USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 27. juna 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1292/05 rješavajući apelaciju Nedeljka Džebrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedeljka Džebrića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-544/05 od 10. maja 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj P-118/04 od 28. februara 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Nedeljko Džebrić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Radomir Bijelić, podnio je 8. juna 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-544/05 od 10. maja 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-118/04 od 28. februara 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Milivoja Burića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 19. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. novembra 2005. godine, a tužilac 11. novembra 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 22. maja 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Osnovni sud je Rješenjem broj P-118/04 od 28. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-544/05 od 10. maja 2005. godine, utvrdio da je apelant smetao tužioca u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava stvarne služnosti prolaza pješice, progona stoke, provoza zaprege, traktora, putničkih vozila i poljoprivrednih mašina putem koji vodi od seoskog planskog puta preko apelantove nekretnine do nekretnine tužioca, tako što je 1. jula 2004. godine zabetonirao četiri metalne cijevi, i to na ulazu na put i na izlazu sa puta, preko njih stavio metalne kapije zaključane metalnim lancem i katancem, čime je tužiocu onemogućio prolaz na dotadašnji način. Ujedno je apelantu naloženo da ukloni postavljene metalne cijevi, kapije, lance i katance, te da se ubuduće kloni ovakvog i sličnog smetanja tužioca.
- 7.U obrazloženju rješenja Okružni sud navodi da između tužioca i apelanta nisu sporne činjenice da je tužilac imao posljednji mirni i faktički posjed, kao i da je apelant izvršio smetanje tog posjeda. Dalje, utvrđeno je da je tužilac imao prolaz preko apelantovog zemljišta više od 20 godina pješice, progonom stoke, prijevozom različitih motornih vozila i poljoprivrednih mašina, pa je apelant postavljanjem kapija na zaključavanje pomoću lanaca i katanaca na početku i na kraju puta kojim se služi tužilac spriječio tužioca da u punom obimu i na dotadašnji način koristi pravo služnosti prolaza putem i da se to smetanje ne može otkloniti time što je apelant nudio ključeve od kapija tužiocu. Naime, tužilac je poljoprivrednik i potpuno je neekonomično i određena vrsta šikaniranja za tužioca ako bi svakodnevno bezbroj puta morao da otključava i zaključava kapije i na ulazu i na izlazu sa puta. Stoga, Okružni sud smatra da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis kada je utvrdio da je apelant onemogućio tužioca u dotadašnjem načinu ostvarivanja prava stvarne služnosti puta.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 8.Apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalni propis. Tvrdi da stvarna služnost mora da se vrši na način koji najmanje opterećuje poslužno dobro, a da tužilac i preko vlastite zemlje ima izlaz na javni državni put, da je odlukama sudova uspostavljeno stanje prema kojem je služnost pravno snažnija od prava vlasništva i da nije preduzeo bilo kakav protivpravni akt time što je na svom vlasništvu, ograđujući svoje imanje, postavio i kapije, tim prije što je tužiocu nudio i ključeve od kapija da tako nastavi koristiti prolaz preko njegovog zemljišta. Također, navodi da odredba člana 6. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima bivše SFRJ, koji je na snazi u Republici Srpskoj, isključuje mogućnost da se na stvari na kojoj postoji pravo vlasništva zasnuje pravo služnosti. Zbog navedenog, smatra da mu je osporavanim sudskim rješenjima povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
- 9.U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da sud u postupku koji je vođen nije ovlašten da ispituje i odlučuje o samom pravu na posjed, pravnu osnovu posjeda ili savjesnost posjednika, već da utvrdi ko je bio posljednji faktički posjednik predmeta ili stvari na kojoj je izvršeno smetanje posjeda i ko je izvršio smetanje posjeda. Dakle, ispitivanje prava služnosti puta tužioca u odnosu na apelantovo zemljište i nije bilo predmet odlučivanja u sudskim odlukama.
- 10.U odgovoru na apelaciju tužilac ističe da su sudovi pravilno utvrdili činjenice i primijenili odgovarajući propis i da ga je apelant postavljanjem kapija na zaključavanje onemogućio da na dotadašnji način koristi uspostavljenu služnost prolaza.
V. Relevantni propisi
- 11.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03)
"Član 425.
Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete."
- 12.Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik RS" broj 38/03-3)
"Član 49. stav 1.
Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasno dobro) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahtijeva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini.
Član 54. stav 1.
Stvarna služnost stječe se održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio.
Član 57.
Ako se vlasnik povlasnog dobra neosnovano sprečava ili ometa u vršenju stvarne služnosti, on može tužbom zahtijevati da to sprečavanje ili ometanje prestane."
VI. Dopustivost
- 13.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 15.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Gž-544/05 od 10. maja 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. maja 2005. godine, a apelacija je podnesena 8. juna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 16.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 17.Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu povrijeđena pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
- 18.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- k)Pravo na imovinu."
- 19.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 19.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 20.Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede prava na imovinu prvo se mora utvrditi da li je apelant titular prava koja potpadaju pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju spor se vodio oko smetanja posjeda prava služnosti prolaza na zemljištu, koje je apelantovo vlasništvo, pa je nesumnjivo da se radi o "imovini" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 21.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana - drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
- 22.U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da osporavana sudska rješenja kojima se apelantu nalaže uzdržavanje od ometanja i omogućavanje tužiocu korištenja prava služnosti prolaza preko zemljišta koje je apelantovo vlasništvo nesumnjivo predstavljaju miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje svoje imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo prvo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prema kojem svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine i da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
- 23.Ustavni sud će kao sljedeće ispitati da li je osporenim rješenjem sud opravdano ograničio apelanta u mirnom uživanju imovine time što je tužiocu omogućio da nastavi korištenje služnosti puta preko zemljišta čiji je vlasnik apelant. To može biti slučaj samo ako je ograničavanje imovine: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
- 24.Razmatrajući pitanje da li su osporavana rješenja zasnovana na zakonu, Ustavni sud primjećuje da su i Osnovni sud i Okružni sud utvrdili da je tužilac na apelantovom zemljištu imao služnost prolaza i da je apelant u odnosu na tužioca nesporno izvršio smetanje stvarne služnosti prolaza. S obzirom na to da je između tužioca i apelanta vođen spor o utvrđivanju smetanja posjeda prava stvarne služnosti prolaza, sudovi su utvrdili posljednje stanje posjeda služnosti, sam čin ometanja i identificirali izvršioca, a zatim, u smislu odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o parničnom postupku, donijeli rješenja. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima štiti korisnika povlasnog dobra služnosti i od vlasnika nekretnine na kojoj je uspostavljena. Sa druge strane, sudovi su ispoštovali i uvjete koje zahtijeva Zakon o parničnom postupku, a koji se odnose na smetanje posjeda, pa su na osnovu činjenica koje se utvrđuju u postupku smetanja posjeda utvrdili posljednji faktički posjed, sam čin smetanja i izvršioca radnje smetanja posjeda.
- 25.U navedenim okolnostima Ustavni sud zaključuje da odluke redovnih sudova o osnovanosti tužiočevog zahtjeva u odnosu na apelanta i uspostavljanje ranijeg stanja stvarne služnosti prolaza preko apelantovog zemljišta nisu u suprotnosti sa principima i zahtjevima kojima se, u okviru člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zahtijeva da takva odluka mora biti zasnovana na relevantnom domaćem zakonu.
- 26.Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom jeste da li citirane zakonske odredbe i na njima zasnovano ograničavanje apelanta u uživanju imovine predstavljaju izraz javnog interesa.
- 27.Ustavni sud smatra da se javni interes ogleda u zadovoljavanju društvene potrebe da se zemljište, bez obzira u čijem se vlasništvu nalazi, kao dobro od općeg interesa, koristi na optimalan način. U svakodnevnim komunikacijama i odvijanju raznih vidova privredne djelatnosti, a naročito poljoprivredne, koje, svaka za sebe, predstavljaju ne samo javni interes nego i skup individualnih interesa, uključujući i apelantov, nije moguće izvršiti apsolutnu i neograničenu zaštitu prava na mirno uživanje vlasništva na nekretninama. Prolaz ka komunikaciji, pašnjacima, šumama i vodama je vrlo čest razlog za uspostavljanje stvarnih služnosti na nekretninama koje su vlasništvo nekog pojedinca. Upravo zbog tog razloga, država je u javnom interesu i donijela Zakon o uređenju vlasničko-pravnih odnosa kako bi se prava vlasnika na imovinu mogla ograničiti samo pod uvjetima utvrđenim zakonom i prema postupku koji je utvrđen zakonom. Uspostavljanjem kriterija zasnovanih na zakonu i osiguranjem pravne zaštite spriječeni su svaka proizvoljnost i nasilje u uspostavljanju stvarnih služnosti, što donosi pravnu sigurnost u vlasničkim odnosima i samim tim realizira opći javni interes. Stoga, Ustavni sud smatra da su odluke redovnih sudova kojima je utvrđeno da je apelant na svom zemljištu ometao pravo stvarne služnosti prolaza tužioca koji se bavi poljoprivredom i kojem je taj prolaz, koji uživa neometano duže od 20 godina, neophodan pri obavljanju svakodnevnih poslova donesene s ciljem zadovoljenja javnog interesa.
- 28.Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.
- 29.Ustavni sud smatra da je ograničavanje apelantovog prava na imovinu kao posljedica stvarne služnosti prolaza preko njegovog zemljišta u korist tužioca u skladu sa zakonom i javnim interesom i proporcionalno cilju racionalnog korištenja zemljišta u odvijanju privrednih djelatnosti, te da u konkretnom slučaju ne predstavlja preveliki teret za apelanta.
- 30.Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
- 31.Apelant se žali da mu je osporavanim sudskim rješenjima povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer je tužiocu omogućeno da se i dalje koristi stvarnom služnošću prolaza preko njegovog zemljišta gdje se u blizini nalazi i apelantova kuća, pa usljed toga trpi uznemiravanje.
Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."
- 32.Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 32.
"Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 33.Ustavni sud podsjeća da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava, garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, str. 56, stav 31).
- 34.Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo posebne argumente na kojima zasniva svoje navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, smatrajući da se i na tu povredu prava mogu odnositi isti argumenti koje je naveo pri povredi prava na imovinu. Međutim, iz tih argumenata jasno proizlazi da rješenjima redovnih sudova nije utvrđivan pravni osnov postojeće služnosti, nego isključivo posljednje faktično stanje posjeda prava služnosti prolaza i čin smetanja posjeda koji je apelant izvršio. Dakle, nije utvrđeno neko novo pravo koje bi ograničavalo apelanta i ugrožavalo njegovo pravo na privatnost, porodični život ili dom, niti se na bilo koji način promijenilo stanje ranije uspostavljene stvarne služnosti prolaza preko zemljišta u apelantovom vlasništvu. Naime, prolaz tužioca preko njegovog zemljišta nesmetano je trajao duže od 20 godina i odluke redovnih sudova nisu ništa izmijenile u faktičkom ili pravnom smislu ove služnosti, nego su samo spriječile apelanta da onemogući tužioca u korištenju prolaza na dotadašnji način, dakle, pod istim uvjetima, u istom pravcu i na istoj distanci od apelantove kuće. Ujedno, imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 35.Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovih ustavnih prava na imovinu i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u osporavanim sudskim rješenjima nije odlučeno o novom uspostavljanju prava služnosti na apelantovim nekretninama kao poslužnom dobru, nego o smetanju tužioca u uživanju ranije uspostavljene služnosti koje je izvršio apelant.
- 36.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 37.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.