998. godine do 13. novembra 2000. godine nije ostvario prihode, zbog čega je izvršenje u tom dijelu postalo nemoguće, pa je na osnovu člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 32/03) u tom dijelu obustavio postupak. Sud je apelantima priznao troškove izvršenja postupka u iznosu od 713,50 KM.
  • 12.
    Kantonalni sud je ocijenio da je izvršenik svoje obaveze izmirio, što je prvostepeni sud pravilno utvrdio, obračunavši osobna primanja izvršenika od čega mu je odbio 30% na ime isplate izdržavanja, kako i glasi obaveza izvršenika zasnovana na pravomoćnoj Presudi Osnovnog suda broj P-21/95 od 2. marta 1995. godine. Prema ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je za razdoblje od 1. marta 1998. godine do 13. novembra 2000. godine, kada izvršenik nije bio zaposlen, obustavio izvršni postupak, zbog toga što je izvršenje na plaću u to vrijeme postalo nemoguće.

Također, ovaj sud je zaključio da su apelanti za razdoblje u kojem izvršenik nije radio mogli zatražiti izvršenje nad drugim sredstvima izvršenika, a ne na plaću koju nije ni primao, uslijed čega je ovaj sud u potpunosti prihvatio razloge koje je naveo prvostepeni sud u svom rješenju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na mirno uživanje imovine te prava na život koja su zaštićena članom II/3.a), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 2. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, te članom 6. stav 1. i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Apelanti smatraju da su sudovi, suprotno odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) i relevantnog Porodičnog zakona obustavili izvršni postupak s ciljem naplate alimentacije za apelante, jer su apelanti dostavili sudu podatke da je Sanjin Buljko redovni student na Berkly univerzitetu u Kaliforniji, a mldb. Mia nije ni navršila 18 godina. Apelanti ističu da su sudovi neosnovano obustavili postupak izvršenja za utvrđeni period nezaposlenosti, jer smatraju da je izvršenik obavezu mogao izvršiti kada je počeo ostvarivati primanja. Zbog navedenog apelanti smatraju da im je odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravičan i zakonit postupak.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u ovom sudskom postupku nije povrijedio pravo apelanata na pravičan i zakonit postupak kada je odlučio da žalbu apelanata odbije kao neutemeljenu i potvrdi rješenje prvostepenog suda, jer je nesporno utvrđeno da je izvršenik izmirio svoje obaveze prema apelantima.
  • 15.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je odmah nakon dobijanja podataka od izvršenika, Fonda Penzijsko-invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine i Porezne uprave, donio odluku o prigovoru kojom je obustavio postupak, zbog toga što je izvršenik sam dobrovoljno izmirio svoju obavezu na novčano davanje za period u kojem je bio zaposlen, te da je izvršenje postalo nemoguće za period nezaposlenosti izvršenika, jer se nije moglo utvrditi da je izvršenik u tom periodu ostvario primanja. Prema ocjeni ovog suda, postupak pred prvostepenim sudom je trajao dugo iz razloga za koje su odgovorni isključivo apelanti. Općinski sud navodi da u postupku pred ovim sudom nije došlo do kršenja prava apelanata na koja se pozivaju u svojoj apelaciji.
  • 16.
    Zlatan Buljko - izvršenik u odgovoru na apelaciju ističe da je on osoba prema kojoj se krše prava jer on već 13 godina pokušava da uspostavi kontakt i normalne odnose sa svojom djecom, ali mu to ne omogućava njihova majka, usprkos odlukama Centra za socijalni rad u Mostaru. Izvršenik navodi da majka apelanata ne želi da udovolji zahtjevima institucija ove države da dostavi potrebnu dokumentaciju i izvrši ostale potrebne radnje, zbog čega je Centar za socijalni rad Mostar morao da uključi i Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine - Konzulat Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Američkim Državama, a sve s ciljem uspostavljanja kontakta sa djecom. Izvršenik ističe da su njegova djeca američki državljani i da se na njih odnose američki zakoni, te da se, kada je u pitanju alimentacija ili izdržavanje djece, na njih odnose zakoni te države, a u toj državi postoji institut prava oca na kontakt sa djecom i ukoliko se to pravo krši, onda za to postoje zakonske sankcije. Također navodi da u ovoj državi nije u stanju da ostvari svoja prava, odnosno da ima redovan kontakt sa djecom, a sve zbog toga što mu se oduzima to pravo, a također se i legalnim institucijama ove države onemogućava normalan rad na rješavanju njegovog prava. Dalje, ističe da u svemu postupa prema propisima države Bosne i Hercegovine i izvršava svoje obaveze kao otac, te da preko institucija države Bosne i Hercegovine nastoji ostvariti svoje pravo na kontakt sa djecom.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    Porodični zakon ("Službeni list SRBiH" broj 21/79, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94)

"Član 230. stav 2.

Roditelji su prvenstveno obavezani da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti.

Član 231.

(1) Ako se djeca nalaze na redovnom školovanju, roditelji su dužni da im prema svojim mogućnostima obezbijede izdržavanje i nakon punoljetstva, a najdalje do navršene 26. godine života, osim ako redovno školovanje nije u tom vremenu završeno iz opravdanih razloga."

  • 18.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 32/03)

Član 63. stav 3. u relevantnom dijelu glasi:

"Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti."

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 21.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u pogledu navoda apelanata o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."

  • 22.
    U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta u odnosu na navedene povrede, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana, između ostalih slučajeva, i ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine).
  • 23.
    U konkretnom slučaju apelanti se, između ostalog, žale da im je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, jer im je prvostepeni sud nezakonito obustavio isplatu alimentacije suprotno Porodičnom zakonu, a Kantonalni sud odbio njihovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

Član 2. Evropske konvencije glasi:

"1. Pravo na život svakog čovjeka je zaštićeno zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života, osim kod izvršenjem smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom".

  • 2.
    Lišenje života nije u suprotnosti sa ovim članom ako proizlazi iz upotrebe sile koja je apsolutno neophodna:

a. u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja;

b. prilikom zakonitog lišenja slobode ili sprječavanja bjekstva osobe koja je zakonito lišena slobode;

c. u akciji preduzetoj u skladu sa zakonom, radi gušenja nemira ili pobune."

Član 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Smrtna kazna se ukida. Niko neće biti osuđen na tu kaznu ili smaknut."

  • 24.
    Ustavni sud zapaža da žalbeni navodi apelanata o povredi prava na život nemaju uporišta i da su tvrdnje apelanata paušalne, jer apelanti, izuzev paušalnih tvrdnji o povredi ovog prava, nisu ponudili niti jedan dokaz da je odlukama nadležnih javnih vlasti došlo do kršenja njihovog prava na život, ili da postoji vjerovatnoća ili mogućnost da se radi o povredi navedenog prava.
  • 25.
    Stoga, Ustavni sud smatra da navodi apelanata ne bi mogli nedvosmisleno opravdati tvrdnju o postojanju povrede navedenog prava. Zbog svega navedenog, a posebno zbog uopćene i neargumentirane tvrdnje o povredi ovog prava, gdje predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati takvu tvrdnju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
  • 26.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.
  • 27.
    U odnosu na navodnu povredu prava apelanata iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1181/04 od 7. aprila 2005. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Pobijano rješenje Kantonalnog suda je doneseno 7. aprila 2005. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva.
  • 28.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 29.
    Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da im je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku, te pravo na mirno uživanje imovine iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 30.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo na pravičan postupak kod određivanja građanskih prava i obaveza. Ovo pravo se ne odnosi na sve postupke u kojima je neka osoba strana, nego se ograničava samo na one koji se odnose na građanska prava i obaveze. Pojam građanskih prava i obaveza je autonoman i određuje se na temelju posebnih činjenica u svakom predmetu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, st. 71. i 94. i Konig protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 28. juna 1978. godine, stav 88). Ključno pitanje kod određivanja je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne jeste da li je ishod postupka odlučujući za privatna prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, stav 47).
  • 31.
    U izvršnom postupku se nužno ne određuju građanska prava i obaveze. Međutim, pravo na izvršenje pravosnažnih i izvršnih presuda čini sastavni dio prava na pravično suđenje. Postoji izgrađena praksa Ustavnog suda o tome da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine).
  • 32.
    U konkretnom slučaju, vođen je izvršni postupak pred nadležnim sudom i donesena konačna odluka kojom je izvršni postupak obustavljen i ukinute sve provedene izvršne radnje. Apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava.
  • 33.
    Izvršenje pravosnažne i izvršne presude od odlučne je važnosti za ostvarivanje prava apelanata, koje spada u građansko pravo. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, te će ispitati je li donošenjem pobijanih rješenja povrijeđeno ustavno pravo apelanata na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

  • a)
    Period koji se uzima u obzir
    • 34.
      U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti 24. decembra 2002. godine podnijeli Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, radi novčanog potraživanja na ime zakonskog izdržavanja, što se ima smatrati momentom početka postupka u kojem oni, de facto, postavljaju zahtjev za ostvarenje prava na novčano potraživanje na ime zakonskog izdržavanja. Dakle, period koji se uzima u obzir pri ocjeni dužine trajanja postupka počeo je teći 24. decembra 2002. godine. Ustavni sud zapaža da je ukupno trajanje postupka u predmetu ostvarivanja prava apelanata na novčano potraživanje na ime zakonskog izdržavanja pred prvostepenim i drugostepenim sudom trajao dvije godine, tri mjeseca i šest dana.
    • 35.
      Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud podsjeća da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30. i Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
  • b)
    Složenost predmeta
    • 36.
      Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
    • 37.
      Dakle, apelanti su u konkretnom predmetu, 24. decembra 2002. godine, podnijeli Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv tuženog, radi novčanog potraživanja na ime zakonskog izdržavanja. Ustavni sud smatra da se postupak pred prvostepenim sudom, u kojem je rješavan prigovor izvršenika na Rješenje o izvršenju prvostepenog suda broj I-1450/02 od 30. decembra 2002. godine, i žalbeni postupak pred drugostepenim sudom, ne može okarakterizirati kao naročito složen.
  • c)
    Ponašanje podnosilaca apelacije
    • 38.
      Ustavni sud će ispitati ponašanje apelanata u ovom predmetu. Apelantima je Rješenjem prvostepenog suda broj I-155/03 od 10. septembra 2003. godine zbog uočenih nedostataka u priloženoj punomoći upućen poziv da dostave ovjerenu originalnu punomoć kojom su ovlastili punomoćnika za zastupanje u ovoj pravnoj stvari. Također, istim rješenjem ovaj sud je pozvao punomoćnika apelanata da dostavi dokaze sudu da je Sanjin Buljko nakon sticanja punoljetstva nastavio sa redovnim školovanjem, odnosno da ne postoje druge zakonske pretpostavke za njegovo izdržavanje nakon sticanja punoljetstva.

Originalnu punomoć i uvjerenje o redovnom školovanju punomoćnik apelanata je Općinskom sudu dostavio 31. oktobra 2003. godine, ali na engleskom jeziku. Općinski sud je 5. januara 2004. godine vratio punomoćniku apelanata originalnu punomoć i potvrdu na engleskom jeziku za apelanta Sanjina Buljka da se prevede na jedan od jezika u službenoj upotrebi u sudu, te da se sa ovjerenim prijevodom ponovo vrati sudu.

  • 39.
    Punomoćnik apelanata je dostavio 8. januara 2004. godine Općinskom sudu neovjerene fotokopije punomoći, zbog čega je Općinski sud 30. marta 2004. godine ponovo zatražio dostavu ovjerenih prijevoda originalnih punomoći i ostalih priloga sa potrebnim uputama.

Punomoćnik apelanata je urednu punomoć dostavio 21. juna 2004. godine, ali bez uvjerenja Univerziteta Berkly o redovnom školovanju apelanta Sanjina Buljke, koje je Općinski sud ponovo zatražio 31. augusta 2004. godine. Punomoćnik apelanata dostavio je Općinskom sudu uvjerenje o redovnom školovanju za apelanta Sanjina Buljku 4. oktobra 2004. godine. Dakle, nakon gotovo punu godinu dana od prvog zahtjeva.

  • 40.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti nisu urgentno postupali u ovom sudskom postupku prema zahtjevu Općinskog suda za dostavu validnih dokaza, te da su svojim ponašanjem doprinijeli odugovlačenju postupka.
    • d)
      Ponašanje sudova
  • 41.
    Ustavni sud zapaža da prvostepeni i drugostepeni sud negiraju povrede prava apelanata na koje se žale u apelaciji. Kantonalni sud je naglasio da je žalbu apelanata izjavljenu na Rješenje prvostepenog suda broj I-155/03-II od 19. novembra 2004. godine odbio kao neutemeljenu i potvrdio rješenje prvostepenog suda, jer je utvrdio da je izvršenik svoje obaveze prema apelantima izvršio.

Dalje, Ustavni sud uviđa da je žalbeni postupak pred prvostepenim sudom pokrenut podnošenjem prijedloga apelanata za obavezu izvršenja 24. decembra 2002. godine, i da je trajao do 19. novembra 2004. godine, kada je prvostepeni sud donio rješenje o obustavi postupka u ovoj pravnoj stvari jer je utvrdio da je izvršenik dobrovoljno izvršio obavezu na novčano davanje izuzev za period nezaposlenosti (28. februar 1998. godine - 13. novembar 2000. godine), za koji je, po ocjeni suda, izvršenje postalo nemoguće na osnovu člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku.

  • 42.
    Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1181/04 od 7. aprila 2005. godine, koje je doneseno po žalbi izvršenika na rješenje prvostepenog suda, žalba je odbijena kao neutemeljena i pobijano rješenje potvrđeno.
  • 43.
    Ustavni sud zapaža da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao četiri mjeseca i 11 dana do donošenja odluke po žalbi apelanata na rješenje prvostepenog suda, a da je postupak pred prvostepenim sudom ukupno trajao jednu godinu, 10 mjeseci i 25 dana.
  • 44.
    Uvidom u spis Općinskog suda broj P-155/03-II, Ustavni sud je utvrdio da je u toku postupka pred Općinskim sudom punomoćnik apelanata tražio izuzeće sudije u ovom izvršnom predmetu. Rješenjem Općinskog suda broj Su-2125/04 od 27. oktobra 2004. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev punomoćnika apelanata da se izuzme sutkinja koja je vodila postupak u ovom izvršnom predmetu, broj I-155/03-II. Dalje, predsjednica Općinskog suda je zatražila izjavu od sutkinje i nakon izvršenog uvida u predmet zaključila da je sutkinja pravilno postupila tražeći odgovarajuću i originalnu dokumentaciju koja je bila predmet prigovora izvršenika, te da je ažurno postupala u smislu rada po predmetu u momentu kada bi zaprimila dokumentaciju. Predsjednica Općinskog suda je ocijenila da nije ispunjen ni jedan razlog za izuzeće sutkinje predviđen članom 359. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud donio rješenje u roku od četiri mjeseca i 16 dana od dana donošenja rješenja Općinskog suda. Općinski sud je tražio od punomoćnika apelanata odgovarajuću dokumentaciju radi pribavljanja dokaza neophodnih za donošenje odluke. Ustavni sud zapaža da su apelanti ostvarili pravo na ime zakonskog izdržavanja na novčanu naknadu koju je njihov otac - izvršenik dobrovoljno izvršio za utvrđeni period, izuzev za period nezaposlenosti (1. mart 1998. godine - 13. novembar 2000. godine), zbog čega je izvršenje, prema ocjeni sudova, postalo nemoguće. Izvršenik je o tome 30. augusta 2004. godine obavijestio Općinski sud i dostavio izvještaj o uplati po predmetnom rješenju o izvršenju na račun punomoćnika apelanata, na iznos od 9.110,30 KM i 49,50 KM na ime uplate troškova postupka. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno uzevši u obzir kriterije od kojih polazi Ustavni sud prilikom ocjenjivanja razumnosti trajanja postupka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud Odluka broj AP 519/04 od 22. jula 2005. godine), Ustavni sud smatra da predočene činjenice ne ukazuju da je postupak po zahtjevima apelanata nerazumno dugo trajao u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 45.
    Ustavni sud smatra da se postupak pred prvostepenim sudom i pored poteškoća u pribavljanju dokaza mogao odvijati efikasnije, međutim, imajući u vidu ponašanje apelanata prema zahtjevima suda, koji su neažurno dostavljali dokaze neophodne za vođenje postupka, ne može smatrati postupkom okončanim u nerazumnom roku. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu evidentno je da je postupak pred Općinskim sudom trajao nepune dvije godine, prvenstveno zbog toga što apelanti nisu prvostepenom sudu dostavili tražene akte neophodne za odluku suda, te da, mimo toga, apelanti nisu ponudili nikakve dokaze i argumente iz kojih bi se moglo zaključiti da je trajanje postupka o kojem je riječ bilo takve prirode da bi kršilo zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 46.
    Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ne ukazuju da je postupak u ovome predmetu sa zahtjevom radi novčanog potraživanja na ime zakonskog izdržavanja prekršio zahtjeve razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi o povredi prava na pravično suđenje

  • 47.
    Apelanti se žale da su Kantonalni i Općinski sud svoje odluke zasnovali na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je dovelo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 48.
    Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). Iako se Ustavni sud neće upuštati u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili ocjenu načina na koji su tumačili zakon redovni sudovi, ipak će ispitati krši li primjena relevantnih zakonskih odredbi prava apelanata na pravičan postupak, garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
  • 49.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02).
  • 50.
    Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, što je potvrdio i Kantonalni sud svojom odlukom, utvrdio da je izvršenik sam dobrovoljno izmirio svoje obaveze na ime doprinosa za zakonsko izdržavanje apelanata za period od 1. februara 1995. do 1. januara 2004. godine, izuzev za period nezaposlenosti (1. marta 1998. godine - do 13. novembra 2000. godine), za koji su apelanti, po ocjeni suda, mogli zatražiti izvršenje nad drugim sredstvima imovine, uslijed čega je obustavio postupak po prijedlogu apelanata radi obaveze zakonskog izdržavanja, za navedeni period.
  • 51.
    Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporenih rješenja može zaključiti da sadrže sve razloge koje je sud smatrao potrebnim i bitnim da bi mogao donijeti odluku. Ustavni sud je utvrdio da u postupanjima suda nije došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene materijalnog prava, niti da su postojali drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Naprotiv, sudovi su svoje odluke zasnovali na pozitivno-pravnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme donošenja pobijanih rješenja. Tumačenje tih propisa, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata.
  • 52.
    Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 53.
    S obzirom na zaključak u pogledu prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 54.
    Nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada je postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom, u predmetu ostvarenja prava na zakonsko izdržavanje, trajao 2 godine, 2 mjeseca i 25 dana, a u postupanjima sudova nije došlo do zloupotrebe ili proizvoljne primjene materijalnog prava niti postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan ili nerazumno dugo trajao uslijed okolnosti koje bi se mogle pripisati sudu..
  • 55.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 56.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.