Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1187/05, rješavajući apelaciju Fatime Murselović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Fatime Murselović, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-595/04 od 6. aprila 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Fatima Murselović (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Mirsad Islamović, advokat iz Tuzle, podnijela je 18. maja 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-595/04 od 6. aprila 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od Milutina Lazarevića i Nenada Vidovića, preko njihovog zastupnika u redovnom sudskom postupku Mileta Gaka, advokata iz Inđije (u daljnjem tekstu: prvotuženi-protutužitelj i trećetuženi-protutužitelj), je 27. maja 2005. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Od Predraga Vidovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi-protutužitelj) je 18. aprila 2006. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Osnovni sud i Apelacioni sud su dostavili 13. i 22. juna 2005. godine. Prvotuženi-protutužitelj i trećetuženi-protutužitelj su dostavili odgovor na apelaciju 20. juna 2005. godine, a drugotuženi-protutužitelj 15. maja 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda, Osnovnog suda, prvotuženog-protutužitelja i trećetuženog-protutužitelja kao i drugotuženog-protutužitelja, su 24. maja 2006. godine dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj P-446/00-I od 13. oktobra 2004. godine odbio tužbeni zahtjev apelantice kao tužiteljice-protutužene, kojim je tražila da se utvrdi da je Asim Murselović (apelanticin suprug) iz Brčkog 1955. godine sa Pajom Lazarevićem, kojeg je zastupao kao punomoćnik sin, Milutin Lazarević, zaključio kupoprodajni ugovor za nekretnine što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se na osnovu presude kao vlasnik zgrade izgrađene na k.č. 12/82 iz z.k. ul. broj 856 KO Brčko i nosilac prava korištenja zemljišta označenog kao k.č. 12/48 bašča "Šljivik kod kuće" u pov. od 260 m", k.č.12/82 "Dvorište" u pov. od 200 m", k.č. 12/29 gradilište u pov. od 70 m" iz z.k. ul. 856 KO Brčko, u zemljišnim knjigama upiše Asim Murselović, sa dijelom 1/1, odnosno da se u katastarskom operatu kao posjednik nekretnina označenih kao k.č. 922 njiva 2. klase u pov. od 457 m" kuća i zgrada u pov. od 36 m" upisana u PL 1938 KO Brčko upiše Asim Murselović sa dijelom 1/1.
  • 7.
    Navedenom presudom sud je usvojio apelanticin alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da Asim Murselović ima valjanu pravnu osnovu (titulus) za sticanje prava vlasništva i upis prava vlasništva na zgradi, te valjanu pravnu osnovu za upis prava korištenja zemljišta po osnovu dosjelosti, pa su tuženi dužni priznati i trpjeti da se Asim Murselović sa dijelom 1/1 upiše kao vlasnik zgrade izgrađene na k.č. 12/82 iz zk. ul. broj 856 KO Brčko i kao nosilac prava korištenja zemljišta označenog kao k.č. 12/48 bašča "Šljivik kod kuće" u pov. od 260 m", k.č. 12/82 "Dvorište" u pov. od 200 m", k.č. 12/29 "Gradilište" u pov. od 70 m", iz z.k. ul. 856 KO Brčko, te da se u katastarskom operatu upiše kao posjednik nekretnina označenih kao k.č. 922 njiva 2. klase u pov. od 457 m" kuća i zgrada u pov. od 36 m" upisana u PL 1938 KO Brčko I, sa dijelom 1/1.
  • 8.
    Istom presudom sud je odbio protutužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se usvoji protutužba tuženih-protutužitelja, da se apelantica obaveže kao protutužena-tužiteljica da na ime naknade štete zbog gradnje na tuđem zemljištu isplati protutužiocima-tuženim iznos od 20.000 KM.
  • 9.
    U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je nesporno među strankama da je 1955. godine, kada je izvršena kupoprodaja zemljišno-knjižni vlasnik bio Pajo Lazarević, sin Krste odnosno otac prvotuženog-protutužitelja, a djed drugotuženog-protutužitelja i trećetuženog-protutužitelja. Nesporno je također da apelantica i njen suprug nisu sklopili pismeni kupoprodajni ugovor, te da ugovor nije ovjeren kod nadležnog suda. Međutim, apelanticin suprug je sa prvotuženim-protutužiteljem 1955. godine zaključio usmeni kupoprodajni ugovor kojim je on kupio sporne nekretnine. Stranke se u tom trenutku nisu zadovoljile usmenim ugovorom nego su to i pismeno potvrdile, u šta se sud uvjerio uvidom u originalnu priznanicu iz 1955. godine iz koje proizlazi da je Milutin Lazarević primio od Asima Murselovića, na ime kapare za kupljeni plac i malu kuću u ulici Alekse Šantića broj 9, iznos od 140.000 dinara, a da je inače prodajna cijena dogovorena u iznosu od 200.000 dinara. Dalje se navodi da je apelanticin suprug, nakon što je isplatio iznos od 140.000 dobio saglasnost od prvotuženog-protutužitelja, sina Paje Lazarevića, da može vršiti rušenje kuće, nadgradnju, adaptaciju i slično a da se prijevod može izvršiti nakon uplaćenog pogodbenog iznosa. Sud je dalje naveo da je u priznanici kojom je apelanticin suprug isplatio prvotuženom 140.000 dinara određen kako predmet ugovora tako i cijena kao bitni element jednog ugovora, te se pozvao na odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Međutim, sud je naveo da se navedena kupoprodaja ne može smatrati valjanim pravnim poslom jer je ona obavljena između apelanticinog prethodnika i prvotuženog-protutužitelja koji nije bio vlasnik nekretnina koje su bile predmet ugovora o kupoprodaji i koji nije imao punomoć vlasnika da njima raspolaže. Sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o usmenom ugovoru, te da nije sporno da je apelanticin suprug isplatio kupoprodajnu cijenu u pretežnom dijelu, te da je ušao u posjed predmetnih nekretnina 1955. godine gdje je živio sve do smrti 1972. godine. Na osnovu navedenog sud nije prihvatio prigovor prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog da je apelanticin suprug bio nesavjestan kupac. Sud je istakao da su apelantica i njen suprug zakoniti i savjesni posjednici predmetnih nekretnina preko 40 godina, te da je apelanticin suprug prema odredbama člana 207. tačka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 11/01 i 8/03), a u vezi sa članom 28. Zakona o imovinsko-pravnim odnosima, stekao pravo vlasništva na nekretninama iz z.k. ul. 856 KO Brčko po osnovu održaja-dosjelosti. Sud je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan jer je ona, kao i njen pravni prednik Asim Murselović, a kasnije i njihova djeca u posjedu predmetne nekretnine punih 40 godina i da se ne može smatrati da je Asim Murselović bio uzurpator nekretnina nego da ih je stekao održajem.
  • 10.
    Protiv navedene presude tuženi-protutužitelji su izjavili žalbu koju je Apelacioni sud Presudom broj Gž-595/04 od 6. aprila 2005. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu II izreke tako što je odbijen apelanticin alternativni zahtjev dok se u ostalom dijelu žalba odbija i prvostepena presuda potvrđuje u stavu III izreke. U preostalom dijelu (stav I izreke) prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
  • 11.
    U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud u postupku utvrdio da je pravni prednik apelantice Asim Murselović 1955. godine ušao u posjed spornih nekretnina i da ih je nesmetano držao u posjedu sve do smrti 1972. godine. Na osnovu utvrđenih činjenica u prvostepenom postupku proizlazi da u odnosu na pravnog prednika apelantice nije proteklo vrijeme potrebno za dosjelost (izvanredno vrijeme dosjelosti koje traje 20 godina jer je u pitanju dosjedanje nepokretne stvari). Kako nije ispunjena pretpostavka proteka potrebnog vremena za dosjelost, prvostepeni sud je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je pravni prednik apelantice stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama dosjelošću.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da je Asim Murselović bio savjestan i zakonit (kupoprodaja) posjednik, te da su ispunjeni svi uvjeti za sticanje prava vlasništva dosjelošću na osnovu člana 28. stav 2. Zakona o imovinsko-pravnim odnosima. Apelantica smatra da je Apelacioni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te je umjesto odredaba člana 28. stav 2. primijenio odredbu člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima i na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava odbio apelanticin alternativni tužbeni zahtjev.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Apelacioni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da osporenom odlukom nije povrijedio apelanticino pravo na imovinu. Prvostepeni sud je, obrazlažući odluku kojom je usvojio alternativni zahtjev, naveo da su Asim Murselović i apelantica u posjedu spornih nekretnina više od 40 godina kao zakoniti i savjesni posjednici. Međutim, prvostepeni sud je u istoj presudi (strana 8. stav 3), odlučujući o osnovnom zahtjevu, utvrdio da kupoprodajni ugovor na osnovu kojeg su apelantica i njen suprug ušli u posjed spornih nekretnina nije valjan pravni posao (pa su zbog toga odbili apelanticin osnovni zahtjev), te da je zbog toga u odnosu na Asima Murselovića morao biti ispunjen uvjet savjesnog posjeda od 20 godina koji prema nespornim činjenicama u prvostepenom postupku nije ispunjen. Apelantica u ovom postupku nije tražila da se utvrdi da je ona stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama dosjelošću (iako je prema navodima u postupku apelantica u posjedu nekretnina koje su predmet spora). Apelacioni sud je naveo da apelantica nije ukazala u čemu se ogleda povreda prava koju garantira član 6. Evropske konvencije, te ističu da pravo na pravično suđenje u odnosu na apelanticu nije povrijeđeno jer je ona imala mogućnost da odredi svoj tužbeni zahtjev u navedenom sporu, posebno nakon odluke Apelacionog suda u istom postupku kao i da iznese sve činjenice i dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev i da se izjasni o svim navodima i tvrdnjama tuženih u ovom postupku.
  • 14.
    Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju detaljno navodi kako je odlučeno u dispozitivu prvostepene presude navodeći da su razlozi za takvu presudu dati u obrazloženju presude.
  • 15.
    Prvotuženi-protutužitelj i trećetuženi-protutužitelj u svom odgovoru na apelaciju ističu da nepostojanje opravdane zablude o vlasništvu na spornim nekretninama u konkretnom slučaju isključuje savjesnost držaoca (tuđeg) posjeda Asima Murselovića i njegove supruge, odnosno apelantice, a time i mogućnost sticanja prava vlasništva na spornim nekretninama održajem na osnovu Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima i to kako stava 2. tako i stava 4. člana 28. Predlažu da Ustavni sud odluči da Apelacioni sud osporenom presudom nije povrijedio u apelaciji navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
  • 16.
    Drugotuženi-protutužitelj u svom odgovoru na apelaciju navodi da je odgovor prvotuženog i trećetuženog ujedno i njegov odgovor na apelaciju.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    U Zakonu o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91), koji je stupio na snagu 4. januara 1979. godine, relevantne odredbe glase:

"Član 9. st. 2. i 4.

(2) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

(4) Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva, proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru."

  • 18.
    Zakon o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 21.

Po samom zakonu pravo vlasništva se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem vlasništva od nevlasnika, okupacijom i drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 28. st. 2. i 4.

(2) Savjestan i zakonit posjednik nekretnine, na koju drugi ima pravo vlasništva, stiče pravo vlasništva na tu stvar održajem istekom deset godina.

(4) Savjestan posjednik nekretnine, na koju drugi ima pravo vlasništva, stiče pravo vlasništva na tu stvar održajem istekom 20 godina.

Član 72.

(1) Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

(2) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.

(3) Savjesnost posjeda se pretpostavlja."

  • 19.
    Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 11/01, 8/03 i 40/04) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 207. stav 2.

(2) Sticanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih efekata."

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-595/04 od 6. aprila 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Zatim, apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu 18. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelantica navodi da joj je osporenom presudom Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 25.
    Predmetni postupak koji je rezultirao osporenom odlukom odnosi se na priznanje prava vlasništva na nekretninama, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 26.
    Apelantica tvrdi da je Apelacioni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da je umjesto odredbe člana 28. stav 2. primijenio odredbu člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima i na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava odbio apelanticin alternativni tužbeni zahtjev.
  • 27.
    Ustavni sud je već ranije zauzeo stav prema kojem "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je ?na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu? i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02).
  • 28.
    Ustavni sud konstatira da je u predmetnom postupku utvrđeno da je 1955. godine apelanticin suprug sa prvotuženim-protutužiteljem zaključio usmeni kupoprodajni ugovor kojim je on kupio sporne nekretnine. Dalje je utvrđeno da su stranke to i pismeno potvrdile, a što je sud utvrdio uvidom u original priznanice iz 1955. godine iz koje proizlazi da je prvotuženi-protutužilac od apelanticinog supruga primio na ime kapare iznos od 140.000 dinara, a da je dogovorena prodajna cijena 200.000 dinara, te na taj način isplatio kupoprodajnu cijenu u pretežnom dijelu. Sud je utvrdio da je u priznanici određen kako predmet ugovora tako i cijena kao bitni elementi jednog ugovora, ali da se navedena kupoprodaja ne može smatrati valjanim pravnim poslom jer je obavljena između apelanticinog supruga i prvotuženog-protutužitelja koji nije bio vlasnik nekretnina koje su bile predmet ugovora i koji nije imao punomoć vlasnika da njima raspolaže. Apelacioni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelanticin suprug na spornim nekretninama stekao pravo vlasništva dosjelošću s obzirom da iz činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku proizlazi da u odnosu na apelanticinog supruga nije proteklo vrijeme potrebno za dosjelost u trajanju od 20 godina.
  • 29.
    Dakle, u toku parničnog postupka koji je okončan osporenom presudom utvrđeno je da pravni posao, na osnovu kojeg su apelantica i njen suprug 1955. godine ušli u posjed spornih nekretnina, nije pravno valjan, da je posjed apelanticinog supruga bio savjestan, da je predmetne nekretnine apelanticin suprug nesmetano držao u posjedu sve do svoje smrti 1972. godine, te da je stoga u odnosu na apelanticinog supruga morao biti ispunjen uvjet savjesnog posjeda od 20 godina u smislu odredbi člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim imovinsko pravnim odnosima. Apelantica u toku postupka nije uspjela dokazati suprotno, a također u predmetnom postupku nije tražila da se utvrdi da je ona stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama dosjelošću, a kako to u svom odgovoru na apelaciju navodi i Apelacioni sud.
  • 30.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do arbitrarne primjene Zakona o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima niti je na drugi način povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje.
  • 31.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 32.
    U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelantica žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan ili da je zakon proizvoljno primijenjen.
  • 34.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 35.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.